Posl. br. P-376/2025-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U DUBROVNIKU

STALNA SLUŽBA U KORČULI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku Stalna služba u Korčuli, po sucu toga suda Dariu Farčiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje Zagreb, OIB: 02958272670, zastupan po v.d. voditeljici područne službe u [adresa] ŽĐZ, protiv tužene ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju kao punomoćnica zastupa Katarina Biliš, odvjetnica u Korčuli, radi isplate, nakon ponovljene glavne rasprave zaključene dana 12. rujna 2025. u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka, na ročištu održanom radi objave odluke dana 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 2.165,08 € sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja inozemnoj zdravstvenoj blagajni, od 23. 10. 2019., do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je u ovom sudu zaprimljena 11. travnja 2022., tada pod posl. br. P- 281/2022, tužitelj navodi da je tužena dana 23. listopada 2017. neovlašteno koristila zdravstvenu zaštitu u Republici Njemačkoj temeljem Europske kartice zdravstvenog osiguranja izdane od strane tužitelja, iako je znala i morala znati da navedenog dana nije ostvarila status osigurane osobe, pa shodno tome nije ni imala pravo na korištenje zdravstvene zaštite na teret tužitelja. Naime, odredbom čl. 16. Pravilnika o Europskoj kartici zdravstvenog osiguranja (NN 144/14) propisano je da korisnik Europske kartice zdravstvenog osiguranja za zlouporabu ili neopravdanu uporabu kartice podliježe odgovornosti za štetu prema Općim propisima o naknadi štete, te da osigurana osoba u slučaju gubitka statusa zdravstveno osigurane osobe ne smije koristiti Europsku karticu zdravstvenog osiguranja, već ju je dužna vratiti tužitelju u roku od 30 dana od dana gubitka statusa osigurane osobe. Tužena u razdoblju od 7. kolovoza 2017. pa do 17. siječnja 2018. nije imala zdravstveno osiguranje budući je bila član osiguranja supruga VĐ koji je izgubio zdravstveno osiguranje po službenoj dužnosti radi nepostojanja prebivališta u [adresa], pa stoga u tom razdoblju nije smjela koristiti Europsku karticu zdravstvenog osiguranja, već ju je trebala vratiti tužitelju. Ovakvim svojim postupanjem, tužena je nanijela štetu tužitelju u visini od 2.165,08 eura koju je temeljem Uredbe (EZ) 883/04 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i provedbe Uredbe 987/09 tužitelj bio u obvezi podmiriti inozemnoj zdravstvenoj blagajni, što je i učinio prijebojem međusobnih dugovanja i potraživanja izvršenom 20. veljače 2020. Upravo je temeljem čl. 16. Pravilnika o Europskoj kartici zdravstvenog osiguranja tužena u obvezi tužitelju naknaditi prouzročenu štetu, a sukladno odredbi čl. 148. st. 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju tužena je u obvezi platiti i zatezne kamate od dana nastanka štete, odnosno od dana plaćanja predmetnog računa što je bilo 23. listopada 2019. pa do isplate, a sve po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je prije pokretanja ovog postupka, a u skladu sa odredbom čl. 148 st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, zatražio naknadu prouzročene štete od tužene i to pozivom na plaćanje od 28. veljače 2020., opomenama od svog financijskog odjela kao i opomenom pred tužbu od 21. studenog 2022. koja je upućena tadašnjem punomoćniku tužene. Kako tužena i dalje tužitelju ne želi isplatiti iznos od 2.165,08 eura, to tužitelj ustaje predmetnom tužbom postavivši tužbeni zahtjev kao u izreci.

1.1. U svom odgovoru na tužbu od 19. kolovoza 2022., tužena putem punomoćnice osporava tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega, ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije, odnosno da bi tužena bila odgovorna osoba za štetu koja je eventualno nastala tužitelju. Ovo iz razloga što tužena nije znala niti je mogla znati da bi u vrijeme kada je koristila zdravstvenu zaštitu u Republici Njemačkoj na temelju važeće kartice Europskog zdravstvenog osiguranja, dakle u listopadu 2017., postojale okolnosti koje bi dovele do toga da u trenutku liječenja ne ostvaruje status osigurane osobe kod tužitelja. Ovo iz razloga što je odjava supruga tužene, a time i tužene, kao osiguranika provedena od strane tužitelja po službenoj dužnosti nakon što je tužena koristila zdravstvenu uslugu u Republici Njemačkoj, i to u mjesecu prosincu 2017., a iz čega slijedi da na strani tužene ne postoji krivnja kao pretpostavka odgovornosti za štetu. Sve ovo vidljivo je iz dopisa samog tužitelja od 28. lipnja 2020. iz kojeg proizlazi da je suprug tužene VĐ izgubio status osigurane osobe 7. kolovoza 2017., a ovo iz razloga jer je prijavio boravište izvan [adresa], čime je i tuženoj automatski prestao status osigurane osobe. Ove činjenice utvrđivao je tužitelj po službenoj dužnosti, da bi 8. prosinca 2017. proveo odjavu tužene kao osiguranika, a iz čega slijedi da je tužena u vrijeme boravka i liječenja u Republici Njemačkoj imala ugovorenu zdravstveno osiguranje baš kod tužitelja. Nadalje, ističe se da tužitelj nakon izvršene odjave osiguranika ni tuženoj ni njenom suprugu, kao nositelju osiguranja, nije dostavio odluku kojom je prestao njihov status osiguranih osoba iz kojeg razloga se sumnja u zakonitost takve odjave iz osiguranja. Isto tako tužena je već u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja tužitelja prema tuženoj u smislu odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Kako nisu ispunjene opće zakonske pretpostavke prema kojima bi tužena bila odgovorna za nastanak štete tužitelju, a eventualno potraživanje tužitelja prema tuženoj je u zastari, to se predlaže odbiti tužbeni zahtjev te ujedno tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova.

1.2. U ovakvim navodima stranke su u bitnom ustrajale tijekom čitavog postupka.

2. Nakon što su u dokaznom postupku pregledane isprave koje su priložene u spisu i to: kartica osigurane osobe za tuženu, dopisa tužitelja od 28. lipnja 2018. Klasa: 402- 06/18-02/33 Ur.br.: 338-19-13-18-01, dopisa tužitelja od 20. studenog 2019. Klasa: 402- 06/18-02/133 Ur.br.: 338-01-06-09-19-74, zahtjeva za naknadu štete kojeg je tužitelj uputio tuženoj 20. siječnja 2020. Klasa: 520-10/20-01/01 Ur.br.: 338-19-01-20-02, poziv na plaćanje kojeg je tužitelj uputio tadašnjem punomoćniku tužene 28. veljače 2020. Klasa:

502-10/20-01/01 Ur.br.: 338-19-03-20-04, opomene tužitelja tuženoj od 24. rujna 2020., opomene tužitelja tuženoj od 7. siječnja 2021., poziva na plaćanje kojeg je tužitelj uputio tuženoj 2. studenog 2021. Klasa: 502-10/20-01/01 Ur.br.: 338-19-03-21-10, opomene pred tužbu od 21. siječnja 2022. Klasa: 502-10/20-01/01 Ur.br.: 338-19-03-21-11, te kartona pacijenta za tuženu, sud je raspravnim rješenjem od 27. siječnja 2023. odbio daljnju provedba dokaza saslušanjem svjedoka VĐ i saslušanjem parničnih stranaka, a ovo iz razloga što je činjenično stanje bilo dovoljno dobro utvrđeno provedenim dokazima (čl. 220. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP)).

2.1. Cijeneći sve tada provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, uz primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je dana 7. ožujka 2023. pod posl. br. P-281/2022 donio presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev te je ujedno rješenjem naloženo tužitelju da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka. Ovakva odluka suda donesena je iz razloga što je sud temeljem provedenih dokaza utvrdio kako je nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženoj, a zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen.

2.2. Protiv navedene presude pravodobnu žalbu izjavio je tužitelj pobijajući predmetnu presudu iz svih zakonom dopuštenih razloga. Odlučujući po izjavljenoj žalbi Županijski sud u Zadru je dana 11. ožujka 2025. pod posl. br. Gž-331/2023 donio rješenje kojim je ukinuo presudu i rješenje ovog suda posl. br. P-281/2022 od 7. ožujka 2023. i predmet vratio ovom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. Ovakva odluka drugostupanjskog suda donesena je iz razloga što je pogrešan zaključak ovog suda da se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete budući je u konkretnom slučaju riječ o regresnoj isplati odnosno o podmirenju duga kojeg je tužitelj napravio za treću osobu, odnosno tuženu. Stoga u ovom slučaju rok zastare nije trebalo računati prema odredbi čl. 230. ZOO- a kojim je propisano da naknada štete zastarijeva u roku od 3 godine od trenutka kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, već da se u nazočnom slučaju radi o povratu stečenog bez valjane pravne osobe ili povratu onog što je plaćeno za drugoga bez valjane pravne osnove, a koja potraživanja zastarijevaju u općem zastarnom roku prema odredbi čl. 225. ZOO-a, odnosno protekom pet godina od učinjene isplate. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. travnja 2022. to je očito kako je ista podnesena unutar roka od 5 godina, a iz kojeg razloga je drugostupanjski sud i ukinuo presudu i rješenje ovog suda. Stoga je ovom sudu dana uputa kako je u nastavku postupka potrebno temeljem predloženih dokaza ocijeniti osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

3. U ponovljenom postupku proveden je dokaz ponovnim pregledom svih isprava koje su priložene u spisu, a raspravnim rješenjem suda od 12. rujna 2025. odbijena je daljnja provedba dokaza saslušanjem svjedoka VĐ i saslušanjem parničnih stranaka, a ovo iz razloga što je činjenično stanje dovoljno dobro utvrđeno provedenim dokazima (čl. 220. ZPP-a). Cijeneći sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, uz primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

3.1. Tijekom ranije provedenog postupka, a ni u ponovljenom postupku, među strankama nije sporno da bi tužena bila zdravstveno osigurana kod tužitelja i to kao član obitelji, odnosno supruga VĐ, pri čemu je status osigurane osobe stekla 23. svibnja 2008. Isto tako nesporno je, a isto proizlazi i iz priloženih isprava, da je tužena boraveći u [adresa] dana 23. listopada 2017. koristila zdravstvene usluge, pri čemu je koristila Europsku karticu zdravstvenog osiguranja izdanu od strane tužitelja, a za što je tužitelj prijebojem izvršio isplatu inozemnoj zdravstvenoj blagajni u iznosu od 2.165,08 eura. Također, među strankama je nesporno da je status osigurane osobe suprugu tužene VĐ prestao sa danom 7. kolovoza 2017., pri čemu je upravo tužitelj činjenice važne za prestanak njegovog statusa utvrđivao po službenoj dužnosti, a prestanak njegovog statusa osiguranika evidentiran je od strane tužitelja 8. prosinca 2017., dakle četiri mjeseca nakon gubitka ovog statusa, pri čemu je na isti način status osigurane osobe prestao i tuženoj budući je ista bila zdravstveno osigurana preko svoga supruga.

3.2. Među strankama je prvenstveno sporno dali bi tužena bila pasivno legitimirana u ovom postupku, a ovo iz razloga koje je iznijela u svojem odgovoru na tužbu. Prema odredbi čl. 119. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 83/13, 137/13 i 98/19, dalje ZOZO) pravo na obvezno zdravstveno osiguranje utvrđuje se priznavanjem statusa osigurane osobe u Zavodu, dok je stavkom 2. istog članka određeno da osiguranoj osobi prestaje status osigurane osobe prestankom okolnosti na temelju kojih je stekla taj status. Prema čl. 120. st. 1. ZOZO-a, status osigurane osobe utvrđuje Zavod na osnovi prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, koje prema odredbama ovog Zakona podnosi obveznik plaćanja doprinosa, osigurana osoba kada je ona obveznik plaćanja doprinosa, odnosno pravna ili fizička osoba za osiguranu osobu, dok se prema st. 2. istog članka prijava na obvezno zdravstveno osiguranje, prijava promjene u obveznom zdravstvenom osiguranje te odjava s obveznog zdravstvenog osiguranja podnose u roku od 8 dana od dana nastanka, promjene ili prestanka okolnosti na osnovi kojih se stječe ili prestaje status osigurane osobe. Prema odredbi čl. 122. st. 1. ZOZO-a, Zavod ima pravo i obvezu po zaprimanju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, kao i za vrijeme trajanja statusa osigurane osobe, provjeravati okolnosti na osnovu kojih je prijava podnesena, odnosno na osnovu kojih je osobi priznao taj status. Nadalje, a prema odredbi čl. 135. st. 1. ZOZO-a osigurana osoba dužna je Zavodu prijaviti svaku promjenu u roku od 8 dana od dana nastanka okolnosti koja utječe na korištenje priznatog prava po ovom zakonu, dok je stavkom 2. toč. 1. istog članka određeno da je osigurana osoba obvezna Zavodu, odnosno Državnom proračunu, naknaditi štetu ako je ostvarila primanja iz sredstava Zavoda, odnosno Državnog proračuna, uslijed toga što nije u skladu sa st. 1. prijavila promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a znala je ili je morala znati za tu promjenu. Kako je tužena nesporno supruga VĐ, a preko kojeg je bila i osigurana kod tužitelja, to je ista zasigurno znala ili makar morala znati da isti u kritičnom periodu nije imao prijavljeno prebivalište na području [adresa], a koja je činjenica utjecala i na njen status osigurane osobe, što je u navedenom roku propustila javiti tužitelju, a što je zasigurno bila njena obveza, pa je zasigurno upravo tužena pasivno legitimirana u ovom postupku, odnosno prigovor nedostatka pasivne legitimacije je neosnovan u cijelosti.

3.3. Jednako tako neosnovan je i prigovor zastare potraživanja tužitelja prema tuženoj, kako je to u obrazloženju svog Rješenja od 11. ožujka 2025. posl. br. Gž- 331/2023-2 naveo Županijski sud u Zadru. Naime, u konkretnom slučaju radi se o regresnoj isplati, odnosno isplati koju je tužitelj bio dužan ex lege učiniti, i učinio je za drugoga, odnosno tuženu, pa tužitelj pridržava pravo na subrogaciju, a koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku protekom pet godina od isplate (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje ZOO)), pa kada je isplata izvršena prijebojem 23. listopada 2020., a za koje potraživanje je tužitelj saznao 28. lipnja 2018., kada je dobio podatke o troškovima učinjenim od strane tuženice za liječenje u Republici Njemačkoj, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. travnja 2022., to je svakako tužba podnesena unutar roka od pet godina, kako od saznanja za visinu duga tuženice za liječenje u Njemačkoj, tako i od isplate odnosno kompenzacije toga duga tuženice prema blagajni inozemnog osiguranja, a iz kojeg razloga je prigovor zastara neosnovan.

4. Iz svega navedenog slijedi da je tužena propustila postupiti sukladno odredbi čl. 135. st. 1. ZOZO-a prema kojem je osigurana osoba dužna Zavodu prijaviti svaku promjenu u roku od 8 dana od dana nastanka okolnosti koje utječu na korištenje priznatog prava po ovom zakonu, odnosno propustila je prijaviti činjenicu da je njen suprug odjavio prebivalište u [adresa], a zbog čega mu je prestalo zdravstveno osiguranje jednako kao i njoj budući je bila zdravstveno osigurana upravo preko svog supruga. Pri tom sud na ove okolnosti nije smatrao potrebnim u svojstvu svjedoka saslušavati supruga tužene VĐ, a ovo iz razloga što je tužena kao njegova supruga zasigurno znala ili makar morala znati kako isti u kritičnom razdoblju nije imao prijavljeno prebivalište na području [adresa] Međutim, tijekom postupka tužena navodi kako zapravo nije znala za ovu svoju obvezu, pri čemu je potrebno reći da nepoznavanje zakona ne opravdava, pa se nitko ne može pozivati na to da nije znao koje su njegove zakonske obveze. Kako među strankama nema spora o tome da je baš tužitelj prijebojem izvršio isplatu inozemnoj zdravstvenoj blagajni i to za tuženu, to ovaj sud smatra kako je tužitelj ovlašten od tužene zatražiti povrat uplaćenih sredstava, i to sukladno odredbi čl. 1119. ZOO-a, kojom je propisano da onaj tko za drugoga učini kakav izdatak ili što drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti ima pravo zahtijevati naknadu od njega. Što se tiče visine potraživanja tužitelja prema tuženoj potrebno je reći kako je pregledom priloženih isprava, a posebno ispisa iz elektronske evidencije tužitelja (list 6. spisa) vidljivo kako je baš tužena u Republici Njemačkoj koristila zdravstvene usluge pri čemu je bila hospitalizirana u periodu od 23. listopada 2017. do 30. listopada 2017. a za koju uslugu je baš tužitelj podmirio troškove u iznosu od 2.165,08 €. Obzirom na sve navedeno ovaj sud nalazi kako je tužbeni zahtjev osnovan pa je i presuđeno kao u izreci ove presude.

5. Budući da tužitelj nije zatražio ni popisao parnični trošak, to je odluka o istom izostala.

U Korčuli, 17. listopada 2025.

S u d a c :

Dario Farčić

PRAVNA POUKA:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u 3 istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).