Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-975/2021-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja GV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 17. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012425287, sklopljenog 19. travnja 2007. između tužitelja GV iz Mikulića, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nulacijelihpedesetposto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju GV isplati iznos od 270,38 EUR (dvijestosedamdeseteuratridesetosamcenti) zajedno sa zateznom kamatom na iznos tekućim od 25. travnja 2007. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju GV naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 294,53 EUR (dvijestodevedesetčetiri euraipedesettricenta) zajedno sa zateznom kamatom od 17. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja GV za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 125,00 EUR (stodvadesetpeteura) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je 9. travnja 2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012425287, a u podružnici tuženika u Osijeku. Ugovor je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Dragice Dumančić iz Osijeka 23. travnja 2007. pod brojem OV-6680/07. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju kredit za kupnju stambenog objekta i adaptaciju k. o. [katastarska općina] , zk. ul. br. [broj ZK uloška], podul. 9. kč. br. [katastarska čestica] u iznosu od 90.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika, dok se tužitelj obvezao otplatiti glavnicu i kamatu na način: u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 444,22 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja čini sastavni dio Ugovora. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 360 mjeseci. Tužitelj je kredit otplatio 26. listopada 2016. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Prilikom isplate kredita, točnije 25. travnja 2007. tuženik je tužitelju naplatio iznos od 0,50 % od iznosa kredita, točnije iznos od 2.037,17 kn na ime naznačene naknade. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO-2005 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 0,50% od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 0,50% od iznosa kredita, sporna odredba je k tome još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO- 2005. Kako se radilo o tipskom potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imalo bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C259/19. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-2005. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO- 2005. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovor o kreditu 9012425287 od 19. travnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 0,50% od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade tužitelju 25. travnja 2007. naplatio iznos od 2.037,17 kn, što predstavlja iznos od 0,50% od iznosa kredita, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom 2015.g. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Tuženik ukazuje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, stoga je tužitelju na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Nadalje, nigdje nije propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Pitanje naknade za obradu kredita danas je jednako uređeno kao i u vrijeme kada je sam tužitelj sklapao ugovor s tuženikom. Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti. Nadalje, sama naknada plaćena je iz ugovorenog kredita, stoga je nemoguća pretpostavka da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s predmetnom ugovornom odredbom. Tužitelj je digao namjenski kredit za određeni iznos i taj je kredit trebao biti dostatan ne samo za iznos kupovnine koju je podmirio iz ugovorenog namjenskog kredita, već i za druge unaprijed komunicirane iznose, kao primjerice iznos same naknade za obradu kredita. Da se o svim predviđenim iznosima koji bi ulazili u iznos kredita nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj ne bi tražio upravo ugovoreni iznos kredita, već bi mu odobreni kredit bio manji. Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Tuženik nadalje ukazuje na činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno mu je pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna. Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva. Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj. Slijedom navedenog, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa. Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja. U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga te solemnizirale po javnom bilježniku, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima. Tuženik ističe i prigovor zastare. Budući da je tužba podnesena 2022. godine, očito je da je kondemnatorni dio tužbe u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da je istekao petogodišnji zastarni rok. Dakle, kako je za kondemnatorni zahtjev tužitelja nastupila zastara, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 187. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj za postavljeni deklaratorni zahtjev nema valjani pravni interes. Slijedom iznesenog, svakako proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u odgovor tuženika (stranice 4-5 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranice 6-23 spisa), ugovor o kreditu (stranice 24-29 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (stranice 43-49 spisa), plan otplate (stranice 50-54 spisa). Zamolbenim putem je saslušan tužitelj GV zamolbenim putem Općinskog suda u Dubrovniku 6. lipnja 2025. (stranice 85-86 spisa).

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 19. rujna 2025., punomoćnik tužitelja je uredio točku II. tužbenog zahtjeva u valuti EUR, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22. i 88/22. -dalje u tekstu: Zakon o uvođenju eura) tako da potražuje iznos od 270,38 eura.

4. Saslušan zamolbenim putem i to putem Općinskog suda u Dubrovniku 6. lipnja 2025. (stranice 85-86 spisa), tužitelj GV iskazao je kako je on 2007. digao stambeni kredit u PBZ banci d.d. radi kupnje stana u [adresa]. Kredit je digao u švicarcima, išao je u nekoliko banaka, ali mu je ponuđeno samo u švicarcima. Kada je on u banci donio sve potrebne papire i dokumentaciju, u par navrata dali su mu ugovor i on je s tim ugovorom otišao kod javnog bilježnika kojeg su mu oni rekli. Tada mu je kamata bila 4,25%, još su ga nagovorili da uzme i neki prošireni paket. Napominje da nije ništa mogao ja uvjetovati tj. tražio je da netko njegov pregleda tj. procijeni vrijednost nekretnine koja treba ići pod hipoteku i banka na to nije pristala. Sjeća se da mu je nakon sklapanja ugovora o kreditu naplaćena naknada, misli da je taj iznos bio oko cca 1000,00 eura. Ta naknada je bila za obradu kredita, on nije mogao pregovarati o visini iste. Također, kada je bio kod javnog bilježnika, mora reći da su sjeli za stol i da su razgovarali 5, 10 minuta, potpisivao je ugovor, tu je bilo još stranaka koje su prolazile kroz ured, te se zbog odmaka vremena ne može točno sjetiti što su razgovarali. Kad ga pitaju je li tražio u vezi pojedinih odredbi predmetnog ugovora pojašnjenja u banci, navodi da jest i to oko odredbe ugovora vezane uz hipoteku jer je njegova obiteljska kuća morala ići pod hipoteku, te ga je zanimalo kad će se moći hipoteka maknuti. Procijenjena je vrijednost njegove obiteljske kuće od strane procjenitelja banke, kao što je već naveo, on je tražio da nekretninu procijeni netko koga on predloži, ali banka nije pristala. Procjenitelja se ne sjećam tko je platio. Prilikom uknjižbe hipoteke misli da je sudske pristojbe platila banka. Prije sklapanja ugovora o kreditu je imao tekući račun u banci i banka mu je naplaćivala vođenje računa. Kada je išao sklapati ugovor o kreditu nije razmišljao o naplaćivanju naknade za usluge banke.

5. Iz odgovora tuženika (stranice 4-5 spisa) proizlazi kako se dostavlja tužitelju konto kartice 1240070400 iz koje je vidljiv iznos i datum naplate naknade za obradu kredita, navedene u ugovoru o kreditu točki 12.3.

6. Iz knjigovodstvene kartice (stranice 6-23 spisa) proizlazi kako je tuženik naplatio tužitelju iznos od 451,50 CHF (list 23 spisa), a koji se odnosi na naknadu za obradu kredita i to 25. travnja 2007.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 24-29 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 90.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te je člankom 12. stavkom 3. propisana naknada od 0,50% od iznosa kredita i naplaćuje se prije ili istovremeno s korištenjem kredita.

8. Iz dodatka ugovoru o kreditu (stranice 43-49 spisa) proizlazi kako je tužitelj s tuženikom sklopio dodatak predmetnog ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Člankom 11. istoga dodatka je navedeno kako sve ostale odredbe iz osnovnog ugovora koje ovim dodatkom nisu mijenjane ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama ovog dodatka. Valja napomenuti kako dodatkom ugovora o kreditu nisu mijenjane odredbe članka 12. stavka 3. osnovnog ugovora.

9. Iz plana otplate (stranice 50-54 spisa) proizlazi kako je prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu preostali rok kredita 259 mjeseci, a iznos nedospjele glavnice s 30.9.2015. je 47.727,79 EUR.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012425287, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nulacijelihpedesetposto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.“, te isplata iznosa od 2.037,17 kuna, odnosno 270,38 eura sa zateznom kamatom od 25. travnja 2007. do isplate.

12. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 0,50% iznosa kredita, sadržana u članku 12.3. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

13. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 19.4.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012425287, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 90.300,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno 0,50% od iznosa kredita unaprijed,

- da je odobren kredit za kupnju stambenog objekta i adaptaciju K. O. [katastarska općina], zk.ul.br.

8167, [broj poduloška], kč. br. [katastarska čestica],

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 270,38 eura

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16.12.2015. sklopili dodatak ugovoru o kreditu broj 9012425287 radi provedbe postupka konverzije kredita.

14. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP).

14.1. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

14.2. Člankom 81. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

14.3. Člankom 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

14.4. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 12.3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 12.3. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

14.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 81. stavka 1. i 2. i članka 82. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Tužitelj je potrošač u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju nekretnine, stana, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit utrošio za kupovinu stana koji mu je bio potreban za život. Tuženik pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

16. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 12.3. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužitelja, te pročitao predmetni ugovor o kreditu.

17. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pa je tako i tužitelj iskazao kako nije niti mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, iako je to htio.

18. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 0,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 85. ZZP-a jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

18.3. Budući se o odredbi članka 12.3. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP-a.

18.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 12.3. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

19. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 12.3. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 12.3. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO- a od pet godina nije protekao.

20. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

20.1. Tužitelju zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa 270,38 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tuženika izvršena 25.4.2007., pa kako tužitelj potražuje zateznu kamatu koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15% za razdoblje od 25. travnja 2007. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., to mu je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

21. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 0,50% iznosa kredita, sadržana u članku 12.3. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 270,38 eura sa zateznom kamatom od 25. travnja 2007. do isplate.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

23. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP).

24. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, s obzirom na vrijednosti predmeta i konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 20.10.2023. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištima od 26.3.2025. i 19.9.2025. za svako u visini od po 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 12,50 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 112,50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 281,25 eura. Tužitelju su priznate i pravilno obračunati troškovi pristojbe na tužbu od 6,64 eura i na presudu u iznosu od 6,64 eura, pa mu ukupno dosuđen trošak iznosi 294,53 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 17. listopada 2025. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

25. Tužitelj je djelomično odbijen sa zahtjevom za naknadu troška ovog postupka u ukupnom iznosu od 125,00 eura i to za sastav podneska od 6.12.2021., budući da isti nije bio potreban za vođenje ovoga spora sukladno članku 155. ZPP-a, da je isti dostavljen i prije samog slanja tužbe na odgovor, pa niti sud, a niti tuženik nisu dali povod nastanku toga troška, a tužitelj je odbijen i za naknadu troškova za sastav podneska od 9.4.2025., budući da je isti mogao i na pripremnom ročištu predložiti kako tužitelj ne može osobno pristupiti na raspravu, pa isto nije morao učiniti kasnijim podneskom. Stoga je odlučeno kao pod IV. izreke ove presude.

26. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka budući je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 23. listopad 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika