REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1023/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Zoran Belušić, odvjetnik u Bujama, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 14. listopada 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3205787121/05 od 25. studenoga 2005., sklopljenog između tužiteljice RS i tuženika Zagrebačke banke d.d., solemnizirnog po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice, pod poslovnim brojem OU-1346-1/2005 od 28. studenoga 2005., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa tako da je banka ovlaštena vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate, u skladu s važećim odlukama tuženika, koja odredba je sadržana u čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu.

II Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3205787121/05 od 25. studenoga 2005., sklopljenog između tužiteljice RS i tuženika Zagrebačke banke d.d., solemnizirnog po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice, pod brojem OU-1346-1/2005 od 28. studenoga 2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da je glavnica kredita vezana za švicarski franak (CHF) (valutna klauzula) i kojim se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), koja odredba je sadržana u čl. 5. navedenog Ugovora o kreditu.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici RS iznos od 488,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,75 EUR od 15. studenoga 2007. do isplate,

- 2,71 EUR od 13. prosinca 2007. do isplate,

- 2,82 EUR od 24. siječnja 2008. do isplate,

- 2,77 EUR od 15. veljače 2008. do isplate,

- 4,75 EUR od 14. ožujka 2008. do isplate,

- 4,69 EUR od 14. travnja 2008. do isplate,

- 4,60 EUR od 13. svibnja 2008. do isplate,

- 4,62 EUR od 13. lipnja 2008. do isplate,

- 4,61 EUR od 7. srpnja 2008. do isplate,

- 4,54 EUR od 23. kolovoza 2008. do isplate,

- 4,56 EUR od 19. rujna 2008. do isplate,

- 4,74 EUR od 15. listopada 2008. do isplate,

- 4,93 EUR od 13. studenoga 2008. do isplate,

- 4,67 EUR od 16. prosinca 2008. do isplate,

- 5,10 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- 5,10 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- 4,97 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 5,00 EUR od 17. travnja 2009. do isplate,

- 5,02 EUR od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 4,92 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 4,96 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 8,07 EUR od 12. kolovoza 2009. do isplate,

- 8,14 EUR od 21. rujna 2009. do isplate,

- 8,08 EUR od 19. listopada 2009. do isplate,

- 8,20 EUR od 24. studenoga 2009. do isplate,

- 8,21 EUR od 7. prosinca 2009. do isplate,

- 8,31 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 8,43 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

- 8,40 EUR od 5. ožujka 2010. do isplate,

- 8,58 EUR od 6. travnja 2010. do isplate,

- 8,57 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 8,74 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate,

- 9,13 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

- 8,90 EUR od 6. kolovoza 2010. do isplate,

- 9,45 EUR od 6. rujna 2010. do isplate,

- 9,29 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,

- 9,01 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate,

- 9,64 EUR od 14. prosinca 2010. do isplate,

- 9,90 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- 9,71 EUR od 7. veljače 2011. do isplate,

- 9,65 EUR od 7. ožujka 2011. do isplate,

- 9,51 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

- 9,74 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 10,36 EUR od 6. lipnja 2011. do isplate,

- 10,15 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 11,41 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- 10,54 EUR od 7. rujna 2011. do isplate,

- 10,44 EUR od 5. listopada 2011. do isplate,

- 10,39 EUR od 7. studenoga 2011. do isplate,

- 10,27 EUR od 5. prosinca 2011. do isplate,

- 10,46 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 10,64 EUR od 6. veljače 2012. do isplate,

- 10,62 EUR od 5. ožujka 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 5. travnja 2012. do isplate,

- 10,57 EUR od 7. svibnja 2012. do isplate,

- 10,64 EUR od 5. lipnja 2012. do isplate,

- 10,56 EUR od 5. srpnja 2012. do isplate,

- 10,59 EUR od 6. kolovoza 2012. do isplate,

- 10,52 EUR od 5. rujna 2012. do isplate,

- 10,41 EUR od 5. listopada 2012. do isplate,

- 10,54 EUR od 6. studenoga 2012. do isplate,

- 10,28 EUR od 10. prosinca 2012. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici RS iznos od 1.501,42 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,31 EUR od 13. studenoga 2008. do isplate,

- 7,59 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,

- 7,75 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- 2,61 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 3,82 EUR od 17. travnja 2009. do isplate,

- 4,14 EUR od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 1,05 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 2,35 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,

- 1,51 EUR od 21. rujna 2009. do isplate,

- 0,17 EUR od 19. listopada 2009. do isplate,

- 2,91 EUR od 24. studenoga 2009. do isplate,

- 3,10 EUR od 7. prosinca 2009. do isplate,

- 5,24 EUR od 5. siječnja 2010. do isplate,

- 7,94 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

- 7,31 EUR od 5. ožujka 2010. do isplate,

- 11,39 EUR od 6. travnja 2010. do isplate,

- 11,26 EUR od 5. svibnja 2010. do isplate,

- 15,00 EUR od 7. lipnja 2010. do isplate,

- 23,97 EUR od 5. srpnja 2010. do isplate,

- 18,62 EUR od 6. kolovoza 2010. do isplate,

- 31,21 EUR od 6. rujna 2010. do isplate,

- 27,69 EUR od 5. listopada 2010. do isplate,

- 21,30 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate,

- 35,57 EUR od 14. prosinca 2010. do isplate,

- 41,45 EUR od 5. siječnja 2011. do isplate,

- 37,20 EUR od 7. veljače 2011. do isplate,

- 35,84 EUR od 7. ožujka 2011. do isplate,

- 32,60 EUR od 5. travnja 2011. do isplate,

- 37,75 EUR od 5. svibnja 2011. do isplate,

- 51,79 EUR od 6. lipnja 2011. do isplate,

- 47,17 EUR od 5. srpnja 2011. do isplate,

- 75,80 EUR od 8. kolovoza 2011. do isplate,

- 55,95 EUR od 7. rujna 2011. do isplate,

- 53,72 EUR od 5. listopada 2011. do isplate,

- 52,56 EUR od 7. studenoga 2011. do isplate,

- 49,78 EUR od 5. prosinca 2011. do isplate,

- 54,18 EUR od 5. siječnja 2012. do isplate,

- 58,34 EUR od 6. veljače 2012. do isplate,

- 57,77 EUR od 5. ožujka 2012. do isplate,

- 55,79 EUR od 5. travnja 2012. do isplate,

- 56,58 EUR od 7. svibnja 2012. do isplate,

- 58,29 EUR od 5. lipnja 2012. do isplate,

- 56,53 EUR od 5. srpnja 2012. do isplate,

- 57,20 EUR od 6. kolovoza 2012. do isplate,

- 55,46 EUR od 5. rujna 2012. do isplate,

- 53,01 EUR od 5. listopada 2012. do isplate,

- 56,08 EUR od 6. studenoga 2012. do isplate,

- 55,77 EUR od 10. prosinca 2012. do isplate, po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.398,17 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 25. studenoga 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 3205787121/05, temeljem kojeg joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.186,34 CHF, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita s rokom otplate od sedam godina, a u svrhu kupnje motornog vozila. Navodi i da je čl. 2. istog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te način i obračun naplate iste u skladu s odlukama tuženika, dok je čl. 6. istog ugovorena valutna klauzula u valuti CHF. Tužiteljica tvrdi da prije potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije s tuženikom pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema jednostranoj odluci tuženika, a niti je tuženik predmetnim ugovorom utvrdio precizne i jasne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. Odredbe koje se odnose na ugovornu promjenjivu kamatnu stopu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane banke, na čiji sadržaj tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja. U prilog navedenom stoji i presuda Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, kojom je utvrđeno da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već je tuženik bio dužan tužitelju na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope, tako da on na temelju jasnih i njemu razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužiteljica smatra da ju je tuženik, sukladno načelu savjesnosti i poštenja, trebao informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužiteljica, kao potrošač, mogla razumjeti što joj donosi sporna odredba i o tome donijeti informiranu odluku. Ugovorna odredba kojom se promjenjiva kamatna stopa čini ovisnom o odluci banke sama po sebi nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamate ovisi isključivo o odluci banke, a ne navodi se bilo koji kriterij na temelju kojeg se donosi ta odluka. Smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu promjene iste, osim toga, i neodređena, odnosno neodrediva te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obveznopravni odnos stranaka. Tužiteljica navodi i da je tijekom razdoblja otplate kredita tuženik povećavao kamatnu stopu, temeljem svoje jednostrane odluke. Nadalje, tužiteljica navodi da u vrijeme kada je ugovarala kredit nije ništa znala o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF. Bila je informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF naraste ili da padne, i da će u skladu s time rasti i padati anuiteti kod otplate, ali ono što je tuženik morao učiniti je informirati tužiteljicu jesu li rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate, one koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije razumljiva. Navodi i da je dana 16. srpnja 2014. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu posl.br. Pž-7129/13 u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj, vodio protiv osam banaka (predmetnu presudu u međuvremenu je svojom presudom Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, te i Ustavni sud svojom Odlukom U-III-2521/15), kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost navedene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje je s potrošačima sklapao tuženik, a odlukom istog suda od 14. lipnja 2018. potvrđena je prvostupanjska presuda donesena u tom postupku i u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u istim ugovorima. U navedenom dijelu predmetna odluka je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena kao neosnovana revizija, između ostalih, i tuženika, kao 4. tuženika iz tog postupka. Nadalje, smatra i da je, temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda donesena u takvom postupku obvezujuća za prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava, čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Stoga, pozivajući se na utvrđenja suda iz tog postupka, tužiteljica smatra da joj je tuženik po obje te osnove dužan vratiti stečeno bez osnove, jer su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne, pa je predložila da sud utvrdi njihovu ništetnost, te je zatražila da joj tuženik vrati iznose koje je po osnovi ništetnih odredbi neosnovano naplatio, odnosno po osnovi preplaćene kamate iznos od 3.473,56 kn, a po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 9.534,75 kn, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tužiteljica je, po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zatražila isplatu iznosa od 488,41 EUR, a po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.501,42 EUR, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te istaknuo prigovor zastare. Smatra da se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima, a kako je tužba podnesena dana 11. lipnja 2019., proizlazi da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, a sve i kada bi se imao primijeniti dulji rok zastare, tj. onaj od pet godina, potraživanja tužiteljice dospjela su prije 11. lipnja 2014., pa je opet nastupila zastara. Glede pozivanja tužiteljice na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. broj Rev-2221/18, kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., istaknuo je kako smatra da su iste odluke nepravilne i nezakonite, a što potvrđuje odluka Suda Europske unije u predmetu C-81/19. Smatra da su sporne ugovorne odredbe u skladu s propisima te tvrdi da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, kao i da je ona mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže uz valutu CHF. Tuženik je tužiteljicu upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli, a iz samog ugovora je razvidno da će se povrat obveza obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF, te je korisnik kredita upoznat s promjenama iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja. Naveo je da su tužiteljici i prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz Ugovora proizlaze, a čije je razumijevanje tužiteljica potvrdila svojim potpisom te da je zaposlenicima tuženika dana jasna uputa kako je bitno osvijestiti klijente o promjenjivosti anuiteta koji su ovisni o promjeni tečaja, a takve upute su dane i zaposlenicima autokuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu. Smatra da je tužiteljica bila svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica veže za CHF ili bilo koju drugu valutu, kao što bi bila svjesna i svaka prosječna osoba, te je neživotno i nelogično da nije znala za rizik. Navodi da promjenu tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute, te da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja, kao i prilikom konačne otplate kredita. Zaključno smatra da odredba ugovora čija se glavnica veže uz CHF ne može biti predmetom ispitivanje poštenosti odnosno nepoštenosti, jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, smatra da niti ona nije nepoštena , jer je promjena uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nije imao utjecaja. Tuženik je osporio da bi na strani tužiteljice nastala šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio tužiteljici svojim postupanjem. Naveo je i da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-7129/13 definira potrošača kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga tužiteljica ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, jer se tužiteljicu nije prisiljavalo da sklopi ugovor s tuženikom, već je taj Ugovor isključivo rezultat njene slobodne volje. Dodao je i da je u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu o izmjeni kamatne stope, te da je ona tada imala pravo na raskid Ugovora, što nije učinila, pa stoga, i da je nastala šteta na strani tužiteljice, sama je za nju kriva. Smatra neosnovanim zahtjev tužiteljice i u odnosu na tijek zateznih kamata, jer bi tužiteljica, imala eventualno pravo na zatezne kamate s tijekom od dana podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, efikasnu kamatnu stopu/realnu godišnju kamatnu stopu, Ugovor o kreditu broj 3205787121/05 od dana 25. studenoga 2005. (dalje: Ugovor), potvrdu (solemnizaciju), punomoć, promete po kreditu/specifikaciju uplata, edukacijski materijal "Odabir valute", izveden je dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušana tužiteljica.

4. Tužiteljica je podneskom od 23. svibnja 2023. povisila tužbeni zahtjev u dijelu zahtjeva za isplatu po obje osnove, potražujući po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 488,41 EUR, te po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 1.501,42 EUR, koju preinaku tužbe je sud, unatoč protivljenju tuženika, dopustio sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer se radi o opravdanoj preinaci, budući je ista rezultat usklađivanja tužbenog zahtjeva s rezultatima provedenog vještačenja te je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 25. studenoga 2005. te da je temeljem istog Ugovora tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.186,34 CHF i to po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita (čl. 1.), s ugovorenom kamatnom stopom od 5,60% godišnje, koja stopa je promjenjiva te se naplaćuje i obračunava u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Iz istog Ugovora proizlazi i da je ugovoren rok otplate od sedam godina te otplata u mjesečnim anuitetima u iznosu od 289,71 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja, s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu, odnosno nije sporno da je istim ugovorom ugovorena obveza uz primjenu valutne klauzule kojom je glavnica te otplata kredita vezana uz valutu CHF, te je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Proizlazi i da se radi o kreditu za kupnju motornog vozila. Nadalje, s obzirom da je tužiteljica iskazala, a koji iskaz je sud prihvatio u cijelosti kao logičan i uvjerljiv, da joj je vozilo bilo potrebno za privatne svrhe jer je tada počela raditi u jednoj osnovnoj školi u Zagrebu, pa joj je bilo potrebno za odlazak i povratak s posla, proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03).

7. Među strankama nije sporno ni da je, sukladno čl. 502.a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/12, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 1. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), pri čemu je propustio informirati potrošače, prije i u vrijeme zaključenja ugovora, o svim rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa i neizvjesnosti iznosa glavnice koju su korisnici kredita trebali vratiti, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

8. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2, kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu posl.br. Pž-6632/17 kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Dakle, pravomoćnom je presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača odlučeno da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u istima, tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, odnosno tuženik nije kao trgovac potrošače informirao o svim potrebnim parametrima i rizicima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci. Pritom je za ukazati da se utvrđenja iz navedene parnice odnose ne samo na potraživanje naknade štete, već i na predmetno potraživanje. Ovo stoga što pravilnim tumačenjem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), kao i odredbe čl. 502.c. ZPP-a, proizlazi da se ne radi o samo naknadi štete već i o isplati, odnosno svakoj kompenzaciji koja se može potraživati u posebnim parnicama s pozivanjem na pravno utvrđenje iz presude u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

13. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu, sklopljenima između potrošača i tuženika, kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna, odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli kojom je obveza korisnika kredita vezana uz valutu CHF, što ne isključuje mogućnost da tuženik u pojedinačnom postupku po tužbi potrošača dokazuje drugačije, odnosno da je bilo pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama i da je potrošač na odgovarajući način informiran i upozoren. U konkretnom slučaju radi se o ugovoru sklopljenom na standardiziranom obrascu, kako to proizlazi iz sadržaja Ugovora, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da je bilo pregovaranja između stranaka o pojedinačnim ugovornim odredbama, kao i da je tužiteljica bila svjesna i upozorena od strane tuženika o svim rizicima predmetnog pravnog posla, te da je upoznata s načinom i parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope, jer suprotno proizlazi iz njezinog iskaza. Naime, iz istog proizlazi da su joj u banci su rekli da je za nju najpovoljnija opcija kredit s valutnom klauzulom u CHF te da ona tada nije imala nekih saznanja o pojmu valutne klauzule, tako da joj nije bilo do kraja jasno što to znači, a kako se radilo o najpovoljnijoj opciji, pristala je na nju. Nije joj pritom ništa rečeno o rizicima koji bi bili povezani s valutom CHF, niti joj je objašnjen način promjene kamatne stope, odnosno uz koje parametre će to biti vezano. Proizlazi i da joj je bilo jasno da rata može varirati, međutim, nije bila svjesna da bi moglo doći do toliko značajnog rasta rate koja je tijekom otplate od početnih 1.300,00 kn narasla na 2.000,00 kn. Dodala je i da se radilo o tipskom ugovoru koji je pročitala prije potpisivanja, te da nije bilo pregovora o bilo kojoj ugovornoj odredbi, niti joj je bilo rečeno da bi se bilo što moglo promijeniti u sadržaju istog. Tužiteljica je iskazala i da je razumjela ono što joj je bilo bitno u ugovoru tj. iznos kredita i visinu rate, a u banci, niti od strane javnog bilježnika joj nije objašnjen smisao niti jedne ugovorne odredbe te je nitko nije upoznao s povijesnim tečajevima CHF. Nadalje, okolnost pregovaranja i informiranja tužiteljice se ne može utvrditi na temelju dokumentacije koju je tuženik priložio, jer se iz edukacijskog letka "Odabir valute" može se samo zaključiti da je postojala uputa da se klijenta upozna općenito s valutnim rizikom, a ne i specifičnostima konkretne valute, a osim toga postojanje upute ne znači i da se sukladno njoj u konkretnom slučaju postupilo.

14. Kako su odredbe ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor utvrđene ništetnima, kako u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, tako i u dijelu u kojem ugovorena valutna klauzula, odnosno kojom je otplata vezana uz valutu CHF, te kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, te s obzirom da tuženik nije dokazao da je u konkretnom slučaju postupljeno drugačije nego što je to utvrđeno u navedenom postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, proizlazi da su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora, koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i otplatu kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Za dodati je i da se tužiteljica može pozivati na ništetnost, iako je ugovor izvršen, jer sve iznesene okolnosti, koje je sud utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, upućuju na zaključak da se nije radilo o zabrani manjeg značaja, pa tužiteljica, sukladno odredbi čl. 107. st. 2. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), može isticati ništetnost.

15. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbene zahtjeve usmjerene na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odlučio kao pod točkom I i II izreke, a za dodati je i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. ZOO/91, pa je neosnovan prigovor zastare u tom dijelu.

16. S obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 104. st. 1. ZOO/91, dužan je vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat u dijelu u kojem je njezina obveza preplaćena, i to kao razliku između ukupnog iznosa kojeg je platila primjenom promijenjenih kamatnih stopa, u odnosu na iznos koji bi platila primjenom početne kamatne stope, te iznosa koji bi platila primjenom tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i iznosa koji bi platila primjenom tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita.

17. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa, sud je proveo vještačenje po vještakinji financijske struke Petri Blašković, koja je u nalazu i mišljenju utvrdila da je kredit isplaćen tužiteljici 28. studenog 2005. te da je na taj dan tečaj CHF iznosio 4,772566 kn, a utvrdila je i da se kamatna stopa mijenjala isključivo na više (6,10% od 1. listopada 2007., 6,55% od 1. veljače 2008., te 7,55% od 1. srpnja 2009.). Mišljenja je da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 1.989,83 EUR (14.992,34 kn), od kojeg iznosa je korisnica kredita preplatila na ime promjene kamatne stope iznos od 488,41 EUR (3.679,91 kn) te je preplatila zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 1.501,42 EUR (11.312,43 kn). Ukupan iznos koji je pritom manje platila, s obzirom na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 296,99 EUR (2.237,65 kn), pa bi sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosio 1.692,84 EUR (12.754,69 kn), od čega zbog promjene kamatne stope preplata iznosi 488,41 EUR, a uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita, preplata zbog promjene tečaja iznosi ukupno 1.204,43 EUR.

18. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te ga je i sud prihvatio u cijelosti, kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke i izrađeno u skladu sa zadatkom vještačenja.

19. Neosnovan je prigovor zastare i u dijelu restitucijskih zahtjeva, jer zastarijevanje istih počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. godine). Kako je u sporu povodom kolektivne tužbe ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena tek presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., proizlazi da do dana podnošenja predmetne tužbe, tj. 11. lipnja 2019., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO/91.

20. Kako je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 488,41 EUR, koliko je vještačenjem utvrđeno da iznosi preplata njene obveze po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznosa od 1.501,42 EUR, koliko je vještačenjem utvrđeno da iznosi preplata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kada se uzme u obzir samo više plaćeni iznosi, što je ispravno, s obzirom da tuženik niti nije istaknuo prigovor prijeboja, odnosno protutužbeni zahtjev, a niti bi isti bio osnovan, jer on ne uživa zaštitu koju uživa tužiteljica kao potrošač, tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa je prihvaćen primjenom čl. 104. st. 1. ZOO/91.

21. Dosuđene su joj i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos preplate tekuće, kako je to i zatraženo, od dana plaćanja pojedinog iznosa, do dana isplate, s tim da je i visina pojedinog mjesečnog iznosa preplate i dan plaćanja pojedinog anuiteta razvidan iz nalaza i mišljenja vještaka, u skladu s kojim je tužiteljica konačno i postavila tužbeni zahtjev.

22. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana plaćanja pojedinog iznosa temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove, te da je tuženik bio nesavjestan, jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice).

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti je odmjeren primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

24. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 23. svibnja 2023. po Tbr 8. toč. 1. (100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 27. ožujka 2023. i 3. srpnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), te trošak PDV- a u iznosu od 200,00 EUR, kao i pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR (tužiteljica je platila viši iznos, međutim, s obzirom na vrijednost predmeta spora u visini zbroja restitucijskih zahtjeva iz tužbe pristojba koju je trebala platiti iznosi 66,36 EUR), a priznat joj je i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR. Nije joj priznat trošak pristojbe na presudu, jer su, sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23, dalje: ZSP), koje su stupile na snagu nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, potrošači od stupanja na snagu istih, za ubuduće (čl. 37. ZSP), u predmetnim sporovima oslobođeni od plaćanja pristojbi. Nadalje, nisu joj priznati niti troškovi sastava podneska od 6. kolovoza 2025. (zaprimljen 11. kolovoza 2025.), kao niti zastupanja na ročištu od 14. listopada 2025., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje spora, budući da ih je skrivila tužiteljica postavljajući u prethodnom podnesku proturječan tužbeni zahtjev (zbroj pojedinačnih zatraženih iznosa nije odgovarao zatraženim iznosima glavnice).

25. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.398,17 EUR.

26. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 72/02 i 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 17. listopada 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika