REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-487/2022-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ani Kuzmanić, u pravnoj stvari tužitelja FOH iz [adresa], 22. lipnja br. 5., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Višiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Hercegovačka 108, OIB: 52508873833, zastupana po Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić i Anić d.o.o. iz Splita, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. rujna 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetničkog vježbenika FO te punomoćnika tuženika odvjetnika Borisa Anića, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na ročištu za objavu presude, 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 81164/05 kojeg su prednica tužiteljice sada pok. CO kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. lipnja 2005., dok se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan u dijelu kojim se traži utvrđenje da sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve prave učinke između ugovornih stranaka.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.144,60 eura, dok se tužbeni zahtjev za više traženi iznos od 1.058,10 eura ( od dosuđenih 1.144,60 eura do zahtijevanih 2.202,70 eura) sa zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.187,50 eura, zajedno za zateznom kamatom tekućom od 17. listopada 2025. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 3. veljače 2022. podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi se navodi da je nasljednica pok. CO koja je s pravnim prednikom tuženika, HVB Splitkska banka d.d. 16. lipnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu br. 81164/05 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio iznos od 70.350,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru. Tužiteljica je podigla namjenski kredit za kupnju nekretnine. Rok otplate je bio 239 mjeseci s početnom kamatnom stopom od 4,89% godišnje. Sukladno Ugovoru, ugovoreno je plaćanje u jednakim mjesečnim anuitetima (početno 465,14 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

1.2. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati potošače, pa tako i pravnu prednicu tužiteljice, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutiranih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik vezanoj uz euro jer se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i kamatne stope (tako i VTS u odluci Pž-6632/2017).

1.3. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, pravna prednica tužiteljice je uredno ispunila svoju obvezu te isplatila 27.003,42 kuna više zbog promjene tečaja.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

2.2. Tuženik navodi da tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.

2.3. Tuženik se poziva na odredbu članka 19. a st. 1. alineja 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015, dalje: ZIDZPK) koja uređuje odnos između vjerovnika i potrošača "u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu", a koju odredbu tuženik tumači na način da je tužitelj, kada je prihvatio ponudu tuženika i konvertirao DHF kredit, ugovor o kreditu s klauzulom CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od početka. Stoga tuženik smatra da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke.

2.4. Sklapanjem Dodatka br. 1, kojeg je tužiteljica prihvatila, dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđen dug po konverziji iznosu od 1.772,55 EUR, koji dug je daljnjim postupanjem dužnika konačno utvrđen u sveukupnom iznosu od 1.862,61 EUR i koji je na temelju sporazuma stranaka pribrojenoj preostaloj neotplaćenoj glavnici kredita te je utvrđen novi iznos nedospjele glavnice u iznosu od 17.853,02 EUR. Tuženik smatra da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno da li je izračunom konverzije utvrđena preplata u korist potrošača, ili dug potrošača prema vjerovniku, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate.

2.5.1. U odgovoru na tužbu se navodi da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti, tužiteljica odnosno njena pravna prednica je slobodnom voljom prihvatila ponudu tuženika i sklopila dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, pa se prava i obveze ugovornih stanaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom 1. Ugovora o kreditu, a prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i sporazuma o korištenju preplate tužiteljica, odnosno njena pravna prednica je postupila u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO- a, sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK.

2.5.2. Nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

2.6.1. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. kojim sud zauzima shvaćanje da se "… ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.".

2.6.2.Tuženik se poziva i na odluku Ustavnog suda broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. kojim nije prihvatio prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK, a kojom je odlukom je, prema mišljenju tuženika, potvrđeno stajalište da je osporenim zakonom, radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak.

2.6.3.Tuženik se poziva i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Gos-1/2019 od 4. ožujak 2020. kojim je odgovorio na pitanje važno za primjenu prava na način da " Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Smatra da je nakon donošenja te odluke jasno da su sporazumi o sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

2.7. Iako smatra da je bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji, tuženik, opreza radi, osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 14. svibnja 2025. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju, zahtijevajući isplatu iznosa od 2.202,70 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pretplate do 4. svibnja 2016. (do provedene konverzije).

4. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Otplatnog plana od 17.listopada 2014. (list 7-13 spisa), Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 81164/05 od 16. lipnja 2005. (list 14-20 spisa), Dodatka 1. Ugovora o kreditu br. 81164/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (list 39-41 spisa), dopisa tuženika od 9.11.2025. (list 42-43 spisa), otplatni plan (list 46-47 spisa, pregled uplata (list 48 spisa), Sporazuma o podmiri duga nastalog temeljem konverzije (list 49 spisa), pregleda po računu nakon konverzije (list 57-60 spisa), te je pročitan pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić (list 108-125) te dopunski nalaz i mišljenje od 6. studenog 2024. (list 142- 149 i spisa) i od 12. lipnja 2025. (list 192-200 spisa).

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u članku 2. Ugovora o kreditu te isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu od 16.lipnja 2005. i sklapanja Dodatka 1. Ugovora od 4. svibnja 2016. zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.202,70 eura sa zateznim kamatama od pojedine pretplaćene uplate.

8. Među strankama nije sporno da su prednica tužiteljice CO kao korisnik kredita i tuženik kao pravni sljednik kreditora sklopili 16. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj 61164/05, kao ni da su 4. ožujka 2016. sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu kojim je proveden postupak konverzije predmetnog kredita.

9. Među strankama je sporno da li tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i ima li pravo na isplatu pretplaćenih mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi te je li nastupila zastara zahtijevanog potraživanja.

10.1. Odgovor na prvo pitanje, da li tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. potvrdnim odgovorom na pravno pitanje: "Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?"

10.2. U toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

10.3. Stoga su neosnovani prigovori te pravna argumentacija tuženika tumačenjem odredbi ZID ZPK/15 da tužiteljica nema pravo zahtijevati od suda utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli radi isplate pretplaćenih mjesečnih anuiteta, samo zbog činjenice da je sklopljen sporazum o konverziji, odnosno da ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu više ne egzistiraju, s tim da sud kao prethodno pitanje treba utvrditi jesu li ništetne odredbe u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica (čl. 2 Ugovora), a potom utvrditi da li tužiteljici pripada na ime stečenog bez osnove iznos pretplaćenih mjesečnih anuiteta.

11.1. Čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva Ugovora o kreditu broj 81164/05 od 16. lipnja 2005. sud je utvrdio da su stranke (prednica tužiteljice i prednik tuženika) sklopili ugovor o kreditu na iznos od 75.350,00 CHF, a koji se isplaćen po prodajnom deviznom tečaju banke na dan korištenja kredita. Člankom 2. dalje je propisano da se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način- u izabranoj valuti CHF-kao valuta ugovora, ako Ugovorom nije određeno drugačije. Sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), važećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno. Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora. Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenljivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Člankom 3. određeno je da će se kredit koristiti isključivo za kupnju nekretnine. Rok otplate od 239 mjeseci određen je člankom 4. Ugovora. Odredbama članka 10. ugovorena je otplata kredita u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 239 mjesečnih anuiteta i to u 238 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od od 465,14 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 463,78 CHF.

11.2. Dodatkom 1. Ugovora o kreditu br. 81164/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva stranke su izvršile konverziju kredita te je na dan zaključenja utvrđena razlika u iznosu od 1.862,61 eura između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza, a koja razlika predstavlja dug kojeg je prednica tužiteljice kao korisnik kredita bila dužna nadoknaditi tuženiku. Dodatkom 1. promijenjena je odredba članka 5.1. osnovnog ugovora na način da je određena promjenljiva kamatna stopa koja iznosi 6,59%, a koja se određuje prema članku 2. toč. 4 Dodatka 1. Člankom 2. točkom 2. Dodatka izmijenjena je efektivna kamatna stopa koja iznosi 7,65%. Točkom 3. članka 2. Dodatka promijenjen je članak 10. osnovnog ugovora o otplati kredita te je podtočkom a) utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije na dan 4. svibnja 2016. u iznosu od 17.853,02 eura koji će se otplatiti u jednakim vremenskim razmacima u 110 mjesečnih anuiteta, i to prvi u iznosu od 139,09 eura, a 108 anuiteta u iznosu od 217,52 eura, a posljednji u iznosu od 218,08 eura, a podtočkom d) utvrđen tečaj mjesečnih anuiteta, izražen u EUR, koji se podmiruje uplatom u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Člankom 3. Dodatka 1. određeno je da sve ostale odredbe Ugovora o kreditu br. 81164/05 ostaju neizmijenjene.

11.3. Stranke su 28. travnja 2016. zaključile i Sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kojim je utvrđeno da je na dan 30. rujna 2015. postojao dug od 1.772,55 eura, da je postupanjem korisnika kredita/dužnika tijekom prijelaznog razdoblja utvrđen sveukupni dug od 1.862,61 eura, za koji dug su se stranke suglasile da se pridoda utvrđenoj neotplaćenoj glavnici duga od 15.990,41 eura, pa da se tako utvrđeni ukupni dug od 17.853,02 eura otplaćuje sukladno odredbama Dodatka kojim je provedena konverzija.

12.1. Iz predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatku tom ugovoru utvrđeno je da je prednica tužiteljice Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za potrebe kupnje nekretnine, što proizlazi i iz namjene kredita (čl. 3. Ugovora). Iz navedenog proizlazi da tužiteljica kao zakonska nasljednica u ovoj parnici ima status potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima, kao tipizirani ugovor.

12.2. Tužiteljica se u tužbi ispravno pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda pod posl. br. 6632/2017 koja je donesena u predmetu "Franak". Tuženik nije osporavao prednici tužiteljice status potrošača niti je tvrdio da su tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora o kreditu o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, niti je predložio dokaze na okolnost informiranja tužiteljice kao potrošača o svim rizicima ugovaranja kredita s promjenljivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

12.3. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-

4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021.

12.4. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

12.5. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

12.6. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u presudi Pž-7129/13.

13.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.2. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14.2. U ovom postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru koji je sklopljenom 16. lipnja 2005., dakle, u relevantnom razdoblju prema presudi u predmetu "Franak", a u postupku nije utvrđeno da je tuženik na odgovarajući način informirao prednicu tužiteljice kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom. Ugovor o kreditu 81164/05 uistinu sadrži odredbe kojim kreditor upozorava sudionike ugovora o mogućim pravnim posljedicama promjene tečaja izabrane valute, ali to ne znači da su prednici tužiteljice na odgovarajući način prezentirani svi rizici ugovaranja takvog kredita, uključujući i rizik istovremenog ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom i promjenljivom kamatnom stopom, prema tumačenju suda iz presude Pž-6632/2017.

14.3. S obzirom na navedeno, ovaj sud je utvrdio da je ništetna odredbe Ugovora o kreditu 81164/05 od 16. lipnja o valutnoj klauzuli (članak 2.), u kojem dijelu je tužbeni zahtjev prihvaćen, dok predmetna odredba nije mijenjana, zbog čega je daljnji zahtjev za utvrđenje ništetnosti kasnijih izmjena odbijen kao neosnovan.

15.1. U pogledu zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. iznio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Nadalje, u odnosu na sporna pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. objavljeno na Internet stranici VSRH (www.vsrh.hr) Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju uz zaključak ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.2. U skladu s navedenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje prihvaća ovaj sud, zastara zahtjeva u pogledu isplaćenog po osnovi ništetnosti valutne klauzule nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle, 14. lipnja 2023., a tužba u ovom predmetu podnesena je 3. veljače 2022., dakle, unutar zastarnog roka.

16.1. Prema već navedenoj revizijskoj odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je zaključak da su potrošači-korisnici kredita ovlašteni potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, što je predmet financijskog vještačenja kojim se treba utvrditi koji bi iznos korisniku kredita pripadao temeljem nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i taj iznos staviti u omjer sa dobivenim iznosom temeljem provedene konverzije.

16.2. Na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije."

16.3. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev - 586/2019 od 21. prosinca 2022. dodatno su pojašnjeni razlozi iznesenog citiranog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te se u toj odluci, relevantno za ovaj spor, navodi:

- da je ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i ovaj VSRH u rješenju F1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima, što u konkretnom sporu tužiteljica i ne zahtijeva

- ZID ZPK/15 propisao je obvezu trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu i način izračuna konverzije, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Prihvaćanje ponude i Dodatka Ugovoru o kreditu izaziva pravne učinke, a to je nevezanost nepoštenim odredbama, jer se smatra kao da tih nepoštenih odredbi nikad nije niti bilo te da su zamijenjene odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto sve plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita (izuzev zateznih kamata plaćenih zbog kašnjenja dužnika s uplatama, te izuzev plaćenih naknada i troškova), pa tako i pretplaćene razlike koje tužiteljica zahtijeva u ovom postupku

- primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15, što je slučaj i u ovom predmetu

- na taj je način valjano prestala obveza tuženice (banke) (članak 160. stavak 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata (pa tako i valutne klauzule), a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice (banke), što tijekom postupka tvrdi i obrazlaže tuženik

- ZID ZPK/15, iako vrlo detaljno regulira načelo konverzije, način izračuna, kao i učinke konverzije kredita, izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi s člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa se u odnosu na zahtjev tužiteljice za povrat zateznih kamata na pretplaćene iznose na temelju nepoštenih odredbi ima primijeniti opći propis, odnosno odredba članka 1115. ZOO-a

16.4. Isto pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024. u kojoj se obrazlaže domašaj sporazuma o konvenciji, odnosno jesu li sklapanjem dodatka stranke uredile sve svoje odnose vezano na ništetne odredbe ugovora o kreditu te se zaključuje da potrošač, koji je sklopio dodatak Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja dodatka Ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZIDZPK (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

16.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske i u kasnijoj odluci pod posl. br. Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u odluci broj Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koje slijedi pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, a koja je imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, te koje glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ('Narodne novine' broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“. Drugim riječima, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

17.1 U postupku je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Ines Lozić te je sudski vještak u pisanom nalazu i mišljenju u kojem se navodi da je posljedično na promjenu tečaja tužitelj plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužitelj plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja vještak je dao izračune posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja.

17.2. Sudski vještak je utvrdio da je u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita više plaćen iznos od 3.493,85 EUR.

U razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita zbog tečaja koji je bio niži u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, ukupno manje plaćen iznos od 1.291,15 EUR.

Dakle, ako se uzmu u obzir i manje plaćeni iznosi, primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno zbog promjene tečaja iznos od 2.202,70 EUR.

17.3. U odnosu na izračun konverzije vještak navodi da je tuženik izvršio izračun konverzije kao da je kredit prilikom ugovaranja ugovoren u EUR s kamatnom stopom 6,59%. Tuženik u skladu s čl.19. c Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015) izvršio izračune na način da je uplate tužitelja, izvršenih po kreditu u CHF a realiziranih u kn, preračunao na uplate kao da je kredit bio odobren u EUR po simuliranom otplatnom planu, te je za izvršene uplate u kunama od strane tužitelja izvršio preračun koristeći primjenjivi tečaj EUR na dan uplate. Tuženik je preračunom izvršio umanjenje iznosa glavnice CHF preračunate u kn na dan konverzije te sveo iznose glavnice sukladno simuliranom otplatnom planu za EUR po promjenjivom tečaju i promjenjivoj kamatnoj stopi za EUR kredit. Prilikom izračuna je korišten promjenjivi tečaj EUR kao i promjenjiva kamatna stopa koja bi se moguće odnosila na tužitelja da je imao kredit u EUR. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom od 6,59 % te je iskazao Sporazumom o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu dug tužitelja u iznosu 1.862,61 EUR. Tuženik je izračunom konverzije utvrdio glavnicu u iznosu 17.853,02 EUR (nakon umanjenja) što je preračunato iznosilo 135.058,10 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu na štetu tužitelja preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 04.05.2016.g. bi iznosila 104.386,46 kn. U vještačenju je dan izračun iznosa glavnice po prilagođenom početnom otplatnom planu i tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa glavnice utvrđene provedbom konverzije te razlika iznosa (list 122 spisa).

17.4. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR, s početnom (promjenjivom) kamatnom stopom te je iskazao Sporazumom o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu dug tužitelja u iznosu 1.862,61 EUR. Sukladno navedenom, vještak napominje kako konverzijom kredita nije utvrđena preplata nego manjak.

17.5. Zaključno vještakinja napominje i da logika konverzije nije obeštećenje na način da se potrošaču prizna cjelokupni iznos više plaćenog po osnovi odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, što je predmet spora, već svođenje kredita na drugačiji ugovorni odnos.

17.6. U dopunskom pisanom nalazu i mišljenju od 6. studenog 2024. vještakinja Ines Lozić izračunala je zatezne kamate na svaki više plaćen iznos u razdoblju otplate kredita u CHF zbog rasta kamatne stope iznad kamatne stope koja je vrijedila prilikom sklapanja ugovora o kreditu te rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita u iznosu od 1.831,47 EUR.

18.1. Budući da su u dopunskom nalazu i mišljenju obračunate zakonske kamate na cjelokupni pretplaćeni iznos (zbog rasta kamatne stope i tečaja), a tužbeni zahtjev se odnosi samo na pretplaćeni iznos zbog promjene tečaja, sud je naložio vještaku da izračuna samo zateznu kamatu na pretplaćeni iznos zbog promjene tečaja, jer bi u suprotnom prekoračio tužbeni zahtjev.

18.2. Dopunskim nalazom i mišljenjem od 12. lipnja 2025. vještakinja Ines Lozić izvršila je tablično izračun zateznih kamata na više plaćene iznose zbog rasta tečaja obračunate do dana provođenja konverzije kredita te utvrdila iznos zateznih kamata obračunate do dana provođenja konverzije na svaki više plaćen iznos u razdoblju otplate kredita u CHF zbog rasta tečaja za otplatu iznad tečaja, koji je vrijedio na dan isplate kredita, i to u iznosu od 1.144,60 EUR.

19. Nakon provedenih dopunskih vještačenja, tužitelj nije uređivao tužbeni zahtjev, pa je sud odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva od 14. svibnja 2025.

20.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje:ZOO-a) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Istu odredbu sadržavao je u članku 104. stavak 1. i raniji Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.) koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 75707/05 od 25. ožujka 2005. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a.

20.2. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se e vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nesavjesna strana jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

21.1. U provedenom postupku sud je utvrdio da stranke Dodatkom 1. Ugovora o kreditu niti nekim kasnijim sporazumom nisu regulirale potraživanje tužiteljice s osnove pretplaćenih iznosa anuiteta po ništetnim odredbama ugovora o kreditu vezane za valutnu klauzulu, da je tuženik u izračun konverzije uračunao sve pretplaćene iznose koje tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom, ali ne i zatezne kamate na pretplaćene iznose koje također tužiteljica potražuje tužbenim zahtjevom.

21.2. U skladu s iznesenim pravnim stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a posebice učinkom sklopljenog sporazuma o konverziji, prema kojem potrošači nemaju pravo zahtijevati pretplaćene iznose mjesečnih anuiteta isplaćene prema ništetnim odredbama, a koji pretplaćeni iznosu su u izračunu konverzije u korist potrošača obračunati kroz uplate kredita, a za koji je umanjen ostatak glavnice koji je sada izražen u eurima, sud utvrđuje da s osnove nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, koje je sud u ovom postupku utvrdio ništetnim, tužiteljica na ime stjecanja bez osnove na temelju odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a nema pravo na isplatu pretplaćenih iznosa koji su uračunati kao uplate u izračun konverzije u njenu korist, već samo na isplatu zateznih kamata na utvrđene pretplaćene iznose zbog promjene tečaja, koje nisu uračunate u izračun konverzije i to u iznosu utvrđenom dopunskim vještačenjem, na koje stranke nisu imale primjedbi.

21.3. Posebno se napominje da se kroz institut stjecanja bez osnove (dakle povrata isplaćenih mjesečnih anuiteta na temelju ništetne odredbe) ne ostvaruje obeštećenje potrošača zbog provedene konverzije, a koja razlika na štetu potrošača jest utvrđena u ovom postupku, budući da je konverzija provedena na temelju zakona.

22. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev za isplatu novčanog potraživanja u iznosu od 1.144,60 eura, a koji iznos predstavlja iznos obračunatih zateznih kamata na pretplaćeni iznos auniteta zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koje zatezne kamate su obuhvaćene uređenim tužbenim zahtjevom od 14. svibnja 2014. i to u odredivom obliku (iznos, početak i tijek zateznih kamata), a obračunate u apsolutnom broju dopunskim vještačenjem, dok je za više traženi iznos (do iznosa od 2.202,70 eura) sa zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki II izreke presude.

23.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a i 155. ZPP- a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa).

23.2. Sukladno odredbi članka 154. st. 2. ZPP-a, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

23.3. Prema odredbi članka 154. stavak 3. ZPP-a, neovisno o citiranom pravilu kod djelomičnog uspjeha u sporu iz stavka 2. istog članka ZPP-a, sud može odrediti da jedna stranka naknadi drugoj stranci pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ZPP-a.

23.4. Tužiteljica je u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev uspjela u sporu 100%, odnosno nije uspjela u neznatnom dijelu, dok je u odnosu na kondemnatorni zahtjev u odnosu na osnov i visinu uspjela sa 50%, zbog čega sud utvrđuje ukupni uspjeh u sporu od 75%, a uspjeh tuženika je 25%.

23.5. Tužiteljici je u granicama postavljenog zahtjeva priznat kao osnovan trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7 /1 Tarife, zastupanje na ročištima 13. veljače 2023., 3. travnja 2025. i 29. rujna 2025. po 100 bodova prema Tbr. 9/1, zastupanje na ročištima 14. studenog 2023. i 25. rujna 2024. po 50 bodova prema Tbr. 9/2, za sastav obrazloženog podneska od 17. veljače 2025.i 5. prosinca 2024. po 100 bodova prema Tbr. 8/1 te za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova prema Tbr. 9/3 što ukupno iznosi 750 bodova, pomnoženo s vrijednošću boda od 2 eura iznosi 1.500,00 eura, a s PDV-om iznosi 1.875,00 eura. Tom iznosu se pridodaje iznos ukupnih troškova vještačenja u granicama postavljenog zahtjeva iznosu od 500,00 eura (ukupan iznos vještačenja u postupku je bio 525,00 eura), koji tužiteljici pripadaju bez obzira na uspjeh u sporu, što ukupno iznosi 2.375,00 eura.

23.6. Sud tužiteljici nije priznao naknadu za zastupanje na ročištima glavne rasprave 14. studenog 2023 . i 25. rujna 2024. u visini od 100 bodova prema Tbr. 9/1, budući da se na tom ročištu odlučivalo o procesnim pitanjima (vještačenju), dok se nije raspravljalo o glavnoj stvari. Tužiteljica nema pravo ni na naknadu sudske pristojbe u iznosu od 200,00 eura, budući da su stranke u potrošačkom sporu proizašlom iz postupka kolektivne zaštite oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

23.7. Tužiteljici pripada 50% osnovanog troška, što iznosi 1.187,50 eura, sa zahtijevanim zateznim kamatama koje joj pripadaju na temelju odredbe članka 151. st. 3. ZPP-a, kako joj je dosuđeno točkom III izreke presude.

U Splitu, 17. listopada 2025.

SUTKINJA:

Ana Kuzmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu), odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika