REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
P-875/2024-41
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZI OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, Mihanovićeva 1, protiv tuženika OTP banka d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Plaščaru, odvjetniku u Zagrebu, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 17. rujna 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 17. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da isplati tužitelju ZI OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], novčani iznos od 8.516,69 Eura (slovima: osam tisuća petsto šesnaest Eura i šestdeset devet centi) s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznom kamatom koja na iznose od:
- 08,96 Eura teče od 03. rujna 2005. godine, do isplate,
- 08,98 Eura teče od 10. rujna 2005. godine, do isplate,
- 06,63 Eura teče od 11. listopada 2005. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 23. studenog 2005. godine, do isplate,
- 09,40 Eura teče od 10. prosinca 2005. godine, do isplate,
- 07,79 Eura teče od 11. siječnja 2006. godine, do isplate,
- 04,50 Eura teče od 11. veljače 2006. godine, do isplate,
- 02,25 Eura teče od 11. ožujka 2006. godine, do isplate,
- 0,56 Eura teče od 11. svibnja 2006. godine, do isplate,
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
- 0,16 Eura teče od 10. lipnja 2006. godine, do isplate,
- 0,56 Eura teče od 11. listopada 2006. godine, do isplate,
- 03,85 Eura teče od 11. studenog 2008. godine, do isplate,
- 01,24 Eura teče od 11. prosinca 2008. godine, do isplate,
- 16,15 Eura teče od 10. siječnja 2009. godine, do isplate,
- 22,71 Eura teče od 11. veljače 2009. godine, do isplate,
- 29,95 Eura teče od 11. ožujka 2009. godine, do isplate,
- 17,23 Eura teče od 11. travnja 2009. godine, do isplate,
- 14,97 Eura teče od 09. svibnja 2009. godine, do isplate,
- 13,69 Eura teče od 11. lipnja 2009. godine, do isplate,
- 16,25 Eura teče od 11. srpnja 2009. godine, do isplate,
- 13,46 Eura teče od 11. rujna 2009. godine, do isplate,
- 10,69 Eura teče od 10. listopada 2009. godine, do isplate,
- 10,73 Eura teče od 05. studenog 2009. godine, do isplate,
- 12,62 Eura teče od 14. studenog 2009. godine, do isplate,
- 10,98 Eura teče od 11. prosinca 2009. godine, do isplate,
- 19,75 Eura teče od 09. siječnja 2010. godine, do isplate,
- 25,31 Eura teče od 11. veljače 2010. godine, do isplate,
- 24,13 Eura teče od 11. ožujka 2010. godine, do isplate,
- 28,86 Eura teče od 10. travnja 2010. godine, do isplate,
- 35,67 Eura teče od 11. svibnja 2010. godine, do isplate,
- 41,73 Eura teče od 11. lipnja 2010. godine, do isplate,
- 53,37 Eura teče od 10. srpnja 2010. godine, do isplate,
- 41,65 Eura teče od 11. kolovoza 2010. godine, do isplate,
- 70,54 Eura teče od 11. rujna 2010. godine, do isplate,
- 58,21 Eura teče od 8. listopada 2010. godine, do isplate,
- 57,66 Eura teče od 11. studenog 2010. godine, do isplate,
- 69,86 Eura teče od 11. prosinca 2010. godine, do isplate,
- 87,85 Eura teče od 11. siječnja 2011. godine, do isplate,
- 67,83 Eura teče od 11. veljače 2011. godine, do isplate,
- 73,52 Eura teče od 11. ožujka 2011. godine, do isplate,
- 65,47 Eura teče od 11. travnja 2011. godine, do isplate,
- 83,68 Eura teče od 11. svibnja 2011. godine, do isplate,
- 96,16 Eura teče od 11. lipnja 2011. godine, do isplate,
- 101,83 Eura teče od 12. srpnja 2011. godine, do isplate,
- 164,78 Eura teče od 11. kolovoza 2011. godine, do isplate,
- 105,07 Eura teče od 13. rujna 2011. godine, do isplate,
- 96,16 Eura teče od 11. listopada 2011. godine, do isplate,
- 98,36 Eura teče od 11. studenog 2011. godine, do isplate,
- 97,55 Eura teče od 13. prosinca 2011. godine, do isplate,
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
- 105,32 Eura teče od 24. prosinca 2011. godine, do isplate,
- 110,75 Eura teče od 11. veljače 2012. godine, do isplate,
- 112,42 Eura teče od 13. ožujka 2012. godine, do isplate,
- 108,47 Eura teče od 11. travnja 2012. godine, do isplate,
- 110,58 Eura teče od 11. svibnja 2012. godine, do isplate,
- 112,76 Eura teče od 12. lipnja 2012. godine, do isplate,
- 109,50 Eura teče od 11. srpnja 2012. godine, do isplate,
- 109,19 Eura teče od 11. kolovoza 2012. godine, do isplate,
- 103,06 Eura teče od 11. rujna 2012. godine, do isplate,
- 105,15 Eura teče od 11. listopada 2012. godine, do isplate,
- 109,71 Eura teče od 13. studenog 2012. godine, do isplate,
- 108,26 Eura teče od 11. prosinca 2012. godine, do isplate,
- 110,36 Eura teče od 11. siječnja 2013. godine, do isplate,
- 104,41 Eura teče od 12. veljače 2013. godine, do isplate,
- 102,11 Eura teče od 12. ožujka 2013. godine, do isplate,
- 108,67 Eura teče od 11. travnja 2013. godine, do isplate,
- 102,25 Eura teče od 11. svibnja 2013. godine, do isplate,
- 98,86 Eura teče od 11. lipnja 2013. godine, do isplate,
- 95,05 Eura teče od 11. srpnja 2013. godine, do isplate,
- 99,72 Eura teče od 13. kolovoza 2013. godine, do isplate,
- 102,28 Eura teče od 11. rujna 2013. godine, do isplate,
- 104,71 Eura teče od 11. listopada 2013. godine, do isplate,
- 105,25 Eura teče od 12. studenog 2013. godine, do isplate,
- 108,47 Eura teče od 11. prosinca 2013. godine, do isplate,
- 101,21 Eura teče od 11. siječnja 2014. godine, do isplate,
- 98,45 Eura teče od 11. veljače 2014. godine, do isplate,
- 100,27 Eura teče od 11. ožujka 2014. godine, do isplate,
- 99,94 Eura teče od 11. travnja 2014. godine, do isplate,
- 96,99 Eura teče od 13. svibnja 2014. godine, do isplate,
- 96,57 Eura teče od 11. lipnja 2014. godine, do isplate,
- 99,12 Eura teče od 11. srpnja 2014. godine, do isplate,
- 101,71 Eura teče od 12. kolovoza 2014. godine, do isplate,
- 103,06 Eura teče od 11. rujna 2014. godine, do isplate,
- 103,21 Eura teče od 11. listopada 2014. godine, do isplate,
- 105,69 Eura teče od 11. studenog 2014. godine, do isplate,
- 106,46 Eura teče od 11. prosinca 2014. godine, do isplate,
- 107,47 Eura teče od 13. siječnja 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 11. veljače 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 11. ožujka 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 11. travnja 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 12. svibnja 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 11. lipnja 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 11. srpnja 2015. godine, do isplate,
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
- 100,80 Eura teče od 11. kolovoza 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 11. rujna 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 13. listopada 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 11. studenog 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 11. prosinca 2015. godine, do isplate,
- 100,80 Eura teče od 12. siječnja 2016. godine, do isplate,
- 142,19 Eura teče od 13. veljače 2016. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 10. ožujka 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. travnja 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. svibnja 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 09. lipnja 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. srpnja 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 05. rujna 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. rujna 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. listopada 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 10. studenog 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. prosinca 2007. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. siječnja 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 09. veljače 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. ožujka 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. travnja 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 10. svibnja 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. lipnja 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. srpnja 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 09. kolovoza 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. rujna 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. listopada 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. studenog 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 11. prosinca 2008. godine, do isplate,
- 05,94 Eura teče od 10. siječnja 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 11. veljače 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 11. ožujka 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 11. travnja 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 09. svibnja 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 11. lipnja 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 11. srpnja 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 11. rujna 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 10. listopada 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 05. studenog 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 14. studenog 2009. godine, do isplate,
- 17,95 Eura teče od 11. prosinca 2009. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 09. siječnja 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 11. veljače 2010. godine, do isplate,
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
- 26,12 Eura teče od 11. ožujka 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 10. travnja 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 11. svibnja 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 11. lipnja 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 10. srpnja 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 11. kolovoza 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 11. rujna 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 08. listopada 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 11. studenog 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 11. prosinca 2010. godine, do isplate,
- 26,12 Eura teče od 11. siječnja 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. veljače 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. ožujka 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. travnja 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. svibnja 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. lipnja 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 12. srpnja 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. kolovoza 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 13. rujna 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. listopada 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. studenog 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 13. prosinca 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 24. prosinca 2011. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. veljače 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 13. ožujka 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. travnja 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. svibnja 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 12. lipnja 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. srpnja 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. kolovoza 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. rujna 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. listopada 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 13. studenog 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. prosinca 2012. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. siječnja 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 12. veljače 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 12. ožujka 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. travnja 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. svibnja 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. lipnja 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. srpnja 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 13. kolovoza 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. rujna 2013. godine, do isplate,
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
- 19,93 Eura teče od 11. listopada 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 12. studenog 2013. godine, do isplate,
- 19,93 Eura teče od 11. prosinca 2013. godine, do isplate,
- 11,01 Eura teče od 11. siječnja 2014. godine, do isplate,
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine, do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , odnosno do isplate sukladno odredbi članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.350,00 Eura, u roku 15 dana, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 17. listopada 2025. godine, pa sve do isplate po stopi sukladno čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška i to preko dosuđenog iznosa od 2.350,00 Eura, do zatraženog iznosa od 2.668,54 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 318,54 Eura, sa zateznom kamatom od dana 17. listopada 2025. godine, na taj iznos, pa sve do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podneskom od 07. lipnja 2019. godine, podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi.
2. U historijatu tužbe je istakao da je dana 22. srpnja 2005. godine, sklopio sa prednikom tuženika, HVB Splitskom bankom d.d. Split, Ugovor o kreditu broj 85000/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor), a kojim Ugovorom mu je prednik tuženika dao na korištenje novčani iznos od 62.200,00 CHF, prema prodajnom tečaju za CHF kreditora, važećem na dan korištenja kredita, time da je kredit bio namjenski i to za potrebe kupnje nekretnine.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
3. Tužitelj je naveo da je Ugovorom bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze bila promjenjiva isključivo na osnovi jednostrane odluke banke, a tužitelju nisu bili poznati bilo kakvi parametri na temelju kojih se kamatna stopa mijenjala, niti mu je bilo rečeno na koji način i temeljem čega se kamatna stopa mijenja. Tvrdi da nije ni na koji način mogao utjecati na odredbe Ugovora i uvjete pod kojima je Ugovor zaključen. Smatra da se radi o klasičnom primjeru tipskog ugovora.
4. Budući da tužitelju ni na koji način nije bila dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja o uvjetima ugovora, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i o valuti u kojoj je kredit odobren (CHF), te s obzirom da tužitelj nije bio obaviješten, niti su mu predočeni svi rizici koji proizlaze, ne samo iz tzv. promjenjive kamatne stope, već i iz valute (CHF) u kojoj je kredit odobren, navedeni uglavci Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valuti švicarskog franka su protivni kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti tih odredaba, njihova ništetnost u smislu čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača.
5. Tužitelj je istakao, kako se o ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, izjasnio Trgovački sud u Zagrebu (u daljnjem tekstu: TSZ), presudom P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine (premda se zapravo radilo o ništetnosti odredbi svih potrošačkih ugovora koje su sklapale pojedine tužene banke iz te parnice u određenom razdoblju sa valutom CHF i promjenjivom kamatnom stopom, a ne o ništetnosti predmetnog Ugovora – opaska suca), a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VTS), broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a kojom je u ponovljenom postupku, VTS, povodom tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćno odlučio o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli jer je donošenjem te presude, nedvojbeno utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto tako je pravomoćnom prvostupanjskom presudom bilo pravomoćno odlučeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamatne stope mijenjaju, bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici i ništetna. Također, polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj smatra da kao korisnik kredita ima pravo predmetnom tužbom postaviti novčani zahtjev prema tuženiku, kao sljedniku kreditora, za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franaka, te u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
6. Imajući u vidu pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) istaknut u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, kojim se tužitelju priznaje pravni interes za podnošenje ovakve tužbe kakvu je podnio, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene navedenom pravomoćnom presudom TSZ iz predmeta broj P-1401/2012, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, tužitelj smatra kako svakako ima pravni interes na podnošenje predmetne tužbe i postavljanje novčanog zahtjeva za povratom neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika i to po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.
7. Budući da je u konkretnom slučaju tijekom izvršavanja kredita proveden postupak konverzije, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom tužitelj, kao potrošač, nije u potpunosti obeštećen, odnosno nije doveden u isti pravni položa j u kojem se nalaze oni potrošači koji su svoj kredit u cijelosti isplatiti i koji imaju pravo na isplatu svega što je više plaćeno po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je u ovom postupku nužno utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju, odnosno da se od iznosa otpisane glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Primjenom te opisane formule, tužitelj je došao do izračuna od 15.141,65 kuna na ime razlike u kunama, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, kao dana kada je provedena konverzija, a koji iznos je tužena banka po tužitelju, njemu dužna podmiriti, kako bi tužitelj s osnove razlike efekta konverzije bio stavljen u isti pravni položaj sa ostalim, nekonvertiranim, dužnicima, odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima.
8. Stoga je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 69.207,79 kuna sa zateznom kamatom, ali i isplatu iznosa od 15.141,65 kuna na ime razlike glavnice, odnosno razlike efekta konverzije na preostalu glavnicu, sa zateznom kamatom.
9. Podneskom od 13. kolovoza 2019. godine, tužitelj se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, osporivši tuženikove prigovore u cijelosti, dok je podneskom od 01. veljače 2023. godine, obavijestio sud da ostaje u cijelosti kod svog početno istaknutog zahtjeva, a nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je visinu svoje novčane tražbine u vezi preplate po osnovi ništetne valutne klauzule i ništetnih odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, uskladio sa matematičkim izračunom vještaka, potražujući svojim konačnim zahtjevom, isplatu iznosa od 8.516,69 Eura (što je predstavljalo djelomično povlačenje tužbe, smanjenjem postojećeg zahtjeva jer je početni zahtjev za isplatom iznosa od 69.207,79 kuna, zapravo predstavljao potraživanje od 9.185,45 Eura u sada važećoj valuti), a ujedno je indirektno odustao od zahtjeva koji je u početku bio istaknut u iznosu od 15.141,65 kuna u vezi razlike glavnice, nakon izračuna efekta konverzije na glavnu tražbinu tužitelja.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
10. U pisanom odgovoru na tužbu (list 26-33 spisa), tuženik je osporio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dakle kako u vezi visine, tako i u vezi pravne osnove, predloživši da se isti odbije kao neosnovan.
12. Tuženik, naime, tvrdi da je sporno jesu li u konkretnom slučaju uopće ništetne pojedine odredbe Ugovora, pri čemu tuženik smatra da se u ovom slučaju i ne radi o nepoštenim ili ništetnim odredbama Ugovora, neovisno o tome što tužitelj smatra suprotno. Tuženik je istakao i prigovor zastare u vezi predmetne novčane tražbine tužitelja, ovisno o pravnoj kvalifikaciji novčanog potraživanja tužitelja (dakle, neovisno o tome radi li se o potraživanju naknade štete, po pravilima stjecanja bez osnove, odnosno neovisno o tome da li se primjenjuje rok zastare od 3 ili 5 godina). Također, tuženik je predložio da se ova parnica prekine do donošenja odluke u predmetu TSZ broj P-1401/12 u kojem je tuženik iz ove parnice, podnio reviziju protiv drugostupanjske odluke VTS broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, tim više što je argumentacija tužitelja iz historijata tužbe utemeljena na donesenoj presudi u tom predmetu TSZ broj P-1401/12 (odnosno na utvrđenjima iz Parnice Potrošač) i na navodnoj potrebi izravne primjene tih utvrđenja na ovu parnicu, pa odluka o toj reviziji tuženika predstavlja prethodno pitanje za ovu parnicu (sud nije prekinuo ovu parnicu povodom tog prijedloga tuženika, a ionako je ta tuženikova revizija bila odbijena kao neosnovana, odlukom VSRH – opaska suca).
13. Nadalje, tuženik tvrdi da je u Parnici Potrošač, utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se po stajalištu tuženika ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač primjenjiva u ovom slučaju, a ako jesu na koji način su primjenjiva. Tuženik smatra da nisu primjenjiva i ističe kako nije pravno osnovano, niti životno logično, da se na navedena pravna utvrđenja poziva osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalom, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni kredit), tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. U tom kontekstu se tužitelj pozvao na sudsku praksu u vidu presude Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 09. siječnja 2018. godine (međutim, ta drugostupanjska odluka, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/2014 od 29. prosinca 2017. godine je kasnije bila ukinuta revizijskim rješenjem VSRH broj Rev-904/2024-3 od 27. kolovoza 2024. godine, te je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a prilikom ponovnog odlučivanja je drugostupanjski Županijski sudu u Puli donio sasvim drugačiju odluku, broj Gž- 1399/2024-2 od 14. listopada 2024. godine, kojom je u bitnome potvrdio prvostupanjsku presudu, kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja, a što je sve vidljivo iz e-spisa – opaska suca).
14. Pored toga, tuženik smatra da je zbog izvršene konverzije Ugovora u valutu Eura, sukladno izmijenjenom i dopunjenom Zakonu o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. godine, tužitelj izjednačen sa potrošačima koji su od početka koristili kredit sa valutom Eura, odnosno da je prihvaćanjem ponude prednika tuženika da se zaključi Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu dana 08. veljače (ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
2016. godine (u daljnjem tekstu: Dodatak), odnosno sklapanjem Sporazuma o korištenju preplate, tužitelj praktički lišen mogućnosti (po tuženiku je uopće bespredmetno raspravljanje o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovome predmetu, no takva tvrdnja tuženika bi imala smisla kada bi sudska praksa bila jednosmjerna u ovoj pravnoj situaciji i kada bi baš u svim predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom", banke ili tuženici uspijevali u ovakvim sudskim predmetima, a to je daleko od istine i istina je da banka nije uspjela niti u predmetu na koji se tuženik čak pozvao u svom odgovoru na tužbu u zadnjem odlomku 4 stranice i prvom odlomku 5 stranice, a kamoli da bi banke uspijevale u svim ovakvim istovrsnim predmetima na nivou Republike Hrvatske – opaska suca) ili da nije pravno ovlašten potraživati isplatu od tuženika na temelju odredaba osnovnog Ugovora. Analogno tome, tuženik smatra da presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje tužitelja.
15. Dakle, osim zbog činjenice da su stranke Ugovora, sklopile navedeni Dodatak, tuženik tvrdi da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan jer presuda u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, već je usmjerena samo na apstraktnu pravnu zaštitu, a pored toga tuženik tvrdi da odredba Ugovora o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, ali i da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, te po tuženiku zbog toga i ne može biti predmetom ocjene nepoštenosti prema kriterijima iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (kada bi to tako doista bilo, kako tvrdi tuženik, onda je sasvim jasno da niti jedan oštećeni potrošač uopće ne bi pokretao niti jednu parnicu u slučaju konverzije kredita sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, odnosno da bi svi ovakvi istovrsni tužbeni zahtjev bili na području Republike Hrvatske odbijeni kao neosnovani – opaska suca). Tuženik je također, iznosio i u ovoj parnici činjenice s kojima nije uspio dokazati osporavanje tužbenog zahtjeva u Parnici Potrošač, tvrdeći da banka unatoč svojoj stručnosti nije znala, niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF, da činjenica da se tečaj naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, da je i tuženik, kao i tužitelj, bio izložen riziku primarno ugovorene valutne klauzule. Vezano za tužiteljeve tvrdnje o nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tvrdi da te odredbe nisu bile predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač, te da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTS donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke (o toj tvrdnji ili nerealnoj ideji odvjetnika tuženika – jer po uvjerenju ovoga suda niti jedna banka koja je bila stranka u Parnici Potrošač ili neka odgovorna osoba banke ne bi samostalno tako nešto tvrdila – će biti više konkretnih i citiranih riječi iz pravomoćne presude u predmetu Potrošač u točci 62., obrazloženja ove presude – opaska suca). Tuženik smatra da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti koje je on citirao na 10 stranici svog odgovora na tužbu, da bi se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrdila ništetnom, te tvrdi da tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozvati na pravna utvrđenja iz presude VTS, bez dokazivanja osnove zahtjeva. Uz to nalazi potrebnim dodati da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora , ali i ono materijalno pravo koje je i danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a to se odnosi i na Zakon o zaštiti potrošača i na Zakon o potrošačkom kreditiranju, pa shodno tome, tuženik smatra kako tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora, koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj (ovakva tvrdnja dokazuje da punomoćnik tuženika, svjesno ignorira sadržaj pravomoćne presude TSZ broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine – opaska suca). Napokon, tuženik je prigovorio i visini tužbenog zahtjeva, odnosno anticipiranoj metodi matematičkog izračuna tražbine tužitelja, smatrajući da sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita jer da je tuž itelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi i učinio prilikom sklapanja Ugovora.
16. Kako se tuženik na raspravi održanoj dana 17. rujna 2025. godine, nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe tužitelja, ali niti preinaci tužbe promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, iako je osporavao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, na zapisn iku s te rasprave je utvrđeno da je tužba tužitelja djelomično povučena u vezi visine početno istaknutog tužbenog zahtjeva, a ujedno je prihvaćena preinaka tužbe, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva.
17. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor (list 5-7), otplatni plan i pregled uplata (list 8-10), Dodatak (list 11-13), preliminarni matematički izračun početne tražbine tužitelja (list 14-15), sudsku praksu dostavljenu po tužitelju (list 39-44), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem (list 92-94), pregled prometa po kreditu tužitelja, sukladno Ugovoru (list 105-120), odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb od 02.05.2025.g. (list 127-146).
18. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 51-52) u svojstvu stranke.
19. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.
20. Konačni novčani tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim.
21. Između stranaka nije bilo sporno, a sud je ujedno to utvrdio i na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu:
- da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita, zasnovao sa prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. Split u svojstvu kreditora, obvezno pravni odnos, zaključivši Ugovor, kojom prilikom mu je taj prednik tuženika odobrio namjenski kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 62.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora, važećem za CHF na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 192 mjeseca, po ugovorenoj godišnjoj promjenjivoj kamatnoj stopi od 4,89 %,
- da je prednik tuženika tijekom roka otplate navedenog kredita u valuti CHF, jednostrano mijenjao u više navrata kamatnu stopu na način da ju je povećavao u
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
odnosu na početno ugovorenu, a što je uz nespornu činjenicu promjene kunskog tečaja u odnosu na valutu CHF, utjecalo na znatnije povećanje visine početno ugovorenih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tijekom otplate kredita,
- da su tužitelj i tada drugi prednik tuženika sa istom adresom sjedišta banke (Societe Generale – Splitska banka d.d. – pravni sljednik kreditora tužitelja), kao i banka koja je bila stranka Ugovora, zaključili navedeni Dodatak dana 08. veljače 2016. godine, kojim je početni kredit u valuti CHF, konvertiran u valutu Eura, te kojim je utvrđen iznos nedospjelog ostatka glavnice kredita, nakon konverzije u iznosu od 18.632,19 Eura na dan 12.02.2016.g., te je ugovorena otplata u daljnjih 65 mjesečnih anuiteta u iznosu od po 342,42 Eura u razdoblju od ožujka 2016. godine, pa do srpnja 2021. godine, prema prodajnom tečaju – tečajnoj listi kreditora, na dan dospijeća,
- da tim Dodatkom nije utvrđen nikakav konkretan iznos preplate, već je samo konstatirano u početnom dijelu Dodatka da će se korištenje preplate nastale temeljem konverzije definirati posebnim sporazumom koji će se zaključiti s Dužnikom, no niti jedna stranka nije dostavila u spis taj Sporazum, niti je iznosila bilo kakve činjenice u vezi navodne preplate u točno određenom novčanom iznosu,
- da je predmet konačnog novčanog zahtjeva tužitelja, novčano potraživanje tužitelja u ukupnom iznosu od 8.516,69 Eura sa zatraženom zateznom kamatom u vezi preplate, zbog ništetnih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule, ali i u vezi promjenjive kamatne stope, obzirom da tužitelj smatra kako konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen.
22. Sud je na zadnjem održanom ročištu (list 164 spisa), kako je to već navedeno u točci 16., ovog obrazloženja, rješenjem prihvatio preinaku tužbe tužitelja, prema podnesku tužitelja od 22. svibnja 2025. godine, promjenom istovjetnosti tužbenog zahtjeva, ocijenivši takvu preinaku tužbe svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, jer je tužitelj na taj način samo uskladio visinu svog zahtjeva, isključivo sa matematičkim izračunom sudskog vještaka izvršenim u ovoj parnici, a kojeg vještaka je sud angažirao za vještačenje u ovoj parnici, nakon što tuženik još u odgovoru na tužbu nije prihvatio preliminarni izračun tužitelja u vezi visine tražbine, kao matematički točan, te je osporavao istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, pa je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem u ovome postupku bilo nužno, te cijeneći okolnost da se tuženik nije niti protivio preinaci tužbe, ali uostalom i da se radi o generičnoj novčanoj tražbini za koju je VSRH, već ustvrdio i iznio pravno stajalište broj Su IV – 162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH, održanog dana 26. studenog 2021. godine, da je dopuštena takva preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima, nakon provedenog dokaza financijskim vještačenje, dakle u ovim okolnostima slučaja.
23. Između stranaka je bilo sporno u pogledu pravne osnove, da li se na konkretnu situaciju, između stranaka, uopće mogu primijeniti pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, s obzirom da su
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
tužitelj i pravni sljednik tužiteljevog kreditora sklopili navedeni Dodatak, kojim su kreditnu obvezu tužitelja iz Ugovora, vezali uz valutu Eura, odnosno može li se i odredbe o valutnoj klauzuli i o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog predmetnog Ugovora, na temelju navedenih pravnih utvrđenja, tretirati u ovom slučaju ništetnim. Također, sporno je bilo u tom kontekstu raspravljanja o pravnoj osnovi tužbenog zahtjeva tužitelja, da li je cjelokupna novčana tražbina tužitelja zastarjela. Nadalje, sporno je bilo da li je tužitelj uopće ovlašten s uspjehom potraživati bilo kakvu isplatu po Ugovoru, zbog ništetnih odredaba tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ukoliko je tuženik prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura, uzeo u obzir sve uplate tužitelja temeljem Ugovora (dakle, kada je njegova obveza bila vezana uz tečaj valute CHF) i izvršio izračun konverzije kredita sukladno Zakonu, utvrdivši prilikom izračuna konverzije visinu neisplaćenog duga, po principu kao da je kredit od početka i bio realiziran u valuti Eura.
24. Pored pravne osnove tužbenog zahtjeva, bila je sporna i visina tužbenog zahtjeva.
25. Tuženik tijekom ove parnice nije predložio saslušanje nekih službenika banke
– svojih pravnih prednika s kojima je tužitelj sklopio Ugovor i Dodatak, da bi se eventualno na temelju iskaza tih svjedoka, zaposlenika tuženika, uopće moglo utvrditi ili da bi tuženik uopće pokušao dokazati da je tužitelj doista bio upozoren na sve pravne posljedice sklapanja Ugovora, sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF, ali i da bi tužitelju uopće bili pojašnjeni parametri prilikom kojih može doći do promjene i povećanja ugovorene kamatne stope, jednostranom odlukom tuženika, kao i da bi mu bio uopće objašnjen potencijalni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na tada važeću hrvatsku kunu i vrlo izvjestan rast mjesečnih rata za otplatu kredita na štetu tužitelja.
26. Na ovu parnicu se svakako, po pravnom stajalištu ovoga suda, trebaju primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćne prvostupanjske presude TSZ broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, odnosno drugostupanjskih odluka kojima je potvrđena prvostupanjska presuda, a kojima su prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502. a. st.1.ZPP u smislu čl. 502.c.ZPP u postupku vođenom pred TSZ pod brojem P-1401/12, a okolnost da tuženik i njegov odvjetnik u ovom slučaju doduše indirektno smatraju navedene pravomoćne sudske odluke (onu VSRH broj Rev 2221/18 od 03. rujna 2019. godine i Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, ali i onu VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) neprimjenjivim u kontekstu sklopljene konverzije koja je po stajalištu tuženika otklonila negativne učinke kredita sklopljenog u valuti CHF, sa promjenjivom kamatnom stopom, nije od bitnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.
27. Također, za osnovanost predmetnog novčanog, konačnog, tužbenog zahtjeva tužitelja, po uvjerenju ovoga suda (iako suprotno smatra punomoćnik tuženika ), nije od značaja što su tužitelj i sljednik kreditora sklopili navedeni Dodatak dana 08. veljače 2016. godine (bez obzira što suprotno smatraju i neki drugi sudovi u svojim odlukama, pa čak i VSRH u nekim svojim odlukama, što je ovome sudu u ovim okolnostima slučaja sasvim dobro poznato, a poznato je baš svakome sucu koji je zadužen za
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
rješavanje ovakvih predmeta), te da je tom prilikom tužitelj svojevoljno prihvatio tuženikov matematički izračun konverzije kredita, imajući u vidu slijedeće:
- da konverzijom kredita bez ikakve dvojbe ili sumnje (tuženik pogrešno smatra suprotno) nije došlo do potpunog obeštećenja tužitelja, uslijed utvrđenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi,
- da je taj matematički izračun konverzije kredita u valutu Eura izvršen od strane prednika tuženika i ujedno pravnog sljednika kreditora tužitelja , znatno prije nego li je revizijskom odlukom VSRH ili drugostupanjskog VTS, potvrđeno pravno stajalište prvostupanjskog TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koje se odnosilo na ništetnost valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora o kreditu koje je tužena banka, sklapala u razdoblju navedenom u izreci te prvostupanjske odluke TSZ, pa su zakonski parametri za izračun konverzije u startu bili postavljeni ne uzimajući u obzir da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, koje su banke obuhvaćene presudom u predmetu TSZ broj P-1401/2012, sklapale u određenom razdoblju,
- da sukladno sudskoj praksi Suda EU, oštećeni potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje u slučaju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, a konverzija kredita koja je doista i po uvjerenju suda, izvršena u skladu sa donesenim Zakonom, nije dovela do potpunog obeštećenja tužitelja, niti je uostalom i mogla dovesti jer u vrijeme konverzije kredita nije bilo poznato da su ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora koje je tužena banka sklapala sa valutom CHF u razdoblju određenom u tek kasnije postaloj po tom pravnom pitanju, pravomoćnoj presudi iz predmeta TSZ broj P-1401/12,
- da sukladno sudskoj praksi VSRH iz nekih odluka, pa tako i odluke broj Gos-1/2019- 36 od 04. ožujka 2020. godine, donesene u tzv. oglednom postupku, oštećeni potrošač u svojstvu tužitelja ima pravni interes dokazivati i u slučaju izvršene konverzije kredita (dakle, ne samo kada nije došlo do konverzije kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a analogno tome da potražuje i isplatu svih preplaćenih iznosa ili restituciju stečenog bez osnove (jer bi u suprotnom samo i isključivo dokazivanje ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkih ugovora sklopljenih u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, bilo krajnje besmisleno i neučinkovito sa aspekta restitucije po općim odredbama obveznog prava i temeljem zakonom utvrđenih posljedica ništetnosti, odnosno temeljem prava na isplatu svega stečenog bez osnove, odnosno uz osnovu koja je zbog ništetnosti pojedinih odredaba otpala),
- da iz izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, sasvim određeno, jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj konverzijom kredita nije u potpunosti obeštećen niti bar u vezi preplate kamate, a pogotovo niti u vezi preplate tečajnih razlika, uslijed ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle ne samo u vezi ništetne valutne klauzule, time da su odvjetnici stranaka prihvatili u ovome predmetu, matematičku točnost vještačkog izračuna.
28. Naime, da je u ovom slučaju opravdano pravno stajalište ovoga suda da sklapanje navedenog Dodatka, nije od značaja za pitanje prava oštećenog potrošača – tužitelja u ovoj pravnoj situaciji, da potražuje isplatu novčanog iznosa temeljem
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
ništetnih odredaba Ugovora, direktno upućuje, između ostalog i sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine.
29. Ovaj sud je svjestan, da postoje i druge odluke VSRH, dakle najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sa sasvim suprotnim pravnim stajalištima, međutim pravna stajališta iz tih drugih odluka i obrazloženja tih odluka sa suprotnim stajalištima, ovaj sud posredstvom predmetnog suca ne prihvaća kao pravilna, već prihvaća pored sudske prakse Suda EU i obrazloženje sadržaja odluke VSRH broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine jer se u konačnici u ovakvoj pravnoj situaciji dijametralno suprotne sudske prakse na nivou nacionalnog sudovanja i nižestupanjski sudovi nedvojbeno trebaju opredijeliti po pitanju tog pravnog stajališta (obzirom na doista različitu sudsku praksu, odnosno dijametralno suprotnu i to ne samo na nivou nižestupanjskog sudovanja, nego i na različitu sudsku praksu najvišeg VSRH po tom pravnom pitanju), a što sasvim jasno i nakon dugogodišnjeg sudovanja u ovakvim predmetima sa istom vrstom predmeta spora, samo dovodi i dalje do poražavajuće pravne nesigurnosti građana s aspekta jedinstvene primjene prava na području Republike Hrvatske.
30. Ništetne odredbe svih potrošačkih ugovora u pogledu ugovorene promjenjive kamate i valutne (CHF) klauzule u određenom razdoblju koje je sklapao prednik tuženika sa svojim klijentima, navedenom odlukom TSZ, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koje stajalište je potvrđeno i drugostupanjskim odlukama i odlukama revizijskog suda, nisu utvrđene ništetnima primjerice stoga što u kritično vrijeme ne bi bilo dopušteno sklapati ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom ili sa valutnom klauzulom (tuženik posredstvom odvjetnika u odgovoru na tužbu potpuno nepotrebno banalizira, ta već pravomoćno utvrđena pravna stajališta iz Parnice Potrošač, navodeći da je u vrijeme sklapanja Ugovora, bilo dopušteno sklopiti potrošački ugovor sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom opaska suca) , već iz sasvim drugih razloga koji su detaljno opisani u toj odluci na desecima stranica obrazloženja, pa je u tom kontekstu sasvim nebitno slaže li se tuženik osobno ili barem posredstvom svog predmetnog punomoćnika ili ne sa pravnim zaključcima TSZ, VTSRH ili VSRH iz svih odluka donesenih u predmetu povodom početno podnesene „kolektivne tužbe“ pred TSZ, te da li tuženik, kao banka ili stranka iz ovog sudskog postupka, smatra nepravilnu i nezakonitu odluku VTS broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluku VTS broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i odluku VSRH broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, odnosno da li te odluke smatra primjenjivim za ovu pravnu situaciju, kada je tužitelj nakon sklapanja Ugovora, sklopio sa pravnim sljednikom kreditora, navedeni Dodatak dana 08. veljače 2016. godine (pri čemu je logično da bi stranke Dodatka uopće mogle sklopiti takav Dodatak, da je tužitelj morao prihvatiti matematički izračun konverzije pravnog sljednika svog kreditora, međutim tim prihvaćanjem se tužitelj nikako nije odrekao svojih potraživanja, temeljem ništetnih odredaba Ugovora).
31. Iz iskaza tužitelja, koji je inače po zanimanju diplomirani arheolog i povjesničar umjetnosti, sada u mirovini, dakle nije bio nekakav ekonomski stručnjak, proizlazi da
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
je sam otišao u bjelovarsku poslovnicu Splitske banke (nakon što su mu već u Erste banci rekli da ne ispunjava njihove uvjete za realizaciju kredita i nakon što se informirao o tome i kod nekih drugih banaka), da se informira oko realizacije potencijalnog kredita za kupnju nekretnine (stana) u [adresa], te je kod prednika tuženika imao uvjete za realizaciju kredita kojeg je tražio na rok otplate od 16 godina. U razgovoru sa ženskom zaposlenicom banke je doznao da je najpovoljniji kredit u to vrijeme po njezinoj tvrdnji bio u valuti CHF, obzirom da je bila najniža kamata za kredit realiziran u toj valuti, a time i najniža mjesečna rata za otplatu kredita. Premda je zaposlenici banke rekao u valuti Eura koji iznos kredita mu treba, te nije došao u banku s idejom da sklopi ugovor o kreditu u valuti CHF, no kako mu je rečeno da je najpovoljniji kredit u valuti CHF, realizirao je takav kredit. Stan koji je kupio i u vezi kupnje kojeg je realizirao navedeni kredit je koštao 40.000,00 Eura, a morao je podići kredit u nešto većem iznosu radi namirenja još nekih troškova, pa mu je stoga odobren kredit od 62.000,00 CHF. Ne sjeća se da li je sa zaposlenicom banke uopće razgovarao o tome na temelju čega se mijenja kamatna stopa jednostranom odlukom banke, te se nije mogao sjetiti da li mu je bilo koji službenik banke uopće pojašnjavao rizike uzimanja kredita u valuti CHF u odnosu na neke druge kredite, te je istakao da samo može dopustiti da mu je službenica banke to iznosila. Tvrdi da je pripremljeni Ugovor, potpisao u prostoriji banke u [adresa], te da mu je u početku mjesečna rata za otplatu iznosu oko 2.400,00 kuna, no da je tijekom vremena ta rata periodično rasla, pa je tijekom 2008. godine, dosegnula iznos od 3.800,00 kuna i da mu je to bilo sve teže plaćati. Tvrdi da u toj situaciji nisu pomogli njegovi odlasci u banku jer nije postojala mogućnost da mu se rate za otplatu kredita smanje, sve do 2015. godine, kada je došlo do konverzije kredita i kada mu je rata bila smanjena na iznos od 1.426,15 kuna mjesečno, a nikada ne bi realizirao taj kredit da je znao da će tako enormno biti povećane mjesečne rate za otplatu kredita.
32. Prema tome, ukoliko se analizira samo iskaz tužitelja, sam za sebe, ne može se zaključiti da bi tužitelju, kao osobi koja nije bila ekonomski stručnjak u vrijeme pregovora oko sklapanje Ugovora, bili uručeni od strane zaposlenice banke, bilo kakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena bilo kakva brošura u vezi stambenih kredita u valuti CHF u kojoj bi bilo vidljivo da je prednik tuženika upozoravao tužitelja na potencijalni rizik podizanja mjesečnih rata kredita, sklopljenih sa promjenjivom kamatnom stopom uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, pa i brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., te da bi zbog toga, tužitelj imao sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi mogao razumjeti uopće, ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, vezane uz švicarski franak. Također, iz iskaza tužitelja ne proizlazi izričito da bi mu zaposlenica banke bilo što pojašnjavala u kojim to slučajevima može doći do promjena ugovorene kamatne stope, odlukom banke i na temelju kojih to parametara banka uopće donosi takvu odluku o promjeni ugovorene kamate.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
33. U drugu ruku o navedenim ništetnim odredbama iz svih potrošačkih ugovora, kakav je u konačnici i navedeni Ugovor sklopljen između stranaka, koje su sve tužene banke iz te parnice sklapale, svaka u određenom razdoblju, u valuti CHF sa promjenjivom ugovorenom kamatnom stopom koja se mijenjala temeljem jednostranih odluka banaka, raspravljalo se detaljno i izuzetno dugotrajno u postupku povodom kolektivne tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, a koji postupak je tuženik uz sve ostale banke koje su bile tužene u toj parnici izgubio, te koji postupak je ujedno rezultirao i donošenjem presude TSZ br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, ali i odlukama VTSRH br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, na kojim odlukama i pravnim stajalištima je tužitelj i utemeljio svoj konačni novčani zahtjev u ovom postupku, koji polazi od već u tim odlukama utvrđenog pravnog shvaćanja o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u valuti CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
34. Navedena pravna utvrđenja je ovaj sud dužan poštovati i primijeniti i u smislu čl. 502.c. ZPP i u smislu čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014).
35. Unatoč dugogodišnje pravne i legitimne "borbe" pred TSZ pod brojem P - 1401/2012, kada je donesena prvostupanjska presuda postala pravomoćna i kada su analogno tome bili sasvim bezuspješni pokušaji svih u tom postupku tuženih banaka, pa tako i tuženika iz ove parnice, da dokažu u tom postupku opravdanost svojih tvrdnji i iznesenih činjenica, ali niti nakon bezuspješno podnesenih žalbi i revizija kada su sve banke, pa tako i tuženik iz ove parnice, bezuspješno pokušale promijeniti pravna utvrđenja iz prvostupanjske presude, tijekom drugostupanjskog i revizijskog postupka, tuženik očito ne može prihvatiti činjenicu da je izgubio krucijalnu parnicu u vezi podnesene kolektivne tužbe, sukladno pozitivnim propisima, već nasuprot tome, smatra da su navedene odluke ili nepravilne i nezakonite u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući u potrošačkim ugovorima o kreditu u točno određenom razdoblju, valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a podredno i što je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu ili barem irelevantne samo stoga što su stranke naknadno sklopi le (bilo u formi nekakvog dodatka ugovora ili u formi aneksa ugovora) konverziju Ugovora u valutu Eura, sukladno tada važećem ZIDZPK/15, za koju konverziju tuženik (po uvjerenju ovoga suda sasvim neosnovano, a na to uostalom upućuje i nalaz vještaka iz ove parnice) smatra da je otklonila sve posljedice ništetnosti valutne klauzule i ništetnosti odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
36. Naime, kada zakonske norme prvostupanjskom sudu nalažu izričito da postupi na način propisan čl. 502.c. ZPP i čl. 118. u vezi čl. 106. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br.41/2014), ne može ovaj sud ili bilo koji drugi sud (što treba biti sasvim jasno i tuženiku i njegovim odvjetnicima, a trebalo bi biti jasno i kolegama sucima koji donose sasvim drugačije odluke), zauzeti stajalište da te odredbe ne treba primijeniti primjerice zbog toga što se tuženik osobno ili posredstvom svog odvjetnika, fizičke osobe koja ga zastupa u ovoj parnici, eto nakon pravomoćnog okončanja navedene parnice koja je vođena kod TSZ pod brojem P-1401/2012, povodom tužbe podnesene temeljem čl. (ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
502.a. ZPP, sjetio ustvrditi da su navedene sudske odluke (drugostupanjska i revizijska), a time, dakle, i prvostupanjska presuda donesena u predmetu P- 1401/2012, nepravilne i nezakonite (što često ističu odvjetnici banaka u ovakvim parnicama, a pogotovo u parnicama u kojima se ne raspravlja o konverziji ugovora, dakle u situaciji kada oštećeni potrošači nisu sklopili niti Dodatak, niti Aneks ugovora ) ili nebitne samo zato što su stranke konvertirale početni ugovor u valutu Eura (dakle u slučaju sklapanja Dodataka ili Aneksa ugovora).
37. Obzirom da u ovoj parnici tuženik u bitnome smatra da je odlučna činjenica zbog koje nije pravno osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, što su stranke sklopile navedeni Dodatak dana 08. veljače 2016. godine, sukladno navedenom ZIDZPK/15, a prethodno je prilikom izračuna konverzije kredita tužitelja, tuženik uzeo u obzir baš sve novčane iznose koje je tužitelj platio banci u vezi otplate kredita vezanog za valutu CHF, te da su ugovorili otplatu preostalog utvrđenog duga u valuti Eura, odnosno u kunskoj protuvrijednosti valute Eura, valja posebno naglasiti da niti iz jedne odredbe ZIDZPK/15 ne proizlazi da taj Zakon predviđa i propisuje da se potpisivanjem ili sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, gube zakonska i legitimna prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu sukladno Zakonu o obveznim odnosima, koji Ugovor je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke i to znatno na štetu tužitelja, do dana sklapanja tog Dodatka, a u skladu s kojim Ugovorom je uostalom, tužitelj više od punih 10 godina i izvršavao svoje obveze tuženiku u okviru raspoloživih mogućnosti, do dana sklapanja Dodatka.
38. Nadalje, iz sadržaja Dodatka, ali i iz iskaza tužitelja saslušanog u ovoj parnici u svojstvu stranke, ne proizlazi da bi se tužitelj u svojstvu korisnika kredita, provođenjem konverzije ugovora u valutu Eura, odrekao na bilo koji konkretan način, prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, kada bi to čak sa određenim pravnim učinkom i mogao učiniti obzirom da sasvim jasno niti njemu nije moglo biti poznato na dan sklapanja Dodatka hoće li ili ne biti pravomoćna prvostupanjska odluka u predmetu TSZ broj P-1401/2012 u vezi utvrđene ništetne valutne klauzule iz svih potrošačkih ugovora koje je tužena banka sklapala, ali i prednik tužene banke – kreditor tužitelja, onoga dana kada je sklopljen i predmetni Ugovor.
39. Sasvim je jasno, dakle, da je ZIDZPK/15 u kritično vrijeme kada je donesen, imao osnovni cilj da otkloni dužničku krizu zbog znatnog rasta tečaja CHF, pa je u tom smislu tim zakonom bilo i predviđeno da banke jednostavno moraju ponuditi sklapanje dodataka osnovnom ugovoru o kreditu na način kakao je to taj izmijenjeni zakon odredio, a da potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eurima, na način da krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Euro i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom Eura (čl. 19.a., do čl. 19.e ZIDZPK/15). Taj Zakon u drugu ruku, nije mogao oštećenim potrošačima servirati tzv. "potpuno obeštećenje", a da je tome tako jasno proizlazi iz sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka (ali i inače iz drugih nalaza i mišljenja financijskih vještaka u drugim potpuno istovrsnim predmetima sa istim predmetima spora, što je dobro poznato svim sudionicima ovakvih postupaka), time da je tužitelj očito prihvatio ponuđenu konverziju ugovora, da si bar djelomično olakša otplatu
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
kredita i smanji u novčanom smislu mjesečni anuitet za otplatu kredita, a sasvim razumno i logički da se više ne izlaže riziku "divljanja" švicarskog franka, koje "divljanje" uz povremeno povećane kamatne stope od strane tuženika je i dovelo do znatnog povećanih mjesečnih anuiteta za otplatu kredita i tužitelju otežalo pravovremeno i redovito plaćanje dospjelih anuiteta u vrijeme otplate kredita vezanog za valutu CHF.
40. Također, nije na odmet istaći da je u pravnom smislu kroz sudski postupak i rješenje broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine, ali i odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine, utvrđena zakonitost provedbe konverzije u smislu ZIDZPK/15, no valja također naglasiti kako se u ovom parničnom postupku, imajući u vidu sadržaj konačnog zahtjeva tužitelja (kada je tužitelj indirektno povukao dio svojeg početnog potraživanja istaknutog u tužbi, koje se odnosilo na svotu od 15.141,65 kuna u vezi razlike u glavnici prije i nakon izvršene konverzije, a sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine) uopće ne raspravlja o tome je li konverzija kredita u valutu Eura bila legitimna, već je bitan predmet rasprave na tome je li unatoč provedenoj konverziji tužitelj potpuno obeštećen ili nije vezano za ništetne odredbe Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, odnosno od kakvog je utjecaja na zakonom propisana legitimna prava tužitelja na potpuno obeštećenje, a koja se očituju kroz vid predmetne novčane tražbine, sam čin sklapanja Dodatka i da li je uopće od utjecaja sklapanje Dodatka u vezi opravdanosti i osnovanosti predmetne novčane tražbine tužitelja.
41. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač – korisnik kredita u CHF (u ovom slučaju predmetni tužitelj), nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora za razdoblje važenja tog Ugovora do dana konverzije kredita u valutu Eura jer su sklapanjem navedenog Dodatka, osnovnom ugovoru o kreditu, bili izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sam naziv "Dodatak br. 1 ugovora o kreditu…", odnosno da nije sklopljen novi ugovor o kreditu, pa je po stajalištu predmetnog suca neprihvatljivo pravno stajalište (koje tuženik očito pokušava nametnuti u ovoj parnici) da tužitelj nema više pravo potraživati bilo što u vezi isplate temeljem Ugovora, na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora.
42. Naime, sudska praksa u vidu odluke VSRH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. godine, upućuje na stajalište da bi se čak u slučaju kada bi se moglo ustvrditi da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu i da za tako nešto ne bi bilo zapreka.
43. Prema tome, sklapanjem Dodatka, stranke tog pravnog posla su utvrdile svoja prava i obveze za ubuduće, ali ničime nisu (niti su to mogle po uvjerenju ovoga suda) regulirati prava korisnika kredita u valuti CHF - tužitelja, temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, za razdoblje do konverzije. Tako je upravo u tom smislu i VSRH još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, nije
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
izgubio pravni interes za utvrđivanjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a analogno tome i pravo za postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa, temeljem tako utvrđenih ništetnih i nepoštenih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
44. U smislu valjanosti takvog pravnog stajališta, treba uputiti i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE Diapham GmbH & Co. KG gdje je pod točkom 85., te Odluke od 23. studenog 2017. godine, jasno navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, dok nasuprot tome, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu (u ovom slučaju ta zadovoljština se očituje u isplati svih novčanih iznosa koji predstavljaju preplatu – opaska suca). Također, iz te presude Suda Europske unije, sasvim jasno proizlazi da ne može postojati nekakav apstraktni pravni interes, a u odluci VSRH broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, potpuno je određeno i jasno navedeno, za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.
45. Jasno jest da je ovaj sud, ali i svaki drugi u Republici Hrvatskoj, dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije, temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001. godine, a koji Sporazum je stupio na snagu 01. veljače 2005. godine, što znači više od 5 punih mjeseci prije sklapanja predmetnog Ugovora, time da je u ovoj pravnoj situaciji bitno naglasiti i čl. 74.st.2.al.1. navedenog Sporazuma, kojim se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.
46. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 MI, protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. godine, zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke se jasno može zaključiti da potrošač baš uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, a u ovoj parnici je vještačenjem dokazano da nacionalni zakon i sam efekt konverzije nije omogućio tužitelju povrat svih koristi koje je tužena banka neopravdano stekla, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, na štetu tužitelja, kao potrošača (sva suprotna pravna stajališta su suprotna ovoj odluci Suda EU, premda se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji).
47. Takvo pravno shvaćanje iz navedene odluke C-118/17, ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF, samo dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
osnovnog ugovora jer od prava na izbor bilo kojeg potrošača da sklopi s bankom konverziju kredita u valutu Eura, sukladno nacionalnom zakonu, tj. ZID ZPK/15, treba lučiti razliku u odnosu na pravno pitanje "je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji". Ovaj sud je na temelju rezultata izvedenog dokaza financijskim vještačenjem u ovome predmetu, bez ikakve dvojbe, utvrdio da navedeni nacionalni zakon (ZID ZPK/15), bez obzira što je tuženik postupio po njemu kada je ponudio tužitelju sklapanje Dodatka, nije omogućio tužitelju potpuno obeštećenje ili uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj nalazio, kao oštećeni potrošač, da nepoštene odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nikada nisu postojale, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac (u ovom slučaju prednici tuženika) neopravdano stekao na štetu tužitelja, a sve na temelju navedenih nepoštenih - ništetnih odredbi Ugovora.
48. Ovaj sud posredstvom predmetnog suca prihvaća, a kako to očito čini i VSRH, kada obrazlaže svoju odluku broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da bi se potrošač - korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu (jasno je da u ovom slučaju tužitelju nisu bili poznati svi parametri jer na dan sklapanja Dodatka ugovora - 08. veljače 2016. godine, još uvijek nije bila donesena zadnja odluka suda u vezi ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, koje je sklapala banka koja je bila prednik tuženika i ugovorna strana Dodatka u točno određenom razdoblju u okviru svih potrošačkih ugovora sa valutom CHF, sukladno presudi donesenoj od strane TSZ u kolektivnom sporu, te je ta odluka donesena tek 14. lipnja 2018. godine, dakle po proteku razdoblja dužeg od dvije godine nakon sklapanja Dodatka). Naime, u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF, koje ugovore je sklapala banka koja je bila prednik tuženika, pa tako i u vezi predmetnog Ugovora, jasno je da je zadnja odluka u kolektivnom sporu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, uslijedila nakon proteka više od dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije, te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita, zasigurno u trenutku sklapanja navedenog Dodatka, objektivno nije mogao zbog toga u cijelosti imati u vidu ili na raspolaganju sve potrebne informacije i sagledati u cijelosti, kao prosječni potrošač, koje su to sve odredbe zapravo nepoštene i ništetne u konkretnom Ugovoru i kada bi se jedino i mogla pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak uostalom proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 09. srpnja 2020. godine i to u predmetu C-452/18 XZ, protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u predmetu XZ, protiv Ibercaja Banko S.A i C- 118/17 od 14. ožujka 2019. godine u predmetu MI, protiv Erste Bank Hungary Zrt., potrošačima i korisnicima kredita u CHF, svakako pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , a tako i tužitelju iz ove parnice.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
49. Napokon, u jednoj od odluka Europskog suda za ljudska prava na tu temu u predmetu Z, protiv Republike Hrvatske, datiranom od 01. rujna 2022. godine, Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se time svakako može zaključiti kako i Europski sud za ljudska prava, jasno i konkretno smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Po uvjerenju ovoga suda, nije pravno opravdano ili dopušteno ignorirati ili u najmanju ruku zanemarivati pravni značaj i obvezatnu primjenu ovih navedenih odluke Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, kada se raspravlja u ovom predmetu ili istovrsnim predmetima, odnosno kada se ocjenjuje od kakvog je pravnog učinka sklapanje Dodatka u ovom slučaju (ili drugih Aneksa u drugim, pravno istovrsnim slučajevima), na zakonska prava tužitelja, kao oštećenog potrošača, da potražuje po općim propisima obveznog prava isplatu svih novčanih iznosa za koje je oštećen i to sve do pune restitucije, po pravilima stjecanje bez osnove, odnosno uz osnovu koja je otpala, na temelju sadržaja predmetnog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.
50. Obzirom da je na ovaj način detaljno i sasvim konkretno obrazloženo zbog čega ovaj sud, posredstvom predmetnog suca, smatra, prihvaćajući uostalom i pravno stajalište VSRH istaknuto u obrazloženju odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, da nije od značaja sklapanje navedenog Dodatka, za opstojnost prava tužitelja kao korisnika kredita, da sukladno Ugovoru, odnosno ništetnim odredbama tog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, potražuje isplatu preplaćenih iznosa, ako postoji uopće novčana razlika preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora, obzirom na sve ono što je tuženik utvrdio prilikom izračuna konverzije kredita u valutu Eura (a što je uostalom i bio predmet financijskog vještačenja u ovome postupku), valjalo je obrazložiti zbog čega nije osnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja.
51. Naime, prigovor koji je tuženik iznio kao jedan od razloga zbog kojeg je osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva se odnosio na zastaru novčanog potraživanja tužitelja, a taj prigovor je također bio neosnovan.
52. Naime, o spornom pitanju zastare potraživanja u ovakvim situacijama pravno shvaćanje je sasvim na konkretan i jasan način zauzeo VSRH u svojoj odluci br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, prilikom donošenja koje odluke je povodom izvanredne revizije, taj najviši nacionalni sud u hrvatskom zakonodavstvu, odlučivao upravo o pravnom pitanju koje se odnosi i na predmetnu parnicu, između ostalih istovrsnih parnica, a to je predstavlja li tužba za zaštitu potrošača tužbu definiranu čl. 241. ZOO, kao radnju vjerovnika kojom se prekida zastara.
53. U odnosu na to pitanje VSRH je zauzeo potpuno jasan i potpuno određen stav (kojeg su po uvjerenju ovoga suda, bez obzira što o tome misle neki tzv. pravni stručnjaci koji objavljuju tzv. stručne radove, a za što usput dobivaju novčanu naknadu, te bez obzira što o tome misli tuženik ili njegov odvjetnik, dužni prihvatiti niži sudovi u svojim odlukama i to bez obzira je li taj pravni stav prihvatljiv kojem sucu, imajući u (ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
vidu dosege praktične primjene tih važnih pravnih stavova VSRH u pojedinim parnicama na koje se odnose ti isti pravni stavovi) da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva "počinje teći ispočetka" tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž- 7129/2013-4 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti promjenjive kamatne stope), odnosno od 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž- 6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule), pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena dana 07. lipnja 2019. godine, u smislu navedenog shvaćanja VSRH nije istekao zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove niti zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali niti zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF.
54. Dakle u konkretnom slučaju s obzirom da je svoju predmetnu tužbu tužitelj, po svom punomoćniku, predao Općinskom sudu u Bjelovaru, dana 07. lipnja 2019. godine (što je vidljivo iz prijemnog štambilja na predmetnoj tužbi tužitelja na listu 1 spisa), odnosno da je tek od dana 14. lipnja 2018. godine (kada je inače donesena odluka VTS br. Pž-6632/2017-10 isključivo u vezi dijela koji se ticao ništetnosti valutne klauzule) počeo teći zastarni rok od 5 godina u vezi novčanog potraživanja na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli CHF, nije istekao navedeni rok zastare tužitelju u vezi predmetnog novčanog zahtjeva po osnovi tečajnih razlika jer se u ovom slučaju nedvojbeno radi upravo o individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja, na koji se upravo odnosi navedeni pravni stav VSRH iz odluke Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, dakle odluke VSRH koja se direktno i određeno odnosi upravo na ovakvu predmetnu pravnu situaciju. Analogno tome, tužitelju nije istekao navedeni rok zastare od 5 godina, niti u vezi potraživanja po osnovi ništetne odredbe Ugovora u pogledu promjenjive kamatne stope, a koji rok je inače počeo teći od 13. lipnja 2014. godine, te je do 13. lipnja 2019. godine, tužitelj svakako opravdano mogao, a što je i učinio, podnijeti tužbu u vezi novčanog potraživanja po toj osnovi.
55. Sud smatra da se u ovom slučaju u pogledu novčane tražbine tužitelja, ne primjenjuje rok zastare od 3 godine jer se u ovom slučaju u pravnom smislu radi o novčanom potraživanju po specijalnim pravilima Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, odnosno potraživanju temeljem osnove koja je otpala utvrđenjem ništetnih navedenih odredaba Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a što samo u širem smislu spada u zahtjev po osnovi naknade štete.
56. S aspekta tuženika, koji pokušava na sve moguće i dopuštene načine uspjeti u ovoj parnici (a što je u ostalom bezuspješno pokušavao učiniti i tijekom parnice vođene pred TSZ pod brojem P-1401/2012) je sasvim razumljivo da dotični vrlo često i kada obrazlaže prigovor zastare, pokušava u nekim pravnim slučajevima (kao djelomično i u ovom predmetu) uglavnom uputiti na primjenu kraćeg zastarnog roka i to onog od 3 godine, a koji se odnosi na naknadu štete, međutim i sudska praksa koja je bar u ovom
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
pitanju jednosmjerna (za razliku od različite prakse u pogledu pravnog pitanja koje se odnosni na pravni značaj konverzije kredita u valutu Eura, vezano za novčana potraživanja oštećenih potrošača temeljem ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom u valuti CHF) se u ovakvim individualnim restitucijskim zahtjevima svih oštećenih potrošača, utemeljenim na ništetnim odredbama ugovora o potrošačkom kreditiranju i primjeni pravnih stajališta iz pravomoćne presude iz predmeta TSZ br. P-1401/2012, potvrđenih drugostupanjskim odlukama, ali i revizijskom odlukom, još odavno izjasnila u prilog ovosudnog utvrđenja da se u ovim opisanim okolnostima slučaja isključivo može raditi o potraživanju koje zastarijeva za 5 godina (što je dobro poznato i odvjetnicima tuženika, bez svake dileme), a ne o potraživanju koje zastarijeva za 3 godine.
57. Kako je tužitelj u historijatu tužbe i tijekom postupka, pozivajući se na pravna utvrđenja Presude VTS (a time indirektno i na utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine) i iz odluke VSRH iz predmeta broj br. Rev 2221/2018, samo indirektno, a ne izrijekom tužbenog zahtjeva, predložio da se utvrde ništetnim navedene odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi (kao prethodno pitanje, podnesenom predmetnom kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu utuženog novčanog iznosa – opaska suca), premda nije istakao takav formalni deklaratorni zahtjev u ovome postupku (a što inače nije bilo niti nužno isticati u ovakvim parnicama – opaska suca), valja istaći da je predmetna tužba tužitelja bila utemeljena na čl. 502.c. ZPP i čl. 118. ZZP/14, pa je po uvjerenju ovoga suda, tužitelj dokazao u ovoj parnici da na predmetni Ugovor, sklopljen između stranaka, imaju učinak pravna utvrđenja iz presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine. Na opravdanost ovakvog zaključka u pravnom smislu (kada se govori o primjeni navedenih pravnih utvrđenja iz istaknutih odluka TSZ, VTSRH i VSRH) jasno upućuju pored mnogobrojnih nižestupanjskih odluka i neke odluke VSRH, ali i odluke Ustavnog suda RH i to br. U - III-2521/2015, te br. U-I-3685/2015.
58. Prema tome, u ovome predmetu je prihvaćena tvrdnja tužitelja da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, a sud je praktički odluku o osnovanosti novčanog potraživanja tužitelja koje potraživanje predstavlja restitucijski zahtjev, mogao donijeti samo pod uvjetom da je prethodno utvrdio, a što i jest, da se na ovaj postupak, odnosno na predmetni Ugovor sklopljen između stranaka primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćne presude TSZ br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a podredno i iz odluka viših sudova kojima su potvrđena pravna utvrđenja iz te prvostupanjske presude. Dakle, ništetnost odredaba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli – CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi je bila utemeljena upravo na navedenoj utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz sklopljenih potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao sa potrošačima na dan 22. srpnja 2005. godine (kada je sklopljen i predmetni Ugovor), istaknutoj u opisanim odlukama, donesenim povodom kolektivne tužbe jer se tužitelj praktički i pozvao tijekom ove parnice, što direktno, a što indirektno, i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP i na čl. 118. u vezi čl. 106. st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
59. Sud prihvaćajući primjenu pravnih utvrđena iz navedene pravomoćne prvostupanjske presude TSZ (kakva utvrđenja je inače u obvezi prihvatiti, neovisno o tome što tuženiku to u konkretnom slučaju ne odgovara), odnosno iz navedenih drugostupanjskih odluka VTSRH od 13. lipnja 2014. godine i 14. lipnja 2018. godine, kojima su potvrđena prvostupanjska utvrđenja u vezi ništetnosti ugovorene promjenjive kamatne stope i u vezi valutne klauzule (CHF), odnosno u vezi povreda kolektivnih interesa i prava svih potrošača u razdoblju navedenom u tim odlukama, a koje odluke su donesene i u odnosu na tuženika kao banku (pored drugih banaka koje su sudjelovale u tom postupku na strani tuženika , kao i na navedenog pravnog prednika tuženika), smatra da je navedena ništetnost navedenih bitnih ugovornih odredaba iz Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ustanovljena u pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, ali upravo i u navedenim drugostupanjskim odlukama od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, donesenim povodom tužbe podnesene u smislu čl. 502.a.st.1. ZPP, a konačno i u revizijskim odlukama koje su se odnosila na te dvije drugostupanjske odluke.
60. U drugu ruku, tuženik niti personalnim niti materijalnim dokazima, nije dokazao u ovoj parnici da bi tužitelj bio na pravilan način obaviješten o svim potencijalnim rizicima realizacije kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali i da bi mu uopće bili uručeni ikakvi obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, da mu je uručena i nekakva potencijalna brošura u vezi takvih kredita u valuti CHF sa promjenjivom kamatnom stopom iz koje bi bilo vidljivo da je prednik tuženika (kreditor), primjerice svog klijenta – tužitelja, upozoravao na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili svojevrsna brošura sa grafičkim prikazom kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g., do 2005.g., niti je dokazao da bi zaposlenica ili zaposlenik banke – prednika tuženika pojasnio i objasnio tužitelju u fazi pregovaranja oko sklapanja Ugovora, temeljem kojih to parametara uopće dolazi do odluke banke o promjeni kamatne stope, te da bi uslijed toga tužitelj imao sasvim dovoljno informacija, temeljem kojih bi mogao objektivno razumjeti (kao čovjek koji nije ekonomske struke ili neki financijsko-bankarski stručnjak) ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, sa promjenjivom kamatnom stopom.
61. Nesporna činjenica jest da tužitelj doista nije bio stranka u parnici povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, međutim ta činjenica nije u ovoj pravnoj situaciji uopće od bilo kakvog značaja za primjenu utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa u ovom postupku, tim više što je na primjenu tih utvrđenja na koja upućuje odredbe navedenih dvaju različitih zakona, u ovakvim pojedinačnim parnicama uputio i VSRH u nizu svojih odluka.
62. S obzirom da se ovaj sud prilikom obrazlaganja zbog čega nisu osnovani pojedini prigovori tuženika, pozivao u više navrata, na presudu TSZ br. P -1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja nije postala pravomoćna samo protekom roka za žalbu, dakle bez drugostupanjskog postupka, odnosno bez podnesenih žalbi tuženika i bezuspješnih pokušaja tuženika da se ta prvostupanjska presuda ukine, valja podsjetiti
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
da je tom prvostupanjskom presudom koja je pravna osnova, temelj ili polazišna točka pravnih utvrđenja koja su kasnije bila prihvaćena u navedene dvije drugostupanjske odluke od 13. lipnja 2014. godine, te 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno da je Societe Generale – Splitska banka d.d. Split (druge banke koje su također navedene u izreci te odluke nisu sada bitne u kontekstu ovog parničnog postupka , obzirom da je također nedvojbeno da je ta banka bila pravni sljednik kreditora tužitelja): "… u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora sedmotužena Societe Generale-Splitska banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time sedmotužena Societe Generale- Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.10.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene Societe Generale - Splitska banka d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotužena Societe Generale-Splitska banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotužene Societe Generale-Splitska banka d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena Societe Generale-Splitska banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
63. Tko god sa razumijevanjem iščita gore navedeni sadržaj izreke pravomoćne presude TSZ, ne može s uspjehom zaključiti, po uvjerenju ovoga suda, da je bilo koji tužitelj u ovakvim parnicama u svojstvu oštećenog potrošača "neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presuda…donesenih u parnici "Potrošač" i na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi", kako je to ustvrdio ili kako se uopće usudio ustvrditi tuženik u predmetnom odgovoru na tužbu u situaciji kada je tužitelj iz ove parnice obrazlažući tužbu, pokušao objasniti zbog čega smatra ništetnom odredbu iz Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope, pri čemu se u ovom slučaju tužitelj samo u okviru dokaznih prijedloga istaknutih u tužbi, pozvao na presudu TSZ broj P -1401/2012, ali i na jednu drugostupanjsku odluku, time da inače između predmetnih stranaka, nije bilo niti sporno da je Societe Generale- Splitska banka d.d. Split, bila pravni prednik tuženika, a ujedno i pravni sljednik HVB Splitske banke d.d. Split, sa kojom bankom je inače dijelila i isto sjedište u [adresa] i to na adresi [adresa].
64. Rezimirajući gore navedeno, a vezano za osporenu po tuženiku, pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužitelja, ocijenio osnovanom imajući pri tome u vidu odredbe čl. 4., 225., 241., 269., 270., 295., 323., 324., 1046., 1111., te 1115. ZOO, odnosno čl. 59., 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, ali i čl. 106.st.1., te čl. 118. ZZP/14, a također i čl. 3.st.1. Direktive 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine, prihvaćajući pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem su ista izričito istaknuta u izreci te odluke u vezi utvrđenih povreda prava potrošača i Zakona o zaštiti potrošača od strane tuženika, a ujedno i izričito citirana u točci 62., obrazloženja ove odluke, a koja pravna utvrđenja su dobila karakter pravomoćnih pravnih utvrđenja ne sama po sebi ili bez neuspjelih pokušaja svih tuženih banaka, da ih se pobije legitimnim pravnim lijekom, nego tek po donošenju odluke VTS br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine, te br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine. Također, iz sadržaja nalaza i mišljenja predmetnog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb, a o čemu će više riječi biti u daljnjem dijelu ovog obrazloženja, utvrđeno je da konverzijom kredita nije došlo do potpune restitucije i da tužitelju, kao oštećenom potrošaču, nisu nadoknađeni svi novčani iznosi koji mu pripadaju zbog preplate novčanih iznosa uslijed ništetnih odredaba Ugovora.
65. Da je tuženik u konkretnom slučaju povrijedio prava i interese tužitelja, tj. da je i na njegovu štetu koristio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, bez za to u Ugovoru navedenih odgovarajućih parametara i razloga, osim što to proizlazi iz sadržaja pravnih utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP, to proizlazi i iz sadržaja navedenog tipiziranog predmetnog Ugovora, kojeg je sastavila upravo pravna služba navedenog prednika tuženika – kreditora tužitelja (posebice kada se isti dovede u vezu sa izrekom navedene pravomoćne presude TSZ), a to ujedno proizlazi i iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao istinitog, pri čemu tuženik suprotno nije dokazao u ovoj parnici.
66. Prema tome, kako je ovom presudom ocijenjen osnovan zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, a utvrđenje ništetnosti odredaba iz svih potrošačkih ugovora
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
koje je sklopio navedeni prednik tuženika na dan 22. srpnja 2005. godine, a analogno tome i iz odredaba navedenog predmetnog Ugovora od 22. srpnja 2005. godine, bilo je utemeljeno upravo na utvrđenoj ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz pravomoćne presude TSZ donesene u postupku br. P - 1401/2012, povodom podnesene "kolektivne tužbe" jer se tužitelj tijekom ovog postupka pozvao na čl. 118. ZZP/14, a direktno i na čl. 502.c., u vezi čl. 502.a.st.1. ZPP, ovaj sud smatra da je navedena ništetnost tih citiranih u izreci ove presude odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli CHF, ali i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora, kao i iz Dodatka, ustanovljena upravo u tim sudskim odlukama, donesenim povodom podnesene tužbe iz čl. 502.a.st.1. ZPP.
67. Naime, donošenjem navedenih drugostupanjskih odluka od 13. lipnja 2014. godine i od 14. lipnja 2018. godine, nedvojbeno je utvrđeno da su sve tužene banke u tom predmetu postupale nepošteno kada su u potrošačkim ugovore o kreditima, glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a nedvojbeno je utvrđeno i da je pravni prednik tuženika – kreditor tužitelja, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke (prednika tuženika) o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
68. Polazeći od pravila da odluka suda (ili bolje reći odluke s obzirom da se radi i o prvostupanjskoj, ali i o navedenim drugostupanjskim odlukama, pa čak i revizijskim odlukama – opaska suca) donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu utvrđivanja postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, sud smatra kako je osnovan neformalni prejudicijelni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnosti navedenih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz spornog Ugovora. Osim toga, s obzirom da je osnovan navedeni prethodni neformalni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, što je prvenstveno trebalo raspraviti u pogledu pravne osnove u ovome predmetu da bi se odlučilo o konkretnom i formalnom predmetnom novčanom potraživanju tužitelja po pravilima stjecanja bez osnove, osnovan je i predmetni novčani - restitucijski zahtjev, odnosno novčani zahtjev za isplatom ili vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora, sukladno nalazu financijskog vještaka, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, ali i na ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
69. Obzirom da je u ovom slučaju ocijenjen osnovanim polazišni stav tužitelja o ništetnosti navedenih odredaba Ugovora, te da je bilo u tim okolnostima slučaja, po uvjerenju ovoga suda, sasvim jasno da je zbog navedene ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kod utvrđivanja visine opravdanosti novčanog zahtjeva tužitelja bilo potrebno primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je bio na snazi u odnosu na CHF na dan isplate kredita, vještaku je rješenjem od 30. rujna 2024. godine (list 92-94), bio određen detaljan predmet vještačenja. Taj predmet vještačenja je u bitnome bio određen u smislu da vještak obračuna i utvrdi koliki novčani iznos tužitelju pripada do dana konverzije ugovora ili koliki mu je iznos tuženik dužan isplatiti do toga dana, temeljem Ugovora, zbog stečenog bez osnove imajući u vidu da su ništetne navedene odredbe Ugovora.
70. Vještak Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb je u pisanom nalazu i mišljenju od 02. svibnja 2025. godine (list 127-146 spisa), na temelju materijalnih dokaza koji prileže u spisu, u bitnome naveo, ne ulazeći ujedno u pravna pitanja ovoga spora, da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije ukoliko sud utvrdi da je valjan matematički obračun prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema ugovorenom tečaju na dan korištenja kredita, odnosno da je otplata sukladno Ugovoru kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.200,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora HVB Splitske banke d.d. Split, uz promjenjivu godišnju redovnu kamatnu stopu od 4,89%, bila ugovorene u jednakim mjesečnim anuitetima tijekom 192 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti, s time da je dospijeće prve obveze bilo 10. kolovoza 2005. godine, a slijedećih obveza svakog desetog dana u mjesecu, ali i da je kredit bio iskorišten 27. srpnja 2005. godine. Također, vještak je utvrdio da je na dan korištenja kredita prodajni tečaj kreditora iznosio 4,714300 kuna za 1 CHF, što znači da je isplaćeni iznos od 62.200,00 Eura, predstavljao protuvrijednost od 293.229,46 kuna u tada važećoj nacionalnoj valuti.
71. Nadalje, vještak je na temelju materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu utvrdio da su prednik tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., te tužitelj, sklopili dana 08. veljače 2016. godine, Dodatak broj 1 Ugovora o kreditu broj 85000/05, temeljem kojeg Dodatka, na dan 12. veljače 2016. godine, nedospjela glavnica konvertiranog kredita iznosi u valuti Eura, 18.632,19 Eura, te je ugovorena otplata u 65 mjesečnih anuiteta od po 335,60 Eura.
72. Također, vještak je na temelju materijaln ih dokaza iz spisa, istakao na 3-ećoj i 4-vrtoj stranici svog pisanog nalaza i mišljenja, kada je sve i u kojim postocima, tuženik mijenjao i povećavao ugovorenu redovnu kamatu (koja je varirala na gore od početne 4,89 %, pa do najviše od 6,40%), odnosno na koje se anuitete primjenjivala svaka od tih promijenjenih kamatnih stopa, a za odgovor na postavljene zadatke, određene predmetom vještačenja je tabelarno prikazao i otplatni plan, kojeg je kreditor (prednik tuženika) primijenio u razdoblju od isplate kredita, do izračuna konverzije predmetnog kredita, kao i usporedni otplatni plan sa sljedećim elementima:
- glavnica u iznosu od 62.200,00 CHF,
- fiksna kamatna stopa od 4,89 % godišnje.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
73. Kako je po predmetnom Ugovoru, provedena konverzija, radi poštivanja reda uračunavanja i ispunjenja, vještak je obračunao i iskazao zatezne kamate od dana dospijeća do dana konverzije (potraživanje tužitelja u vezi zatezne kamate je na taj način kapitalizirano, no kako nije bilo utvrđene preplate u ovom slučaju kod konverzije Ugovora, taj kapitalizirani iznos zatezne kamate vještak nije umanjivao od iznosa utvrđene preplate, kako to inače čini u ovakvim slučajevima kada je dodatkom ili aneksom osnovnog ugovora o kreditu utvrđen iznos preplate – opaska suca).
74. Iz zaključnog mišljenja vještaka, potkrijepljenog i prethodnim tabelarnim izračunom, proizlazi da je vještak utvrdio:
a) ako se promatraju samo više plaćeni iznosi od strane tužitelja,
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. kolovoza 2005. g.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016.g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.209,07 CHF, odnosno 1.382,19 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su od strane vještaka u stupcu "m" Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. kolovoza 2005. g.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016. g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.134,50 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu "s'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi),
- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od prvog dana, nakon dana plaćanja pa do 12. veljače 2016 . g., iznosi ukupno 3.248,93 EUR.
b) ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada je vještak utvrdio:
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. kolovoza 2005. g.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016. g.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.815,10 CHF, odnosno 1.135,72 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika prikazani su u stupcu 'm' Tabele 1 nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p'' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. kolovoza 2005. g.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016. g.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.891,22 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi),
- da zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi , obračunate za razdoblje od prvog dana, nakon dana plaćanja, pa do 12. veljače 2016. g., iznosi ukupno 2.965,44 EUR.
75. Pored toga, vještak je utvrdio da iznos preostale glavnice, na dan provedbe konverzije (12. veljače 2016. godine), koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 12. veljače 2016.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
godine, primjenjivala kamatna stopa od 4,89% godišnje, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF, prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 2.313,52 Eura (međutim, tužitelj je kasnijim isticanjem konačnog tužbenog zahtjeva u vezi potraživanja isplate u iznosu od 8.516,69 Eura, praktički odustao od početno istaknute novčane tražbine po toj osnovi – opaska suca).
76. Ujedno je vještak naveo da je tuženik prilikom matematičkog izračuna konverzije, inače uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita.
77. Na ovaj vještački nalaz u pogledu točnosti samog matematičkog izračuna niti jedna stranka nije imala bilo kakvu primjedbu, a tužitelj je posredstvom punomoćnika, uskladio podneskom od 22. svibnja 2025. godine u cijelosti visinu svog novčanog zahtjeva sa matematičkim izračunom vještaka po navedene utužene dvije osnove (preplata temeljem ništetne valutne klauzule iz Ugovora i preplata temeljem ništetnih odredba Ugovora u vezi promjenjive kamatne stope) i to po principu ako se promatraju samo više plaćeni iznosi, potražujući ukupnu isplatu u iznosu od 8.516,69 Eura (koja svota predstavlja zbroj iznosa od 7.134,50 Eura i 1.382,19 Eura – opaska suca), zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos.
78. Na ovaj način je, treba to ponovo naglasiti, očito tužitelj odustao od početnog dijela zahtjeva koji je bio istaknut u kunskom iznosu od 15.141,65 kuna, traženom kao razlika glavnice, odnosno kao razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu utvrđenu kao neplaćenu prilikom izračuna konverzije.
79. Naime, iako je vještak u svom pisanom nalazu, sukladno određenom mu predmetu vještačenja, a imajući u vidu početni zahtjev tužitelja, utvrdio da iznos od 2.313,52 Eura, predstavlja razliku između glavnice prema izvršenom matematičkom obračunu preplate u kunama sa fiksnom kamatnom stopom na dan 12. veljače 2016 . godine, te obračunate glavnice preostale nakon konverzije, indirektno istaknuvši da taj iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije, tužitelj ipak svojim konačnim novčanim zahtjevom nije potraživao isplatu tog iznosa, premda je po toj osnovi istakao svoj početni novčani zahtjev iz tužbe.
80. Činjenica jest da su pravna stajališta VSRH iz odluka broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev-522/2018 od 26. travnja 2022. godine i broj Rev-586/19- 14 od 21. prosinca 2022. godine, ali i primjerice pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu sa sjednice Građanskog odjela tog suda održane 07. lipnja 2023. godine, koja su ovom sudu dobro poznata, dijametralno suprotna pravnom stajalištu ovoga suda u pogledu pravnog dosega sklapanja Dodatka (ili bilo kojeg aneksa ugovora kojim je provedena konverzija kredita sa početne ugovorene valute CHF u valutu Eura) , odnosno pravnih učinaka provedene konverzija ugovora (koji su početno bili sklopljeni u valuti CHF, a potom su konverzijom vezani za valutu Eura), na novčana potraživanja potrošača, istaknuta temeljem ugovora o kreditu, do dana konverzije ili u ovom slučaju na predmetno potraživanje tužitelja temeljem Ugovora, ali ta pravna stajališta, kao i pravno stajalište iz posljednje odluke VSRH u ovakvim parnicama i to iz predmeta broj
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
Rev-925/23 (u kojoj se nakon detaljnog analitičkog teoretiziranja o nekim činjenicama, na jedan po uvjerenju ovoga suda neprimjeren način, čak direktno kritizira pravni stav drugog vijeća VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, ali i nekih drugih odluka) su suprotna nekim drugim pravnim stajalištima istog VSRH, pa tako i navedenom pravnom stajalištu zauzetom u odluci broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, a ovaj sud je prihvatio pravno stajalište VSRH iz odluke broj Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine, te pravna stajališta koja su istaknuta u ovom obrazloženju i navedena u odlukama Suda EU i Europskog suda za ljudska prava, na koje odluke se ovaj sud pozvao prilikom obrazlaganja opravdanos ti tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu pravne osnove.
81 a). Revizija povodom koje je donesena pred VSRH, odluka broj Rev-925/23 dana 08. travnja 2025. godine (dakle, relativno novija odluka VSRH u predmetima sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita"), prethodno je bila dopuštena, samo radi odgovora na pravno pitanje: „Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), unatoč izvršenoj konverziji, pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz CHF kredita?“, te je u revizijskom stadiju tog postupka pod brojem Rev-925/23, bilo sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu početno sklopljenog u valuti CHF u valutu Eura, a koja konverzija je bila izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pitanje prava potrošača u vezi potraživanja preplate po osnovi kamate s tim u vezi. VSRH u toj odluci prije svega i sam naglašava da o tom spornom pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji postoji neujednačena praksa i revizijskog suda, dakle VSRH, te da neujednačena sudska praksa, inače krši načelo pravne sigurnosti što dovodi do povrede načela pravičnog suđenja. Također, VSRH je u toj odluci od 08. travnja 2025. godine, naveo izrijekom kakva su konkretna pravna stajališta bila zauzeta u pojedinim različitim odlukama tog VSRH o tom spornom pitanju, uputivši dakle na različitu sudsku praksu suda koji bi prema Ustavu RH, trebao osigurati jedinstvenu primjenu prava putem ujednačene sudske prakse kako bi se ostvarila ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a time i osigurale pravna sigurnost, zakonitost i predvidljivost sudskih odluka koja su obilježja svojstvena vladavini prava i predstavljaju zajedničku vrijednost svih država članica Europske unije (na to također upućuje VSRH u toj odluci), te je dobar dio obrazloženja te revizijske odluke b io posvećen pojašnjenju objektivnih i subjektivnih razloga za neujednačenost sudske prakse u vezi spornog pravnog pitanja. Obrazlažući konkretan slučaj u navedenom revizijskom predmetu, VSRH je utvrdio da su nižestupanjski sudovi, u bitnome ocijenili da činjenica konverzije kredita u valutu Eura, sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već „ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje da li je njome uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada“ (upravo to smatra i ovaj sud – opaska suca). U vezi takvog zaključka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, revizijski sud utvrđuje u navedenoj odluci, (ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
da je isti pravni stav pogrešan, opisujući to na slijedeći način: "Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načelo tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, ovo vijeće revizijskog suda ocjenjuje da ovakvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije prihvatljivo. Naime, prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koje u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate. " . Nadalje, VSRH u toj odluci kojom se uopće ne bi trebalo raspravljati, s obzirom na postavljeno revizijsko pitanje, o tome ima li tužitelj u svojstvu potrošača, pravo na povrat preplate pozitivnih tečajnih razlika (o čemu se između ostalog raspravlja i u ovoj parnici), plaćenih temeljem odredaba o početno ugovorenoj valutnoj klauzuli u kreditu sklopljenom s valutom CHF, navodi slijedeće: "Suprotno zaključivanju nižestupanjskih sudova, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i dodatka ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovora, uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15." Potom VSRH u toj odluci utvrđuje slijedeće: " …polazeći od činjenice da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.".
81. b). Ovaj, upravo citirani pravni stav nije ovome sudu prihvatljiv iz više razloga. Naime, u ovoj parnici između gore navedenih stranaka se ne raspravlja uopće o valjanosti ili ništetnosti Dodatka (nesporno je između parničnih stranaka, inače da je Dodatak sklopljen na zakonom propisani način, te da su njime regulirane odredbe
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
stranačkog ugovora i to u smislu otplate preostalog duga vezanog za valutu Eura, međutim koji stranački ugovor se više od punih 10 godina ranije izvršavao, dok je obveza plaćanja tužitelja bila vezana za valutu CHF), a nema govora, po uvjerenju ovoga suda, o tome da bi se sklapanjem Dodatka stranke "prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi" jer tako nešto prije svega nije bilo ugovoreno u pisanoj formi, dakle Dodatkom u slučaju ovopredmetnog tužitelja da je to bila doista želja ili volja tužitelja, premda je objektivno tako nešto doista moglo biti na jasan, konkretan i smislen način ugovoreno da je tako nešto doista bila volja stranaka, pogotovo tužitelja ili da je tako nešto zakonodavac uopće propisao ili se usudio propisati Zakonom na temelju kojeg je konverzija izvršena, pa ne postoji nikakav valjan razlog ili pravni temelj da se uopće izvodi zaključak na nivou bilo kojeg suda (pa bio to i revizijski sud) o nekakvom prešutnom odricanju od novčane tražbine predmetnog tužitelja ili bilo kojeg drugog oštećenog potrošača (koji je oštećen ne samo zbog ništetne promjenjive kamatne stope – o čemu se zapravo jedino moglo i raspravljati u revizijskom predmetu pod brojem Rev-925/2023 – nego i zbog ništetne valutne klauzule, koja ništetnost nije bila i nije mogla biti u smislu potpunog obeštećenja, valorizirana tužitelju prilikom konverzije kredita u valutu Eura jer je presuda TSZ broj P-1401/2012, postala pravomoćna u tom dijelu tek nakon što su svi oštećeni potrošači proveli konverziju kredita u valutu Eura). Osim toga, teza na kojoj je utemeljena odluka VSRH u predmetu broj Rev-925/2023, da "zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca", jednostavno ne odgovara istini, a da je tome tako, bez svake dileme, jasno proizlazi i iz vještačkog nalaza u ovome predmetu, ali i vještačkog nalaza u provostupanjskom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod poslovnim broj P-1096/2015, a u vezi kojeg predmeta je nakon drugostupanjske odluke i podnesene revizije i oformljen spis pred VSRH pod brojem Rev-925/2023.
81. c). Naime, da je kojim slučajem nalaz financijskog vještaka u svim ovakvim istovrsnim predmetima takav da se iz istog može zaključiti da je unatoč ništetnim odredbama osnovnog Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, imajući u vidu financijske (dakle, ekonomske, a ne pravno - filozofske) učinke konverzije kredita u valutu Eura, na prava oštećenih potrošača na punu restituciju ili potpuno obeštećenje, tužiteljima ili oštećenim potrošačima uračunato ili ukalkulirano sve za što su oštećeni temeljem navedenih ništetnih odredbi, prilikom konverzije kredita, jasno je bar po uvjerenju ovoga suda, posredstvom skromnog mišljenja predmetnog samo prvostupanjskog suca, da bi se tek tada mogao i izvesti valjan i opravdan zaključak o tome da je uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, te da tek u tom slučaju, tužitelj ne bi imao što potraživati u novčanom smislu, no u ovakvim slučajevima (bilo u vezi predmetnog tužitelja iz ove parnice ili bilo kojeg drugog tužitelja u parnicama sa zajedničkim nazivnikom "švicarci sa konverzijom kredita") nije uspostavljena ravnoteža konverzijom kredita, već je potrošač, odnosno korisnik kredita, ostao oštećen za novčane iznose koje financijski vještaci uredno na jednostavan - matematički, dakle stručan način, izračunavaju u ovakvim parnicama, pri čemu nije na odmet primijetiti i posebno naglasiti za one suce koji tvrde da je konverzijom uspostavljena navedena ravnoteža, da vještaci na stručan matematički način utvrđuju ne samo u pogledu
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
tečajnih razlika, nego i u pogledu razlike u kamati da tužitelji nisu obeštećeni unatoč konverziji kredita iz valute CHF u valutu Eura, a kojim matematičkim izračunima vještaka u smislu njihove matematičke točnosti, uostalom tuženici ne prigovaraju, kao što nije prigovorio niti tuženik u ovoj parnici. U tom kontekstu po uvjerenju predmetnog suca je krajnje nekorektno da bilo koje osobe pravne struke, a što suci inače jesu, izvode nekakve zaključke bazirane na pravno filozofskom pristupu, kojima nalaze potrebnim iznjedriti utvrđenje da je konverzijom kredita postignuta ravnoteža između ugovornih stranaka jer takav zaključak nema veze sa realnošću i stvarnošću, a posve je suprotan utvrđenjima stručnih osoba u ovakvim parnicama, odnosno utvrđenjima financijskih vještaka koje je upravo sud angažirao u ovakvim parnicama da kao stručne osobe utvrde neke bitne činjenice vezane za ovakve parnice (a to je između ostalog, da li je konverzijom kredita došlo do potpunog obeštećenja oštečenih potrošača, imajući u vidu da su ništetne odredbe početnog ugovora o kreditu sklopljenog sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF upravo u vezi valute i kamate), sukladno pravilima struke, a za utvrđenje kojih činjenica bilo koji sudac ne samo da nije stručan, nego nije niti educiran.
81. d). Za ovaj sud posredstvom predmetnog suca, iz razloga koji su navedeni u ovoj odluci Općinskog suda u Bjelovaru je potpuno neutemeljen i neosnovan pravni zaključak da bi se sklapanjem Dodatka ili aneksa ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, bilo koji tužitelj odrekao prešutno svojih novčanih potraživanja temeljem Ugovora jer takav zaključak nije niti logičan, niti na smislen način argumentiran, a za isti nema nikakvog uporišta u nekom Zakonu, a ponajmanje ga ima u nekim aneksima ili dodacima ugovora o kreditu, kojim su oštećeni potrošači, bez svake dvojbe , spašavali vlastite egzistencije i egzistencije osoba s kojima su živjeli na način da su si potpisivanjem dodataka ugovora o kreditu, omogućili sniženje mjesečnih rata za daljnju otplatu osnovnog kredita, ali i u vidu vezanja kredita za stabilniju i manje promjenjivu valutu Eura, što im je u startu bilo zatajeno od bankarskih službenika.
82. Ovaj sud je u obrazloženju ove odluke, već na jasan način iznio razloge zbog kojih smatra da sklapanje navedenog Dodatka u konkretnom slučaju, nije bilo od značaja za osnovanost novčane tražbine tužitelja iz ove parnice, temeljem navedenih ništetnih odredaba Ugovora, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja financijskog vještaka istaknutog u gornjem dijelu obrazloženja kojim je utvrđeno da konverzijom kredita nije došlo do pune restitucije za tužitelja, odnosno činjenicu da je konverzija kredita imala samo za svrhu da spriječi daljnju nepoštenu poslovnu praksu banaka u vezi ugovaranja i provedbe već ugovorenih potrošačkih kredita sa valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom (nakon donošenja u to vrijeme prvostupanjske odluke u predmetu TSZ broj P-1401/2012, koja još u to vrijeme nije bila u cijelosti pravomoćna), na način na koji su takvi ugovori inače bili ugovarani svojevremeno (što je u konačnici sankcionirano na određen način presudom u predmetu TSZ broj P - 1401/2012, koja je postala u bitnom dijelu citiranom u ovom obrazloženju, pravomoćna tek nakon sklapanja Dodatka u slučaju tužitelja), ali i da je prihvatio pravna stajališta istaknuta u odluci Rev 1096/2022-2 od 08. studenog 2022. godine i u navedenim odlukama Suda EU, zbog čega ne prihvaća i ne može prihvatiti kao relevantna pravna stajališta VSRH iz odluka Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. godine, Rev 522/2018
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
od 26. travnja 2022. godine, Rev-586/19-14 od 21. prosinca 2022. godine, niti iz ove zadnje navedene odluke Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, obzirom da je već u ovom obrazloženju naglašeno kako je ovaj sud svjestan postojanja različite sudske prakse i na nivou nižestupanjskog sudovanja i na nivou VSRH, što je objektivno poražavajuća činjenica sa aspekta pravne sigurnosti građana na području Republike Hrvatske, ali svaki sudac ili sud se prilikom donošenja svoje odluke uostalom treba u konačnici, na konkretan način u ovoj pravnoj situaciji opredijeliti za svoje pravno stajalište u pogledu osnovanosti ili neosnovanosti tuženog zahtjeva, koje pravno stajalište potom treba obrazložiti, te koje stajalište eventualno može potkrijepiti, ovim ili onim odlukama VSRH, Ustavnog suda RH ili Suda EU, a ne nekih nižestupanjskih sudova.
83. Kako je odluka VSRH broj Rev-925/2023 od 08. travnja 2025. godine, zadnja značajnija odluka tog suda na temu "švicarci s konverzijom", a koja odluka je izazvala značajan medijski efekt, ali i znatan odjek u stručnim pravnim krugovima (pri tome se u ovom slučaju isključivo misli na pravno stajalište koje se obrazlaže tom odlukom, a ne na neke druge aspekte vezane za osobu koja je tu odluku donijela) ovaj sud je našao potrebnim obrazlažući opravdanost svojih zaključaka i stajališta na koje se pozvao u obrazloženju ove odluke, na jasan i konkretan način naznačiti u prethodnim točkama ovog obrazloženja s kojim dijelovima na kojima je utemeljena ta odluka u predmetu VSRH broj Rev-925/2023 se ne slaže u pravnom smislu, odnosno koji zaključci VSRH su ovome sudu neprihvatljivi iz te odluke, tim više što se radi o potpuno suprotnim zaključcima iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022, ali i nekih navedenih europskih odluka, na temelju kojih je sud obrazložio svoj predmetni pravni stav.
84. Obzirom na posljednju odluku VSRH Rev 925/2023 od 08. travnja 2025. godine, ovaj sud može samo naglasiti da je Dodatak, kao takav, regulirao daljnji ugovorni odnos između stranaka za ubuduće, dakle nakon konverzije, a nikada nije rješavao pitanje (niti je to uopće mogao – opaska suca) do tada plaćenih iznosa s osnova valute i kamate, odnosno nije nikada uspostavljao ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te činjenicu da je tek nakon sklapanja Dodatka postala pravomoćna presuda donesena u predmetu TSZ pod brojem P-1401/2012 u vezi ništetnosti svih potrošačkih ugovora u vezi valutne klauzule, a tužitelj se sklapanjem Dodatka, nije odrekao na bilo koji način, a ponajmanje prešutno (VSRH to sasvim pogrešno smatra u odluci broj Rev- 925/2023 od 08. travnja 2025. godine), bilo kakvih novčanih zahtjeva spram tuženika, temeljem Ugovora, odnosno temeljem ništetnih odredaba Ugovora i upravo se o tome raspravlja u ovoj parnici. Da je tome tako u kontekstu tvrdnje ovoga suda da sklapanje aneksa ili dodatka ugovoru o kreditu, prilikom konverzije kredita, nije uspostavljalo ugovornu ravnotežu između stranaka s obzirom na ništetne odredbe Ugovora u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, dokazuju i sadržaji svih vještačkih nalaza i mišljenja u ovakvim predmetima, kada sta lni sudski vještaci redovito i bez iznimke i po osnovi tečajnih razlika, ali čak i po osnovi preplaćene kamate, utvrđuju preplate u određenim novčanim iznosima i to na stručan, matematički, način, dakle sukladno pravilima financijske struke (a ne na temelju neke ovako ili onako artikulirane pravne filozofije ili pravnih zaključaka), koje preplate inače ne bi bilo moguće utvrđivati
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
(to je sasvim jasno svakoj imalo, bar pravno, educiranoj osobi) da je konverzijom kredita u valutu Eura, inače bila postignuta ravnoteža i kompletno obeštećenje oštećenih potrošača, tim više što niti same tužene banke u takvim slučajevima ne prigovaraju u sudskim postupcima vještačkim matematičkim izračunima.
85. Bitna činjenica na koju upućuju i europske odluke (na koje se ovaj sud pozvao u ovom obrazloženju, obrazlažući osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja), a koje su inače sastavni dio sudske prakse koju ovaj sud mora cijeniti i poštovati, odnosno primijeniti u nacionalnom sudovanju, kada se radi kao u ovom slučaju o zaštiti oštećenih potrošača, govori u prilog tezi da se prilikom donošenja meritornih odluka u ovakvim parnicama, nedvojbeno treba voditi računa o retroaktivnim učincima ništetnih odredaba Ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ukoliko nacionalni zakon nije doprinio punom obeštećenju oštećenog potrošača, a u ovoj parnici je bez ikakve dvojbe utvrđeno da nacionalni zakon koji je uputio banku na obvezu da ponudi tužitelju i svim drugim oštećenim potrošačima konverziju kredita u valutu Eura, nije omogućio prilikom konverzije kredita izvršene u skladu sa donesenim Zakonom, da pravni prednik tužene banke potpuno obešteti tužitelja, tužitelj ima pravo u ovakvom pojedinačnom postupku i potraživati i realizirati isplatu svih novčanih iznosa do punog obeštećenja, neovisno o tome je li potpisao predmetni Dodatak ili nekakav aneks ugovora o kreditu kojim je došlo do konverzije kredita u valutu Eura jer tom konverzijom nije u potpunosti obeštećen u novčanom smislu uslijed navedenih ništetnih odredaba osnovnog Ugovora.
86. Obzirom da niti jedna stranka nije imala bilo kakvih primjedbi isključivo na matematički izračun vještaka, vještački matematički izračun je prihvaćen kao stručan i točan jer za suprotno utvrđenje nije bilo opravdanih razloga, niti dokaza, te je tužitelju zbog toga dosuđen konačno i osnovano zatraženi novčani iznos od 8.516,69 Eura (koja svota se sastoji od 1.382,19 Eura po osnovi preplate kamate i iznosa od 7.134,50 Eura po osnovi preplate tečajnih razlika). Taj ukupan iznos od 8.516,69 Eura je tužitelju dosuđen zajedno sa zateznom kamatom na sve pojedine iznose preplate (vodeći računa o činjenici da taj ukupan novčani iznos, prema prihvaćenom matematičkom izračunu vještaka, predstavlja više plaćene novčane iznose prednicima tuženika od strane tužitelja, tijekom otplate kredita sukladno Ugovoru u vrijeme kada je obveza tužitelja bila vezana za valutu CHF, a sve s obzirom na ništetnu valutnu klauzulu iz Ugovora, odnosno ništetne odredbe Ugovora o promjenjivim kamatnim stopama), neovisno o tome što je vještak prilikom odgovaranja na zadani mu predmet vještačenja potraživanje tužitelja u vezi zatezne kamate kapitalizirao u iznosu od 3.248,93 Eura jer u slučaju predmetnog tužitelja nije bila utvrđena neka posebna preplata kredita konverzijom ugovora, da bi se taj konverzijom neutvrđeni preplaćeni iznos uopće trebao prebijati sa dijelom tražbine tužitelja u vezi kapitalizirane zatezne kamate.
87. Kada je riječ o sporednom potraživanju tužitelja, koje se odnosilo na navedenu zatraženu zateznu kamatu na svaki pojedini iznos preplate, sud je prije svega imao u vidu da su posljedice ništetnosti propisane čl. 323. ZOO, dok je čl. 1111. st.3. ZOO, propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
88. Kako je temeljem pravomoćne presude TSZ, donesene u predmetu br. P - 1402/2012, odnosno u drugim navedenim pravomoćnim odlukama više stupanjskih sudova donesenim u povodu parnice koja je bila pokrenuta radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a koja utvrđenja je prihvatio ovaj sud u smislu čl. 502.c.ZPP i čl. 118.ZZP/14, jer se tužitelj na njih pozvao u svojoj predmetnoj tužbi, a koja ništetnost odredbi Ugovora je zbog toga utvrđena i u ovom postupku u vezi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope (obzirom da se novčano potraživanje iz ove parnice odnosilo i na ništetnu valutnu klauzulu i na ništetnu promjenjivu kamatnu stopu iz Ugovora) jer je zbog toga i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te se dakle radi o otpadanju pravne osnove po kojoj je tuženik imao pravo primiti od tužitelja novčani iznos koji mu je tužitelj isplatio prema ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik je dužan tužitelju vratiti (odnosno isplatiti) svu razliku što ju je njegov pravni prednim primio na temelju navedenih ništetnih odredaba Ugovora, odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva i prihvaćenog vještačkog izračuna u tom smislu, dakle onu razliku koja predstavlja novčanu svotu koja je predniku tuženika bila više plaćena nego li bi mu bila plaćena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, uz tečaj švicarskog franka u odnosu na nacionalnu valutu na dan isplate kredita, ali i zateznu kamatu na taj iznos razlike ili na taj iznos preplate.
89. Zahtjev tužitelja u vezi zatezne kamate je ocijenjen osnovanim jer tužitelj ima pravo potraživati zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO, na sve preplaćene iznose od slijedećeg dana u odnosu na dan, kada je izvršena preplata, odnosno u smislu čl. 1115. ZOO, od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj i ujedno kao sastavljač nepoštenih ugovornih odredbi, stekao ukupan preplaćeni iznos naveden u točci I. izreke ove presude (a koje dane i koje pojedine mjesečne iznose preplate je stalni sudski vještak utvrdio u ovoj parnici na temelju materijalnih dokaza i naveo u svom nalazu, te od kojih dana je sukladno navedenom od strane vještaka, odnosno od prvog slijedećeg dana u odnosu na dan kada je kreditna rata bila plaćena prednicima tuženika, tužitelju i dosuđena zatezna kamata na pojedine preplaćene iznose jer su navedeni iznosi upravo stečeni od strane prednika tuženika, na temelju ništetnih odredaba Ugovora, a koji Ugovor je upravo navedeni prednik tuženika sastavio.
90. Također, nije na odmet naglasiti, kako je tužitelj iz ove parnice, po uvjerenju ovoga suda, imao svojstvo potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora, te je Ugovor imao karakter potrošačkog ugovora, na što upućuje i činjenica da je napravljen Dodatak tom ugovoru, prilikom kojeg je i navedeni prednik tuženika, samim sadržajem tog Dodatka, tretirao tužitelja kao potrošača (kako ga je tretirao uostalom i prilikom pravljenja Ugovora), pa i sam Dodatak, svakako predstavlja potrošački ugovor. Naime, tužitelj je nedvojbeno fizička osoba koja je sklopila Ugovor sa određenom svrhom koja je bila navedena i u Ugovoru pod stavkom "namjena" i o kojo j namjeni kredita je tužitelj, saslušan u svojstvu stranke i kazivao u ovoj parnici, a ta namjena ili svrha sklapanja Ugovora – kupnja nekretnine je doista bila i izvršena, što sud utvrđuje na temelju
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
prihvaćenog kao istinitog iskaza tužitelja, dok tuženik u ovoj parnici bilo što suprotno nije dokazao.
91. Prije donošenja odluke o parničnom trošku, valjalo je naglasiti kako sud nije našao potrebnim niti nužnim u izreci ove presude navoditi tužbenim zahtjevom zatraženu potpuno suvišnu riječ "zakonske", kada se radi o zateznoj kamati jer u vezi potraživanja po osnovi zatezne kamate u smislu čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, valja uočiti da niti ta zakonska odredba "izrijekom upućuje" na nekakve "zakonske" kamate (premda je u pravnom smislu sasvim jasno i presumira se upravo, da se radi baš o zakonskim kamatama), nego upućuje samo i isključivo na "zatezne kamate", pri čemu sud svakako treba prilikom pisanja odluka koristiti zakonske termine, a ne neke proizvoljne izraze koje znaju koristiti sasvim suvišno u ovom slučaju i mnogi odvjetnici, ali i mnogi suci. Dok je taj naziv "zakonska zatezna kamata" bio sastavni dio zakonske odredbe, temeljem koje se takva kamata i dosuđivala raznovrsnim sudskim odlukama, jasno je da je tada trebalo koristiti prilikom pisanja sudskih odluka upravo te tri riječi, no već duži niz godina čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koji se uostalom i primjenjuje prilikom dosude zateznih kamata, upućuje isključivo na terminološki naziv "zatezna kamata", pa onda takvu terminologiju valja i rabiti kada se govori o tom sporednom novčanom potraživanju.
92. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.5. ZPP. Naime, kako se omjer uspjeha u parnici u smislu zadnje rečenice čl. 154.st.2. ZPP, ocjenjuje prema konačno postavljenom zahtjevu tužitelja, a tužitelj je u cijelosti uspio sa svojim konačno postavljenim glavnim zahtjevom u ovoj parnici i to kako u pogledu pravne osnove, tako i u vezi visine, te nije uspio samo sa početnim zahtjevom koji je bio istaknut u podnesku od 07. lipnja 2019. godine, radi isplate iznosa od 15.141,65 kuna, ali i sa dijelom zahtjeva od 69.207,79 kuna (koja svota predstavlja svotu od 9.185,45 Eura u sada važećoj valuti, dakle sa iznosom preko onog dosuđenog ovom presudom – 8.516,69 Eura), a koji početno zatraženi novčani zahtjev je tužitelj indirektno povukao prilikom isticanja konačnog novčanog zahtjeva, te se tuženik nije uopće protivio takvom djelomičnom povlačenju tužbe, valjalo je obvezati tuženika da u cijelosti nadoknadi sve opravdane parnične troškove tužitelju.
93. Sud je kod donošenja odluke o parničnom trošku, svakako bio svjestan činjenice da je tužitelj svojim početnim zahtjevom, sasvim neosnovano potraživao nekakvu isplatu iznosa od 15.141,65 kuna na ime "razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu", zaboravljajući očito prilikom isticanja takvog zahtjeva da navedeni Dodatak (kojim je uostalom i utvrđena visina neotplaćenog iznosa glavnice) sklopljen između stranaka, nije utvrđen ništetnim nekom posebnom sudskom odlukom, te da se u ovome predmetu i ne raspravlja o ništetnosti Dodatka, ali i da je sasvim jasno kako je Dodatak, bio valjan pravni posao i kako je proizvodio pravne učinke između stranaka, no kako je tužitelj očito posredstvom svog odvjetnika, dokučio tijekom ove parnice da je promašio sa svojim početnim zahtjevom po tom osnovu, iako je vještak
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
odgovarajući na predmet vještačenja izračunao matematički i po toj osnovi svotu od 2.313,52 Eura, isplatu koje tužitelj ipak nije potraživao svojim konačnim zahtjevom, valjalo je primijeniti zadnju rečenicu čl. 154.st.2. ZPP, ali i čl. 154.st.5. ZPP, kod donošenja opravdane odluke o naknadi parničnog troška.
94. Parnični trošak tužitelja je utvrđen sukladno vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužitelja koji je predan u spis na zadnjoj raspravi (list 165 spisa), a primjenom Odvjetničke tarife.
95. Tužitelju je za sastav tužbe priznat iznos od 200,00 Eura, koji iznos od 200,00 Eura mu je priznat i za sastav podneska od 13. kolovoza 2019. godine (a kojim podneskom se tužitelj očitovao o navodima tuženikovog odgovora na tužbu), te je nadalje tužitelju za sastavljanje dvaju obrazloženih podnesaka od 01. veljače 2023. godine, te od 22. svibnja 2025. godine (kojim zadnjim podneskom se tužitelj uostalom i očitovao o vještačkom nalazu), priznat iznos od 200,00 Eura po podnesku ili 400,00 Eura, ukupno za oba navedena podneska. Osim toga, za zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, na ročištima održanim dana 09. listopada 2019. godine, 27. siječnja 2020. godine, te 17. rujna 2025. godine, priznat je tužitelju ukupan iznos od 600,00 Eura ili po 200,00 Eura za svako zastupanje.
96. Na ovaj ukupan opravdan parnični trošak u iznosu od 1.400,00 Eura je tužitelju priznat iznos od 350,00 Eura po osnovi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, a tužitelju je još kao opravdan trošak priznat i iznos od 600,00 Eura u vezi troškova financijskog vještačenja jer je upravo tužitelj platio taj iznos koji je u cijelosti utrošen za navedeno vještačenje.
97. Shodno tome, tužitelju je dosuđen ukupan iznos od 2.350,00 Eura u vezi naknade parničnog troška, zajedno sa opravdano zatraženom zateznom kamatom na taj iznos, računajući od dana donošenja ove odluke, dok je preko te svote do zatražene odbijen, kao neosnovan, zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnog troška.
98. Naime, tužitelj je očito omaškom u pisanju troškovnika u dva navrata potraživao istovrsnu naknadu troška u pogledu sudske pristojbe na tužbu u iznosima od po 159,27 Eura, premda nije uz tužbu (ali niti tijekom postupka) dostavio dokaz o plaćanju te pristojbe na tužbu, pa kako je zastarjelo pravo na naplatu te sudske pristojbe na tužbu jer je protekao rok od 5 godina, računajući od dana nastanka navedene pristojbene obveze, niti je tužitelj dužan sada platiti tu sudsku pristojbu, niti će biti pozvan na platež iste, a niti mu je shodno tome, tuženik dužan nadoknaditi taj iznos jer tužitelj nije niti imao taj trošak u vezi ove parnice.
U Bjelovaru, 17. listopada 2025. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
(ranije spisi broj P-47/2023 i P-645/2019)
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 18. listopada 2025. godine, a putem ovoga suda.
