Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-1502/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužitelja IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukušić Bokan i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zadru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 12. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tužene, dana 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.213,95 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 1,88 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2008. do isplate,

- 4,86 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2008. do isplate,

- 7,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2009. do isplate,

- 7,98 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2009. do isplate,

- 5,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2009. do isplate,

- 5,90 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2009. do isplate,

- 1,75 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2009. do isplate,

- 1,11 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2009. do isplate,

- 0,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2009. do isplate,

- 2,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2009. do isplate,

- 4,85 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2009. do isplate,

- 8,34 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2010. do isplate,

- 7,54 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2010. do isplate,

- 12,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2010. do isplate,

- 11,38 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2010. do isplate,

- 13,13 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2010. do isplate,

- 28,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2010. do isplate,

- 25,16 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2010. do isplate,

- 34,69 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2010. do isplate,

- 31,40 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2010. do isplate,

- 26,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2010. do isplate,

- 37,28 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2010. do isplate,

- 51,49 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2010. do isplate,

- 41,42 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2011. do isplate,

- 44,95 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.02.2011. do isplate,

- 40,46 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2011. do isplate,

- 41,27 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.04.2011. do isplate,

- 60,33 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.05.2011. do isplate,

- 62,18 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.06.2011. do isplate,

- 78,10 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.07.2011. do isplate,

- 69,92 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.08.2011. do isplate,

- 60,97 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.09.2011. do isplate,

- 60,01 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.10.2011. do isplate,

- 59,32 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 30.11.2011. do isplate,

- 63,59 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.12.2011. do isplate,

- 67,31 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.01.2012. do isplate,

- 67,77 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 29.02.2012. do isplate,

- 65,19 EUR počevši od dana koji slijedi danu: 31.03.2012. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 138-50-2717595, s nadnevkom: 18. ožujka 2005. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za troškove obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 481,74 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu:

23.03.2005. pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju IZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.900,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2025., kao dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su on i tužena sklopili Ugovor o kreditu broj: 138-50- 2717595 s nadnevkom 18. ožujka 2005., a koji sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga da je valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tužena da je teretila tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu. Nadalje, da je tužitelju po Ugovoru zaračunala i naplatila naknadu za obradu kredita, na koju nije imala pravo, iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tužene da tužitelju zaračuna i naplati naknadu jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Naime, Ugovor da je u cijelosti pripremila i predložila tužena, a prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženu. Pri tome da je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja, pa upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Slijedom navedenog, tužitelj drži da je navedenim postupanjem tužena tužitelju pričinila štetu, a sebi stekla korist bez osnove, stoga da je tužena, koja je sastavila Ugovor, dužna vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe da nije sporno da je s tužiteljem dana 18. ožujka 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 138-50-2717595, kojim je stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 22.899,19 CHF, a da je ugovorena redovna kamata 5,85% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Ugovor da je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene da ga upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tako, da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega da proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom. Tužena da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja pri sklapanju Ugovora, a tužitelj da je između više ponuđenih valuta odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) da predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Navedenim, da ona nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, da je razvidno da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nadalje, tužena ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, te također osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita ništetna, tužena ističe da je u čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno da se naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te je kao takva jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa da pravnu osnovu za naplatu jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tužene, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Ističe kako nikada nije zaprimila prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita, pa da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene. Prije zaključenja ugovora, tužena da je objasnila svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovorio spornoj odredbi, stranke da su zaključile ugovor. I u odnosu na potraživanje s osnove jednokratne naknade ističe prigovor zastare, pozivajući se na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Također, tužena se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu, a tužitelj da nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tužene niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tužitelj da se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, pa da zužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te naložiti tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu broj:

138-50-2717595 od 18.3.2005. (l.s. 6-9), otplatni plan od 23.3.2005. (l.s. 10-12), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 31.3.2005. do 24.11.2021. (l.s. 13-17), te je proveo dokaz financijskim vještačenjem, a potom izvršio uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Petra Bajla od 6. svibnja 2024. (l.s. 45-51), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je osnovanim u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, uređen i preciziran podneskom od 31. listopada 2024. po provedenom financijskom vještačenju po stalnom sudskom vještaku Petru Bajlu.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja za povratom iznosa koje je preplatio tuženoj s osnova nezakonitog povećanja po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici, te ništetnoj odredbi o obvezi za naknadu za obradu kredita, pa tako, tužitelj zahtjeva da se naloži tuženoj da mu isplati iznos od 1.213,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini plaćeni mjesečni iznos počevši od dospijeća pa do isplate na ime više plaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF (valutna klauzula), da se utvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem je uglavljena naknada za troškove obrade kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, te da se naloži tuženoj da mu s ove osnove isplati iznos od 481,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate.

6. Tako, nije sporno među strankama ovog postupka da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj: 138-50-2717595 dana 18. ožujka 2005., kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.899,19 CHF, radi kupnje novog osobnog vozila kod Citroen Hrvatska d.o.o., uz rok otplate od 84 mjeseca, koji se isplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, važećem na dan dospijeća, te da je ugovorena redovna kamata u iznosu od 5,85% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i da se tužitelju ima naplatiti jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% iznosa kredita.

7. U ovom postupku sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, kao i visina istog, da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, jesu li odredba ugovora o valutnoj klauzuli, te odredba o naknadi za obradu kredita, nepoštene i ništetne, te je istaknut prigovor zastare.

8. Naime, tužitelj saslušan kao stranka ovog postupka, iskazao je da je 2005. zaključio s tuženom Ugovor o kreditu. Naime, bio sam mlad čovjek, taman je dobio stalno zaposlenje, te počeo imati obitelj, pa mu je bio potreban auto, zbog čega je došao u Autokuću Citroen jer je želio kupiti tamo automobil, pa su ga oni uputili da se javi u poslovnicu Raiffeisenbank jer oni s njima rade, zbog čega je i otišao u poslovnicu te banke u Zadru, kako bi kod njih podigao kredit. Tada, kada je prvi put bio, dogovarao je i rekao što mu je potrebno, te su ga uvjeravali, a kao i oni u Autokući da su u tom trenutku najpovoljniji krediti u CHF, a obzirom da i dolar i euro "divlja", zbog čega je pristao na takav Ugovor. Kada ga se pita, iskazuje da je još jednom ili dvaput bio u banci, jer je morao prebaciti svoj tekući račun na koji su mu dolazila redovna primanja iz OTP banke u ovu banku, te mu je kad je došao na potpisivanje Ugovora, isti već bio pripremljen i sastavljen od strane banke. Kada ga se pita, iskazuje da je pročitao ugovor i djelatnici su mu ga pročitali, te zna da mu je odobren iznos od oko 16.000,00 EUR, a da je kredit bio u CHF, pročitao je i da mu je kamata promjenjiva, jednokratne naknade da se ne sjeća, sve što je pisalo u Ugovoru, on da je potpisao, jer je bilo "uzmi ili ostavi", a njemu je trebao auto, te je na sve pristao. Kada ga se pita, iskazuje da nije mijenjao nijednu stavku ovog Ugovora, niti je pregovarao o istima, te opcije nije niti bilo. U početku otplate kredita, rata da je iznosila oko 1.500,00-1.700,00 kuna, a nakon vrlo kratkog razdoblja da je porasla na iznos od oko 3.000,00 kuna, zbog čega je gotovo čitav kućni budžet odlazio na to. Sav odobreni iznos kredita odmah da je uplaćen Autokući Citroen, kao i da je, a obzirom da je Ugovor zaključen na rok od 7 godina, on isti u cijelosti isplatio. Na poseban upit zamjenika svog punomoćnika, tužitelj je iskazao: da mu niti banka, a niti Javni bilježnik prilikom ovjere Ugovora o kreditu nisu upozoravali na rizik zaključenja Ugovora s ovakvom ugovornom odredbom o valutnoj klauzuli, dapače upravo suprotno, svi su ga uvjeravali da je CHF stabilna i najpovoljnija valuta. Na poseban upit punomoćnice tužene, da li je u vrijeme sklapanja Ugovora razumio što znači ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi obrade kredita, tužitelj je iskazao: da je on samo slijedio upute banke, da je po struci vozač, te se ne razumije detaljno u to, i da što je trebao platiti, da je i platio; da nije razumio što znači valutna klauzula; da nije tražio dodatna pojašnjenja tih pojmova, jer da se razumije u to, tražio bih dodatna pojašnjenja, no nije, vjerovao je svojoj banci; da nije tražio ponudu za kredit u drugoj valuti, kao i većina građana u RH, pa da je podigao kredit u ovoj valuti jer je bila prezentirana kao sigurna opcija.

9. Tako, ovaj Sud je stava da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni Presude i Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tužena, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17, u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.2. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03 – dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. ZZP-a, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Dakle, a odnosu na svojstvo potrošača tužitelja, uzimajući u obzir ranije navedene odredbe ZZK, ističe se da jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom Ugovoru o kreditu navedeno, da se kredit odobrava za kupovinu novog osobnog vozila marke Citroen, što proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, u kojem iskazu tužitelj pojašnjava kako je je čitav iznos odobrenog kredita odmah uplaćen od strane banke na račun Autokuće u kojoj je i kupio osobno vozilo, po preporuci istih da je podigao kredit kod tužene, koja mu nije ponudila kredit u nijednoj drugoj valuti, koji ugovor je bio pripremljen unaprijed, bez pregovora o ijednoj odredbi ugovora, kao i da u trenutku sklapanja tužitelj nije imao registriran obrt niti poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, te da automobil koji je financiran predmetnim Ugovorom nije unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno da nije koristio nikakve porezne olakšice na isti u kontekstu poreznih propisa, te da u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

11. Obzirom na navedeno, poglavito utvrđenje da je i tužena, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je zaključila u određenom razdoblju, nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima, to je ovaj Sud utvrdio da je odredba čl. 1. (valutna klauzula) predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, sukladno odredbi čl. 322., u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), te odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. broj 96/03 – dalje ZZP/03) i čl. 96. st. 1. ZZP, to sve jer je tužena iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, te iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice, koji je neizvjestan, i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Tužitelj nadalje predlaže da se utvrdi da je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu u kojem se uglavljuje naknada za obradu kredita, te traži isplatu iznosa od 481,74 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s osnove tzv. naknade za obradu kredita.

12.1. Tako, a obzirom da nije sporno kako je ranije i navedeno, da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određena naplata jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, a da tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela odobravanjem kredita tužitelju, niti je dokazala na što se to točno odnosi visina troškova naknade iz čl. 3. predmetnog ugovora, te da se, kako je već utvrđeno, radi o ugovoru koji je prethodno pripremila tužena, te se o odredbama ugovora koji se odnose na plaćanje naknade nije pojedinačno pregovaralo, a što izričito proizlazi iz iskaza tužitelja, a kojemu kako je navedeno Sud vjeruje, dakle ta odredba bila je unaprijed formulirana od strane tužene, te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, to ovaj Sud drži da i odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetne, pa je odlučeno kao u izreci presude.

13. Obzirom da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da je platio nešto što nije bio dužan, na konkretan pravni odnos ima se primijeniti institut stjecanja bez osnove, propisan odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Također, ističe se da je odredbom čl. 1115. ZOO propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Kako je tužena osporila i visinu tužbenog zahtjeva, to je radi utvrđivanja okolnosti visine preplaćenih iznosa, a temeljem provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Petru Bajlu, koji nalaz i mišljenje ovaj Sud u cijelosti prihvaća kao stručan i objektivan, utvrđeno da je tužitelj uslijed promjene tečaja za CHF od početka do kraja otplate kredita preplatio ukupan iznos od 1.213,95 EUR, te da je jednokratna naknada naplaćena tužitelju na dan isplate kredita dana 23. ožujka 2005. u iznosu od 755,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 3.629,65 HRK, odnosno da iznos naknade konvertiran u EUR iznosi 481,74 EUR.

15. Naime, ovaj Sud je istaknuti prigovor zastare, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnova više plaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF (valutne klauzule), kao i s osnova naknade zbog obrade kredita, otklonio kao neosnovan.

15.1 Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

15.2. Tako, a obzirom tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom, između ostalog, zahtijeva isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost valutne klauzule, te da je odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, pa zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018., te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023., slijedom čega je ista u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO, to je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva prigovor zastare neosnovan.

15.3. Što se tiče zahtjeva za isplatom iznosa s osnova tzv. naknade za obradu kredita, tek ovom presudom je utvrđena ništetnost ove ugovorne odredbe, kako je to navedeno u toč. II. izreke presude, otkada teče i zastarni rok za isplatu s ove osnove, pa je u odnosu i na ovaj dio potraživanja tužitelja, tuženikov prigovor zastare također neosnovan.

16. Slijedom svega navedenog, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, ovaj Sud drži da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate, kao i na povrat iznosa plaćenog s osnova tzv. naknade za obradu kredita. Također, tužitelju je dosuđen tijek zateznih kamata od isplate svakog pojedinog anuiteta koji je sadržavao dio preplaćenog iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe. „Obveza svake strane na plaćanje zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovu ništetnog pravnog posla i koji je dužna vratiti, cijeni se prema odredbama o opsegu vraćanja kod stjecanja bez osnove …“ (VSRH, Rev- 116/86 od 16. lipnja 1988.). Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i svih izvedenih dokaza. Naime, nepoštene odredbe su ugrađene u tipske obrasce kojima se služio tuženik kod ugovaranja predmetne vrste pravnih poslova. Tuženoj, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., jednoj od odluka u kojima je odlučivano u predmetnom postupku zaštite kolektivnih interesa i prava) što ukazuje na zaključak o nepoštenju. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je tužitelju kao stranci koja je u cijelosti uspjela u ovom postupku, priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to trošak sastava tužbe od 13.6.2023. - 100 bodova (Tbr. 7.t.1.), trošak sastava podnesaka od 17.10.2023. i 31.10.2024. – svaki po 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), te trošak zastupanja na ročištima dana 8.11.2023., 10.1.2024. i 12.9.2025. – svaki po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, ukupno iznosi 1.500,00 EUR, čemu valja pridodati trošak predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, što sveukupno iznosi 1.900,00 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove Presude.

19. Slijedom navedenog i obrazloženog, odlučeno je kao u izreci.

Zadar, 17. listopada 2025.

S u t k i nj a

Iva Abfal

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po pun.,

2. Tuženoj po pun.