Poslovni broj: P-991/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice HMZ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnica Zrinka Bojanić , odvjetnica iz Zagreba, Metalčeva 5/VIII protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 , kojeg zastupaju punomoćnici HM ,Ivan Dilber i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko ,Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 9. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice Valentine Draksler Fumić, odvjetnice iz Zagreba i zamjenika punomoćnika tuženika LM , odvjetničkog vježbenika iz Zagreba , dana 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužiteljici: HMZ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj]: isplati iznos od 5.539,18 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja se obračunava po navedenoj stopi počam od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

II. Tuženiku : ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 se nalaže da tužiteljici : HMZ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupaka u iznosu od 1.925,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana 17. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice: HMZ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 579,94 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,52 EUR od 2. 2. 2006. pa do isplate,

- 7,28 EUR od 2. 3. 2006. pa do isplate,

-9,75 EUR od 2. 4. 2006. pa do isplate,

- 8,82 EUR od 2. 5. 2006. pa do isplate,

- 7,91 EUR od 2. 6. 2006. pa do isplate,

- 9,71 EUR od 2. 7. 2006 pa do isplate,

-10,27 EUR od 2. 8. 2006. pa do isplate,

-7,10 EUR od 2.9. 2006. pa do isplate,

-8,14 EUR od 2.10. 2006.pa do isplate,

-7,96 EUR od 2. 11. 2006. pa do isplate,

- 9,42 EUR od 2.12. 2006. pa do isplate,

- 13,60 EUR od 2. 1. 2007. pa do isplate,

- 16,41 EUR od 2. 2. 2007. pa do isplate,

- 15,10 EUR od 2. 3. 2007. pa do isplate,

-15,86 EUR od 2. 4. 2007. pa do isplate,

- 22,97 EUR od 2. 5. 2007. pa do isplate,

-24,72 EUR od 2. 6. 2007. pa do isplate,

- 27,02 EUR od 2. 7. 2007. pa do isplate,

-27,00 EUR od 2. 8. 2007. pa do isplate,

- 23,85 EUR od 2. 9. 2007. pa do isplate,

-28,54 EUR od 2.10. 2007. pa do isplate,

- 28,66 EUR od 2.11. 2007. pa do isplate,

- 25,36 EUR od 2.12. 2007. pa do isplate,

- 25,72 EUR od 2. 1. 2008. pa do isplate,

-19,83 EUR od 2. 2. 2008. pa do isplate,

-14,86 EUR od 2. 3. 2008. pa do isplate,

-9,95 EUR od 2. 4. 2008.pa do isplate,

- 21,47 EUR od 2. 5. 2008. pa do isplate,

- 24,67 EUR od 2. 6. 2008. pa do isplate,

-21,17 EUR od 2. 7. 2008. pa do isplate,

- 28,14 EUR od 2. 8. 2008. pa do isplate,

-26,57 EUR od 2. 9. 2008. pa do isplate,

- 19,69 EUR od 2.10. 2008. pa do isplate,

- 11,90 EUR od 2.12. 2008. pa do isplate,

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , Jadranski trg 3 a, OIB: 23057039320 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.600,00 EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljica HMZ u tužbi tvrdi da je s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke zaključila Ugovor o kreditu dana 11. siječnja 2006, i to broj 2402006-1031262160/51400607-5102799034 i tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 121.860,57 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama i navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina, u mjesečnim anuitetima, s time da tužiteljica navodi da je za trajanja otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana na štetu tužiteljice , a sve to sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da je redovna godišnja kamatna stopa promjenjiva, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom budući da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129.13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401.12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, među inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna i ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249.14-02 od 9. travnja 2015. te nadalje tužiteljica tvrdi da je prema čl. 1. predmetnog Ugovora ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (dalje:CHF), a Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. poslovni broj : Pž-6632/17 utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne Novine'', br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11 i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'', br. 79/07., 125/07 i 79/09, dalje: ZZP), koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika te nadalje tužiteljica tvrdi da je s tuženikom zaključila i Aneks uz ugovor o kreditu dana 18.ožujka 2016., koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju no međutim tužiteljica potpisom tog ugovora te provedbom konverzije nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF, jer u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF i da ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji tako da posljedicu koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu „Franak“, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF je ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje), a cilj ZID ZPK iz 2015. nije bio obeštetiti tužiteljicu , kao potrošača niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate niti je tuženik vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih Ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti Euro i time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30. rujna 2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi , koja se mijenja odlukom banke pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope, koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima dok se nakon 30. rujna 2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti euro i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom, promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu ,,uzmi ili ostavi" , dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na eurske kredite i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužiteljica učinila do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan i nastala preplata se nije vraćala potrošaču već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu i stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana , koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos, a tužiteljica nije imala bilo kakvu mogućnost pregovora o ponuđenom Dodatku ugovora, jer bi prigovorom na bilo koji aspekt Dodatka ugovora i nepotpisivanjem Ugovora ostala bez provedbe konverzije , koju je morala prihvatiti u roku od 30 dana, kako to propisuje odredba čl. 19.e. st. 5. ZID ZPK/ 72 te je pregledom Dodatka ugovora o kreditu vidljivo da se tužiteljica nigdje nije odrekla svojih potraživanja niti se odrekla prava na potpuno obeštećenje niti se odrekla tužbe i sudske zaštite niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom,štoviše, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne Novine" br. 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava te tužiteljica ističe kako uz prethodno navedene iznose , koji su predmet tužbenog zahtjeva u već ranije pokrenutom postupku pod poslovnim brojem: P-5397/2019 potražuje od tuženika i tzv. razliku glavnice, jer prilikom konverzije tuženik je tužiteljici odredio veću glavnicu od one , koja bi na dan 30. rujna 2015. bila da se između stranaka primjenjivao prvi otplatni plan i početni tečaj, odnosno kakva bi bila da tijekom ugovornog odnosa nije dolazilo do povećanja tečaja i promjene kamatne stope, a isto tako prilikom izražavanja glavnice u valutu EUR tuženik nije primjenjivao tečaj CHF kakav je bio u trenutku odobrenja kredita tužiteljici i prema inicijalnim izračunu ta razlika iznosi 5.894,77 EUR/ 44.414,11 kn i s obzirom na to da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine'' , br. 35.05., 41.08., 125.11., 78.15. i 29.18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO tako da tužiteljica od tuženika traži isplatu iznosa od 5.894,77 EUR/44.414,11 kn s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana od 30. rujna 2015. , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude te osim toga tužiteljica tvrdi da je između istih stranaka već u tijeku postupak u kojem ona pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu zahtijeva obeštećenje sa naslova primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli , a tzv. razlika glavnice, koju tužiteljica potražuje u ovom postupku izravna je posljedica primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je u parničnom postupku koji se vodi pod poslovnim brojem: P-7721/2019 zaključen prethodni postupak, međutim do sada se nisu izvodili nikakvi dokazi, a tužiteljica naglašava kako bi se u ovom predmetu trebali izvoditi i isti dokazi kao i u ranije započetoj parnici, a i odluka o postavljenim tužbenim zahtjevima u parnici poslovni broj: P-7721/2019 bi predstavljala prethodno pitanje za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu u ovom predmetu, jer je i za odlučivanje o isplati tzv razlike glavnice potrebno raspraviti i utvrditi iste činjenice (ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope) tako da tužiteljica predlaže spajanje navedenih parničnih predmeta.

2. Tužiteljica je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 5. lipnja 2025. precizirala tužbeni zahtjev tražeći od tuženika isplatu iznosa od 5.539,18 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2015. , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke u odgovoru na tužbu prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda ,jer da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj: 5102799034 od 11. siječnja 2006. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke i time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14- dalje: ZPP), dakle, nadležnost suda je sporazumno određena i nadležnost suda čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci i s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika suda poslovni broj Su-IV- 223/2023-6 od 25. rujna 2023. Općinski sud u Zlataru određen kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao suda pred kojim je tužiteljica podnijela tužbu, tuženik ističe da pri određivanju svrsishodne delegacije od strane višeg suda nije bilo uzeto u obzir da je Ugovorom o kreditu bila ugovorena prorogacijska klauzula u korist Općinskog suda u Rijeci te da iz tog razloga nije niti bilo moguće odrediti svrsishodnu delegaciju nadležnosti u korist naslovnog sudu, a obzirom da niti Općinski građanski sud u Zagrebu nije bio nadležan za odlučivanje u ovom postupku, a isto tako tuženik ističe da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 22. ZPP-a, i to iz razloga što predmetno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije rješenje kojim je drugostupanjski sud odlučivao povodom prigovora mjesne nenadležnosti, a što je u istovrsnom predmetu potvrđeno od strane Županijskog suda u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja: Gž-726/2022-2 od 22. kolovoza 2022. te ujedno niti odredba čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, a što je također u istovrsnom predmetu potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj :Gž-920/2022-2 od 12. listopada 2022. tako da tuženik predlaže da se Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari te da se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostavi Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu, a podredno tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te također ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, jer tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice nego i od strane drugih osoba te bi stoga tužiteljica mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sama vršila , kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan, a što se osporava u cijelosti, a iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane RM , a na tužiteljici je teret dokaza da je ona stvarno izvršila te uplate pri čemu tuženik upućuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III- 3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje te nadalje , tuženik ukazuje i na odredbu čl. 161. Zakona o obveznim odnosima da obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, ali i bez njegova znanja i s obzirom da se tužiteljica nije usprotivila plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba, a u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba, koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužiteljice već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba te također tuženik osporava tužiteljici da ima status potrošača i ukazuje na čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) gdje se navodi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem , koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne nekomercijalne svrhe, a tuženik ističe da se status potrošača ne presumira već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici, a u svakom pojedinačnom predmetu potrebno je utvrditi i dokazati status potrošača te nadalje tuženik tvrdi da odlučna činjenica , koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik dana 3. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljičin kredit , koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu poslovni broj: Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. donio rješenje poslovni broj: Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude i Vrhovni sud Republike Hrvatske konačno je zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata , s time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske naveo ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” i Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske pa prema shvaćanju tog suda , a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. te Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera, a glede pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva tako da navodi : „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona tako da slijedom navedenog Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita , koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. , a da u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve , koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama pa s obzirom na konkretan slučaj Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužiteljica kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i tužiteljica je prihvatom konverzije , odnosno sklapanjem Aneksa pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ju stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita pa stoga tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama, s time da tužiteljica u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 , odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi joj pripadalo eventualno neko pravo na isplatu te također tužiteljica ističe presudu Suda Europske unije poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20, kojom odlukom je taj sud odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodio imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je sud u navedenoj odluci utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija pa tako niti pravo povrata navodnih koristi i to zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive i cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske unije je u pravnoj stvari poslovni broj: C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer se navedeni članak temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste, koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te toč. 3. navedene odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci, odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno) i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta dok je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Aneksa, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, a što se tiče tužbenog zahtjeva tužiteljice s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom , tuženik ističe prigovor zastare, jer je Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen dana 3. veljače 2016., a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužiteljice . s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, a na navodno stjecanje bez osnove imao bi se primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima pa kako je dana 3. veljače 2016. izvršena konverzija pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara i u svezi s Aneksom Ugovora o kreditu broj 5102799034 od 2. veljače 2016., a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužiteljica u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje , tuženik tvrdi da je člankom 5.2. Aneksa broj 5102799034 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 67.004,97 EUR-a i tužiteljica je pristala na sklapanje Aneksa kojim su sporazumno određeni uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje te stoga tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 5.894,77 eura, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju i glede nedopuštenosti nepoštenosti primjene valutne klauzule izražene u CHF tuženik ističe da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda Europske unije u predmetima poslovni broj: C- 81/19 i C-243/20, jer zaključak Suda Europske unije je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja te odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju , koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, dakle ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dok glede informiranosti tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora , odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora tako da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik u reklamnom materijalu kao i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužiteljicu na bilo koju opciju iz ponude, težište je stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužiteljica mora biti svjesna i na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. i tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužiteljici prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute i navedene informacije tužiteljica je mogla dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr., a tuženik je tužiteljicu, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, a i iz Ugovora o kreditu razvidno je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju tuženika za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja i nadalje, tužiteljica je potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja i također tuženik tvrdi da je tužiteljica bila informirana da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro, dakle iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , s time da tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu, kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 10,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 12.186,06. , a u trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 12. siječnja 2006.) depozit od CHF 12.186,06 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je 58.154,32 kn (CHF 12.186,06 x 4,7722 – srednji tečaj tuženika) pa s obzirom da je nesporno da je trenutno tečaj CHF u odnosu na HRK viši nego kada je depozit bio ugovaran i naplaćen iz kredita (dana 12. siječnja 2006.), razvidno je kako će tužiteljica prilikom isplate predmetnog depozita profitirati na povećanju tečaja CHF pa se stoga i opravdano postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužiteljica preuzela ugovaranjem predmetnog kredita tako da iz svega proizlazi da je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i uz to je tužiteljica i profitirala ugovaranjem oročenog depozita, s time da nadalje tuženik navodi da nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama, jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF i tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama, a bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik, koji si tuženik, kao Banka ne može priuštiti, odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku i odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke , koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku ( ,,Narodne novine '' br. 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti) pa stoga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu odluku Hrvatske narodne banke , kao i limit iz odluke, tuženik ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora i plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima , što je razvidno i iz dopisa Hrvatske narodne banke od 10. lipnja 2013., a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija , banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF i tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije tako da u slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužiteljica , to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama, jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama pa tuženik zaključno navodi odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti , nadalje tužiteljica je, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu pa tako i za švicarski franak te u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva i navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ pa ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim tako da slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbaci tužbu tužiteljice, podredno da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice , kao neosnovane te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. Tuženik je podneskom od 24. svibnja 2024. podnio prigovor radi prijeboja s tražbinom tužiteljice i to manje plaćenih iznosa s osnova tečaja , odnosno s osnova preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 579,94 EUR ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja ) s zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

5. Tužiteljica u odgovoru na prigovor prijeboja tuženika protivi se istom u cijelosti.

6.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102799034 od dana 11. siječnja 2006., izvadak iz zemljišne knjige ( list 18 spisa ), uvid u potvrdu Javnog bilježnika iz Zagreba Mladena Matoša poslovni broj: OU-43/2006 od 13. siječnja 2006, , uvid u Obavijest o kreditu ( list 21 spisa ) , uvid u Otplatni plan ( list 22 do 25 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope od 6. 10. 2011. s otplatnim planom ( list 26 do 31 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope od 3. 5. 2011. s otplatnim planom ( list 32 do 37 spisa ), uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope od 12. 10. 2010. s otplatnim planom ( list 38 do 43 spisa ),uvid u Obavijest o promjeni kamatne stope od 1. 4. 2009. s otplatnim planom ( list 46 do 51 spisa ), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 8. 1. 2008.( list 52 i 53 spisa ), uvid u Obavijest o povećanju kamatne stope ( list 54 spisa ), uvid u Obavijest o usklađivanju kamatne stope od 30. 12. 2013., uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 7. 2016. do 31. 12. 2016. ( list 57 i 58 spisa ), uvid o Obavijest o kreditu za razdoblje do 30. 6. 2016. , Obavijest o usklađivanju kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 1. 2018. do 30. 6. 2018. , uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 7. 2018. do 31. 12. 2018., uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 1. 2017. do 30. 6. 2017., uvid u Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. 1. 2019. do 30. 6. 2019.,uvid u Otplatni plan ( list 77 do 106 spisa ), uvid u Aneks broj 1 ( jedan ) Ugovora o kreditu broj: 5102799034 od 3. veljače 2016. , uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Marije Baković poslovni broj: OV-2574/16 od 5. veljače 2016., uvid u Otplatni plan za kredit ( list 113 do 120 spisa ), uvid u Pregled prometa po partiji kredita 5102799034 za razdoblje od 12. 1. 2006. do 30. 9. 2015. ( list 121 do 130 spisa ), uvid u Pregled prometa po partiji kredita 5102799034 za razdoblje od 1. 9. 2015. do 11. 4. 2019. ( list 121 do 130 spisa ),uvid u Obračun banke ( list 135 do 142 spisa ), uvid u Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom broj: 2402006- 1031262160/85406010-8301034067 od 12. siječnja 2006. , uvid u članak ,,Informacija Pojam ,,valutna klauzula '' i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom uz grafički prikaz ( list 225 do 229 spisa ), uvid u Obrazac VR-1 Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama ( list 248 i 249 spisa ), uvid u Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. ( list 250 do 261 spisa ) , uvid u Deviznu poziciju u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital 2004 - 2012. , uvid u Obavijest o izračunu konverzije kredita ( list 329 i 330 spisa ), uvid u Izračun konverzije kredita broj: 6102799034 ( list 331 do 334 spisa ), uvid u Promet po kreditu ( list 335 do 339 spisa ), uvid u Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR ( list 340 i 341 spisa ), uvid u Nacrt Aneksa Ugovora o kreditu ( list 342 do 347 spisa ), uvid u Letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR ( list 348 do 351 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja ''d.o.o. iz Zagreba i saslušana je tužiteljica HMZ.

7.

Nesporno je da je tužiteljica HMZ , kao korisnik kredita s tuženikom ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke , kao kreditorom sklopila dana 11. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj: 2402006 - 1031262160/51400607-5102799034, , kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 121.860,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i stranke su ugovorile rok vračanja u 360 mjeseci od puštanja kredita u tečaj s iznosom mjesečnog anuiteta od 617,45 CHF te je ugovorena valutna klauzula , a da će se povrat obveza s kamatama , naknadama i drugim eventualnim troškovima obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro -računa banke i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja , a također su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50 % godišnje , a da su stranke suglasne da se mogu vršiti promjene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te je također između stranaka ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i da je korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti 1,00 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn obračunate s datumom Ugovora te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana, a u čl. 3. Ugovora ugovoreno je da je namjena kredita ,,Stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine ''

8. Nesporno je da je navedeni Ugovor solemniziran od strane Javnog bilježnika u Zagrebu Mladena Matoša pod poslovnim brojem : OU-43/2006 od 13. siječnja 2006.

9. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 3. veljače 2016. zaključili Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102799034 , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da nedospjela glavnica kredita po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 67.004,97 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja sukladno otplatnom planu.

10. Nesporno je da je Aneks broj 1 ( jedan ) Ugovora o kreditu broj: 5102799034 od 3. veljače 2016. solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Marije Baković poslovni broj: OV-2574/16 od 5. veljače 2016.

11. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice , kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora glede promjene kamatne stope i to čl. 8. Ugovora da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50 % godišnje , a da su stranke suglasne da se mogu vršiti promjene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke te glede valutne klauzule i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, dio odredbe iz čl. 3. ,,uz čvrstu valutnu klauzulu '' odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „valutna klauzula... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“ ,zatim je sporno da li je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom predmetu , da li je tužiteljica potrošač , da li se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom Ugovoru , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina tužiteljice i tuženika te u kojem iznosu.

12. Tužiteljica HMZ je izjavila da je uzela kod tuženika kredit 2006. radi kupnje stana, a kako bi zasnovala svoju obitelj i stanovala u stanu , a iznos kredita bio je 78.000,00 CHF s rokom otplate na 30 godina. Tužiteljica tvrdi da i sada otplaćuje predmetni kredit.Tužiteljica nadalje tvrdi da joj je od strane bankarske službenice tuženika ponuđen kredit u CHF kao najbolji i najpovoljniji kredit, a da se informirala i kod drugih banaka, ali joj je kod tuženika ponuđen najpovoljniji i najbolji kredit, a to prema navodima tužiteljice znači da joj je početna mjesečna rata bila 3.200,00- 3.300,00 kn, međutim mjesečna rata je porasla te je najviša bila oko 5.000,00 kn.Tužiteljica tvrdi da ju prije uzimanja kredita banka nije obavještavala o stabilnosti, odnosno nestabilnosti tečaja CHF niti joj je objašnjavala u vezi kamatne stope , ali da je u početku bankarsku službenicu pitala o jačanju odnosno slabljenju tečaja CHF, međutim tvrdi da je od strane banke to ,,šturo" objašnjeno. Tužiteljica tvrdi da joj nije objašnjeno od strane tuženika da taj kredit zapravo predstavlja veliki rizik niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Tužiteljica navodi da je pročitala predmetni ugovor i potpisala ga u najboljoj vjeri, ali da nije bankar i nema znanja u vezi bankarskih pojmova i poslova , a taj ugovor je sastavila banka bez mogućnosti da ona kao korisnik kredita utječe na promjenu ikakvih odredbi.Tužiteljica navodi da je bila i kod Javnog bilježnika radi solemnizacije tog ugovora, ali joj Javni bilježnik nije ništa posebno objašnjavao u vezi odredbi predmetnog ugovora. Tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja ugovora, a i kasnije nije bila vlasnica obrta niti tvrtke , jer je uzimala kredit u dobi od 26 godina , a radila je tada kao i danas u Centru za rehabilitaciju ,,Stančić'' u Dugom Selu.Tužiteljica tvrdi da još uvijek stanuje u predmetnom stanu, koji je na adresi [adresa] i s njom u stanu živi njezin bivši suprug GM, kao i dvoje djece.Tužiteljica tvrdi da ona osobno otplaćuje predmetni kredit i u početku kad je uzimala kredit imala je administrativnu zabranu, ali se 2011. teško razboljela od karcinoma dojke pa je plaćala kredit tako da je podizala novac s tekućeg računa i uplaćivala iznose banci, ali s obzirom da je jedno vrijeme bila fizički loše zbog bolesti nije osobno mogla otići u banku i platiti kredit već je to učinio GM njezinim novcem.Nadalje, tužiteljica tvrdi da zbog svoje bolesti se nije mogla informirati i tražiti objašnjenja zbog čega je došlo do takvog povećanja mjesečne rate, ali joj je sve bilo poznato iz medija. Tužiteljica tvrdi da je 2015. konvertiran kredit iz CHF u EUR, a s obzirom i na svoje zdravstveno stanje je pristala na konverziju i odlučila se za istu kako bi joj rata kredita bila manja. Tužiteljica ,,misli'' da je na svoj zahtjev tražila konverziju kredita, a ne sjeća se da bi banka uputila kakav dopis o tome da može konvertirati kredit. Nadalje , tužiteljica tvrdi da joj prilikom konverzije nije priznat nikakav iznos kao preplata.Također tužiteljica navodi da što se tiče otplate kredita nakon konverzije dolazi do neznatnih manjih porasta rate pa je tako rata sada 422,00 EUR mjesečno.Tužiteljici nije bio poznat pojam valutne klauzule i to joj je vrlo ,, šturo'' objašnjeno i prikazano u ugovoru, ali joj nije prezentirano što zapravo znače rizici te valute.Tužiteljica tvrdi da je bila u braku sa GM u vrijeme kada je on njenim novcem uplaćivao mjesečne rate kredita, a da su se razveli nakon njezine bolesti.Tužiteljica navodi da je općenito pročitala odredbe ugovora o kreditu , odnosno s tuženikom nije prolazila odredbe ugovora članak po članak ugovora.

13. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i tuženika nepoštene pa prema tome i ništetne.

14. Osim toga , valja reći da odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Prema čl. 269 st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 Zakona o obveznim odnosima propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

16. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ,,promjenjive" kamatne stope koju je tužiteljica platila niti je određena niti odrediva.

17. Naime, kamatna stopa mijenjana je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavještavao tužiteljicu bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu čime su se povećavali anuiteti tužiteljice .

18. Predmetne ništetne ugovorne odredbe omogućile su tuženiku da promjenu početno ugovorene kamate čini ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) promjenljivost pa je time uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice , koju promjenu ona nije mogla predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogla provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije.

19. Dakle, dio odredaba predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice , kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora glede promjene kamatne stope i to čl. 8. Ugovora da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50 % godišnje , a da su stranke suglasne da se mogu vršiti promjene kamatne stope , kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke protivne su odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

20. Temeljem navedenih ništetnih odredbi tuženiku je omogućeno jednostrano mijenjanje početno ugovorene kamatne stope bez primjene objektivnih i provjerljivih parametara na temelju kojih bi i druga strana mogla izvršiti točan izračun , odnosno provjeru promijenjene kamatne stope za određeno razdoblje odnosno kada se ispune određene ,,ugovorene" okolnosti i druga ugovorna strana bi trebala moći primjenom novonastalih okolnosti izračunati kolika će joj biti kamatna stopa za naredno razdoblje, a kamatna stopa je mijenjana na način da je povećavana i tužiteljica nije mogla izračunati kako se do nje dolazi.

21. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga mijenjao početnu kamatnu stopu niti je dokazao kako je utvrdio kamatne stope različite ,odnosno veće od početne, a prema uvjerljivom iskazu tužiteljice , ona je samo obavještena o promjeni kamatne stope bez mogućnosti pregovaranja o istoj te bez bilo kakvog utjecaja na promjenu kamatne stope i prema uvjerljivom iskazu tužiteljice upravo kamatna stopa , koja je u početku bila ( 4,50 % ) predstavljala je razlog sklapanju tih Ugovora od strane tužiteljice.

22. Nadalje, razlozi banaka , odnosno tuženika o opravdanosti promjene (povećanja) kamatnih stopa (kao što su specifičnost usluga kreditiranja, zakonske obveze banaka, zaštita štediša banke, obveze banke o vođenju računa za pozitivno poslovanje banaka, itd.) uz ,,profesionalnu" jednostranu procjenu tržišnih uvjeta (koji banci ostavljaju prostor jednostranog određivanja kamatne stope), što daje banci mogućnost prebacivanja rizika svog poslovanja na korisnika kredita,međutim pritom banka nije vodila računa o rizicima i problemima korisnika kredita te to predstavlja neravnopravnost ugovornih stranaka , odnosno nepoštenost napadnutog dijela odredbi Ugovora.

23. Osim toga , valja reći da tuženik predstavlja bankarsku instituciju , kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja dok je položaj tužiteljice u tom smislu ,,slabiji'' uzimajući u obzir stupanj informiranosti dok je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti tako da je tuženik raspolagao stručnim znanjem , koje tužiteljici u okviru promjene kamatne stope nije prezentirao.

24. Dakle, tuženik je na osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj ugovorenoj kamati povećao kamatnu stopu i time od tužiteljice naplatio veći iznos od dugovanog, čime je tuženik tako naplaćeni iznos stekao bez valjane pravne osnove u smislu čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, to je isto dužna vratiti, s obzirom na nepošteno stjecanje, s zakonskim zateznim kamatama u smislu čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima od dana stjecanja.

25. Institut stjecanja bez osnove reguliran je odredbom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove izmijenio kamatnu stopu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

26. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima , propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

27. U ovom predmetu sporan je i dio odredbi glede valutne klauzule i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, dio odredbe iz čl. 3. ,,uz čvrstu valutnu klauzulu '' odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „valutna klauzula... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“

28. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

29. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice , njoj je ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

30. Naime, kako je to gore navedeno tužiteljici je, prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je do povećanja tečaja švicarskog franka i do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

31. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

32. Pri tome valja reći da je tužiteljica prosječan potrošač te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

33. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

34. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora i to dio odredbi glede valutne klauzule i to: odredba čl. 2. u dijelu koji glasi: „...CHF... protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.“, dio odredbe iz čl. 3. ,,uz čvrstu valutnu klauzulu '' odredba čl.7. u dijelu koji glasi: „valutna klauzula... po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja...“

35. Osim gore navedenog valja reći da je sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet NM protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

36. U ovoj pravnoj stvari, kao što je već rečeno primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

37. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka zaključenog dana 3. veljače 2016. Anexa broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102799034. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Anex Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Anexa , odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

38. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Anex koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

39. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

40. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

41. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Anexom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Anexom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Anexa Ugovora tužiteljici nije vraćeno,sve ono što je preplatila.

42. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice , a da je tužiteljica osporila tražbinu tuženika radi prebijanja , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja'' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: izačuna razliku između glavnice koja bi bila dospjela na dan 30. rujna 2015. da se na Ugovor o kreditu nisu primjenjivale ništetne odredbe o kamati i valuti i glavnice koju je banka utvrdila u postupku konverzije kao nedospjelu glavnicu,očitovati se da li je konverzija provedena u skladu sa zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te da li se prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR),zatim očitovati se koje uplate nisu vršene od strane tužiteljice, a sve u skladu istaknutim prigovorom nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice , kao i izračunati novčani iznos, izražen u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram kune na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 2006. do 2009. godine, a sve u skladu s prigovorom radi prijeboja.

43. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića proizlazi da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, iznosi 5.539,18 EUR (konvertirani iznos),zatim da manje plaćeni iznos u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 587,93 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (negativni iznosi) te vještak navodi da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s time da vještak prema Pregledu prometa po kreditu nije mogao u cijelosti utvrditi koje uplate po predmetnom kreditu nije izvršila tužiteljica te je pregled svih izvršenih uplata sa specifikacijom uplatitelja dan u Tabeli 2 iz nalaza.

44. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka , a tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

45. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti , a i stranke na isti nisu stavile primjedbe pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje navedenog vještaka.

46.

Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita i početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, iznosi 5.539,18 EUR (konvertirani iznos) radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

47. Osim navedenog iznosa tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate , koje teku od dana konverzije 30. rujna 2015.

48. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužiteljica nije nepošteni stjecatelj te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

49. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice u iznosu od 579,94 EUR ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja ) s zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa.

50. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužitelj nije stekao ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužiteljica nije niti primila radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II izreke presude.

51. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio za osobne potrebe (za kupnju nekretnine -stana ) pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač.

52. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

53. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužiteljica nije bila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita vlasnik obrta ili tvrtke niti je stan iznajmljivala već ga je koristila za svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji , što proizlazi iz uvjerljivog i životnog iskaza tužiteljice.

54. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice ,jer da je iz dokumentacije razvidno da je tužiteljičin bivši suprug GM otplatio nekoliko mjesečnih rata kredita.

55. Prigovor tuženika nije osnovan.

56. Naime, iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice i prema dokumentaciji u spisu proizlazi da je GM nekoliko plaćanja mjesečnih rata obavljao isključivo u ime i za račun tužiteljice postupajući pri uplatama po nalogu tužiteljice u svojstvu nalogoprimca i to novcem tužiteljice kada ona zbog bolesti ( karcinom dojke ) nije mogla vršiti uplate budući da nije mogla fizički dolaziti u banku , a i tuženik je navedene uplate knjižio upravo na tužiteljičinu partiju kredita tako da je tužiteljica aktivno legitimiran u ovom predmetu.

57. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbine tužiteljice.

58. Prigovor tuženika o zastari tražbine tužiteljice nije osnovan.

59. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a.

60. Glede iznosa razlike preostale glavnice , odnosno što se tiče valutne klauzule valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica u ovom individualnom sporu podnio je tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara tražbine tužiteljice.

61. Tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda , jer da je prema sporazumu stranaka temeljem predmetnog Ugovora o kreditu , kao i općemjesno prema ZPP-u nadležan Općinski sud u Rijeci.

62. Općinski sud u Zlataru , Stalna služba u Zaboku je na pripremnom ročištu rješenjem od 27. svibnja 2024. odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti , jer prema rješenju predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 223/2023-6 od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru , odnosno Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud pa ovaj sud nije ovlašten mijenjati navedeno rješenje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to je valjalo odbiti kao neosnovan prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

63. Tužiteljica je tijekom postupka predlagala da se kao svjedok sasluša GM na okolnost plaćanja mjesečnih rata kredita , jer da je dio rata on platio , a ne tužiteljica , dakle glede prigovora tuženika za aktivnu legitimaciju tužiteljice , a sud je rješenjem od 9. rujna 2025. odbio takav dokazni prijedlog , kao nepotreban s obzirom na uvjerljiv i logičan iskaz tužiteljice te na dokumentaciju u spisu.

64. Tijekom postupka rješenjem od 27. svibnja 2024. odbijen je prijedlog tužiteljice za spajanje ovog predmeta s predmetom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5397/2019, jer taj predmet nije od utjecaja za odlučivanje u ovom predmetu , a s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice .

65. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to :za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 21. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 27. 5. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 6. 6. 2024. po tbr 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 16. 1. 2025. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podnesak od dana 5. 6. 2025. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 27. 8. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 9. 9. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1. 300,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 325,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 17. listopada 2025.

66. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.600,00 EUR.

U Zaboku 17. listopada 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Zrinka Bojanić, odvjetnica u Zagrebu, Metalčeva 5/VIII

2. Odvjetničkog društva Metelko ,Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6