Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-574/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja PA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 10412 Markuševec Turopoljski zastupan po punomoćniku Branku Kobaš Odvjetniku Iz Osijeka, Protiv Tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Trg Bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Kruni Knežević odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnikom tuženika i javno objavljene presude 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6.st.1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214067298/08, sklopljenog dana 08.08.2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 13.08.2008. godine po javnom bilježniku Hrvatinu Šustiću iz Osijeka pod brojem: OV-1468/08, u dijelu odredbe koji glasi: „…prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…“.

II Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi razlike u tečaju iznos od 2,949,29 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

4,78 EUR tekućom od 16.11.2008.

10,18 EUR tekućom od 16.12.2008.

7,21 EUR tekućom od 16.01.2009.

14,07 EUR tekućom od 16.02.2009.

15,96 EUR tekućom od 16.02.2009.

18,46 EUR tekućom od 16.04.2009.

13,46 EUR tekućom od 16.05.2009.

13,58 EUR tekućom od 16.06.2009.

11,78 EUR tekućom od 16.07.2009.

12,73 EUR tekućom od 16.08.2009.

10,80 EUR tekućom od 16.09.2009.

13,14 EUR tekućom od 16.10.2009.

10,77 EUR tekućom od 16.11.2009.

12,38 EUR tekućom od 16.12.2009.

11,74 EUR tekućom od 16.01.2010.

15,66 EUR tekućom od 16.02.2010.

17,69 EUR tekućom od 16.03.2010.

16,97 EUR tekućom od 16.04.2010.

20,02 EUR tekućom od 16.05.2010.

23,72 EUR tekućom od 16.06.2010.

24,60 EUR tekućom od 16.07.2010.

31,14 EUR tekućom od 16.08.2010.

28,46 EUR tekućom od 16.09.2010.

37,95 EUR tekućom od 16.10.2010.

32,50 EUR tekućom od 16.11.2010.

34,42 EUR tekućom od 16.12.2010.

40,54 EUR tekućom od 16.01.2011.

43,56 EUR tekućom od 16.02.2011.

38,96 EUR tekućom od 16.03.2011.

40,70 EUR tekućom od 16.04.2011.

38,97 EUR tekućom od 16.05.2011.

46,54 EUR tekućom od 16.06.2011.

53,69 EUR tekućom od 16.07.2011.

60,81 EUR tekućom od 16.08.2011.

85,12 EUR tekućom od 16.09.2011.

56,86 EUR tekućom od 16.10.2011.

51,50 EUR tekućom od 16.11.2011.

51,99 EUR tekućom od 16.12.2011.

52,76 EUR tekućom od 16.01.2012.

56,98 EUR tekućom od 16.02.2012.

59,15 EUR tekućom od 16.03.2012.

58,97 EUR tekućom od 16.04.2012.

57,43 EUR tekućom od 16.05.2012.

58,19 EUR tekućom od 16.06.2012.

59,66 EUR tekućom od 16.07.2012.

57,94 EUR tekućom od 16.08.2012.

58,11 EUR tekućom od 16.09.2012.

54,08 EUR tekućom od 16.10.2012.

56,75 EUR tekućom od 16.11.2012.

58,41 EUR tekućom od 16.12.2012.

57,58 EUR tekućom od 16.01.2013.

58,63 EUR tekućom od 16.02.2013.

55,58 EUR tekućom od 16.03.2013.

55,28 EUR tekućom od 16.04.2013.

58,46 EUR tekućom od 16.05.2013.

53,24 EUR tekućom od 16.06.2013.

53,32 EUR tekućom od 16.07.2013.

52,52 EUR tekućom od 16.08.2013.

52,41 EUR tekućom od 16.09.2013.

54,30 EUR tekućom od 16.10.2013.

55,20 EUR tekućom od 16.11.2013.

56,13 EUR tekućom od 16.12.2013.

58,45 EUR tekućom od 16.01.2014.

56,02 EUR tekućom od 16.02.2014.

58,86 EUR tekućom od 16.03.2014.

59,93 EUR tekućom od 16.04.2014.

58,70 EUR tekućom od 16.05.2014.

57,12 EUR tekućom od 16.06.2014.

57,40 EUR tekućom od 16.07.2014.

58,68 EUR tekućom od 16.08.2014.

59,64 EUR tekućom od 16.09.2014.

godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023.godine do 31.12.2023.godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.799,63 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, tj. od 17. listopada 2025. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da su dana 08.08.2008. godine tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214067298/08, potvrđen dana 13.08.2008. godine po javnom bilježniku Hrvatinu Šustiću iz Osijeka pod brojem: OV-1468/08, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.093,21 CHF. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 72 mjeseca, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 236,98 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

2. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH, br:

Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

3. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 15.08.2008.godine pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 2.190,00 eura, a nakon što je provedeno vještačenje tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje po osnovi razlike u tečaju 2.949,29 eura sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

4. Nadalje navodi da je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takve odredbe Ugovora, a prema odredbi čl. 1111. st.1. ZOO-a i čl. 1115 ZOO-a. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

6. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu, kako po osnovi, tako i po visini, te istakao prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 126. ZPP-a, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a temeljem kojih odredbi se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Nadalje tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da su sredstva kredita iskorištena isključivo za potrošačke svrhe, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice, a što je teret dokazivanja na tužitelju. Tuženik ističe da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, a također se poziva na odluke suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20.

7. Nadalje tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to više različitih načina, a između ostalog i iz ugovora o kreditu koji prileži ovom spisu je vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF, te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Također je svim zaposlenicima u službama tuženika bio dostavljen materijal "Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno razdoblje iz 2005. godine" u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom.

8. Tuženik spori potraživanje zakonskih zateznih kamata te navodi da bi tužitelj eventualno imao pravo ako bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev, na zakonske zatezne kamate, na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se u smislu čl. 214. ZOO- a i izraženom shvaćanju Vrhovnog suda RH ima smatrati savjesnim.

9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze saslušanjem tužitelja, te je izvršen uvid u Ugovor o kreditu, početni otplatni plan, pročitani su podnesci stranaka i nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke Tonke Vulić.

10. Tužitelj ĐA u svom iskazu je naveo da je ugovor o kreditu s tuženikom zaključio 8. kolovoza 2008. godine za kupnju osobnog automobila u auto kući Lozić d.o.o. u valuti CHF. Vozilo je koristio isključivo i jedino za svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji. Kredit je zaključio kod tužitelja i to je bio jedini kredit koji je banka nudila za kupnju automobila a i rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit što znači da on nije mogao realizirati kredit u drugoj valuti. Ugovor o kreditu je pročitao uglavnom ono što je njega zanimalo i ono što je on razumio njemu je odgovaralo a to je bio iznos kredita i mjesečna rata kredita. Nitko u banci ga nije upozorio da bi njegova rata kredita mogla naglo rasti, već naprotiv su mu objasnili da je to najpovoljniji kredit. Kada su mu rate počele naglo rasti otišao je u banku gdje su mu rekli da je takva trenutna situacija na tržištu te mu kao mogućnost ponudili da uzme novi kredit i da ovaj zatvori ali da mora platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje što je njemu, a s obzirom na njegove prihode, bilo nemoguće. U vrijeme zaključenja ugovora bio je u mirovini kao djelatna vojna osoba.

11. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo sud mu je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo, te da mu je upravo kredit vezan uz CHF valutu predočen najpovoljnijim i preporučeno mu je sklapanje ugovora u valutnoj klauzuli CHF. Također sud je priklonio vjeru i njegovom iskazu da mu nije pojašnjeno o kojim će parametrima ovisiti rast valute CHF.

12. Naime, iz svega gore navedenog razvidno je da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom pretplaćenih iznosa kredita s osnova valutne klauzule po osnovi stjecanja bez osnove i to za razdoblje od mjeseca studenog 2008. godine do mjeseca rujna 2014. godine, kao i utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i to čl. 6. st. 1.

13. Nesporno je između stranaka da su dana 08.08.2008. godine sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3214067298/08, potvrđen dana 13.08.2008. godine po javnom bilježniku Hrvatinu Šustiću iz Osijeka pod brojem: OV-1468/08, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.093,21 CHF. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 72 mjeseca, sa početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 236,98 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio, a namjena kredita je kupnja osobnog automobila, a kako je to navedeno u čl. 5. Ugovora o kreditu.

14. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne i da li je nastupila zastara, te da li postoji tražbina tužitelja prema tuženiku za isplatu preplaćenih iznosa, odnosno sporna je visina te dali tužitelj ima status potrošača.

15. Presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno je da je i tužena Zagrebačka banka u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) čl. 81.82 i 90.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se između ostalog da je i tužena Zagrebačka banka u razdoblju od 01. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.

17. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06. 2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.

18. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sli. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

19. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

20. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

21. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

22. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

23. Ocjenjujući ugovornu odredbu iz čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takve odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta banke su nerazumljive jer mu nisu na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

24. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Nastavno riječ je Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

25. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

26. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 ŠA od 23. travnja 2015.).

27. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.

28. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti u opsegu visine tečaja koji je prvotno ugovoren (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.

29. Da li je tužbeni zahtjev za isplatom osnovan, i do kojih iznosa, odgovor je dobiven nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Na prijedlog stranaka sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Tonki Vulić. Zadatak vještaku određen je rješenjem od 10. veljače 2025. godine, te je naloženo vještaku da vještačenje provede na okolnost utvrđenja činjenice koliko je tužitelj pretplatio kredit po osnovi tečajne razlike na način da izračuna svakomjesečnu razliku između tečaja važećeg na dan puštanja kredita i svakog naknadno povećanog tečaja oboje za period od 1. rujna 2008. godine pa do njegove konačne otplate.

30. Iz nalaza i mišljenja vještaka od 20. ožujka 2025. godine (list spisa 89 do 97) proizlazi da je tužitelj pretplatio tečajnih razlika u 71 anuitetu uslijed CHF valutne klauzule u iznosu od 2.949,29 eura u kojima je srednji tečaj HNB-a na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB-a na da početka korištenja kredita. Kredit je tužitelju isplaćen 14. kolovoza 2008. godine kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB-a vrijedio 4,439730 HRK. Vještak je u svom nalazu, a sukladno danom zadatku, iz rješenja o vještačenju prikazao svakomjesečne pretplaćene tečajne razlike izražene u EUR.

31. Sud je nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan jer je sud na temelju istog utvrdio razliku anuiteta po više plaćenoj tečajnoj razlici. Tužitelj na nalaz i mišljenje nije imao primjedbi, te je sukladno tom nalazu i specificirao tužbeni zahtjev tako da je od ukupno pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja potražuje 2.949,29 eura, a sve sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Znači, tužitelj je izvršio preinaku tužbenog zahtjeva, tj. isti povećao za iznos od 759,29 eura, te je sud na održanom ročištu 18. rujna 2025. godine dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva. Tuženik je u podnesku od 22. svibnja 2025. godine iznio primjedbe isključivo pravne naravi, te posebno istakao prigovor zastare za cjelokupno potraživanje tužitelja, a posebno prigovor zastare na novo postavljeni tužbeni zahtjev, te se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

32. Nadalje tuženik u podnesku od 22. svibnja 2025. godine navodi da je tužitelj, a nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka izvršio preinaku tužbenog zahtjeva na način da je isti povećao s osnove navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za iznos od 759,29 eura, ali da takva preinaka nije moguća a sukladno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a gdje je regulirano da tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave dok je u st. 2. istog članka regulirano, odnosno propisana iznimka da tužitelj može izvršiti preinaku tužbenog zahtjeva ako bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave, ali je tuženik tužitelju i prije zaključenja prethodnog postupka dostavio svu potrebnu dokumentaciju temeljem koje je tužitelj mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev. Nadalje je tuženik istako prigovor zastare na novo postavljeni tužbeni zahtjev koji je postavljen 27. ožujka 2025. godine jer je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, a kada bi se primijenili dulji rokovi zastare 5 godina sva potraživanja tužitelja dospjela prije 30. listopada 2018. godine su također u zastari. Tuženik nadalje ističe da bi eventualno potraživanje tužitelja u iznosu od 759,29 eura za koji iznos je povećao tužbeni zahtjev bilo u zastari jer je tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 27. ožujka 2025. godine povećao tužbeni zahtjev, te je, a sukladno stavu Vrhovnog suda RH br. Rev-225/22, ovako uređenje tužbenog zahtjeva po provođenju vještačenja u zastari.

33. Pri donošenju odluke o visini tužbenog zahtjeva sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.949,29 eura na ime razlike valutne klauzule CHF na način kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II, a što čini zbroj pojedinih iznosa u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno razliku više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF tijekom čitavog razdoblja otplate kredita. Dakle, kako je sud prethodno utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, razlika je utvrđena provedenim vještačenjem. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i obrazložen jer je dan u skladu sa pravilima struke, a što potvrđuju i stranke koje nisu na nalaz i mišljenje vještaka, a vezano za matematički izračun imale primjedbi, sud je primjenom čl. 1111. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude u točki II., jer tužitelj nema ta znanja koja su potrebna da bi specificirao tužbeni zahtjev podnošenjem tuže, sve dok sud nije proveo vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, a koje je bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

34. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim od prvog sljedećeg dana mjeseca u kojem je razlika nastala a što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, u skladu sa čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužitelju pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom te kako stoji u točki II izreke presude.

35. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare potraživanja u odnosu na pretplaćene anuitete tečajnih razlika uslijed valutne klauzule, jer je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokom trgovačkom sudu dana 4. travnja 2012. godine, u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći. Navedeno je i pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, te suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je tuženik bio stranka kolektivnog spora, a tužba podnesena 12. travnja 2023. godine to do podnošenja tužbe nije protekao rok iz čl. 371. ZOO/91, odnosno opći zastarni rok od 5 godina (jer je riječ o stjecanju bez osnove), pa nije nastupila niti zastara tražbine. Iz navedenog razloga, kako je sud stava da se ima primijeniti opći zastarni rok, nije cijenio osnovanim navode tuženika da u konkretnom slučaju treba doći do primjene zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima.

36. Nadalje, neosnovan je prigovor tuženika da je za preinačeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 759,29 eura nastupila zastara. Nesporno je da je tužitelj prilikom specificiranja tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom vještaka povećao tužbeni zahtjev uslijed tečajnih razlika CHF valutne klauzule za iznos od 759,29 eura, odnosno svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka, ali taj iznos povišenog tužbenog zahtjeva nije u zastari. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine donio je pravno shvaćanje br. Su-IV-123/24 da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća je dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Budući da se ovo povećano potraživanje tužitelja po osnovi razlike uslijed CHF valutne klauzule temelji na istoj činjeničnoj osnovi, a budući je tužba podnesena u zakonskom roku kako je to naprijed obrazloženo ovo povećanje tužbenog zahtjeva nije u zastari.

37. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju je priznat trošak prema priloženom troškovniku u skladu s vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 19. lipnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 27. ožujka 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 27. svibnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 3. listopada 2023. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 28. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku 18. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura, pristup na ročište za objavu presude 100,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 34,18 eura, tj. ukupno 1.799,63 eura.

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 17. listopada 2025.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku