Poslovni broj P Ob-396/2025-15

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Valeriji Baričević Frković, kao sucu pojedincu, u parničnoj stvari tužitelja VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Borisu Brkljačiću, odvjetniku iz Rijeke i tužene EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Bošku Karlašu, odvjetniku iz Rijeke, radi razvoda braka, nakon provedene nejavne, glavne rasprave, u prisutnosti tužene i punomoćnika stranaka, zaključene dana 8. rujna 2025. godine, te objave odluke dana 17. listopaad 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Razvodi se brak tužitelja VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], rođenog **.**.1971., u [adresa] i tužene EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], rođene V, rođene **.**.1975. u Rijeci, koji je zaključen 16. svibnja 1998. godine u Pennabilli, Italija i upisan u maticu vjenčanih matičnog područja Rijeka, za 2003. godinu pod rednim brojem 00001.

II. Tužena EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], dužna je tužitelju VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] naknaditi parnične troškove u iznosu od 539,81 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 17. listopada 2025. do isplate, po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s preostalim dijelom zatraženog troška preko dosuđenog tužitelj se odbija.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor nenadležnosti ovog suda za postupanje u ovom parničnom predmetu.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 20. rujna 2024. podnio tužbu protiv tužene kod ovog suda, radi razvoda braka. Navodi da su stranke zaključile brak 16.05.1988. godine u Pennabilli, Italija, a koji je zaveden u maticu vjenčanih matičnog područja Rijeka za godinu 2003. pod rednim brojem 00001. Bračni drugovi su osobe različitih pogleda na život kao i očekivanja, te su se vrlo udaljili, međusobni su odnosi zahladili, izgubilo se međusobno povjerenje, a što je uzrokovalo težak i trajan poremećaj bračne zajednice. Stranke više ne konzumiraju brak. Premda imaju zajedničkog sina DĆ, isti je rođen 1998.g., dakle punoljetan je, zbog čega stranke nisu u obvezi provoditi postupak obveznog savjetovanja pred CZS. Slijedom navedenog, budući su bračni odnosi stranaka teško i trajno poremećeni već duži vremenski period, te nema izgleda da stranke riješe međusobne nesporazume i bračna neslaganja i da tako izmijene svoje trajno poremećene odnose, tužitelj predlaže da Sud razvede brak.

2. U odgovoru na tužbu tužena ističe da je posredno, putem svog sina, na adresi u [adresa] zaprimila predmetnu tužbu za razvod braka od 20. rujna 2024. godine. Tužba je pismeno koje se sukladno odredbi čl. 142. st. 1. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) dostavlja prema pravilima o osobnoj dostavi. Budući da tužbu nije zaprimila osobno tuženica, već druga osoba, to se ima smatrati da tuženica niti nije zaprimila tužbu, odnosno da je dostava neuredna, a što nedvojbeno utječe na procesne radnje u ovom postupku. Obzirom da se činjenica obavljene dostave i uručenja pismena utvrđuje potpisom dostavnice od strane primatelja, to se predlaže naslovnom sudu prije svega utvrditi prednje istaknutu činjenicu da tuženica nije osobno zaprimila predmetnu tužbu.

2.1. Tuženica prije upuštanja u raspravljanje o tužbi i tužbenom zahtjevu ističe prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj. Ukazuje se naslovnom sudu da parnične stranke zajednički žive u [adresa] najmanje od 1998. godine gdje im se rodilo i zajedničko dijete, CĆ, rođen **.**.1998. u mjestu Novafeltria. Isto tako, stranke u vlasništvu imaju zajednički stan u [adresa] u mjestu Bellaria, u ulici Ettore Cimarosa 9, kupljen 2003. godine, a u kojem i danas žive zajedno s zajedničkim djetetom. Nadalje, stranke su u Republici Italiji i zaposlene, a donedavno su imale i zajednički posao. Dakle, u trenutku podnošenja predmetne tužbe, a i u trenutku pisanja ovog odgovora na tužbu, stranke imaju prebivalište, odnosno uobičajeno boravište u [adresa].

Dakle, u konkretnom slučaju radi se o privatnopravnim odnosima s međunarodnim obilježjem za koje se mjerodavno pravo, nadležnost sudova i drugih tijela Republike Hrvatske, kao i pravila postupka uređuju Zakonom o međunarodnom privatnom pravu (NN 101/17, 67/23, dalje: ZMPP). Pa tako, člancima 4. i 5. ZMPP uređena su pitanja prebivališta i uobičajenog boravišta fizičkih osoba. Čl. 36. i 37. ZMPP uređeno je pitanje mjerodavnog prava koje se ima primijeniti na razvod braka. Budući u konkretnom slučaju parnične stranke nisu izabrale mjerodavno pravo, primjenjuje se odredba čl. 37. ZMPP iz koje proizlazi da je u konkretnom slučaju, s obzirom na uobičajeno boravište stranaka u trenutku pokretanja postupka, odnosno posljednje zajedničko uobičajeno boravište, mjerodavno pravo [adresa].

2.2.Nadalje, čl. 48. st. 1. ZMPP-a određeno je da se nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima koje se odnose na razvod određuje prema poglavlju II. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, 23. 12. 2003.), dalje u tekstu: Uredba. Pa tako, čl. 3. Uredbe, propisano je da su u predmetima koji se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka nadležni sudovi država članica na čijem području bračni drugovi imaju uobičajeno boravište ili su bračni drugovi imali zadnje uobičajeno boravište, ako jedan od njih i dalje ima isto boravište, ili protustranka (ovdje tuženica) ima uobičajeno boravište. Nadalje, čl. 6. Uredbe određena je isključiva priroda nadležnosti u sporovima radi razvoda braka. Pa tako, protiv bračnog druga (ovdje tuženice) koji ima uobičajeno boravište na području države članice može biti pokrenut postupak u drugoj državi članici samo u skladu s čl. 3., 4. i 5. Uredbe.Dakle, u konkretnom predmetu nisu ispunjene propisane pretpostavke temeljem kojih bi se ovaj postupak mogao voditi pred sudom Republike Hrvatske i uz primjenu prava Republike Hrvatske slijedom čega je jasno razvidno da je za suđenje u konkretnom predmetu sud Republike Hrvatske apsolutno nenadležan, kao i da je za konkretan predmet mjerodavno pravo Republike Italije.

2.3.Slijedom navedenog, poziva se naslovni sud da donese rješenje kojim se proglašava apsolutno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te da ukine provedene radnje u ovom postupku i odbaci predmetnu tužbu kao nedopuštenu, uz obvezivanje tužitelja na nadoknadu prouzročenih parničnih troškova tuženici.

3. Tužitelj se očitovao na navode tužena na način da u odnosu na ad. II. odgovora na tužbu, naveo se kako je isti krajnje apsurdan i irelevantan s procesnog aspekta. Upućuje se tuženu proučiti odredbe ZPP-a koje reguliraju dostavu pismena. Da je tužena uspješno primila tužbu te se upoznala sa sadržajem iste, o tome najbolje govori odgovor na tužbu njezinog izabranog punomoćnika.

3.1. Niti o sadržaju ostatka odgovora na tužbu, tužitelj nema drukčije mišljenje, doli onog iskazanog u ad 1., dakle da je sve navedeno irelevantno, i netočno u dijelu u kojem se elaborira mjerodavno pravo.Nije sporno da parnične stranke imaju jedno zajedničko punoljetno dijete, CĆ, onog istog koji je kao odrasli član kućanstva tužene tužbu zaprimio i istu prema njezinom vlastitom kazivanju, majci- tuženoj pravodobno uručio kako bi ona na tužbu mogla dati svoj odgovor. Nije sporno niti to da parnične stranke uglavnom u Italiji žive, da tamo imaju prijavljena prebivališta, no isto tako prijavljena prebivališta stranke imaju i u [adresa], na adresama koje je sam tuženičin punomoćnik naveo u svojem odgovoru na tužbu. Navodi da je tužena pred ovim sudom, čija nadležnost joj u tim pitanjima očigledno odgovara, pokrenula protiv ovdje tužitelja tužbu radi utvrđenja bračne stečevine, kojom je obuhvatila imovinu koja u braku stečena nije.

3.2.U odnosu na tuženičino potpuno pogrešno pravno tumačenje o apsolutnoj nenadležnosti suda Republike Hrvatske, ističe se sljedeće;Pravo mjerodavno za ustanovljavanje nadležnosti suda države članice EU je Uredba Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece, koja Uredba, tzv. Bruxelles II b se primjenjuje od dana 1. kolovoza 2022. godine, te kojeg dana je temeljem članka 104. Uredbe Vijeća (EU) 2019/1111, Uredba (EZ) br. 2201/2003 koju u svojem odgovoru spominje tužena, stavljena izvan snage. Uredba Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece u cijelosti je obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama pri tom citira „POGLAVLJE II.NADLEŽNOST U BRAČNIM SPOROVIMA I U STVARIMA

POVEZANIMA SRODITELJSKOM ODGOVORNOŠĆU ODJELJAK 1. Dakle, nasuprot selektivnom i nepotpunom navođenju odredbi nevažeće Uredbe (no koje ne normiraju za ovaj postupak relevantna pitanja bitno drukčije od odredaba aktualneUredbe) te iskrivljenim i netočnim tumačenjem odredbi iste, kako to čini punomoćnik tužene valjda sa ciljem da uvjeri sud da je njegovo viđenje mjerodavnog prava upravo onakvo kakvo si on priželjkuje, punomoćnik tužitelja pak citira cjelovite odredbe mjerodavnog aktualnog propisa, iz kojeg nedvojbeno proizlazi apsolutna nadležnost suda Republike Hrvatske za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. I to zato što su obje stranke hrvatski državljani.Kako bi se izbjeglo da se u nastavku postupka eventualno krene polemizirati o hijerarhijskom odnosu kriterija izbora foruma, nastavno se citira dio Priručnika za polaznike/ice Pravosudne akademije iz travnja 2022. godine o Uredbi Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece, koji obrazovni materijal su izradile prof. dr. sc. ZĆ, Pravni fakultet Sveučilišta u Osijeku i ĆĆ, Općinski građanski sud u Zagrebu, str. 12-13; „Implementirajući načelo favor divortii kroz široku paletu mogućih (izberivih, konkurentnih, alternativnih) foruma pogoduje se osobama koje žele prekinuti brak. Uredba Bruxelles II ter opću nadležnost čl. 3. prije svega veže uz kriterij uobičajenog boravišta, bilo da se radi o zajedničkom ili posljednjem zajedničkom uobičajenom boravištu bračnih drugova, uobičajenom boravištu protustranke, uobičajenom boravištu predlagatelja – ako je tamo boravio najmanje godinu dana ili 6 mjeseci ima državljanstvo neke države članice (čl. 3. st. 1a). Ipak, potpuno ravnopravnom alternativom predviđena je i nadležnost zasnovana na kriteriju zajedničkog državljanstva bračnih drugova.

3.3. Sud EU postavio je smjernice tumačenju međusobnog odnosa alternativnih kriterija opće odredbe o međunarodnoj nadležnosti za bračne predmete odlukom u predmetu GĆ v VĆĆ. (Predmet E VĆĆ, C-168/08, ECLI:EU:C:2009:474.)Gosp. E i gđa. VĆĆ - oboje mađarskoga državljanstva, vjenčali se u Mađarskoj 1979. Emigrirali su u Francusku te postali naturalizirani francuski državljani, ali se nikada nisu odrekli mađarskoga državljanstva. 2002. E podnosi zahtjev za razvod braka pred sudom u Budimpešti koji donosi odluku o razvodu u svibnju 2004. Kasnije je i VĆĆ podnijela zahtjev za razvod braka pred francuskim sudom, dok E u francuskoj jurisdikciji traži priznanje i ovrhu odluke mađarskoga suda. Drugostupanjski sud u Parizu drži da se odluka o razvodu braka donesena u Mađarskoj ne može priznati: nadležnost budimpeštanskoga suda je „klimava”, dok je nadležnost francuskih sudova čvrsta i jasna, budući je Francuska država trajnog nastana ove obitelji već 20 godina. E podnosi žalbu u povodu koje su francuski sudovi uputili zahtjev Sudu EU za tumačenjem međusobnog odnosa kriterija za međunarodnu nadležnost.

3.4.Sud EU tumači da Bruxelles II bis predviđa da je nadležnost zasnovana na kriteriju uobičajena boravišta i nadležnost zasnovana na kriteriju državljanstva alternativna, te je izrijekom dozvoljena koegzistencija nekoliko potencijalno nadležnih država. Uredba ne propisuje hijerarhiju ili prioritet između mogućih nadležnosti. Po pitanju kriterija zajedničkog državljanstva Sud ne nalazi da bi Uredba nalagala uvažavati samo efektivno zajedničko državljanstvo. Sam Sud EU prihvaća da alternativno postavljena pravila o nadležnosti mogu dovesti do „utrke na sud“, ali i da se radi o legitimnoj uporabi odredbi acquisa. Nema mjesta argumentaciji zlorabe prava čak niti ukoliko s državom zajednička državljanstva više nema nikakve veze. Na ovaj način Sud sugerira da autonomno i ujednačeno tumačenje Uredbe ne trpi privilegije nacionalnih pravila ili uvriježenog nacionalnog tumačenja.Valja skrenuti pozor na odnos nacionalnih i europskih pravila. Naime, ZMPP je kroz čl. 5. uveo definiciju pojma uobičajenoga boravišta. Međutim, tu definiciju nije dozvoljeno primjenjivati za potrebe tumačenje europskog prava, jer je samo i jedino Sud EU nadležan tumačiti koncepte i pojmove predviđene europskim pravom. To se poglavito odnosi na otvorene koncepte za koje sama uredba nije uvela definiciju. Uobičajeno boravište se u praksi Suda EU često tumačilo u kontekstu drugih politika zajednice, dok je nedavno Sud EU tumačio i sam čl. 3. Uredbe Bruxelles II bis.“

3.5. Ovdje bismo se osvrnuli na odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu (NN 101/17, 67/23), čijim odredbama se tužena u svojem odgovoru na tužbu bespotrebno bavi, jer ovim se odredbama ne određuje nadležnost države suda u konkretnoj pravnoj stvari, već je nadležnost određena člankom 3. Uredbe Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. godine, a koja Uredba je u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u državama članicama.Naravno da je tužitelj, odnosno njegov punomoćnik, uočio da je u članku 48. Zakona o međunarodnom privatnom pravu i nadalje propisano da se nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima koje se odnose na razvod, rastavu ili poništaj braka određuje prema poglavlju II. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenog 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 ( SL L 339,23.12.2003), što je evidentno propust hrvatskog zakonodavca da se ovaj nacionalni propis uskladi sa europskom regulativom. No, ovaj propust odnosno neusklađenost nacionalnog zakonodavstva, ili bolje reći, upućivanje nacionalnog zakonodavstva na nevažeći propis, potpuno je irelevantno, budući se važeća i aktualna Uredba primjenjuje u Republici Hrvatskoj izravno te je njezina primjena obvezatna. No, hipotetski, iako nikakva hipoteza ovdje ne dolazi u obzir, budući je „stara“ Uredba nedvojbeno stavljena van snage i dakle ne postoji, samo se usput citira dio sadržaja članka 3. te Uredbe, koji je glasio; 1. „U predmetima koji se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni su sudovi država članica…… (b) prema državljanstvu oba bračna druga ili, u slučaju Velike Britanije ili Irske, prema „domicile” oba bračna druga.“Dakle, i prema toj, od 01. kolovoza 2022. godine nevažećoj Uredbi, i opet bi nadležnost suda Republike Hrvatske postojala za razvod braka tužitelja VĆ i tužene EĆ, dok ono što s tim u vezi tužena navodi u svojem podnesku nije istina, već se namjerno i smišljeno kao kriterij zasnivanja nadležnosti izostavlja navesti i po nevažećoj uredbi „(b) prema državljanstvu oba bračna druga…..“, odnosno prema slovu važeće Uredbe; „(b) čije državljanstvo imaju oba bračna druga.“

3.6. Dakle, protivno navodima predzadnjeg pasusa odgovora na tužbu tužene i riječima tog podneska rečeno, u konkretnom predmetu jesu ispunjene propisane pretpostavke temeljem kojih bi se ovaj postupak mogao voditi pred sudom Republike Hrvatske i uz primjenu prava Republike Hrvatske, slijedom čega je jasno razvidno da je za suđenje u konkretnom predmetu sud Republike Hrvatske apsolutno nadležan. Naravno, konkretne životne okolnosti parničnih stranaka omogućavale bi nadležnost i talijanskog suda, no tužitelj je podnošenjem svoje tužbe hrvatskom sudu, i to Općinskom sudu u Rijeci, odakle su parnične stranke, gdje imaju i prijavljeno prebivalište, s punim pravom, koje mu daje Uredba Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. godine, kao nadležni forum izabrao hrvatski sud, i to onaj u Rijeci, budući je upravo Rijeka grad sa kojim parnične stranke imaju najbližu vezu – gdje su i službeno prijavljene sa prebivalištem, no koja činjenica je potpuno irelevantna sa aspekta primjene članka 3. (b) Uredbe Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. godine. Podsjećamo, predmetna je Uredba sa načinom na koji je propisala kriterije za zasnivanje nadležnosti, implementirala načelo favor divortii kroz široku paletu mogućih (izberivih, konkurentnih, alternativnih) foruma sa ciljem pogodovanja osobama koje žele prekinuti brak. A tužitelj svoj brak sa tuženom želi prekinuti. Čim prije. Te sa svojim životom krenuti dalje.

3.7. Na žalost, prema dosadašnjim manifestacijama kroz pravne postupke, čini nam se da tužena nema isti cilj, već poduzima sve samo kako bi što duže ostala u konfliktnom odnosu sa tužiteljem, pa makar i kroz sudske postupke. Npr. iz njezinog je odgovora na tužbu razvidan pokušaj opstrukcije vođenja ovog postupka, no pritom se ona nije izjasnila o svojem stajalištu u pogledu razvoda braka, a niti je bilo gdje pokrenula razvod braka. Barem koliko je tužitelju poznato. Jedino je pred Općinskim sudom u Rijeci podnijela tužbu radi utvrđenja bračne stečevine u pogledu dvije nekretnine od kojih niti jedna ne predstavlja bračnu stečevinu –jednu je tužitelju darovala majka, drugu je naslijedio od oca. No, tužena se eto želi sporiti, pri čemu joj Općinski sud u Rijeci malo konvenira, a malo ne.

3.8. U svakom slučaju, tužitelj predlaže da se pred Općinskim sudom u Rijeci provede ovaj postupak, te da se njegov tužbeni zahtjev usvoji, na način da se brak parničnih stranaka razvede, uz obvezivanje tužene na platež prouzročenog parničnog troška.

4. Sud je u ovom predmetu zakazao ročište za dan 19. svibnja 2025. radi saslušanja stranaka te je rješenjem od istog dana odbio prijedlog tužene za odgodu ročišta zbog njene bolesti. Na istom ročištu punomoćnik tuženika protivio se provođenjem dokaza saslušanja tužitelja iz razloga bolesti tuženika o čemu je dostavio podnesak od 16. svibnja 2025. na talijaskom jeziku, te ista nije prevedena na hrvastki jezik tako da sud nije bio u mogućnosti utvditi sadržaj iste. Isti je upozoren da je službeni jezik suda hrvatski jezik, a da je priložena potvrda od 15. svibnja 2025. na talijanskom jeziku. Isti drži da je zbog svrhovitosti postupka potrebno da se današnje ročište odgodi te zbog načela kontradiktornosti.

5. Tužitelj je u svom iskazu naveo da živi [adresa], na adresi [adresa] te da je brak s tuženom sklopio 16. svibnja 1998. u Pennabilli u Italiji. Od mjeseca prosinca 2024. on i tužena ne žive skupa, a razlog tome je što ga je ona izbacila iz zajedničkog stana u [adresa] uz asistenciju policije, a oni su mu rekli da im je ona rekla da ju je on htio živu zapaliti. Naime, u godinu i pol dana ona da ga je već tri puta izbacivala iz stana uz pomoć policije. Prilikom posljednjeg izbacivanja da je 20 dana živio u iznajmljenoj sobi, a nakon toga je kupio stan i uredio ga i sada živi tamo na adresi [adresa]. Od tad ne komunicira s tuženom, osim u slučaju dva SMS-a kada mu je ona rekla šta može uzeti iz zajedničkog stana. Smatra da je razlog njihovih narušenih odnosa bio taj što nije platio njezine kartice u banci i onda su ih prerezali. Naime, ima tvrtku koja se bavi distribucijom pekarskih proizvoda po supermarketima i između ostalog nakupilo mu se i duga ukupno 60.000,00 eura, na način da je 40.000,00 eura otpalo na poreznu upravu, a 20.000,00 eura je bio dužan mlinaru koji mu je distribuirao brašno, a nije više niti toliko radno sposoban raditi po 16 sati na dan pa je odlučio zatvoriti navedenu tvrtku pa samim time nije više bio u mogućnosti financirati njezine kreditne kartice. Naime ona je bila protiv zatvaranja firme jer je navela da to nije samo njegova firma već obiteljska firma, odnosno njegova, njezina i firma od sina iako on tvrdi da je to samo njegova firma. Ona je naime bila zaposlena prvih 10 godina braka u toj firmi, nakon toga je otišla raditi u supermarket. Oni su tvrdili da je to njihova firma i on joj je ponudio za 1 eur jer nije htio imati nikakvih dugova na osnov firme, na što su ga oni odbili. Zadnji put da su konzumirali brak u svibnju 2024. i od tad među njima nema fizičkog kontakta. Smatra da zajednica između njih u financijskom smislu nije nikad postojala jer ona financijski nije ništa doprinosila, sve je plaćao on. Smatra da su trzavice u braku počele već 2019. kad je osjetio da ga ona ne poštuje, a to se malo smirilo 2020. uslijed covida jer su onda bile na snazi zabrane mjere kretanja pa je i tužena bila stalno doma, da bi trzavice opet krenule 2021., a smatra da ga ista nije poštovala iz razloga jer je otišla sama na godišnji odmor bez njega i njegova znanja. Smatra da bi ako govori o obitelji, obitelj trebala zajedno na godišnji odmor s obzirom da on na godišnji odmor bez nje nikada nije išao. U braku rođen je sin UĆ, **.**.1998. Na poseban upit pun. tužitelja, isti navodi da u pravilu nisu zajedno ručali, povremeno nedjeljom, a razlog tome je bilo njegovo radno vrijeme jer bi on morao ručati u 11,30 sati jer se on zbog prirode posla morao dizati u 18,00 sati kad je odlazio na posao. U pravilu je on kuhao za svih, ali tužena bi si znala podgrijati ručak koji bi ju čekao. Subotama su znali izlaziti van u izlaske koji bi završili svađom, a razlog svađe bi bila opet tvrtka i onda su prestali izlaziti. Te svađe su počele pred 4 godine (2021.) s time da zadnje dvije godine uopće ne izlaze. Na poseban upit pun. tužene, isti navodi da u periodu od rujna do prosinca 2024. živio u zajedničkom stanu s tuženom. U tom periodu je također bio u posjeti majci u Zagrebu i to u 3 puta u trajanju po 10,15 i 20 dana. U tom periodu nije radio.

6. Punomoćnik tužitelja ja na navedenom ročištu ispravio petit presude u 4. redu u kojem u dijelu gdje je navedeno da je brak bio sklopljen 16. svibnja 1988. na način da ispravno ima glasiti da je brak sklopljen dana 16. svibnja 1998., u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva ostaje neizmijenjen.

7. Na ročištu od 8. rujna 2025. pun. tuženika je obavjestio sud da je pred nadležnim sudom u Italiji pokrenut parnični postupak radi razvoda braka koji je pokrenula ovdje tužena te da je u istom postupku tužba podnijeta u svibnju 2025. a da je zakazano i prvo ročište 13. studenog 2025., no pri tom ne dostavljajući dokaz u prilog navedenom.

8. U svom iskazu tužena EĆ je navela da je brak s tužiteljem sklopila 1998. u Italiji, a 9. siječnja 2025. prestali su živjeti zajedno zbog narušenih bračnih odnosa. Do narušavanja bračnih odnosa je došlo uslijed fizičkog nasilja od tužitelja prema njoj. Naime, tukao ju je na način da ju je udario glavom od glavu, gušio i bacio na pod, a 2025. rekao joj je da će ju zapaliti te je tom prilikom policija pronašla zapaljiva sredstva u njegovom kamionu. Fizičko nasilje je trajalo od 2021. Živi u [adresa] na različitoj adresi od adrese tužitelja kad je on uslijed intervencije policije 9. siječnja 2025. napustio njihovu zajedničku adresu. Imaju zajedničkog sina UĆ koji je rođen **.**.1998. To nasilje je trpila od 2021. pa do 2025. prvenstveno iz razloga jer je vjerovala u obitelj. Prijave za nasilje prijavila je 2025. nakon što je zaprimila tužbu za razvod braka s obzirom da za nasilje u obitelji prema talijanskom zakonu nema zastare. Navela je da je nasilje u obitelji prijavljeno i procesuirano u Italiji te je taj postupak još u tijeku. Od rujna 2024. do siječnja 2025. živjeli su u zajedničkom stanu. On je bio nezaposlen, a ona je radila, ali su u tom vremenskom periodu i dalje funkcionirali kao obitelj (pod tim podrazumijeva da su zajedno ručali i provodili vrijeme zajedno) te su bili u pregovorima kako riješiti tu njihovu situaciju. Do siječnja 2025. nije bilo prekida u njihovoj bračnoj zajednici. Ravnopravno je doprinosila u financijskom smislu u bračnoj zajednici. Naime, od 1995. svaki od njih je imao svoj posao. S time da je ona radila stalno, a D samo povremeno. Radili su i živjeli u zajedničkoj firmi koja se bavila pekarskim proizvodima, a koju su zajedno osnovali 2008. te su plaćali porez svaki 50%. 2021. otkrila je da je njen suprug u homoseksualnom odnosu sa svojim maserom i to otkriće joj je bilo teško i poražavajuće te se ujedno pojadala njihovom sinu i to je bio razlog zašto je te iste godine otišla sama na godišnji odmor u Tursku na sedam dana. Nakon toga on joj se on ispričao i rekao da ju voli i ona mu je to oprostila i sad joj je žao zbog toga te su te 2022. opet zajedno bili na godišnjem u Turskoj, a 2024. u Egiptu.

9. Sud je ovdje u pogledu nadležnosti primjenio UredbU Vijeća (EU) 2019/1111 od 25. lipnja 2019. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskomodgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (dalje Uredba Bruxelles II ter) Pravila o nadležnosti za bračni spor Bruxelles II ter propisuje odredbama članaka 3-6. Opća međunarodna nadležnost u bračnim stvarima određuje se prema sedam alternativnih osnova nadležnosti.U predmetima koji se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka, nadležni su sudovi država članicaa) na čijem području:- bračni drugovi imaju uobičajeno boravište, ili- su bračni drugovi imali zadnje uobičajeno boravište, ako jedan od njih i dalje imaisto boravište, ili- protustranka ima uobičajeno boravište, ili- u slučaju zajedničkog prijedloga za pokretanje postupka, ima uobičajeno boravištebilo koji od bračnih drugova, ili- stranka koja pokreće postupak ima uobičajeno boravište, ako je on ili ona tamoimao boravište najmanje godinu dana prije pokretanja postupka, ili- stranka koja pokreće postupak ima uobičajeno boravište, ako je on ili ona tamoimao boravište najmanje šest mjeseci prije pokretanja postupka, a on ili ona je biodržavljanin dotične države članice.(b) čije državljanstvo imaju oba bračna druga.

9.1. Uredbi Bruxelles II ter prethodila je dugogodišnja primjena Uredbe Vijeća (EZ) br.2201/2003 od 27. 11. 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka ubračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000 (dalje Uredba Bruxelles II bis).Ova Uredba u Republici Hrvatskoj primjenjivala od 1. srpnja 2013. godine do 25. lipnja 2019. pa iz navedenog sud navode na koje se poziva tužene u odgovoru na tužbu u dijelu kojim tumači nadležnost talijanskog suda pozivajući se na navednu uredbu ne drži osnovanim obzirom da nadležnost sud Repubike Hrvatske prizlazi iz pojašnjenja točke 9. ovog obrazloženja.

10. Sud je putem vanjskog uvida u podatke Jedinstvenog registra osoba Republike Hrvatske izvršio provjeru prebivališta stranaka te je utvrđeno tužitelj i tužena imaju prijavljeno prebivalište u [adresa] i to tužena od 18. ožujka 2013. na adresi u [adresa], a ta adresa im je ujedno i adresa posljednjeg zajedničko prebivališta, a tužitelj je prijavljen na istoj adresi od 15. rujna 1994. Nije sporno da su stranke u trenutku pokretanja postupka imale boravište u [adresa]. Iz sadržaja priloženih isprava proizlazi da su tužitelj i tuženica hrvatski državljani.

11. Slijedom navedenog, a kako su obje stranke državaljani Republike Hrvatske te kroz cijelo vrijeme trajanja braka imaju prebivalište u [adresa] sud je odbio prigovor nenadležnosti i odlučio kao u izreci rješenja. Prema ocjeni ovog suda za odluku u ovom predmetu mjerodavno je materijalno pravo Republike Hrvatske, a ne pravo Republike Italije kako to tvrdi tužena, te se primjenjuju odredbe Obiteljskog zakona, kojim se, između ostalog, uređuje brak te postupci nadležnih tijela u svezi s obiteljskom odnosima.

12. Po provedenom dokaznom postupku, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u vjenčani list (stranica 4 spisa), saslušani su tužitelj i tužena kao stranke postupka, izvršio je uvid u podatke iz Jedinstvenog registra osoba Republike Hrvatske za tužitelja i tuženu.

13. Na temelju priloženih isprava i iskaza stranaka nije sporno da su stranke sklopile brak dana 16. svibnja 1998. godine u Pennabilli, Italija i da je isti upisan u maticu vjenčanih matičnog područja Rijeka, za 2003. godinu pod rednim brojem 00001.

14. Nesporno je tijekom postupka između stranaka, a proizlazi i iskaza istih, da stranke imaju zajedničkog sina DĆ koji je rođen **.**.1998. Nije sporno da imi je uobičajeno boravište u [adresa] i da su oboje hrvatski državljani i da imaju prijavljeno prebivalište u [adresa].

15. Iako se je tuženica protivila razvodu braka, na temelju uvjerljivog iskaza tužitelja i tužene sud je utvrdio da su odnosi između stranaka trajno i teško poremećeni te da je od prestanka faktične bračne zajednice proteklo više od godinu dana (zadnji put su konzumirali brak u svibnju 2024.) iako su stranke stanovale u istom stanu (do kraja prosinca 2024. početak siječnja 2025.) uz napomenu da tužitelj u periodu od rujna do prosinca 2024. je bio u posjetu majci u Zagrebu tri puta i to u trajanju po deset, petnaest i dvadeset dana, te da ga je tužena izbacila iz stana uz intervenciju policije. Da je njihov odnos popraćen nasiljem, neslaganjem što je konačno rezultiralo izbacivanje tužitelja iz zajedničkog stana. Po mišljenju ovog suda njihova bračna zajednice više ne postoji u intimnom (od svibnja 2024.), ekonomskom i emotivnom smislu.

16. Stoga je sud razveo brak stranaka primjenom odredbi čl. 51. točke 2. Obiteljskog zakona i presudio kao u točki I. izreke ove presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 366. stavka 1. ObZ-a, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i ishod ovog postupka, a imajući u vidu da je tužitelj uspio u ovom sporu u cijelosti te da mu je tužena dužna naknaditi troškove koji su tužitelju nastali vođenjem ovog postupka, a koji su mu priznati u visini jednokratne naknade za cijeli postupak u visini od 200 bodova s pripadajućim PDV-om od 25% te troškovima sudske pristojbe na tužbu koja je plaćena u iznosu od 13,27 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR. Tužitelj je dbijen u iznosu od 26,54 eura, a koji se iznos odnosi na trošak sudke pristojbe na presudu s obzirom da tužitelj zatražio trošak za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,06 eura, a ista iznosi 26,54 eura, pa sud zatraženi isznos smatra neosnovanim do iznosa od 26,54 eura kojiko ista iznosi prema Zakonu o sudskim pristojbama.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Rijeka, 17. listopada 2025.

Sutkinja

Valerija Baričević Frković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od njezina primitka. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 26,54 EUR

2. Pun. tužene

3. Matični ured Rijeka - po pravomoćnosti