Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-943/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja NS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ani Gujić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupana po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. listopada 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice MS, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Rešeta Partneri d.o.o. Osijek, te zamjenika punomoćnika tuženice DS, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, uz javnu objavu dana 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404607-5105469001 od 26.10.2010. sklopljenog između tužitelja NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steirmärkische Bank d.d, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, a koja: - u dijelu čl. 10. glasi:

''NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000 % (dvaposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.''

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steirmärkische Bank d.d, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju NS [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 305,69 eura (tristopeteurašezdesetdevetcenti) s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28.10.2010. do isplate po stopi koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 29.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steirmärkische Bank d.d, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak od 214,82 eura (dvjestočetrnaesteuraosamdesetdvacenta) sa zateznim kamatama od dana 17. listopada do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 585,18 (petstoosamdesetpeteuraosamnaestcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 11. srpnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je 26.10.2010. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404607-5105469001, a kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.700,00 EUR obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 10. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (tzv. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 2.303,19 kn (305,69 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Rev-673/2023-2 od 13.02.2024.

2. U odgovoru na tužbu od dana 18. kolovoza 2025. tuženica prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti, koji obrazlaže navodeći da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5105469001 od 26.10.2010. (dalje Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, p apredlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i ustupi opredmet mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

2.1. Nadalje tužena ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, ali ne spori visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare i prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.400,00 EUR, dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 305,69 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Osporava tužitelju status potrošača, navodeći da odredba članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. U cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, navodeći da ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku za adaptacijske kredite bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,00 % od odobrenog iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 2.303,19 kn. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva. Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (LS protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 28.10.2010. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. b) Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 22. ožujka 2006. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze. Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti). Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora. Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze. Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog. S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane. Iz ranije citiranog rada dr. sc. ĆS dipl.iur razvidno je da i ovo stajalište tuženika korespondira sa mišljenjima pravne teorije kada se navodi: „Pravno stajalište VSRH-a, nadalje, otvara pitanje početka tijeka zateznih kamata na ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla. Temeljem čl.29.st.1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Jasno je, stoga, da i ZOO veže početak tijeka zateznih kamata uz dospjelost tražbine. No, u pogledu zateznih kamata na ono što je stečeno bez osnove ZOO predviđa posebno pravilo, pa je tako u čl. 115. ZOO-a propisano da zatezne kamate teku od stjecanja ako je stjecatelj bio nepošten odnosno od podnošenja zahtjeva ako je stjecatelj bio pošten. Doduše potrebno je naglasiti da odredba čl. 1115. ZOO-a počiva na premisi da tražbina povrata onoga što je dano bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja, odnosno davanja. U tom smislu, ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“ Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. c) Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Poziva se na odluke Suda EU C-224/2019 i C-84/2019.

3. Tužitelj podneskom od dana 29. kolovoza 2025. osporava navode tuženice iz odgovora na tužbu, kao i prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da Zakon o potrošačkom kreditiranju izričito u čl. 19.I propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. ističe da je nedvojbeno da je tuženik korisniku kredita ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) odredbe Ugovora o kreditu korisnika kredita imaju smatrati onim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetnih odredbi. Da je navedena tvrdnja točna lako će se utvrditi izvođenjem dokaza u postupku, među ostalim predloženim saslušanjem tužitelja. U odnosu na nepoštenost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu tužitelj ističe da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, odnosno korisnika kredita obzirom da su ugovorene bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima. Kao što je već isticao, potpuno je nejasno na temelju čega je tuženik naplatio upravo navedene postotke iznosa kredita te na čemu uopće temelji takvu poslovnu praksu, osim da sasvim nepošteno iskoristi situaciju na strani potrošača koji je zainteresiran za kreditiranje te mu paušalno odredi potpuno neosnovanu naknade. Tuženik se uopće ne trudi prikazati strukturu i visinu navodnih troškova koje ima prilikom obrade kredita, koji troškovi bi trebali opravdati naplaćivanje određene naknade od korisnika kredita, a sve očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova u tom pogledu uopće nema. Moli se naslovni sud da odobri podnošenje ovog kao i svih ostalih budućih očitovanja tijekom postupka. Odobravanje kredita dio je redovnog poslovanja tuženika kojim stvara profit putem raznih opravdanih instrumenata poslovanja (naplaćivanje kamata i sl.), dok razne ulazne i izlazne naknade svakako nisu takav opravdan instrument koji ima stvarno pokriće u poslovanju tuženika, već služe isključivo nastojanju da se na nepošten način ostvari materijalna korist. Tužbu je podnio Općinskom sudu u Osijeku koji prema navedenoj odredbi navedenog Zakon jest mjesno nadležni sud za prebivalište tužitelja potrošača iz ovog predmeta. U pogledu statusa potrošača tužitelja, tužitelj ističe kako se njegov status potrošača utvrđuje se samim uvidom u Ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom zaključio ugovor o kreditu te nije vidljivo da je tužitelj zaključio isti u poslovne svrhe. Svakako nije na tužitelju teret dokaza negativnih činjenica da ugovor o kreditu nije zaključio u poslovne svrhe. Iz ugovora o kreditu je razvidno da je tužitelj zaključio ugovor upravo radi zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba pa je jasno da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, zaključen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti tužitelja. Sukladno čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uglavničava iznos zateznih kamata u visini od 373,95 EUR i postavlja tužbeni zahtjev na način da glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404607-5105469001 od 26.10.2010. sklopljenog između tužitelja NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste & Steirmärkische Bank d.d, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, a koja:

- u dijelu čl. 10. glasi: ''NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000 % (dvaposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =250,00 HRK (dvjestopedeset HRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.

2. Nalaže se tuženiku Erste & Steirmärkische Bank d.d, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju NS [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 305,69 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29.08.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 29.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Erste & Steirmärkische Bank d.d, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju NS [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 373,95 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29.08.2025. do isplate po stopi koja se do dana 31.07.2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 29.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku Erste & Steirmärkische Bank d.d, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužitelju NS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

5. Sukladno čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.)., tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

5.1. Sukladno odredbi čl. 191. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

5.2. U konkretnom slučaju, tužitelj je nakon odgovora na tužbu preinačio tužbu tako što je uglavničio kamate, te time povećao iznos koji tako potražuje od tuženice, jer pored iznosa glavnice od 305,69 eura zahtijeva i isplatu iznosa od 373,95 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 29.08.2025. do isplate.

5.3. Budući je u konkretnom slučaju bio potreban pristanak tuženice, jer je tužba preinačena nakon dostave tužbe tuženici i njegovog očitovanja na navode iz tužbe, a tuženica se na pripremnom ročištu od dana 6. listopada 2025. protivila preinaci tužbe, te da je tužitelj predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost visine uglavničenih kamata, a uzimajući u obzir iznos glavnog potraživanja, to nije bilo svrsishodno dopustiti preinaku tužbe u konkretnom slučaju, radi čega je na pripremnom ročištu od dana 6. listopada 2025. sud donio rješenje kojim nije dopustio preinaku tužbe, sukladno čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

6. Nadalje, sud je na pripremnom ročištu prihvatio prigovor tuženice u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, te donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 305,69 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 305,69 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev-214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).

7. Prije svega, nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

7.1. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 26. listopada 2010., na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.).

7.2. Odredbom čl. 59. Zakona o parničnom postupku, propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

7.3. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

7.4. Odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

7.5. Sud Europske unije u nizu svojih odluka zauzeo je stajalište u potrebi tumačenja citirane Direktive i njenih odredbi implementiranih u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o zaštiti potrošača) na način da se maksimalno pogoduje potrošačima. Najznačajnije odluke Suda koji je regulativu o nepoštenim ugovornim odredbama kvalificirao kao dio javnog poretka te posljedično tome obvezao nacionalne sudove da ex off ispituje nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, a koje se mogu primijeniti na konkretni slučaj su odluke u predmetu Oceano (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) i Penzugyi Lizing (C-137/08).

7.6. Kada se utvrdi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi ista će se utvrditi apsolutno ništetnom ex tunk, što je ustaljena praksa Suda kod potrošačkih ugovora.

7.7. U konkretnoj situaciji, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 14. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tužene, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u sudu sjedišta tužene (Banke), te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Poslovnici tuženice u Osijeku, tužitelj je osoba sa prebivalištem u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na Općinski sud u Rijeci, koji je znatno udaljen (oko 440 km) od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]) za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

7.8. Slijedom navedenog, među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. Zakona o parničnom postupku.

7.9. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika.

7.10. Kako iz Ugovora o kreditu broj broj:2402006-1031262160/51404607- 5105469001 od 26.10.2010. i iskaza tužitelja proizlazi da je sklopljen u Poslovnici tuženice u Osijeku, da tuženica nije osporila da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, to je, u smislu odredbe članka 59. Zakona o parničnom postupku, mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku.

7.11. U smislu odredbe članka 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupu, mjesno nadležan bi bio sud sjedišta tuženice, odnosno Općinski sud u Rijeci. Prema tome, za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski sud u Rijeci, odnosno Općinski sud u Osijeku. Pošto se tužitelj opredijelio za Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tužene ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

7.12. Pored navedenog, treba istaći i to da je odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

7.13. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojemu u sporu u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, mjesno nadležan je i sud mjesta prebivališta potrošača.

8. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost da li isti ima svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženicom o spornoj odredbi Ugovora, te je li od tuženice dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao potvrdu tuženice od 04.04.2025. (list 5. spisa), Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404607-5105469001 od 26.10.2010. (list 6.-11.), obračun naknade za bankarske usluge (list 34.), prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. -2011. (list 35.-36.), te Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 05.07.2010. (list 37.-43.).

8.1. Kako je na pripremnom ročištu održanom dana 6. listopada 2025. tuženica učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na plaćenu naknadu od 305,69 eura, tužitelj je na pripremnom ročištu odustao od prijedloga za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na navedenu okolnost, dok je odbijen sa prijedlogom za financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnost izračuna uglavničenih zateznih kamata, jer sud nije dopustio preinaku tužbe, kako je navedeno.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 26.10.2010. kojom je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 2,00% (dva posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK obračunate s datumom Ugovora, prilikom isplate plasmana, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od slijedećeg dana po plaćanju pa do isplate.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj platio tuženici naknadu na ime troška za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.303,19 HRK / 305,69 eura dana 27.10.2010., te da je tužitelj s tuženicom sklopio predmetni Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5105469001 dana 26.10.2010., kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.700,00 EUR po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

10. Među parničnim strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 2,00% od iznosa kredita, sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, ništetna, ima li tužitelj status potrošača, te da li je nastupila zastara potraživanja.

11. Iz iskaza tužitelja sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 6. listopada 2025. proizlazi da je predmetni Ugovor zaključio kao fizička osoba u Poslovnici tuženice u Osijeku, te nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a kredit je realizirao radi zatvaranja drugog kredita u drugoj banci. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, jer je Ugovor u Banci bio unaprijed sačinjen i dali su mu isti samo na potpis po principu "uzmi ili ostavi" tj. ukoliko mu se ne sviđaju ugovorne odredbe, da ode u drugu banku realizirati kredit. Ne može se sjetiti da li su mu pojašnjavali ugovorne odredbe ili rekli da će morati plaćati bilo kakve naknade vezano za kredit. Pročitao je Ugovor i shvatio ugovorne odredbe koliko je mogao i uočio je da će morati platiti naknadu za obradu kredita, ali mu nitko nije objašnjavao od čega se ta naknada sastoji, koji troškovi se tom naknadom pokrivaju. Naknada je naplaćena putem njegovog računa na način da je umanjen iznos kredita za tu naknadu. Po zanimanju je geodeta, ali radi kao državni službenik i kao što je naveo nema vlastitu obrt, a niti je imao u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

11.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu (list 6.-11.) razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženice, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 10. st. 1. Ugovora (NAKNADA) proizlazi da je ugovoreno da je obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,000% (dvaposto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK obračunate s datumom Ugovora.

11.2. Iz potvrde tuženice (list 5.) od 04.04.2025. proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naknada za obradu kredita naplaćena dana 27.10.2010. u iznosu od 2.303,19 HRK.

11.3. Iz tuženičine Obračuna naknade za bankarske usluge od 26.10.2010. (list 34.) proizlazi da na temelju Odluke o visini kamatnih stopa i naknade Banke (za obavljanje usluga obrade zahtjeva i odobrenja kredita), zaračunava naknadu na odobren kredit po Ugovoru po kreditu broj 2402006-1031262160/51404607- 5105469001 na iznos od 15.700,00 eura protuvrijenost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj u iznosu 2,000% = 2.303,19 kuna, koju je Korisnik kredita dužan uplatiti sukladno Ugovoru o kreditu.

11.4. Iz prikaza procesa obrade kredita za razdoblje od 2004.-2011. (list 35.- 36.) proizlazi koje su faze obrade kredita: savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za kredit (provjerai unos podataka, obrada zahtjeva), odobravanje, izrada i potpisivanje ugovora, instrumenti osiguranja, isplata, slaganje kreditnog spisa i odlaganje.

11.5. Iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u primjeni od 05.07.2010. (list 37. -43.) proizlazi da su naknade za određeni model gotovinskog kredita propisane od 1 do 3,0%. (list 37.) i da je iznos minimalne naknade za obradu kredita 250,00 kn. (list 41.spisa).

12. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, a prigovor zastare neosnovan.

13. Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te je svaka stranka dužna iznijeti činjenice u predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

14. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnisti slobodnog zanimanja .

15. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

17. Nadalje, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 10. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Nadalje, odredbom čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Također, odredbom čl. 74. st. 1. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

18.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

18.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

19. Direktivom 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Sukladno citiranoj odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženici je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na zatvaranje kredita u drugoj banci, dakle za vlastite (osobne) potrebe, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

20.1. Naime, tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljo na Zakonu o zaštiti potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što ista nije niti pokušala dokazati.

21. U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorenoj u članku 10. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja, iz čijeg iskaza proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženice i da nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, već su mu Ugovor u Banci ponudili na potpis po principu "uzmi ili ostavi", prilikom čitanja Ugovora je uočio da će morati platiti ulaznu naknadu, ali mu nitko nije objasnio od čega se ta naknada sastoji i koje troškove pokriva, te mu je iznos odobrenog kredita umanjen za plaćanje te naknade koju mu je tuženica uskratila s računa pri isplati kredita.

21.1. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da istom nije pojašnjeno od čega se sastoji ulazna naknada, da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već je tužitelju ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor, koji je mogao ili potpisati ili odbiti, dakle nije bio u poziciji da može pregovarati o bilo čemu, te da je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i pripremljena od strane banke, jer inače ne bi dobio iznos kredita koji mu je bio potreban.

21.2. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženice, npr. putem promotivnih letaka, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Tuženica je tužitelju trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženica mogla samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor, koji da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, tuženica je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21.3. Dakle, plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 2,00% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

21.4. Pored navedenog treba napomenuti i to da bez obzira što je prema odluci Suda EU u predmetu br. C-621/17 (LS protiv CIB Bank Zrt.), na koju upire tuženica, navedeno da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose i da načelno odredba koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove ne uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača u pravima i obvezama stranaka, u konkretnom slučaju ta odluka prema mišljenju ovog suda nije primjenjiva, jer tužitelju prije sklapanja Ugovora, uopće nisu objašnjeni i predočeni potrebni parametri strukture sporne odredbe o naknadi za obradu kredita.

22. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

23. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o dijelu odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženice i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.), to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 10. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

24. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 10. Ugovora o kreditu, o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanja kredita.

25. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

26. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

27. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

27.1. Za napomenuti je i to da iako je tuženica tijekom postupka navela koje troškove je naplaćena ulazna naknada navodno pokrila (operativni troškovi: trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl., materijalnih troškova: cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd., troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge: npr. trošak poštarine, povezanih regulatornih troškova: npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), tuženica nije navela visinu troškova za svaki od pojedino opisno navedenih troškova i usluga. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog ugovora takvo što nije razvidno.

28. Ovdje treba dodati i to da Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, ne sadrži odredbe prisilne naravi, tako da sukladno čl. 96. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača, ne postoji zakonska odredba, niti propis koji bi bili prisilne naravi, zbog kojih se nepoštenost, a time i ništetnost sporne ugovorne odredbe, ne bi prosuđivala primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

29. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

30. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbo čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

31. Nadalje, tuženica je tijekom postupka učinila nespornim da je naknada za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 305,69 eura / 2.303,19 kn, dana 27.10.2010. Stoga je tuženica iznos od 305,69 eura dužna vratiti tužitelju temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

31.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

32. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 305,69 eura pripada od slijedećeg dana nakon uplate i to dana 28.10.2010. kako to isti zahtijeva, dok je visina stope zatezne kamate dosuđena sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

34 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

34.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 800,00 eura.

34.2. Zahtjev tužitelja za naknadom troška je osnovan do iznosa od 214,82 eura, a koji se sastoji se od troška zastupanja po punomoćnici odvjetnici na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 29.08.2025. od 50,00 eura Tbr. (8.t.1.), zastupanja na ročištu od 6.10.2025. od 50,00 eura (Tbr. 9.t.1.) i na ročištu za objavu presude od 17.10.2025. u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 9.t.3.), te plaćene pristojbe na tužbu od 26,55 eura i pristojbe na presudu od 13,27 eura (u odnosu na vrijednost predmeta spora koji je sud sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku odredio, na pripremnom ročištu) i u skladu je s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. -4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

34.3. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška od 585,18 eura, nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, dok je trošak pristojbe na tužbu dosudio u plaćenom iznosu od 26,55 eura, a na presudu prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, a ne u iznosu od ukupno 100,00 eura kako to tužitelj zahtijeva, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 17. listopada 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu objave presude, rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude.

Dostaviti:

1.Punomoćnici tužitelja

2.Punomoćniku tuženice