REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Starom Gradu

Novo riva 3

21460 Stari Grad

Poslovni broj: 90 : P-3964/24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Mariji Pavlinović u pravnoj stvari tužiteljice GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku u Hvaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupanog po punomoćniku odvjetnicima OD Kožul & Petrinovići u Zagrebu radi utvrđenja i isplate, nakon javno održane glavne rasprave zaključene dana 16. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i uz objavu odluke 2025. 17. listopada godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 216-59/2004, od 19. veljače 2004. godine, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita :

GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, kao kreditora HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., danas : ADDIKO BANKA d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, i to odredba članka 5., koja glasi : ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (slovima : jedan cijelih pet posto) jednokratno.''.

II. Nalaže se tuženiku : ADDIKO BANKA d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB : 14036333877, tužiteljici : GH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata ništetno naplaćenog iznosa temeljem odredbe članka 5. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 216-59/2004, od 19. veljače 2004. godine, isplatiti iznos od 1.261,29 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 22. ožujka 2004. godine do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine , po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne

stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena ; za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena ; za razdoblje nakon 1. siječnja 2023. godine do naplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana .

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.125.00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV.Odbija se prijedlog tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 481,15 eura.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se kako je tužba zaprimljena na ovaj sud 21.listopada 2024. godine povučena u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 13, 71 eura.

Obrazloženje

1.Dana 21. listopada 2024. kod ovog suda je zaprimljena tužba tužiteljice u kojoj se navodi kako je dana 19. veljače 2004. godine, tužiteljica kao korisnik kredita sa HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., kao Kreditorom, sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 216-59/2004, te da je tuženik pravni sljednik kreditora. Tužiteljica je nadalje navela kako je temeljem predmetnog ugovora kreditor korisniku odobrio isplatu iznosa od 85.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s rokom otplate od 15 godina. Tužiteljica je nadalje navela kako je odredbom članka 5. određeno da ''Prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,5 % (slovima: jedan cijelih pet posto) jednokratno.“ Da se shodno navedeno radi o ugovaranju tzv. ulazne naknade, o kojoj se odredbi nije pregovaralo, odnosno da tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj iste, već se radilo o tzv. tipskoj odredbi. Da je tuženik koristeći monopolski položaj doveo tužiteljicu do zaključenja opisanog Ugovora, odnosno odredbe, kojom prilikom nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Nadalje je navela kako je okolnost nepostojanja pregovora dovela tužiteljicu u neravnopravan položaj jer se radi o tzv. tipskom ugovoru, a takav neravnopravan položaj doveo je do neravnoteže u pravima i obvezama te povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Slijedom navedenog tužiteljica ističe kako se u tom dijelu radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu su već zauzeti jasni pravni stavovi u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poput Rev- 673/2023, od 13. veljače 2024. godine, Rev-715/2024, od 22. svibnja 2024. i Rev- 1051/2023, od 3. travnja 2024. godine. Da time proizlazi kako je tužiteljici odmah po plasiranju kredita dana 15. studenog 2005. godine, sa opisane osnove zadužen iznos od 1. 275,00 eura, odnosno za taj iznos umanjena isplata kredita. Shodno navedenom tužiteljica ovim postupkom traži utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe o ulaznoj naknadi i povrat neosnovano stečenog iznosa u korist tuženika kao nepoštenog stjecatelja, sa zakonskom zateznom kamatom. Podneskom od dana 08. travnja 2025. godine tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev kako je to pobliže navedeno u izreci.

2. Iz ovih razloga, predloženo je donošenje odluke pobliže opisane kao u izreci ove presude.

3. U odgovoru na tužbu od 26. studenog 2024. godine tuženik je istakao kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Naveo je kako se u konkretnom slučaju radi o turističkom kreditu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa. Tuženik je nadalje naveo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP 03) da se u konkretnom slučaju se ne bi radilo o potrošačkom kreditu. Tuženik je nadalje naveo kako imajući u vidu kako je namjena predmetnog Ugovora o kreditu bila adaptacija kuće u svrhu turističkog iznajmljivanja apartmana, to je razvidno kako nije u pitanju potrošački ugovor. Tuženik je nadalje naveo kako sporna odredba nije bila nejasna. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice te da istu obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom ugovora o kreditu broj 216- 59/2004 u preslici priložen uz tužbu, ostale dokumentacije uz tužbu, odgovora na tužbu tuženika, saslušanjem tužiteljice kao stranke, pregledom ostale dokumentacije priložene spisu.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. predmetnog ugovora koji je sklopljen između tužitelja i prednika tuženika a koja glasi: : ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,5% (slovima : jedan cijelih pet posto) jednokratno.'' te zahtjev za isplatu iznosa od 1.261,29 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, te zahtjev radi naknade parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

7. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tužena banka kao kreditor , zaključili ugovor o kreditu broj 216-59/2004, na iznos od 85.000,00 Eura, s rokom otplate od 15 godina i da je odredbom članka 5. Ugovora o regulirana naknada u iznosu od 1,5 % kao jednokratni troškovi obrade prije isplate kredita. Između stranaka, neprijeporno je da je tuženik naplatio od tužiteljice navedenu tzv. ulaznu naknadu.

7.1.Između stranaka, prijeporno je li takva ugovorna odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna kako to navodi tužiteljica, te je li potraživanje tužiteljice zastarjelo.

8.Tužiteljica u svom iskazu je navela kao je točno da je sa tuženikom sklopila ugovor o kreditu br. 21659/2004 dana 19.02.2004., ali posebno je istaknula kako je nitko od djelatnika banke nije upozorio o tzv ulaznoj naknadi, odnosno da je nitko nije upozorio da će se prije isplate kredita odbiti troškovi obrade u iznosu od 1,5%, niti se o tome pregovaralo. Tužiteljica je istaknula kako su sredstva kredita korištena za sređivanje kuće u kojoj živi sa djecom i dan danas, ali da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu banka ponudila tzv turistički kredit, s koji je bio najsličniji onome što je ona u tom trenutku tražila, te iz toga razloga sklopljen predmetni ugovor. Tužiteljica je navela da iako je sklopljen tzv turistički kredit da su sredstva iz ugovora koristila za sređivanje kuće u kojoj se živi te da se ona turizmom nikada nije bavila.

9. Sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03- dalje ZZP/03) na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, da tuženik to nije dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 1,5 % iznosa kredita, da se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5 Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1 Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te postoji obveza vraćanja utuženog iznosa Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

12. Prema tome, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

14. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a kako to navodi tužiteljica Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

15. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, sud isti smatra neosnovanim. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

16. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također ovaj sud utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO.

17. Prema ocjeni suda , u postupku je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada za odobravanje kredita i to u visini od 1,5 %% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. U odnosu na činjenicu da je tužiteljica bila upoznat sa visinom naknade za obradu ističe se kako ona ne dovodi u sumnju odluku suda, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

19. Nadalje, glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

20. U podnesku od dana 08. travnja 2025. godine tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev kako je to pobliže navedeno u izreci, te je između ostalo zatražila isplatu iznosa od 1.261,29 eura, dok je tužbom zaprimljenom na ovaj sud dana 21. listopada 2024. godine zatražio isplatu iznos od 1.275,00 eura, pa je razvidno kako bi se stoga u konkretnom slučaju radilo o djelomičnom povlačenju tužbe, tj. smanjenju tužbenog zahtjeva za što je sukladno odredbi članka 193. st 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP, bio potreban pristanak tuženika. Tuženiku je navedeni podnesak uručen te je isti u podnesku od dana 14.04.2025. godine naveo kako se ne protivi povlačenju.

21. Također sukladno iskazu tužiteljice kako je sredstva koristila za obnovu kuće u kojoj živi sa svojom obitelji, te da se turizmom nikad nije bavila, te sukladno ovom spisu priloženim dokazima iz kojih proizlazi kako se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, to je razvidno kako je prigovor tuženika kako to ne bi bio potrošački ugovor neosnovan. Iako je tijekom postupka utvrđeno kako su sredstva korištena za obnovu kuće u kojoj se živi, ipak se ističe kako je i u odluci Suda Europske Unije broj C- 347/23 zauzet stav kako :„fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja i s tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja navedene osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedene odredbe.''

22.Obzirom na iznijeto, a budući da sud tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim u cijelosti, isti je valjalo usvojiti donošenjem odluke kao u izreci ove presude.

22. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi članka 154. ZPP-a, i i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te obuhvaća obistinjenje troška sastava tužbe 75 bodova, trošak sastava podneska od dana 17.02.2025.,g, i podneska od dana 08. 4. 2025.g, po 75 bodova svaki, trošak zastupanja tužiteljice na ročištu 26.03.2025 g, 16.09. 2025.g i 16.10.2025.g godine po 75 bodova svaki. Sukladno tome, uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura na koji iznos je dodan trošak 25% PDV-a, ukupno iznosi 1.125, 00 eura, s pripadajućim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkom 3. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53.09 eura budući da u spisu nema dokaza o uplati istih. Također se ističe kako sukladno VPS-u, u konkretnom slučaju odvjetniku pripada 75 bodova za određenu radnju, a na 100 kako je zatraženo troškovnikom.

U Starom Gradu, 17. listopada 2025. godine

Sudac:

Marija Pavlinović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 primjerka, o istoj odlučuje nadležni Županijski sud .Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a o dostavi presude. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud je presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl.335. ZPP-a)

DNA: pun. tužitelja

pun. tuženika

u spis