Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-999/2025-11

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stana služba u Opatiji po sucu Denisu Putiću u pravnoj stvari tužitelja ŠZ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Hrstiću, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 16. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te objave 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12.3. ugovora o kreditu broj 9012556735 od 1.6.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. ugovora o kreditu broj 9012556735 od 1.6.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.079,50 EUR sa zateznom kamatom od 17. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju vozila kojim se je tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 12.900,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita. U Ugovoru da je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 1,5% iznosa kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. O predmetnim ugovornim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno tuženik nije pružio nikakvu uslugu ili protučindbu za naplaćene naknade slijedom čega tužitelj predlaže da sud odnese presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe da nije naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, a da tužitelj neosnovano ističe da su suprotne odredbe ništetne, jer je u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknadna iznositi određeni, ugovorno definirani postotak od iznosa kredita i na to je pristao. Iznos naknade da je bio fiksan i tužitelju poznat u trenutku sklapanja kredita. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da ne dovodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Sama naknada za obradu kredita da predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita koja je jasno koncipirana u ugovoru o kreditu čime je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o kreditu zaključen između stranaka 1. lipnja 2007., Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika, početni otplatni plan i saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenom provedenih dokaza uz primjenu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi članka 10. i 12.3. Ugovora o kreditu, sklopljenog 1. lipnja 2007. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, u dijelu u kojem su između njih ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već su one od strane tuženika, kao kreditora unesene u tzv. tipski ugovor sastavljenim od strane tuženika, na koji tužitelj kao potrošač nije moglo utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (broj: 96/03, dalje: ZZP/93), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

6. Iz Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 1. lipnja 2007. razvidno je da je u točki 10. ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, a u točki 12.3. ugovoreno je da se korisnik kredita obavezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.

7. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da o odredbama Ugovora o kreditu nije mogao pregovarati pa niti u vezi odredbi koje su predmet ovog postupka. Ništa mu nije objašnjeno oko plaćanja naknada, što te naknade obuhvaćaju, niti od čega zavisi visina te naknade. Troškove ovjere potpisa kod javnog bilježnika da je on platio. Ugovor da je pisala banka, to da je bio obrazac i nije mogao pregovarati preko pojedinih odredbi Ugovora, koji je bio po sistemu „uzmi ili ostavi“. Sud je u potpunosti prihvatio iskaz tužitelja kao istinit i objektivan, a tuženik u tijeku postupka nije dostavio u spis dokumentaciju niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi dokazao suprotno od ovoga što tužitelj tvrdi u iskazu.

8. Ove sporne odredbe ugovora jasne su i lako uočljive, no ne i razumljive jer se njima ne određuje što se (koji trošak) tim naknadama naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, to da ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući u toj situaciji tužitelj opravdanost plaćanja ovih naknade ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Ugovaranjem ovakvih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbama čl. 247. i čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), te su one protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da su predmetne sporne odredbe suprotne i navedenim načelima obveznog prava jer je njima tužitelj, kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati kolika je visina tih naknada koje je obvezan platiti, no ne i razumjeti na što se ove naknade odnose odnosno što se njima naknađuje, a tuženik tijekom postupka nije niti naveo, niti ičim dokazao da je tužitelju ovo objasnio. Direktiva 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a koja odredba je i formalno implementirana u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12).

9. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/93, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

10. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

11. U odnosu na ove sporne ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita radilo se je o ugovornim odredbama koje su u navedenom ugovoru o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika, kao trgovca te zbog toga tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da su one tužitelju kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasne i razumljive. Ocjena je i ovog suda da su te ugovorne odredbe nepoštene jer su u okolnostima konkretnog slučaja, suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posljedično čemu su one ništetene.

12. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

13. Za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

14. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

16. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

17. Iz prethodno navedenih razloga jasno proizlazi zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja naknada ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužitelj pristupio u namjeri sklapanja navedenog ugovora o kreditu i da mu je predočen navedeni ugovor o kreditu sa već unaprijed poznatom činjenicom (ugovornom odredbom) o potrebama plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imao informaciju o obvezi plaćanja predmetnih naknada i da je mogao razumno izvesti zaključak o njihovoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja (sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

24. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

25. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje spornih ugovornih odredbi i da tužitelj, kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Valja istaknuti da nije sporno da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 143/13) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/14- dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, pravilno zaključuje da je ova ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

27. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka koje se odnose za naknadu za bradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez obzira na činjenicu što ova naknada nije naplaćena od strane tuženika jer tužitelj ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti svake pojedine odredbe ugovora o kreditu zaključenog s protivnom stranom.

28. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbama čl. 154 st. 1 i 155 ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dosuđeni trošak tužitelju odnosi se na zastupanje odvjetnika i sudske pristojbe. Trošak odvjetnika čine sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastav podneska kojim tužitelj odgovara na navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR, pristup odvjetnika na dva ročišta u iznosu od po 200,00 EUR, što ukupno iznosi 800,00 EUR. Na ovaj iznos priznat je PDV 200,00 EUR, tako da trošak odvjetnika iznosi 1.000,00 EUR. Tužitelju je dosuđen trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu o 26,50 EUR i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 50,00 EUR, tako da je ukupno tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.079,50 EUR.

U Opatiji 17. listopada 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika