Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-598/2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vladan Zečević, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 17. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenice punomoćnika tužitelja HĐ, odvjetničke vježbenice iz Rijeke, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, po objavi od 17. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u članku 2. 4. i 8. Ugovora o kreditu br. 717590 sklopljenog dana 1.03.2006. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela, Rijeka pod brojem OU-337/06 dana 02.03.2006. godine, odnosno sve druge odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu u kojem su stranke ugovorile švicarski franak (CHF) kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita tj. u kojem su ugovorile povrat obveza iz ugovora tj. otplatu kredita po srednjem tečaju HNB-a za švicarski franak (CHF), zatim u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama tuženika te u dijelu u kojem tužitelj u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta, a tužitelj se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.795,21 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku:
– na iznos od 12,15 EUR od 3.4.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 12,03 EUR od 5.5.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 11,38 EUR od 3.6.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 11,01 EUR od 1.7.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 11,00 EUR od 6.8.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 10,89 EUR od 1.9.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 10,89 EUR od 3.10.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 12,44 EUR od 5.11.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 10,11 EUR od 4.12.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,72 EUR od 7.1.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,00 EUR od 2.2.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 17,81 EUR od 6.3.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 16,77 EUR od 3.4.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 17,59 EUR od 5.5.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,92 EUR od 6.7.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,96 EUR od 6.8.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,75 EUR od 31.8.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,63 EUR od 7.10.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 21,72 EUR od 10.11.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 21,89 EUR od 3.12.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 20,36 EUR od 5.1.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 21,60 EUR od 5.2.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 20,06 EUR od 8.3.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 20,23 EUR od 10.3.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 20,22 EUR od 6.5.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 20,96 EUR od 6.5.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,12 EUR od 7.6.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 20,10 EUR od 6.8.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,97 EUR od 6.9.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,12 EUR od 5.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,74 EUR od 1.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,45 EUR od 8.11.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 17,77 EUR od 7.1.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 19,68 EUR od 8.2.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 16,26 EUR od 7.3.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 16,88 EUR od 29.3.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,99 EUR od 11.4.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 16,02 EUR od 5.5.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,32 EUR od 8.7.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,32 EUR od 11.7.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 15,63 EUR od 9.8.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 14,59 EUR od 6.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 13,41 EUR od 6.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 13,14 EUR od 7.11.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 11,59 EUR od 9.12.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 11,82 EUR od 10.1.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 10,54 EUR od 8.2.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 10,18 EUR od 7.3.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 9,68 EUR od 6.4.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 8,67 EUR od 10.5.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 7,71 EUR od 8.6.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 7,42 EUR od 9.7.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 6,22 EUR od 6.8.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 5,64 EUR od 7.9.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 4,82 EUR od 5.10.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 4,24 EUR od 5.11.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 3,24 EUR od 6.12.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 2,63 EUR od 7.1.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 1,66 EUR od 4.2.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 0,93 EUR od 6.3.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 12,16 EUR od 5.11.2008. godine pa do isplate,
– na iznos od 13,87 EUR od 7.1.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 16,40 EUR od 2.2.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 17,67 EUR od 6.3.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 14,73 EUR od 3.4.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 14,26 EUR od 5.5.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 9,63 EUR od 6.7.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 5,50 EUR od 6.8.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 6,95 EUR od 31.8.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 10,02 EUR od 7.10.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 8,19 EUR od 10.11.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 6,50 EUR od 3.12.2009. godine pa do isplate,
– na iznos od 10,44 EUR od 5.1.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 14,08 EUR od 5.2.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 18,07 EUR od 8.3.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 17,03 EUR od 10.3.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 23,63 EUR od 6.5.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 21,87 EUR od 6.5.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 25,42 EUR od 7.6.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 44,04 EUR od 6.8.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 39,77 EUR od 6.9.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 56,03 EUR od 5.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 47,56 EUR od 1.10.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 41,19 EUR od 8.11.2010. godine pa do isplate,
– na iznos od 60,85 EUR od 7.1.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 72,61 EUR od 8.2.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 64,47 EUR od 7.3.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 65,65 EUR od 29.3.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 59,47 EUR od 11.4.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 61,43 EUR od 5.5.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 83,21 EUR od 8.7.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 86,26 EUR od 11.7.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 110,25 EUR od 9.8.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 101,78 EUR od 6.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 88,43 EUR od 6.10.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 88,14 EUR od 7.11.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 87,01 EUR od 9.12.2011. godine pa do isplate,
– na iznos od 91,93 EUR od 10.1.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 97,73 EUR od 8.2.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 97,99 EUR od 7.3.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 94,66 EUR od 6.4.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 96,32 EUR od 10.5.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 98,63 EUR od 8.6.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 96,47 EUR od 9.7.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 96,97 EUR od 6.8.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 95,05 EUR od 7.9.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 91,42 EUR od 5.10.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 96,23 EUR od 5.11.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 99,60 EUR od 6.12.2012. godine pa do isplate,
– na iznos od 97,66 EUR od 7.1.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 91,04 EUR od 4.2.2013. godine pa do isplate,
– na iznos od 96,35 EUR od 6.3.2013. godine pa do isplate,
po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., za vrijeme od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 01. kolovoza 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu br. 717590 sklopljenog dana 1.03.2006. godine, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela, Rijeka pod brojem OU-337/06 dana 02.03.2006. godine u kojoj je ugovoreno da se kredit odobrava u CHF prema srednjem tečaju za HNB-a.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.650,00 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 17. listopada 2025. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 677,58 eura s pripadajućim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1. Tužitelj je ustao tužbom protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d. u kojoj navodi da je dana 1.ožujka 2006., kao korisnik kredita, sa VOLKSBANK d. d. Zagreb, kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu br. 717590 potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela, Rijeka pod brojem OU-337/06 dana 02.03.2006. godine, i to za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.643,00 CHF prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.Tužitelj ističe kako je uslijed promjena provedenih u sudskom registru, trgovačko društvo Volksbank d.d. nastavno poslovalo pod tvrtkom Sberbank d.d., a danas posluje pod tvrtkom Nova hrvatska banka d.d. slijedom čega je tuženik pasivno legitimiran u konkretnom postupku. Ugovori koji su sastavljeni unaprijed poput ovog između tužitelja i tuženika moraju udovoljavati zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta ugovornih odredbi, što zapravo znači da potrošač, ovdje tužitelj, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za njega proizlaze, pri čemu se kao stupanj pažnje uzima pažnja prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću. U konkretnom slučaju ugovor između tužitelja i tuženika nikako nije udovoljio zahtjevu jasno i razumljivo sastavljenog teksta. Tužitelj u vrijeme kada je sklapao ugovor nije bio upoznat niti je imao saznanja o ekonomskom riziku koji za njega predstavlja vezivanje glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o rizicima i karakteristikama konkretne valute CHF te svim rizicima koji vezano za tu valutu mogu dovesti do značajne neravnoteže prava tijekom ugovora na štetu tužitelja, a što je sve tuženiku bilo poznato u vrijeme sklapanja kredita jer je isto utvrdio MMF još 1997. godine. Pogotovo je tuženik trebao informirati tužitelja kako valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula EURO budući da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj franka kao što štiti tečaj eura. Tuženik je propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i to člancima 1. 4. i 8. Ugovora o kreditu. Dakle, tuženik, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, pri ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti o valuti uz koju se vezuje glavnica, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja odnosno što tuženik sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano određuje visinu obveze tužitelja, a što je sve protivno članku 395. Zakona o obveznim odnosima koji ima za cilj zaštitu vrijednosti i osnova ove odredbe podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze. Navedeno dokazuje da je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, da su ugovorne odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne, pa tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika da mu vrati ono što je neosnovano stekao i to preplaćeni iznos zbog valutne klauzule. K tome, tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, donesenu u postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 3. rujna 2019. godine donio presudu i rješenje poslovni broj Rev-2221/18 od kojom je odbijena između ostalog revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen kao tipski te se o odredbama ugovora niti u jednom trenutku nije pregovaralo. Predmetnim ugovorom tuženik je ugovorio s tužiteljem odredbu u kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu u kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa je ništetna. Naime, tuženik je odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi unio u ugovor sa tužiteljem na potpuno nerazumljiv način. Naime, brojni i nepovezani kriteriji općih uvjeta banke ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva tužitelju ili prosječnom potrošaču, već nije razumljiva nikome čemu u prilog ide i činjenica da jedini siguran element o kojem ovisi promjena kamatne stope jest odluka banke za koju nitko pa ni tužitelj nije siguran na temelju čega se donosi! Dakle, osim što je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i ništetna sa aspekta zaštite potrošača, ista je je neodrediva na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima jer ugovorom nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se kamatna stopa mijenjala. Suprotno svim ovim odredbama tuženik nije u ugovor unio niti jedan parametar koji bi bio tržišno provjerljiv, već je ugovorio da se kamatna stopa mijenja odlukom banke koja nije utemeljena na niti jednoj matematičkoj formuli već isključivo na volji same banke odnosno ovdje tuženika. Nesporno je da se pravilnost promjene kamatne stope ne može provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, matematičkih, a posebno ne pravnih, koji bi mogli dati okvir takvoj provjeri, a takav stav zauzima i Europi sud pri donošenju presude C- 26/13. Dakle, osim što je ugovorio nepoštenu kamatnu stopu tuženik je tijekom otplate primjenjivao i anuitetnu otplatu kredita čime je uzrokovao da se kod svakog povećanja kamatne stope smanjuje udio glavnice u anuitetu, zbog čega se kod svakog povećanja kamate usporava smanjivanje glavnice na štetu potrošača odnosno tužitelja. Zbog svega gore navedenog, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena i ništetna te tužitelj iz navedenog osnova potražuje iznos preplaćenih kamata. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništenima odredbe sadržane u članku 1., 2. 4. i 8. Ugovora o kreditu br. 717590 sklopljenog dana 1.03.2006. godine, sklopljenog izmežu tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, potvrđen od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzela, Rijeka pod brojem OU-337/06 dana 02.03.2006. godine, odnosno sve druge odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu u u kojem su stranke ugovorile švicarski franak (CHF) kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita tj. u kojem su ugovorile da se kredit odobrava u CHF prema srednjem tečaju za HNB-a, povrat obveza iz ugovora tj. otplatu kredita po srednjem tečaju HNB-a za švicarski franak (CHF), zatim u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama i naknadama tuženika te u dijelu u kojem tužitelj u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta, a tužitelj se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.472,79 eura sa zateznim kamatama i troškovima postupka.
2. U tijeku postupka je utvrđeno da je pravna osoba Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, ovdje tuženik, brisana iz registra 10. ožujka 2023. temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-23/36488-1, i to jer je to trgovačko društvo prestalo postojati nakon pravomoćno okončanog postupka pripajanja društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4. HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. je već u odgovoru na tužbu kao sljednik prijašnjeg tuženika preuzela postupak što je utvrđeno rješenjem od 6. prosinca 2023.
3. Tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda navodeći kako su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.
4. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03). Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbenih zahtjev uz naknadu parničnog troška.
5. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je specificirao točku 2. tužbenog zahtjeva te potražuje kako je navedeno u izreci presude. Budući da je taj tužbeni zahtjev snižen u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev za ukupan iznos od 677,58 eura, valjalo je primijeniti pravila o povlačenju tužbe. Kako se tuženik u roku od 15 dana od zaprimanja podneska tužitelja u kojem je specificiran tužbeni zahtjev djelomičnom povlačenju tužbe nije usprotivio, na temelju članka 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP-a) odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu i to u povijesni izvadak iz sudskog registra, Ugovor o kreditu broj 717590 (dalje: Ugovor o kreditu), otplatne planove, promet po računu, saslušan je tužitelj i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Prpiću. Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja radi saslušanja osobnog bankara kao svjedoka, jer je predložen na okolnosti iz tužbe (o nedovoljnoj obaviještenosti tužitelja o bitnim značajkama predmetnog ugovora o kreditu), a te su činjenice u konkretnom slučaju utvrđene na temelju ostalih provedenih dokaza, pri čemu tuženik, na kome je teret dokaza o suprotnom, taj dokaz nije predlagao.
7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
8. Dakle, predmet ovog postupka jest zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama banke. Predmet spora je i restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlike s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svakog pojedinog anutiteta, kao i restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlika s osnova promjene kamatne stope a u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu. Pri tome, tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
9. Najprije treba reći kako je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti neosnovan. Tuženik taj prigovor ističe navodeći kako je među strankama ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (odredba 11.3. Ugovora o kreditu). U ovom slučaju predmet spora je utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i isplate, u kojem ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača (kako će se nastavno još obrazložiti), a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo. Navedenim Ugovorom o kreditu između stranaka je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, no tužitelj je u podnesku od 23. studenoga 2022. prigovorio poštenosti takve odredbe. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je zaključen 15. svibnja 2015.), određuje u članku 81. stavak 1. i 2. da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredba članka 81. stavak 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Nadalje, odredbom članka 83. ZZP/03 propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Budući tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba članka 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljevih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 11.3. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tuženika tako da tužitelj na njezin sadržaj nije imao utjecaj, a formulirana je od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu tuženikove poslovnice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Također treba ukazati na praksu Suda Europske unije, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga je ocijenjeno da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna, te iz prednje navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.
10. Stoga je u ovoj pravnoj stvari je na temelju odredbe članka 46. stavak 1. i 48. stavak 1. ZPP-a mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Međutim, pored općemjesno nadležnog suda, za suđenje je prema čl. 59. ZPP-a u ovom sporu mjesno nadležan i Općinski sud u Rijeci kao sud sjedišta tuženikove poslovnice jer je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Naime, budući da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u tuženikovoj poslovnici u Rijeci proizlazi da je spor nastao povodom djelatnosti upravo te jedinice tuženika. Pri tome, pravo izbora između više konkurentno potencijalno mjesno nadležnih sudova pripada tužitelju i on je to pravo u konkretnom slučaju konzumirao upravo podnošenjem tužbe ovom sudu pa je za suđenje nadležan ovaj sud.
11. Nadalje, budući da se tužitelj u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava najprije se ističe da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je prednik tuženika (pravno sljedništvo u ovom postupku utvrđeno je iz povijesnog izvatka iz sudskog registra) u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora o prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je prednik tuženika postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo predniku tuženika prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.
12. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je člankom 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od osam banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
13. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
14. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
– da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 1. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 31.643,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja s rokom vraćanja od 84 mjeseci;
– da je kao kredit odobren kao namjenski kredit za kupnju vozila (čl. 3. Ugovora o kreditu);
– da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po prodajnom tečaju za devize kreditora, važećem na dan dospijeća;
– da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,10 % godišnje;
– da Ugovor o kreditu ne sadrži odredbu u kojoj bi bili navedeni parametri od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, odnosno parametri na temelju kojih se stopa početno ugovorne kamate može promijeniti ili temeljem kojih bi promjenjivost bila barem odrediva niti Ugovor o kreditu sadrži precizno određene i navedene tržišne uvjete koji utječu na promjenu prvotne ugovorene kamatne stope
– da je tuženik temeljem odredbe čl. 2.4. Ugovora tj. odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,10% kamatnu stopu jednostrano mijenjao naviše, i to na 6,10%, 6,70% i 7,40% godišnje.
15. Tužitelj je u bitnom iskazao da su mu sredstva bila potrebna za kupovinu osobnog vozila te je vozilo korišteno isključivo za privatne potrebe. U banci mu je ponuđen ovaj ugovor, sadržaj je u cijelosti pripremila banka, nije bilo mogućnosti pregovora o pojedinim odredbama tog ugovora, tužitelj ga jemogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije mu objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu kako to čini u odnosu na euro. Nisu mu pojašnjeni rizici za ugovaranje ovakvog kredita i nije mu rečeno da može doći do porasta anuiteta kako je došlo. Nije mu rečeno na temelju čega i kako će se mijenjati kamatna stopa. U tijeku otplate došlo je do znatnog porasta anuiteta, a tužitelju je rečeno da je ovo povoljan i siguran kredit. Da je sve ovo znao ne bi zaključio ovaj ugovor o kreditu. Ugovor je prije potpisivanja pročitao ali na temelju ovoga što je pročitao nije mogao zaključiti da može doći do ovakvog porasta anuiteta.
16. Sud je iskaz tužitelja prihvatio kao istinit, jer je logičan i životan i sukladan ispravama u spisu. Naime, niti jedna isprava priložena u spis ne govori o tome da bi tužitelj prije zaključenja ugovora bio upozoren na specifične rizike kredita s valutnom klauzulom u CHF te da bi bio upoznat s parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa (o kojima će nastavno biti više riječi), a iz samog sadržaja ugovora vidljivo je da se radi o tipskom ugovoru, čiji je sadržaj bio pripremljen od strane tuženika i kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti.
17. Na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora.
18. Dakle, tužitelj je ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba, u privatne svrhe (za kupnju osobnog vozila) pa se radi o potrošačkom ugovoru. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., dalje ZOO) kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. Međutim obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07). Odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive. Isto tako proizlazi i da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka i da je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci banke iz čega proizlazi da su bile jasne. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja i kamatne stope, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.
20. Naime prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, kakav je i tužitelj, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.
21. Isto tako, niti odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci banke o kreditiranju ne sadrži nikakve određene, transparentne, jasne i lako razumljive kriterije za promjenu kamatne stope, pa tužitelj kao potrošač, na temelju sadržaja te odredbe nije mogao u vrijeme sklapanja ugovora procijeniti bilo kakve ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe. Ovo iz razloga jer odredba ne sadrži niti jedan kriterij temeljem kojeg bi i takva osnova mogla procijeniti i predvidjeti elemente o kojima ovisi visina njegove obveze u pogledu kamate jer za to ugovor ne sadrži niti jedan formulirani i određeni kriterij pa je takva ugovorna odredba protivna savjesnosti i poštenju. Na temelju takve odredbe tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za nju proizlaze iz takve ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg sud cijeni vjerodostojnim jer nije u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima.
22. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita i cijene kredita (iznos redovne kamate), kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
23. Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetne.
24. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
25. Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.
26. Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom članka 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
27. Unatoč tome što je utvrđena djelomična ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutni klauzulu i kamatnu stopu promjenjivu po odluci kreditora, primjenom članka 87. ZZP/03 i članka 105. stavak 1. ZOO-a, predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika i prema kojima se obveze tužitelja obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja. Ništetni dio tih odredbi ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. S obzirom na to da su stranke predmetnog ugovora načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 5,10%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,10%, sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim. Isto vrijedi i za tečaj, koji u vrijeme isplate kredita iznosio 1 CHF=4,676496 HRK, odnosno to je visina tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznata, odnosno navedena u otplatnom planu koji mu je uručen te na koji je pristao. Ovdje se napominje kako bi članak 26. st. 3. ZOO-a, koji propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka, bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena što ovdje nije slučaj, kako je to obrazloženo.
28. Visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta te s osnova promjenjive kamatne stope sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića. Citirani Nalaz i mišljenja sud je prihvatio jer cijeni da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a stranke nisu imale primjedbe na matematički obračun.
29. Prema članku 296. stavak 1. i 3. i članku 323. stavak 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog na dan plaćanja prema tečaju CHF tuženika tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju, zajedno sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, a datumi stjecanja razvidni su iz nalaza i mišljenja vještaka.
30. Prigovor zastare nije osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/2012 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF te nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke, u odnosu na prednika tuženika postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 26. kolovoza 2021. (list 1 spisa) nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
31. Međutim, nije osnovan zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe sadržane u članku 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se kredit odobrava u CHF prema srednjem tečaju za Hrvatske narodne banke. Tom odredbom naveden je iznos kredita koji je odobren tužitelju uz primjenu valutne klauzule u CHF po tečaju važećem na dan korištenja kredita. Budući da je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tužitelju taj tečaj bio poznat i da je na njega pristao (jer su mu se njegove obveze prikazale upravo s obzirom na taj tečaj), radi se jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi, kako gramatički (jezično) tako i sadržajno, pa nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Osim toga, tijekom cijelog postupka tužitelj svoj zahtjev radi isplate temelji upravo na razlici između anuiteta kojeg je plaćao prema tečaju važećem na dan plaćanja i tečaja važećeg na dan korištenja kredita, a kojeg je sud i prihvatio, pa bi stoga i u tom smislu bilo proturječno utvrditi ništetnost odredbe koja se veže upravo na tečaj važeći na dan korištenja kredita.
32. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP- a. Naime, tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. dalje: Tarifa).
33. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za:
– sastav tužbe (Tbr. 7. 1. Tarife) 200,00 eura
– sastav podneska tužitelja od 25.4.2025. – očitovanje na nalaz vještaka (Tbr. 8.1. Tarife) 200,00 eura
– zastupanje na ročištu 3.09.2024. (Tbr. 9.1. Tarife) 200,00 eura
– zastupanje na ročištu 9.9.2025. (Tbr. 9.1. Tarife) 200,00 eura
– zastupanje na ročištu 2.10.2025. (Tbr. 9.1. Tarife) 200,00 eura.
Dakle, ukupno je tužitelju odmjeren iznos od 1.000,00 eura što uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju su, uz navedeno, odmjereni i troškovi predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje 400,00 eura, a oslobođen je plaćanja pristojbi u ovoj pravnoj stvari. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a u visini određenoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a.
35. Slijedom svega iznijetoga, odlučeno je kao u izreci.
U Opatiji 17. listopada 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi sukladno odredbi članku 106.a stavak 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
