REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-442/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tu ženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 3. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora: 3209130717 od 10. svibnja 2007., sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i LEONARDE FETT iz Koprivnice, Trg Kralja Tomislava 9, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „Kamate i naknade“, u dijelu koji glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 173,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12. svibnja 2007. do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 12. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana .

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za platež zateznih kamata po stopi iznad stope dosuđene t. I. izreke do tražene stope koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, trošak parničnog postupka u iznosu od 336,70 EUR sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 957,00 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 30. siječnja 2025. navodi da su pravna prednica tužitelja MG i tuženik **.**.2007. sklopili ugovor o kreditu br. 3209130717, kojim je tuženika kreditor odobrio i iznos od 19.517,06 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 60 mjeseci. Ističe da je 11. svibnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 173,00 EUR. Ugovor o kreditu je tipski ugovor, unaprijed priređen od strane tuženika. Korisniku kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Korisnik kredita je potrošač. Poziva se na čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošaka iz 2003. Poziva se na čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C- 224/19. Također, poziva se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je s korisnikom kredita sklopio ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita iz čl. 2. ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 173,00 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov. Ne osporava visinu. Prigovara previsoko naznačenoj vrijednosti spora. Predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 173,00 EUR. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te ističe da se tražbina iz ovog predmeta ne može prenositi jer se radi o strogo osobnoj tražbini. Navodi da je tuženik prilikom odobravanja kredita morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita. Ističe da je tuženik i dalje u ugovornom odnosu po ugovoru o kreditu s korisnikom kredita, zbog čega se ne može ovaj predmet razmatrati odvojeno od ostatka poslovnog odnosa, a koji čini jedinstvenu cjelinu odnosa klijenta i banke. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja. Osporava status potrošača. Ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Navodi da je predmetna odredba ugovora o kreditu bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Obrazlaže da navedenu odredbu treba tumačiti, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već i razmotriti je li korisnici kredita pruženo dovoljno informacija na temelju kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja predmetne odredbe. Pritom treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora. Stoga je potrebno ispatiti informacije koje su pružene korisnici kredita, kao i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je korisnicu kredita u cijelosti informirao o njenoj obvezi. Naknada predstavlja troškove uzrokovane tuženiku uslijed obrade kredita, poput operativnih troškova, odnosno troška rada djelatnika banke i djelatnika IT sustava, materijalne troškove, poput uredskog materijala, informatičke opreme, korištenje agregata, trošak po osnovi razmjene podataka sa SRI, HROK ili HZMO itd., troškovi trećih strana, poput poštarine te povezanih regulatornih troškova, poput rada djelatnika, savjetovanje klijenata, izrada ponude, provjera i unos podataka, obrada zahtjeva, odobrenje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2004. Poziva se na presudu Suda EU br. C- 621/17 u kojoj je obrađeno pitanje da u ugovoru nisu konkretno navedene usluge u odnosu na naknadu. Sud EU je stajališta da u svakom pojedinačnom slučaju treba voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima, pa tako o odredbama ugovora, ali i o oglašavanju i obavijesti u sklopu pregovara i sklapanja. Navedena odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. S navedenim u vezi, navodi da Sud EU zauzima shvaćanja da takav zaključak treba izvoditi iz svih okolnosti slučajeva, sve okolnosti slučajeva ispitati, pa tako i moguće nepoštenje zahtjeva dobre vjere te eventualno znatniju neravnotežu na štetu potrošača. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje u odnosu na ugovaranje predmetne naknade. U to vrijeme nije bio ograničen ni maksimalan iznos. Zakonska ograničenja uvedena su Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013., odnosno Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite iz 2014. Ukazuje da se navedene odredbe ne primjenjuju na ugovore o kreditima koje su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambeno potrošačkom kreditiranju iz 2017. Ističe prigovor zastare. Osporava početak tijeka zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 20. ožujka 2025. prigovara osporavanju vrijednosti predmeta spora. Osporava da bi se u ovom predmetu radilo o strogo osobno pravima vjerovnika. Ističe da odredba o naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu i cijeni ugovora o kreditu. Navodi da tuženik za veći iznos kredita traži veću naknadu, čime prikriva stvarne troškove koje ima pri obradi svakog kredita. Navodi da je ugovor o kreditu bio "uzmi ili ostavi". Poziva se na odluke Suda EU C-84/19 i C-224/19, presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019., Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., na presudu Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. G-2047/2022-2 od 8. studenog 2022., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-4090/2022-2 od 6. prosinca 2022. i Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022.

4. Tijekom postupka sud je pročitao direktivu vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (listovi 29. – 34. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 35. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (listovi 36. – 41. spisa), dopis tuženika od 12. prosinca 2025. (list 42. spisa), dopis tužitelja od 6. prosinca 2024. (list 43. spisa), ovjerovljenu pisanu izjavu svjedokinje MG (listovi 45. i 46. spisa), ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljen između Zagrebačke banke d.d. i MG od 10. svibnja 2007. (listovi 48. – 51. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 52. spisa), e-mail od 29. siječnja 2025. (listovi 53. i 54. spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (listovi 122. – 127. spisa), te saslušao svjedokinju MG (listovi 229. i 230. spisa).

5. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-617/2022-3 od 25. svibnja 2022. (listovi 9. – 12., 148. – 151. spisa), presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2154/2022-2 od 12. srpnja 2022. (listovi 13. – 21. spisa), br. Pž- 2047/2022-2 od 8. studenog 2022. (listovi 22. – 28. spisa), br. Pž-4623/2023-2 od 16. travnja 2024. (listovi 73. – 82. spisa), br. Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. (listovi 83. – 90. spisa), br. Pž-2102/2022-4 od 11. listopada 2022. (listovi 99. – 103.), br. Gž- 4090/2022-2 od 6. prosinca 2022. (listovi 152. – 157. spisa), br. Gž-2047/2022-2 od 8. studenoga 2022. (listovi 158. – 164. spisa), br. Pž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022. (listovi 166. – 171. spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž - 1562/2021-2 od 5. listopada 2021. (listovi 91. – 95. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. (listovi 96. – 98. spisa), odluka Suda EU C-621/17 od 26. listopada 2017. (listovi 104. – 113. spisa), presudu i rješenje Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-286/2024-2 od 15. svibnja 2024. (listovi 114. – 121. spisa), rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-633/2021-2 od 14. srpnja 2021. (listovi 129. – 138. spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. (list 128. spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (list 165. spisa), presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4681/21-22 od 5. srpnja 2022. (listovi 172. – 180. spisa), br. P-237/2021-14 od 31. ožujka 2022. (listovi 192. – 200. spisa), presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. (listovi 181. – 188. spisa), izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. (listovi 189. – 191. spisa).

6. Raspravnim rješenjem od 3. listopada 2025. (list 230. spisa) sud je odbio daljnje predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Ovo stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke, što će biti još dodatno obrazloženo.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u odnosu na glavnu stvar.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita AG i tuženika br. 3209130717 od 10. svibnja 2007., kojom je ugovorena obveza plaćanja korisnika kredita naknade za obradu zahtjeva po odluci o tarifi naknade za usluge kreditora te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 173,00 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

9. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita MG i tuženik ugovorili kredit br. 3209130717 od 10. svibnja 2007. (listovi 48. – 51. spisa) kojim kreditom se tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 19.517,06 CHF.

10. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu sadrži odredbu čl. 2. st. 3. koja glasi:

"Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora."

11. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade za obradu kredita korisnik kredita MG platio tuženiku iznos od 173,00 EUR. Ukratko, između stranaka nije sporna visina.

12. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita MG prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 2. st. 3. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 173,00 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata.

13. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika MG i tužitelja od 10. lipnja 2023. (listovi 36. - 41. spisa) vidljivo je da je MG, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 3209130717 od 10. svibnja 2007. Navedenim ugovor o cesiji MG je na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

14. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

15. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja MG strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja MG, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

19. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Zaključno, novčana tražbina potrošača (MG) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 3209130717 od 10. svibnja 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

21. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

22. Također, uvidom u dopis – obavijest o preuzimanju tražbine od 13. lipnja 2023. (list 35. spisa) i obavijest od 10. lipnja 2023. (list 52. spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja i to 13. lipnja 2023., a takav jasan i nesporan zaključak, suprotno paušalnom i nedokazanom osporavanju tuženika, proizlazi iz prijemnog štambilja tuženika, datuma i potpisa djelatnika tuženika, koje činjenice tuženik tijekom postupka ne osporava (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

23. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 16. lipnja 2004., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

24. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

25. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita MG, kao fizička osoba, te da se radi o kreditu za kupnju motornog vozila (listovi 48. – 51. spisa). Također, svjedok – korisnik kredita MG potvrđuje takve navode u svom iskazu na glavnoj raspravi 3. listopada 2025. (listovi 229. i 230. spisa) kada jasno iskazuje da se radilo o kreditu za kupnju motornog vozila koji je koristila za svoje osobne potrebe, a koje vozilo nije upotrebljavala za poslovne potrebe.

26. Zbog navedenog, korisnik kredita MG je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

27. Valja navesti da je u pravu tuženik u svojim navodima kada ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Status potrošaka treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošaka korisnik kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP -a. Ujedno, sud je zaključaka da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošak u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje stambenog kredita s korisnikom kredita, a koji su navodi tuženika sami po sebi kontradiktorni).

28. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

29. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

30. Sud može prihvatiti osnovanim navode tuženika da u ugovoru ne mora biti točno i u cijelosti specificirano na što se naknada odnosi, međutim, navedeno stvara problem oko ocjene suda uzrokuje li takva naplaćena naknada znatniju neravnotežu između stranaka na štetu korisnika kredita. Naime, iz tako nejasno i neodređenog (osim visinom) pojma naknada sud ne može stavljati u razmjeri ravnotežu između stranaka, odnosno kakav je teret sklopljenim ugovorom uzrokovan davatelju kredita, a kakav korisniku kredita.

31. U izjavi svjedok MG je naveo da je sklopila ugovor o ustupu tražbine te prenijela svoju tražbinu na tužitelja, da je s tuženikom 10. svibnja 2007. sklopila ugovor o kreditu za kupnju vozila isključivo za privatne svrhe. Objasnila je u izjavi da se radi o formalnom, tipiziranom ugovoru. Ništa joj nije rečeno o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (listovi 45. i 46. spisa).

32. Sud je saslušao svjedoka – korisnika kredita MG, na glavnoj raspravi 3. listopada 2025. (listovi 229. i 230. spisa), koji je naveo da u cijelosti ostaje kod pisane izjave od 7. studenoga 2024. Objasnila je da je sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojeg je upotrebljavanja za osobne potrebe, a nije upotrebljavala za poslovne potrebe. Nije mogla s tuženikom pregovarati da plati naknadu u nižem iznosu. U vrijeme podizanja kredita radila je i imala plaću 1.500,00 EUR.

33. Sud je prihvatio iskaz svjedoka MG, kao istinite, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedenog svjedoka i/ili dokazao suprotno.

34. Iz obveznih radnji pri odobrenju kredita (listovi 122. i 123. spisa) nije vidljivo kada je navedena procedura kod tuženika donesena, odnosno nije vidljivo na koje se razdoblje odnosi, a s time u vezi nije vidljivo odnosi li se na konkretan ugovor o kreditu iz svibnja 2007. Iz navedene isprave vidljiva je radnja zaprimanja zahtjeva. Naznačeno je postojanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, kao i činjenica da se prilikom podnošenja pristupnice ne naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva ali da se naknada naplaćuje sukladno odluci o tarifi naknade za usluge ili odluci o pojedinom kreditnom proizvodu, a prilikom isplate kredita. Naznačeno je da korisnici paket – računa 1 za sve imaju popust na naknadu, da se za kredit za kupnju računala ne plaća naknada dok stoje crtice kod nenamjenskih kredita, umirovljeničkih kredita, stambenih kredita, lombardnih kredita, kredita za razvoj turističke djelatnosti te kredita za unapređenje gospodarske djelatnosti. Iz navedenog nije jasno što znači crtica, odnosno navedeno bi povlačilo zaključak da se ne plaća naknada. Ujedno je naznačeno da je osnovica za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos odobrenog kredita. Istaknuto je da će se prilikom obrade kreditnog zahtjeva dogovoriti hoće li se iznos kredita uvećavati za iznos naknade. Obrađen je slučaj kada se naknada plaća iz vlastitih sredstava. Kao bitno naznačeno je da se naknada plaća samo za odobrene kredite i to prilikom isplate kredita. Iz navedenog nije jasno koji iznos naknade se primjenjuje na koji kredit ili pak koji se postotak naknade primjenjuje na koji kredit, a čime nije jasan ni iznos naknade. Iz isprave koju tuženik dostavlja na listove 122. i 123. spisa. Također, nije jasno što znači naknada, koje radnje obuhvaća, odnosno koje se protuusluge od strane tuženika korisniku kredita daju za plaćenu naknadu.

35. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

37. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

38. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

39. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

40. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

41. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

42. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

43. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora (činjenični navodi stranaka, isprave u spisu, iskaz korisnika kredita. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita.

44. Naime, u konkretnom predmetu radi se o kreditu za kupnju motornog vozila isključivo za osobne potrebe korisnika kredita. Kredit je podignut u iznosu od 19.517,06 CHF. U vrijeme podizanja kredita korisnik kredita je bio zaposlen i primao je plaću od 1.500,00 EUR. Naknada za obradu zahtjeva plaćena je u iznosu od 173,00 EUR, a čime je korisnik kredita platio naknadu u omjeru od 11,53 % svoje mjesečne plaće .

45. Tijekom ovog postupka, tuženik obrazlaže na što se sporna naknada odnosi (takvo što nije obrazloženo, niti ispregovarano, odnosno ugovoreno s korisnikom kredita – to potvrđuju u svojim iskazima i korisnik kredita ali i sam djelatnik tuženika) – pa tako specificira da su to: a) operativni troškovi (trošak djelatnika banke i djelatnika IT), b) materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, energenti, razmjena podataka, baza podataka sa trećim stranama), c) trošak trećih strana (poštanske usluge) i d) regulatorni troškovi (rad djelatnika, savjetovanje klijenata, izrada ponude, provjera i unos podataka, obrada zahtjeva, odobrenje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje spisa).

46. Ovakve specificirane troškove tuženik je, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP- a, trebao i dokazati, kako po osnovi, tako po visini, a što tuženik nije u konkretnom predmetu učinio, pa je i o navedenom sud odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja. Valja navesti da tuženik ovakvom specifikacijom troškova, na više mjesta traži jedno te isto. Dapače, u slučaju da tuženik traži takve troškove onda bi morao stručnim dokazom dokazati koliko je djelatnika banke potrebno da obradi jedan zahtjev za kredit, koja je procedura rada, što djelatnik banke sve treba učiniti/raditi, na koji način, koliko vremena gubi na pojedini predmet, koliko iznose troškove trećih strana (iako su to besplatni servisi u većini slučajeva), pa sudu nije jasno što to tuženik navodi da naknada obuhvaća, koliko iznosi dio naknade za npr. jedan printer u odnosu na jedan zahtjev za kredit, amortizacija itd.

47. Prema stavu ovog suda, tuženik je eventualno obradom kreditnog zahtjeva mogao imati troškove nastale uporabom papira (neutvrđenog broja), amortizacijom kompjutora i printera (neutvrđeno), trošenjem tonera (neutvrđeno), eventualnog uredskog materijala (neutvrđeno), unošenja zahtjeva u automatsku obradu HROK-a te besplatnu obradu podataka u sustavu e-Građani. Međutim, tuženik, kao što je više puta navedeno, uopće ni ne pokušava navesti što predstavlja njegove troškove da bi ih mogao od pojedinih korisnika kredita naplatiti u vidu naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a), a sasvim sigurno takvo što nije obrazložio, niti ugovorio s korisnikom kredita. Tuženik dostavlja ispravu nazi8va obvezne naknade, a što je već prethodno obrazloženo, bez datuma i razdoblja primjene, čak i posve nejasnu, kako osnovom, tako i visinom naknade.

48. Pritom je stav ovog suda da iznos od 173,00 EUR nikako za prosječnog potrošača (korisnik kredita je prosječni potrošač, tako što proizlazi i iz njegovog iskaza, a suprotno tuženik nije dokazao ili u odnosu na plaću samog korisnika kredita oko 11

– 12 % cijelo mjesečne njegove plaće u vrijeme podizanja kredita) ne može predstavljati zanemariv iznos, niti da se navedeni iznos na ikoji način može vezati uz sam iznos odobrenog kredita. Stoga se ne mogu uzeti kao osnovani navodi tuženika da plaćanje ulazne naknade nije uzrokovalo znatniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Navedeno stoga jer se ne može uzeti kao neznatnija ravnoteža kada tuženik nameće obvezu korisniku kredita da plati naknadu za podnošenje zahtjeva u visini od 11-12 % njegove prosječne mjesečne plaće za kupnju motornog vozila.

49. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 2. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

50. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

51. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

52. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

53. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 2. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

54. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

55. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

56. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredbe čl. 2. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u t. I. izreke.

57. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

58. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

59. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 173,00 EUR.

60. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

61. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 173,00 EUR počev od 12. svibnja 2007. (dan nakon plaćanja koje je izvršeno 11. svibnja 2007., a koja činjenica plaćanja, kao i iznos i dan plaćanja nisu sporni) do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl .

29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

62. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO -a.

63. Na iznos glavnice od 173,00 EUR dosuđene su zatezne kamate po čl. 29. st. 2. i stopi koja se primjenjuje u ostalim ugovorima. Navedeno stoga jer se ne radi o potraživanju proizašlom iz trgovačkih ugovora (čl. 14. ZOO-a).

64. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke.

65. Odbijene su zatezne kamate po stopi iz trgovačkih ugovora jer osnovno potraživanje proizlazi iz potrošačkog, a ne trgovačkog ugovora, zbog čega je odlučeno kao u t. III. izreke.

66. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

67. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.500,23 EUR (list 1. spisa). Tuženik se protivio previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora (posebice list 59. spisa). Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (t. I. petita) i nalaganje plaćanja iznosa od 173,00 EUR (t. II. petita). Dakle, radi se o dva različita tužbena zahtjeva usmjerena prema istom tuženiku, a na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Prema odredbi iz čl. 37. st. 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Međutim, u konkretnom predmetu prvi tužbeni zahtjev odnosi se na deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom jedne od odredaba ugovora, dok se drugi tužbeni zahtjev odnosi na kondemnatorni, restitucijski tužbeni zahtjev u slučaju kada se ugovorna odredba iz prvog tužbenog zahtjeva utvrdi ništetnom. Stoga je, prema stavu ovog suda, vrijednost predmeta spora trebalo odrediti u iznosu od 173,00 EUR, a koji iznos odgovara kondemnatornom, restitucijskom dijelu tužbenog zahtjeva jer u konkretnom predmetu deklaratorni dio služi kao prethodno pitanje za osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjev. Naime, deklaratornim tužbenim zahtjevom ne nastaje još jedna dodatna i/ili veća obveza za tuženika, već postoji samo obveza na činjenje i to vraćanje preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi. Stoga nije u pravu tužitelj kada navodi da je vrijednost predmeta spora daleko veća od samog restitucijskog tužbenog zahtjeva. Raspravnim rješenjem od 15. svibnja 2025. (listovi 208. i 209. spisa) sud je odredio vps u iznosu od 173,00 EUR. Slijedom iznesenog, sud je prilikom odmjeravanja troškova parničnog postupka koristio vrijednost predmeta spora u iznosu od 173,00 EUR, sve na temelju odredbi iz čl. 40. st. 3. i 4. ZPP-a.

68. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak pribave podataka o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 12,5 EUR na temelju Tbr. 36.3. Tarife, sastava podneska od 17. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 15. svibnja 2025. i 3. listopada 2025., za svako ročište iznos od 50,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, te troškove zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR na temelju Tbr. 9.2. Tarife, sve uvećano za PDV. Također, tužitelju pripada trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 336,70 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP -a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke.

69. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 957,00 EUR sa zateznim kamatama. Navedeno stoga jer je tužitelj previše potraživao troškova zbog previsoko postavljene vrijednosti predmeta spora, pa je tako za svaku radnju za koju je tražio puni trošak tužitelj tražio 200,00 EUR, dok mu pravilno pripada 50,00 EUR, sve primjenom Tbr. 7.1. Tarife. Također previsoko tužitelj potražuje i trošak sudske pristojbe dok je sud sudio trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu kao što je prethodno obrazloženo. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. V. izreke.

U Zagrebu 17. listopada 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 13,27 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana