Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-2849/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužitelja HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukušić Bokan i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zadru, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz OD Žurić i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene, dana 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 15.926,25 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 4,91 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.09.2006. do isplate,

- 2,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.10.2006. do isplate,

- 1,12 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.11.2006. do isplate,

- 0,56 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 15.03.2008. do isplate,

- 23,78 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.10.2008. do isplate,

- 6,71 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 17.11.2008. do isplate,

- 25,87 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.12.2008. do isplate,

- 23,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.01.2009. do isplate,

- 42,39 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.02.2009. do isplate,

- 46,45 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.03.2009. do isplate,

- 33,22 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.05.2009. do isplate,

- 28,36 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.07.2009. do isplate,

- 16,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009. do isplate,

- 10,60 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.09.2009. do isplate,

- 48,47 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.10.2009. do isplate,

- 35,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.03.2010. do isplate,

- 68,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.04.2010. do isplate,

- 49,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.06.2010. do isplate,

- 115,58 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.07.2010. do isplate,

- 140,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.08.2010. do isplate,

- 273,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.09.2010. do isplate,

- 74,23 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.11.2010. do isplate,

- 71,35 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.12.2010. do isplate,

- 117,72 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.01.2011. do isplate,

- 136,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 24.02.2011. do isplate,

- 14.528,84 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 25.02.2011. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju u iznosu od 845.684,66 kn uvećano za zatezne kamate koje teku na iznos dospjele glavnice od 419.547,56 kn od dana 19.7.2020. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužitelju HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.917,46 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2025., kao dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su on i tužena sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj: 060623480220, oznake: UK-6 I s nadnevkom 23. lipnja 2006., a koji sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga da je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tužena da je teretila tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu. Slijedom navedenog, tužitelj drži da mu je navedenim postupanjem tužena pričinila štetu, a sebi stekla korist bez osnove, stoga da je tužena, koja je sastavila Ugovor, dužna vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe da nije sporno da je sa tužiteljem sklopila Ugovor o kreditu broj 060623480220, međutim da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj da svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, a da se ona takvim tvrdnjama izričito protivi. Nadalje, ističe prigovor zastare potraživanja, iz razloga što je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 17.10.2019., pa prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Naime, ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, drži da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev, a uzevši u obzir činjenicu datuma sklapanja ugovora, očito je da je protekao i subjektivni i objektivni rok. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa da bi bilo nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tužene prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011, odnosno da je, dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir trenutak sklapanja Ugovora, jasno da je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara. Nadalje, da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom da se osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, da je u individualnom sporu zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i Presude VTS-a. U odnosu na navode o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak, tužena ističe da Presuda VTS donesena u parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tužene u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tužena u ugovornom odnosu tužitelja i nje postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH") i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tužena u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Uz navedeno, da je bitno napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, da je očigledno kako tužena u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tužena, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Da je nepobitna činjenica da je tužena, kao i sam tužitelj, bila izložena riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tužena prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju unaprijed provedenog financijskog vještačenja od strane tužitelja, budući da vještačenje kao način dokazivanja spornih činjenica može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Zaključno, ističe kako je, a s obzirom da tužitelj nije podmirio svoja dospjela potraživanja, tužena bio prinuđena jednostrano otkazati Ugovor, o kojem otkazu Ugovora i dospijeću potraživanja tužene prema tužitelju, je tužitelj bio uredno obaviješten od strane tužene, te je potraživanje tužene prema tužitelju dospjelo na dan 18.7.2020.g. u ukupnom iznosu od 845.684,66 kuna. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev, tužena ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i dospjelih, a nepodmirenih, potraživanja tuženika prema tužitelju po osnovi Ugovora, pozivajući se na odredbu čl. 9. ZOO, kojom je propisana obveza sudionika u obveznom odnosu podmiriti svoju obvezu. Također, odredbama čl. 195. ZOO propisano je da dužnik, u ovom slučaju tužena pod pretpostavkom eventualnog usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja, može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, u ovom slučaju tužitelja pod pretpostavkom eventualnog usvajanja tužbenog zahtjeva, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. S obzirom da bi u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja bile ispunjene sve pretpostavke prijeboja uzajamnih tražbina tužitelja i tuženika iz članka 195. ZOO, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tužena ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 845.684,66 kn uvećane za zatezne kamate koje teku na iznos dospjele glavnice od 419.547,56 kn od dana 19.7.2020.g. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj: 060623480220, oznake: UK-6 I od 23.6.2006. (l.s. 5-8), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate od 20.4.2015. (l.s. 9-12), promete po računu od 31.12.2002. do 20.4.2015. (l.s. 13-22), otkaz ugovora o kreditu od 11.2.2011. (l.s. 82), izvadak iz poslovnih knjiga na dan 18.7.2020. (l.s. 83), listu plasiranja kredita (l.s. 132-139), otplatni plan (l.s. 140-151), te je proveo dokaz financijskim vještačenjem, a potom izvršio uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo PŠ od 12.2.2024. (l.s. 108-115), očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo PŠ od 23.3.2025. (l.s. 154-157), očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo PŠ od 12.7.2025. (l.s. 177-183), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je osnovanim u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, uređen i preciziran podneskom od 21. srpnja 2025. po provedenom financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo PŠ.

5. Naime, predmet ovog spora zahtjev je tužitelja za povratom iznosa koje je preplatio tuženoj s osnova nezakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici, pa tako, tužitelj zahtjeva da se naloži tuženoj da mu isplati iznos od 15.926,25 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini plaćeni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate na ime više plaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF (valutna klauzula).

6. Tako, nije sporno među strankama ovog postupka da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj: 060623480220, oznake: UK-6 I dana 23. lipnja 2006., kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.125,00 CHF, koji iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita, te se iznos isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, a radi kupnje stana, uz rok otplate od 30 godina, koji se isplaćuje u jednakih 360 mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje kreditor planom otplate, te da je ugovorena kamatna stopa u visini od 4,39% godišnje, s tim da je ista promjenjiva, u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama kreditora.

7. U ovom postupku sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, kao i visina istog, da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, jeli li odredba ugovora o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna, te je istaknut prigovor radi prebijanja.

8. Naime, tužitelj saslušan kao stranka ovog postupka, iskazao je da je želio riješiti svoje stambeno pitanje, zbog čega je došao u poslovnicu OTP banke u [adresa], čiji je i ranije bio klijent, te se raspitao za podizanje stambenog kredita, a kojom prilikom je razgovarao sa djelatnicom banke koja je bila zadužena za stambene kredite. Tako, nakon par puta što je dolazio u poslovnicu, te prikupljao potrebnu dokumentaciju, banka mu je odobrila stambeni kredit, a što je bilo 2006., za kupnju stana u [adresa], u [adresa], gdje i dan danas ima prebivalište i živi. Tada mu je ponuđen kao najpovoljniji kredit u CHF, te mu je od strane djelatnice rečeno kako je tu najmanja mjesečna rata, te kako je to trenutno najpovoljnija vrsta kredita, da nema nikakav rizik, a on da je laik sa brojkama i svom tom poslovnom terminologijom, pa da je potpisao ugovor kakav mu je banka ponudila, te nije o nijednoj odredbi Ugovora pregovarao niti išta mijenjao, a nije ni mislio da bi bilo išta sporno, niti da će biti ikakvih problema. Kredit mu je odobren na iznos od 62.000,00 EUR, odnosno to je bila protuvrijednost iznosa od oko 97.000,00 CHF, te je isti bio ugovoren na rok otplate od 30 godina i promjenjivu kamatnu stopu, pa je očekivao da će stopa varirati možda 100,00 - 200,00 kuna po iznosu mjesečnog anuiteta. Da su mu rekli da će rata rasti duplo, sigurno je da ne bi podigao ovakav kredit. Tako, odobreni iznos isplaćen je odmah prodavatelju od kojeg je kupio stan, te je u cijelosti utrošen u tu svrhu. Može reći da su mjesečne rate u početku iznosile oko 2.200,00 kn, te su takve bile negdje dvije godine, a 2008. da je došlo do krize, te njemu poslodavac gdje je u tom trenutku radio, firma Maraš, nije više isplaćivao plaću, zbog čega je počeo kasniti s uplatama rata, pa je na kraju bio primoran, a što je bilo 2010., da napusti RH, te je otišao raditi u Italiju. Od 1.1.2011. počeo je plaćati svaki mjesec 4.000,00 kn na ime rate kredita, iako tada nije znao uopće kolika mu je rata, te je u 2012. dobio poziv od OTP Factoringa, pa im je rekao da dolazi u RH za 10-ak dana i da će doći u poslovnicu. Mislio je kako će konačno olakšati te iznose rata, no kada je došao u poslovnicu rečeno mu je da je njegov kredit prekinut godinu dana ranije, dakle 2011., zbog neplaćanja, a to sve bez da su njega o tome obavijestili. Tako, želi reći da je kredit prekinut, a on da je uredno plaćao ranije navedeni iznos od 4.000,00 kn, te ne zna gdje su ti novci išli. Tada su ga savjetovali da nastavim otplaćivati mjesečne rate, bez obzira što je kredit raskinut, kako oni ne bi pokrenuli ovrhu. Dnevnu kamatu da je imao od 120,00 kn. Tako, nastavio je plaćati do 2015., međutim svejedno su pokrenuli ovrhu, a on sudske postupke. Na poseban upit svog punomoćnika, tužitelj je iskazao: da nije bilo nikakvih razgovora o tome da bi CHF bio rizična valuta, te da mu je ikad rečeno da bi mjesečna rata mogla narasti za preko duplo, on da nikad ovakav kredit ne bih podigao. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tužene, tužitelj je iskazao: da je po zanimanju vozač turističkog autobusa, a po struci vozač teretnih vozila; da je možda mjesec dana razmatrao uzimanje kredita jer je uzimao u obzir svoja tadašnja dobra mjesečna primanja, kao i činjenicu da želi riješiti stambeno pitanje; da nije pročitao Ugovor o kreditu jer je vjerovao svojoj bankarici da je to sve ok i da je to sve samo formalnost što je napisano, on da je po tom pitanju laik; da misli da se nije informirao o drugim ponudama kredita kod tužene niti kod drugih banaka, već da je došao tu, da mu je ponuđeno kako je naveo, te je tako i podigao kredit; da je odredbe Ugovora razumio kao laik; da se nije savjetovao s nekim o odredbama Ugovora, zato što je vjerovao banci da ga neće „zeznuti“; da zna da „promjenjiva kamata“, znači da se ista mijenja, ali da ne zna koliko, ni kako; da apsolutno nije bio svjestan rizika sklapanja Ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, jer mu takav rizik nije bio prezentiran od strane banke; da misli da je od banke primao obavijesti o promjeni kamatne stope, te da ih je čitao, ali da ih nije razumio; da se nakon toga nije javio banci s pitanjima, jer je zbog svoje banke morao ići raditi u Italiju i jer nije mislio da će se išta promijeniti, a nije ni mogao dolaziti jer je tamo radio.

9. Tako, ovaj Sud je stava da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni Presude i Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tužena, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17, u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03 – dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. ZZP-a, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Dakle, a odnosu na svojstvo potrošača tužitelja, uzimajući u obzir ranije navedene odredbe ZZK, ističe se da jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom Ugovoru o kreditu navedeno, da se kredit odobrava za kupovinu novog stana, što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, u kojem iskazu tužitelj pojašnjava kako je je čitav iznos odobrenog kredita odmah uplaćen na račun prodavatelja stana od strane banke, koja mu nije ponudila kredit u nijednoj drugoj valuti, koji ugovor je bio pripremljen unaprijed, bez pregovora o ijednoj odredbi ugovora, kao i da u trenutku sklapanja tužitelj nije imao registriran obrt niti poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, te da stan koji je financiran predmetnim Ugovorom nije unio u imovinu obrta, odnosno društva, te da u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

11. Obzirom na navedeno, poglavito utvrđenje da je i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je zaključila u određenom razdoblju, nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima, to je ovaj Sud utvrdio da je odredba čl. 1. (valutna klauzula) predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, sukladno odredbi čl. 322., u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), te odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. broj 96/03 – dalje ZZP/03) i čl. 96. st. 1. ZZP, to sve jer je tužena iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, te iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice, koji je neizvjestan, i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Obzirom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platio nešto što nije bio dužan, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti institut stjecanja bez osnove, propisan odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Također, ističe se da je odredbom čl. 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Kako je tužena osporila i visinu tužbenog zahtjeva, to je radi utvrđivanja okolnosti visine preplaćenih iznosa, provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo PŠ, koja u izrađenom nalazu i mišljenju od 12. veljače 2024., utvrđuje da iznos više stečenog po tuženoj od tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u odnosu na ono što bi stekao da nije primijenjena valutna klauzula iznosi 118.521,86 kn odnosno 15.730,55 EUR, te da samo pozitivni iznosi razlike iznose 119.924,09 kn odnosno 15.916,66 EUR. Sukladno navedenom nalazu i mišljenju od 12. veljače 2024., tužitelj podneskom od 26. veljače 2024. uređuje i precizira tužbeni zahtjev na način da potražuje ukupni iznos od 15.916,66 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini plaćeni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate, dok tužena izjavljuje prigovore na dostavljeno joj vještvo, navodeći kako je vještak napravio izračun kao da je došlo do prijevremene otplate Ugovora o kreditu, a ne kao da je kredit otkazan zbog neurednosti, što je slučaj u ovom predmetu, pa da posljedično, ako se usporedi uplaćenih 145.987,14 kn po početnom tečaju, umanjeno za dugovanih 156.217,80 kn, ispada da tužitelj nema potraživanje protiv tužene, već dugovanje od 10.230,66 kn/-1.357,84 EUR.

13.1. Tako, iz očitovanja stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i računovodstvo PŠ od 23. ožujka 2025., proizlazi da bi prihvaćanjem prigovora tužene proizlazilo da sastavlja novi izračun mijenjanjem inicijalnog nalaza i mišljenja od 12. veljače 2024., pa da iznos više stečenog po tuženoj od tužitelja po Ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi stekao da nije primijenjena valutna klauzula iznosi 0,00 kn, odnosno 0,00 EUR. Tako, da je tužitelj pri otplati predmetnog kredita, do otkaza Ugovora o kreditu dana 11. veljače 2011., uplatio manji iznos nego što bi uplatio da je prilikom obračuna mjesečne obveze primijenjen inicijalni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita kao da je fiksni u cijelom razdoblju.

13.2. Na navedeno očitovanje stalnog sudskog vještaka, podneskom od 3. lipnja 2025., tužitelj iznosi prigovore, pa stalni sudski vještak za financije, bankarstvo i računovodstvo PŠ dostavlja očitovanje od 12. srpnja 2025., u kojem navodi kako nastavno na prihvaćen prigovor tužitelja, te dopunjen izračun prikazan u tablici tog očitovanja, mijenja nalaz i mišljenje iz inicijalnog vještačenja od 12. veljače 2024. na način da ukupan iznos više stečenog po tuženoj od tužitelja po Ugovoru o kreditu iz tužbe u odnosu na ono što bi stekla da nije primijenjena valutna klauzula, iznosi 118.645,04 kn odnosno 15.746,90 EUR, dok iznos više stečenog po tuženoj od tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu u odnosu na ono što bi stekla da nije primijenjena valutna klauzula, uzimajući u izračun samo pozitivne iznose razlike, za razdoblja kada je tečaj na datum uplate bio viši od tečaja na datum isplate kredita, iznosi 119.996,36 kn odnosno 15.926,25 EUR. Navedenu izmjenu inicijalnog vještačenja od 12. veljače 2024., iz očitovanja stalnog sudskog vještaka od 12. srpnja 2025., ovaj Sud u cijelosti prihvaća kao stručnu i objektivnu, držeći kako su navedenim otklonjeni izneseni prigovori stranaka, te kako je utvrđeno da je tužitelj uslijed promjene tečaja za CHF od početka do kraja otplate kredita preplatio ukupan iznos od 15.926,25 EUR.

13.3. Naime, ovaj Sud otklanja neosnovanima tvrdnje tužene da zbog činjenice otkaza kredita zbog neurednosti plaćanja, tužitelj nema potraživanje prema njoj već dugovanje, iz razloga što drži kako raskid sam po sebi ne znači da tužitelj kao potrošač gubi pravo na potraživanja za razdoblje kada je ispunjavao svoje obveze, naročito u slučaju kada je kao ovdje utvrđena nepoštenost i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima predmetnog Ugovora o kreditu.

14. Slijedom svega navedenog, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, ovaj Sud drži da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate. Također, tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev- 116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i svih izvedenih dokaza. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženoj, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

15. Zaključno, ističe se da po ocjeni ovoga Suda, istaknuti prigovor tužene radi prebijanja u iznosu od 845.684,66 kn uvećano za zatezne kamate koje teku na iznos dospjele glavnice od 419.547,56 kn od dana 19. srpnja 2020., nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tužene, već je tuženoj izvršio isplatu kako je ona od njega zatražila i obračunala, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tužene, a ne i do prijelaza imovine tužene u imovinu tužitelja, tuženoj ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tužena je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac, potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tužena, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetne odredbe ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpila zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tužena koja je odgovorna za ugovaranje ništetne odredbe ugovora.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je tužitelju kao stranci koja je u cijelosti uspjela u ovom postupku, priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to trošak sastava tužbe od 17.10.2019. – 100 bodova (Tbr. 7.t.1.), trošak sastava podneska od 4.12.2019. – 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), trošak sastava podnesaka od 26.2.2024., 3.6.2025. i 21.7.2025. – svaki po 250 bodova (Tbr. 8.t.1.), trošak zastupanja na ročištu dana 22.7.2020. – 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), te trošak zastupanja na ročištima dana 4.3.2025., 10.6.2025. i 15.9.2025. – svaki po 250 bodova (Tbr. 9.t.1.), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, ukupno iznosi 4.500,00 EUR, čemu valja pridodati trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, te plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 117,46 EUR, što sveukupno iznosi 4.917,46 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove Presude.

17. Slijedom navedenog i obrazloženog, odlučeno je kao u izreci.

Zadar, 17. listopada 2025.

S u t k i nj a

Iva Abfal

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.