1

Poslovni broj: Gž Ovr-141/2023-2

 

Poslovni broj: Gž Ovr-141/2023-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja R. S., OIB: …, S., kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u S., protiv ovršenika Ž. A., OIB: …, S., radi iseljenja, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Sisku poslovni broj Ovr-401/2021-3 od 08. veljače 2022., 25. rujna 2023., 

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

Žalba ovršenika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Sisku poslovni broj Ovr-401/2021-3 od 08. veljače 2022. godine.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Rješenjem Općinskog suda u Sisku poslovni broj Ovr-401/2021-3 od 08. veljače 2022. godine na temelju ovršne isprave – Ugovora o kupoprodaji nekretnine javnobilježnički potvrđenog pod brojem OV-1227/19 od 02. svibnja 2019. godine, radi ostvarenja nenovčane tražbine ovrhovoditelja R. S. iz S., na predaju posjeda nekretnine, određena je ovrha protiv ovšrenika Ž. A. iz S., njegovim udaljenjem i uklanjanjem svih njegovih stvari iz nekretnine upisane u zk.ul.br…. k.o. N. S., i to čk.br.1996/4 izgrađeno zemljište površine od 71 m2, izgrađeno zemljište površine 58 m2, dvorište površine 803 m2, izgrađeno zemljište površine 11 m2, koja se nalazi u S., Ulica …, i njenom predajom bez osoba i stvari u posjed ovrhovoditelju.

1. Istim rješenjem, radi naplate troškova sastava i solemnizacije Ugovora o kupoprodaji u iznosu od 3.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 02. svibnja 2020. godine pa do isplate, te radi naplate troškova ovog ovršnog postupka u iznosu od 1.300,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate, određena je ovrha na novčanim sredstvima  po svim računima u svim bankama ovršenika Ž. A. iz S., i prijenosom na račun ovrhovoditelja.

2.) Protiv navedenog rješenja o ovrsi žalbu izjavljuje ovršenik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da obustavi ovrhu njegovim iseljenjem.

3.) Žalba nije osnovana.

4.) U podnesenoj žalbi ovršenik u bitnome ističe da bi provedbom predmetne ovrhe on i njegova obitelj (supruga i šestero djece) postali beskućnici i ostali bi bez krova nad glavom, čime bi bilo povrijeđeno njihovo pravo na dom; da ovrha iseljenjem nije dopuštena niti zbog toga što predmetni ugovor o kupoprodaji nije raskinut i zbog toga što je on ovrhovoditelju, kao prodavatelju, već na ime cijene isplatio iznos od 10.242,00 EUR.

4.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje ovršenika ne mogu se uvažiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti navedeni u nastavku obrazloženja ove odluke.

5.) Naime, predmetna ovrha iseljenjem ovršenika iz predmetne nekretnine te njenom predajom u posjed ovrhovoditelju slobodne od osoba i stvari, određena je na temelju ovršne isprave – sklopljenog i javnobilježnički potvrđenog (solemniziranog) ugovora o kupoprodaji nekretnine dana 02. svibnja 2019. godine, pod brojem OV-1227/2019 po javnom bilježniku I. M. iz S. (list 5 – 9).

5.1. Iz navedene isprave izvjesno proizlazi, što u ovom žalbenom postupku nije niti sporno:

-da je navedeni ugovor o kupoprodaji sklopljen između ovrhovoditelja kao prodavatelja i ovršenika kao kupca predmetne nekretnine za cijenu od 20.000 EUR, plativu u kunskoj protuvrijednosti;

-da je  kupac (ovršenik) dio cijene u iznosu od 5.000 EUR platio prodavatelju prilikom sklapanja ugovora, a ostatak se je obvezao isplatiti, i to 1.000 EUR najkasnije do 03. lipnja 2019. godine, a 14.000 EUR najkasnije do 02. svibnja 2020. godine;

-da se je navedenom ispravom ovršenik obvezao ovrhovoditelju naknaditi, najkasnije do 02. svibnja 2020. godine, trošak javnobilježničke potvrde u iznosu od 3.000,00 kuna;

-da je ovrhovoditelj predao ovršeniku posjed prodane nekretnine danom sklapanja ugovora, a ovršenik se je obvezao od toga dana uredno podmirivati sve troškove (električna energija, voda, komunalna naknada, odvoz smeća i dr.) koji terete prodanu nekretninu te dostavljati mu dokaze o podmirenju navedenih troškova, a obvezao se je da na kupljenoj nekretnini neće vršiti nikakve adaptacije i preinake sve dok je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine upisan prodavatelj;

-da je u čl.14. navedenog ugovora određeno da prodavatelj, ukoliko kupac (ovršenik) u roku do 02. svibnja 2020. godine ne isplati prodavatelju cijeli iznos (15.000 EUR) kupoprodajne cijene, ukoliko mu u navedenom roku ne isplati trošak javnobilježničke potvrde u iznosu od 3.000,00 kuna, ukoliko mu ne dostavi dokaze o urednom podmirenju svih dospjelih računa na ime troškova korištenja nekretnine, ili ukoliko izvrši bilo kakvu preinaku nekretnine prije uknjižbe svoga vlasništva, može u svojstvu ovrhovoditelja neposredno zatražiti i provesti ovrhu prisilnim iseljenjem kupca te predajom iste u posjed prodavatelju slobodnu od svih osoba i stvari, i da prodavatelj može pokrenuti i ovrhu na cjelokupnoj imovini kupca radi namirenja dospjelih novčanih tražbina utvrđenih kupoprodajnim ugovorom.

5.2.) Iz navedenih nespornih činjenica proizlazi da je pobijanim rješenjem ovrha protiv ovršenika određena na temelju isprave koja predstavlja ovršnu ispravu, sve to u smislu odredbe čl.23.t.5. Ovršnog zakona (NN broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22.  – dalje: OZ/12) te odredbi čl.3.st.1. i st.4., čl.54. i čl.59. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 78/93., 29/94., 162/98., 16/07., 75/09., 120/16. i 57/22. – dalje: ZJB).

6.) Temeljni prigovor ovrešnika, kojim spori zakonitost pobijanog rješenja o ovrsi, sastoji se u tvrdnji o povredi prava na dom – odnosno na tvrdnji da predmetna nekretnina, na kojoj je određeno iseljenje ovršenika te njena predaja u posjed ovrhovoditelju, predstavlja nekretninu u kojoj živi sa svojom obitelji te da će iseljenjem ostati bez krova nad glavom.

6.1.) Niti navedeni prigovor ovršenika ne može se prihvatiti kao pravno utemeljen, i to zbog razloga koji je će biti izneseni u nastavku obrazloženja ove odluke.

7.) Republika Hrvatska ratificirala je Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dana 07. studenog 1997. godine (NN broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija). Od toga dana navedeni međunarodni ugovor dio je unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj je snazi iznad hrvatskih zakona, što ima za posljedicu da su sva državna tijela Republike Hrvatske obvezna Konvenciju izravno primjenjivati u svome radu. To se odnosi i na domaće sudove koji, iako su u svome radu neovisni, odluke donose na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava.

7.1.) Prema tome, domaći sudovi obvezni su prvi pružiti zaštitu konvencijskim pravima pojedinaca, a među najvažnijim pravima zajamčenim Konvencijom, posebno mjesto zauzima pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života (čl. 8. Konvencije). Tom je  odredbom propisano da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (st.1.); i da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih (st.2.).

7.2.) Navedena odredba domaćim sudovima nameće obveze materijalne i procesne naravi u smislu da su, prije svega dužni poštivati dom pojedinca te da su u obvezi svakom pojedincu pružiti zaštitu u situacijama kada je to potrebno, tj. zaštitu od nedopuštenog miješanja u navedeno pravo. Pri tome treba reći da se pod činom miješanja podrazumijeva svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust državne vlasti da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Iznimke od zabrane miješanja propisane su naprijed citiranom odredbom čl.8.st.2. Konvencije, pa može li neka od tih propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti  na okolnosti konkretnog slučaja.

7.3.) Prvostupanjski ovršni sud je navedene okolnosti utvrđivao saslušanjem stranaka (ovršenika i ovrhovoditelja), a iz njihovih stranačkih iskaza proizlazi:

-da je ovršenik svjesno, svojom slobodnom voljom, potpisao navedeni ugovor, koji mu je uz sve to glede njegovih posljedica – dakle, i glede obveze iseljenja u slučaju neispunjenja sklopljenim ugovorom preuzetih obveza prema prodavatelju, tj. ovrhovoditelju, bio pojašnjen i od strane javnog bilježnika prilikom njegova javnobilježničkog osnaženja;

-da je ovrhovoditelj u zemljišnoj knjizi i nadalje upisan kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine;

-da je ovrhovoditelj (prodavatelj) dopustio kupcu (ovršeniku) stupanje u posjed predmetne nekretnine (predmeta prodaje) odmah nakon potpisa ugovora o kupoprodaji;

-da ovršenik nije izvršio ugovorom preuzetu obvezu isplate ugovorene kupoprodajne cijene te obvezu povrata plaćene naknade javnobilježničke potvrde sklopljenog ugovora, te da njegov dug prema ovrhovoditelju iznosi 10.816,00 EUR;

-da  je ovršenik otac šestero maloljetne djece, da sa njima i suprugom živi u predmetnoj nekretnini, a nema u vlasništvu neku drugu nekretninu za stanovanje;

-da je nakon isteka roka (02.05.2020.) za ispunjenje ugovornih obveza, ovrhovoditelj ponudio ovršeniku korištenje predmetne nekretnine uz plaćanje najamnine u iznosu od 2.000,00 kuna mjesečno, što je ovršenik odbio pa istu koristi bez plaćanja ikakve novčane naknade.

8.) Polazeći od naprijed navedenih činjenica, i polazeći od toga da dom čine prostrije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja, predmetna nekretnina iz koje se zahtjeva iseljenje može se smatrati domom ovršenika, i kao takav uživa zaštitu u smislu odredbe čl.8. Konvencije. Međutim, za odgovor na pitanje da li je u predmetnom slučaju došlo do povrede navedene odredbe, odnosno treba li ovršeniku pružiti zaštitu u smislu te odredbe, potrebno je provesti test razmjernosti u kojem je potrebno odgovoriti na tri pitanja: da li je zahtjev za iseljenje (miješanje) utemeljen na zakonu, da li teži postizanju legitimnog cilja i da li je nužan u demokratskom društvu.

8.1.) Čin miješanja, da bi bio utemeljen na zakonu, mora proizlaziti iz odredaba bilo kojeg propisa koji je sukladan s načelom vladavine prava, dostupan svima (objavljen) i čiji su učinci predvidivi za sve. S obzirom na to, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, zahtjev ovrhovoditelja za iseljenje (podnošenjem prijedloga za ovrhu) utemeljen je na zakonu, sve to s obzirom na odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 143/12. i 152/14. – dalje: ZVDSP), kojima je propisano pravo vlasnika, između ostalog, i na posjedovanje stvari u njegovu vlasništvu te da zahtjeva predaju posjeda te stvari od osobe koja nije njen vlasnik niti nema pravo na posjed, ali i s obzirom na naprijed (točka 5.2.) citirane odredbe OZ/12 i ZJB, temeljem kojih je ovrhovoditelj bio ovlašten na pokretanje predmetnog ovršnog postupka.

8.2.) Nadalje, zahtjev za iseljenje ovršenika sa predmetne nekretnine, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, teži ostvarenju legitimnog cilja – ovrhovoditeljevom uživanju (izvršavanju) vlasništva i svih ovlasti koje ovrhovoditelju kao vlasniku pripadaju na predmetnoj nekretnini.

8.3.) Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, miješanje u ovršenikovo pravo na dom u predmetnom slučaju je i nužno – jer se legitimni cilj tog miješanja ne može ostvariti na neki drugi način, tj. nekom blažom mjerom. Pri izvođenju navedenog zaključka, ovaj sud je imao u vidu činjenicu da se u predmetnom slučaju ne radi o međusobno suprotstavljenim pravima s jedne strane javne vlasti te s druge strane privatne osobe, već o suprotstavljenim pravima dvije privatne osobe – s jedne strane o pravu ovrhovoditelja, kao vlasnika, na mirno uživanje prava vlasništva, i s druge strane o ovršenikovu pravu na dom. Pravo ovrhovoditelja, kao vlasnika u predmetnom slučaju je pretežnije, a to stoga što iz utvrđenih činjenica proizlazi da je ovršenik svjesno i slobodnom voljom sklapanjem ugovora o kupoprodaji, preuzeo obvezu iseljenja i vraćanja posjeda ovrhovoditelju predmetne nekretninu za slučaj da ne ispuni, prije svega, ugovornu obvezu isplate ugovorene kupoprodajne cijene te obvezu povrate plaćenog troška sklapanja predmetnog ugovora. Iz utvrđenih činjenica proizlazi da tu obvezu ovršenik nije ispunio kako se je obvezao ugovorom – nije isplatio prodavatelju (ovrhovoditelju) niti ugovorenu kupoprodajnu cijenu niti mu je platio trošak javnobilježničke potvrde sklopljenog ugovora. Osim navedenog, pri izvođenju zaključka o pretežnijem pravu ovrhovoditelja kao vlasnika, značajna je okolnost što je ovrhovoditelj ponudio ovršeniku, i nakon što on nije ispunio obveze iz ugovora o kupoprodaji, da ipak nastavi stanovati u predmetnoj nekretnini ali uz obvezu plaćanja najamnine, a što je ovršenik odbio. Dakle,  ovrhovoditelj unatoč svome vlasništvu, nije u mogućnosti, ne samo predmetnu nekretninu koristiti, već od iste kao svoje imovine nije u mogućnosti ostvarivati nikakvu korist, na primjer njenim iznajmljivanjem trećim osobama.

9.) S obzirom na sve naprijed navedeno u prethodnim točkama, neosnovano je ovršenikovo pozivanje na povredu njegova prava na dom.

10.) Na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja o ovrsi nema nikakvog utjecaja niti okolnost što je ovršenik ovrhovoditelju isplatio dio ugovorene kupoprodajne cijene, jer pokretanje i provedba predmetne ovrhe ne prijeći ovršenika da od ovrhovoditelja zahtjeva povrat danog u izvršenju predmetnog ugovora o kupoprodaji, sve to pozivom na zakonske odredbe kojima su uređeni pravni učinci raskida ugovora.

11.) Prema tome, pobijano rješenje o ovrsi doneseno je bez učinjene i jedne bitne povrede postupka na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti, utemeljeno je na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, i doneseno je uz pravilnu primjenu materijalnog prava, slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe čl.380.t.2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), u svezi čl.21.st.1. OZ/12, žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje o ovrsi.

 

Bjelovar, 25. rujna 2023.

Sudac

 

     Antun Dominko v. r.