REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-143/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagrebi, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 2. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnik tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 17. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103626210 sklopljenog dana 18. srpnja 2007. između NB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno=200,00 HRK (dvjesto hrk), obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II. Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 144,30 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana 24. srpnja 2007. do isplate po stopi koja je:

- do 31. prosinca 2007., određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, - od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 naknadi parnični trošak u iznosu od 495,30 EUR, sa zateznom kamatom, tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate, određenom uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.231,25 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. siječnja 2025. navodi da aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koju su sklopili NB, kao ustupitelj i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine. Ističe da su NB i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103626210 od 18. srpnja 2007. Navodi da je čl. 10. ugovora o kreditu predviđeno plaćanje administrativne naknade od 1 % iznosa kredita. Korisnik kredita platio je naknadu u iznosu od 1.087,21 kn / 144,30 EUR zaključno s danom 24. srpnja 2007. Navedena odredba je ništetna i u slučaju jer je korisnik kredita potrošač, a i u slučaju da nije potrošač. Ugovor o kreditu je tipski ugovor, unaprijed priređen od strane tuženika. Korisniku kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnik kredita imao ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Korisnik kredita je potrošač. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o administrativnoj naknadi iz čl. 3. ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 144,30 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori visinu. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da vjerovnik ne može ustupiti tražbinu čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Poziva se na čl. 80. Zakona o obveznim odnosima i objašnjava da se radi o tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Ističe da je tužitelj trgovac, a ne potrošač. Navodi da ugovor o cesiji nema učinak prema tuženiku. Poziva se na odluku Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-2308/11-2 od 8. ožujka 2012. Navodi da je tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita. Ističe da je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Poziva se na čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba istaknuta je u ugovoru, a pravnom predniku tužitelja ta informacija je bila dostupna i na lecima tuženika koji su mu uručeni prije sklapanja ugovora. Na letku "Stambeni kredit s ostatkom vrijednosti" jasno je navedeno koliko iznosi naknada za obradu kredita od iznosa odobrenog kredita. Navedena odredba bila je prezentirana od strane službenika tuženika. Tuženik je imao troškove, pa tako operativne troškove, materijalne troškove, troškove trećih osoba koji sudjeluju u realizaciju usluge te povezane regulatorne troškove. Korisnik kredita bio je upoznat s obveznom plaćanja naknade. U ugovoru ne trebaju stajati protuusluge koje se pružaju za plaćanje naknade. Poziva se na odluku suda EU C-621/17. Sporna odredba ne uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe prigovor zastare.

3. Tužitelj u podnesku od 12. ožujka 2025. osporava prigovore istaknute na vrijednost predmeta spora. Objašnjava da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva postavljen s razlogom. Objašnjava da su prenesena sva prava s korisnika kredita na tužitelja. Time se tužitelj ima pravo pozvati na utvrđenja iz tzv. spora kolektivne zaštite. Poziva se na rješenje VTS RH Pž-4749/20 od 30. rujna 2022. Navodi da na tužitelju nije teret dokaza da je korisnik kredita potrošač već je na tuženiku teret dokaza da je korisnik kredita trgovac. Poziva se na rješenje VS RH Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. Sporna ugovorna odredba nije dopuštena, niti pravno valjana. Čak se ni iz odgovora na tužbu ne može utvrditi na što se odnosi naknada jer tuženik koristi termine kao što su npr., i sl. itd., poput. Takve odredbe nisu razumljive nikome jer se iz njih ne mogu shvatiti ekonomske posljedice. Sporna je odredba nedopuštena, neodređena i neodrediva. Omogućuje tuženiku jednostrano određivanje visine naknade. Zaposlenici banke za svoj posao kod tuženika, kao poslodavca, primaju plaću, a tuženik ubire čisti profit od redovne kamate na kredit. Poziva se na odluke suda EU C-84/19, C-222/19, C-252/19, C-224/19 i C-259/19, kao i na odluke VS RH Rev-673/23 od 13. veljače 2024., Rev-1601/24 od 30. travnja 2024., Rev-1035/24 od 6. studenoga 2024. i Rev- 266/24 od 9. studenoga 2024. Osporava prigovor zastare.

4. U podnesku od 20. ožujka 2025. tužitelj ponavlja da se tražbina iz ovoga predmeta ne može prenositi. Ističe da je cesija zabranjena. Navodi da se u ovom predmetu ne može primijeniti presuda Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. Osporava tijek traženi zateznih kamata.

5. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5103626210 od 18. srpnja 2007. (listovi 6. – 10., 15. – 19. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 12. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine od 30. svibnja 2023. (list 13. spisa), dopis NB s osobnim podacima (list 14. spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu br. 5103626210 sklopljen između tuženika i NB od 8. siječnja 2016. (listovi 20. – 23. spisa), otplatni plan (listovi 21. – 26. spisa), pregled prometa po kreditu (listovi 27. – 51. spisa), e-mail od 26. studenoga 2024. (listovi 53. – 55. spisa), ugovor o ustupu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (listovi 56. – 60. spisa), izvadak po transakcijom računu (listovi 61. – 74. spisa), tablični prikaz broja potrebnih sati za faze provedbe kredita (listovi 96. i 97. spisa), obračun banke za bankarske usluge (listi 119. spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (listovi 130. – 136. spisa), letak stamben krediti s ostatkom vrijednosti (listovi 162. – 164. spisa), izvadak iz godišnjaka 27 tradicionalnog XXXV. savjetovanja – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse (listovi 165. – 213. spisa), članak prof. dr.sc. znatnosti JB "Učinci sporazuma o necediranju" (listovi 243. – 251. spisa), saslušao svjedokinju NB (listovi 265. i 266. spisa) i svjedokinju FB (listovi 278. – 280. spisa).

6. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presude Vrhovnog suda RH posl. br. Revr-758/2007-2 od 16. siječnja 2008. (listovi 92. – i 93. spisa), br. Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006. (listovi 94. i 95. spisa), br. Rev x-1125/2013-2 od 25. veljače 2014. (listovi 109. i 110. spisa), br. Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015.(listovi 116. – 118. spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-170/2006-2 od 28. veljače 2006. (listovi 98. - 100 spisa), rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. (listovi 101. – 108. spisa), br. Gž-1562/2021-2 od 5. listopada 2021. (listovi 111. – 115. spisa), presuda Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. (listovi 120. – 128. spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. (list 129. spisa), rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-1264/07-2 od 29. listopada 2008. (listovi 137. - 139. spisa), presudu i rješenje Visokog trgovačkog sud RH posl. br. Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. (listovi 140. – 156. spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. (listovi 157. – 161. spisa),

7. Raspravnim rješenjem od 2. listopada 2025. (list 280. spisa) sud je odbio sve preostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica.

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 10. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnika kredita NB i tuženika od 18. srpnja 2007., kojom je ugovorena obveza plaćanja korisnika kredita naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 144,30 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

10. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita NB i tuženik ugovorili kredit br. 2402006-1031262160/51400607-5103626210 od 18. srpnja 2007. (listovi 6. - 10. spisa) kojim kreditom se tuženik obvezao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 24.900,00 CHF. Također, između stranaka nije sporno da su korisnik kredita i tuženik sklopili aneks br. 1. od 8. siječnja 2016. (listovi 20. – 23. spisa). Između stranaka nije sporno da je tuženik, kao davatelj kredita, isplatio kredit NB, kao korisniku kredita.

11. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 10. sadrži odredbu koja glasi (posebice list 8. spisa):

"Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom plasmana. Korisnik kredita suglasan je da se obračuni iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."

12. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade za obradu kredita korisnik kredita NB platio tuženiku iznos od 144,30 EUR, odnosno između stranaka nije sporna visina (posebice uvid u list 280. spisa).

13. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnika kredita ŽB prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 10. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 144,30 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata.

14. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika NB i tužitelja od 30. svibnja 2023. (listovi 56. - 60. spisa) vidljivo je da je NB, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103626210 od 18. srpnja 2007. Navedenim ugovor o cesiji korisnik kredita NB je na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

15. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

16. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

18. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja korisnika kredita strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja korisnika kredita, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač).

19. Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko- pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

20. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

21. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

22. Zaključno, novčana tražbina potrošača (NB) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103626210 od 18. srpnja 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač (kao u ovom postupku tužitelja). To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

23. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

24. Također, uvidom u dopise – obavijesti od 30. svibnja 2023. (listovi 12. i 13. spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja i to 9. lipnja 2023., a takav zaključak proizlazi iz prijemnih štambilja tuženika s datumom i potpisom djelatnika tuženika, koje činjenice tuženik tijekom postupka ne osporava (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

25. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 18. srpnja 2007., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

26. Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007. – dalje u tekstu: ZZP/2007.) iz 2007. objavljen je 30. srpnja 2007., a na temelju odredbe iz čl. 155. navedenog Zakona stupio je na snagu 8 dan od dana objave. Kako je ugovor o kreditu sklopljen u siječnju 2007., to nema mjesta primjeni ZZP/2007.

27. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

28. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopio korisnik kredita NB, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine (posebice čl. 3. ugovora o kreditu – namjena kredita, posebice list 6. spisa). Također, svjedok – korisnik kredita NB (listovi 265. i 266. spisa) potvrđuje takve navode u svom iskazu na glavnoj raspravi 14. svibnja 2025. kada jasno iskazuje da se radilo o stambenom kreditu za kupoprodaju nekretnine u kojoj i na dan iskaza pred sudom u ovom predmetu živi (posebice uvid u list 266. spisa).

29. Zbog navedenog, korisnik kredita NB je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

30. Valja navesti da je u pravu tuženik u svojim navodima kada ističe da je teret dokaza statusa potrošača na tužitelju. Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. U ovom predmetu, tužitelj je dokazima i to ugovorom o kreditu i iskazom svjedoka – korisnika kredita, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnik kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključka da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje stambenog kredita s korisnikom kredita, a koji su navodi tuženika sami po sebi kontradiktorni).

31. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

32. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

33. Uvidom u ispravu, koju tuženik naziva letak, u odnosu na stambene kredite s ostatkom vrijednosti (listovi 162. – 164. spisa) vidljivo je da navedeni letak nema na sebi datum kada je donesen, odnosno kada je stupio na snagu kod tuženika, odnosno naznačeno razdoblje u kojem je važio u odnosu na poslovanje tuženika. Stoga se iz navedenog ne može zaključiti primjenjuje li se dostavljeni letak na konkretan ugovor o kreditu od 18. srpnja 2007. (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a). Iz letka vidljiva je naknada u visini od 1,00 % za stambene kredita s ostatkom vrijednosti u CHF i EUR (kredit iz ovog predmeta je s valutnom klauzulom u CHF. Ujedno je vidljivo da je jednaka naknada za stamben kredite s ostatkom vrijednosti u kunama. Navedeni letak se odnosi na iznose kredita do 250.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, uz valutnu klauzulu ili bez valutne klauzule (s naznačenom zvjezdicom, koja nije obrazložena u letku). U letku su razjašnjene efektivne kamatne stope, instrumenti osiguranja, dodatne pogodnosti, ostale posebne pogodnosti, kreditna sposobnost, obvezni instrumenti osiguranja, potrebna dokumentacija, što u slučaju kada je sudionik u kreditu zaposlen u obrtu/slobodnom zanimanju, što u slučaju stambenog prostora ili građevinskog zemljišta, a što u slučaju izgradnje i dogradnje stambenog prostora, što za komunalno uređenje građevinske čestice, kao i naznake pod ostalo. U letku ne stoji što je to, odnosno što u sebi obuhvaća naknada, a niti zašto je iznos naknade ovisan o iznosu kredita, odnosno zašto se iznos naknade povećava sa iznosom kredita ili se smanjuje sa iznosom kredita.

34. Iz izvatka iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe od 9. listopada 2006. (listovi 130. - 136. spisa) vidljivo je da su navedenim izvatkom obuhvaćeni različiti krediti koje je tuženik pružao. Za svaki kredit propisana je visina naknade, koja se kreće između 1 pa do 2,75 %. Općim odredbama propisano je što naknada za obradu kredita jest, a to je: "Jednokratna naknada za obradu kredita na plasirani kredit ili na neki drugi proizvod Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe obračunava se prilikom odobrenja ili plasmana proizvoda, u propisanom postotku iznosa glavnice kredita/proizvoda ili u apsolutnom iznosu, sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, odnosno sukladno Odluci o naknadama za usluge u poslovanju s građanima, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj, odnosno izdavanja proizvoda iz Kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe. Naknada se može isplatiti iz odobrenog kredita po osnovi nenamjenskih i namjenskih kredita. Iznos fakture/predračuna po namjenskom kreditu može se uvećati za iznos naknade po kreditu što zbrojeno čini glavnicu kredita."

35. Iz ovakvog opisa naknade za obradu kredita unutar općih odredbi izvatka iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstvo za fizičke osobe i dalje ne proizlazi što je to naknada za obradu kredita, što u sebi obuhvaća te i dalje takvom odredbom naknada za obradu kredita nije određena, a ni odrediva. Međutim, navedenom odredbom unutar općih odredbi ugovoreno je da se takva naknada može isplatiti iz odobrenog kredita po osnovi nenamjenskih i namjenskih kredita dok se kredit može obećati za iznos naknade po kreditu što zbrojeno čini glavnicu kredita. Takva odredba uzrokuje neravnotežu između stranaka na štetu korisnika kredita jer iako se iz kredita već prilikom isplate tuženiku odmah plati naknada, tuženik i dalje nastavlja tj. počinje i nastavlja plaćati redovne ugovorne kamate na iznos glavnice, a unutar kojeg iznosa je i iznos naknade (koji realno nije ni bio isplaćen korisniku kredita).

36. Sud može prihvatiti osnovanim navode tuženika da u ugovoru ne mora biti točno i u cijelosti specificirano na što se naknada odnosi, međutim, navedeno stvara problem oko ocjene suda uzrokuje li takva naplaćena naknada znatniju neravnotežu između stranaka na štetu korisnika kredita. Naime, iz tako nejasno i neodređenog pojma naknada (osim visinom) sud ne može stavljati u razmjer ravnotežu između stranaka, odnosno utvrditi kakve su obveze i troškovi na strani tuženika kada mu se podnese zahtjev za obradu kredita te se vrši obrada takvog zahtjeva.

37. Sud je saslušao svjedoka – korisnika kredita NB, na glavnoj raspravi 14. svibnja 2025. (listovi 265. i 266. spisa), koji je naveo da je podigla kredit kod tuženika, a da se radilo o stambenom kreditu za kupnju nekretnine u kojoj i danas živi, u srpnju 2007. Vjerojatno je ugovor pročitao. Nije razumio sve što je pisalo u ugovor. Nije mu objašnjeno što plaća kada plaća naknadu za obradu zahtjeva i kredita. navedeno je bila obveza da se sklopi ugovor o kreditu. Naknada je podmirena iz ugovora. Prije potpisivanja ugovora nisu mu uručeni nikakvih leci u kojima je bila objašnjena naknada.

38. Sud je prihvatio iskaz svjedoka – korisnika kredita, kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedenog svjedoka i/ili dokazao suprotno.

39. Na glavnoj raspravi 2. listopada 2025. (list 278. – 280. spisa) sud je saslušao i svjedoka – djelatnika tuženika FB koja je navela i da je vrijeme kredita iz ovog predmeta i danas zaposlenica tuženika. Rekla je da je već na prvom sastanku NB objasnila da mora platiti naknadu. Takvo što stajalo je i u lecima. Naknada je bila 1,00 %. NB nije rekla na što se naknada odnosi. Mogao se podnijeti zahtjev za manju naknadu, takvih slučajeva bilo je malo, a NB takav zahtjev nije podnijela. Takva mogućnost nigdje nije pisala. Nikad se nije dogodio slučaj da se naknada isključi iz ugovora, već je naknada uvjet za sklapanje kredita. Ne zna koje protuusluge tuženik pruža za plaćenu naknadu. Tuženik uvijek ima jednaku količinu posla i kada se radi o većim i kada se radi o manjim kreditima.

40. Sud je prihvatio i iskaz svjedoka – djelatnika tuženika, kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, a posebice stoga što je iskazivao sukladno ispravama u spisu.

41. Ocjenom svakog dokaza posebno, svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka sud je zaključio da je korisnik kredita NB s tuženikom sklopio ugovor o stambenom kreditu 18. srpnja 2007. Sud je ujedno zaključio da između stranaka tog ugovora nije bilo pregovora i dogovora oko naknade za podnošenje zahtjeva i obradu kredita te njene visine. Također, sud je zaključio da korisnik kredita s tuženikom nije mogao pregovarati i ugovarati drugačije pojedine odredbe ugovora o kreditu, već se radilo o standardiziranom, unaprijed složenom ugovoru o kreditu od strane tuženika.

42. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

43. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

44. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

45. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

46. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

47. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

48. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

49. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

50. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora (činjenični navodi stranaka, isprave u spisu, iskaz korisnika kredita i djelatnika tuženika). Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita, što će biti još dodatno obrazloženo. Pritom je sud uzeo u obzir da je sam djelatnik tuženika naveo da ne zna koje to protuusluge tuženik pruža za plaćenu naknadu kao i da se u dugogodišnjoj praksi nikada nije dogodio slučaj da je klijent banke pregovorima uspio izbaciti odredbu o plaćanju naknade za podnošenje zahtjeva i obradu kredita.

51. Naime, u konkretnom predmetu radi se o stambenom kreditu, koji je fizička osoba podignula radi rješavanja stambenog pitanja i to kupnje nekretnine u kojoj korisnik kredita i dandanas živi. Naime, radi se o kreditu podignutom s valutnom klauzulom u CHF u iznosu od 24.900,00 CHF u protuvrijednosti kuna. Istovremeno, naknada za obradu kredita iznosila je i plaćena je u iznosu od 144,30 EUR.

52. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu, pa i isprava koje tuženik dostavlja u spis, nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za obradu kredita, a na koje troškove upućuje tuženik u svom odgovoru na tužbu.

53. Također, nije jasna logika, a koju čak ni sam tuženik tijekom trajanja ovog postupka ne obrazlaže, zašto bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita bila veća ukoliko je veći iznos kredita, odnosno zašto bi ista iznosila prema ugovornoj odredbi 144,30 EUR (visina nije sporna, kao i činjenica da je naknada plaćena).

54. Tijekom ovog postupka, tuženik obrazlaže na što se sporna naknada odnosi (takvo što nije obrazloženo, niti ispregovarano, odnosno ugovoreno s korisnikom kredita – to potvrđuju u svojim iskazima i korisnik kredita ali i sam djelatnik tuženika) – pa tako specificira da su to: a) operativni troškovi (trošak djelatnika banke i djelatnika IT), b) materijalni troškovi (uredski materijal, informatička oprema, energenti, razmjena podataka, baza podataka sa trećim stranama), c) trošak trećih strana (poštanske usluge) i d) regulatorni troškovi (rad djelatnika, savjetovanje klijenata, izrada ponude, provjera i unos podataka, obrada zahtjeva, odobrenje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje spisa). Navedeno tužitelj dokazuje tabličnim prikazom broja sata za faze provedbe kredita (listovi 96. i 97. spisa). Međutim, navedeni tablični prikaz je za siječanj 2011. dok je ugovor o kreditu iz ovog predmeta iz srpnja 2007., dakle, i prije razdoblja nego što je donesen tablični prikaz, koji u stvari predstavlja samo tuženikovu, a ne objektivnu, analizu potrebnog broja sati za odrađivanje pojedinih fazi pri provedbi kredita.

55. Ovakve specificirane troškove tuženik je, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP- a, trebao i dokazati, kako po osnovi, tako po visini, a što tuženik nije u konkretnom predmetu učinio, pa je i o navedenom sud odlučio primjenom odredbe o teretu dokazivanja. Valja navesti da tuženik ovakvom specifikacijom troškova, na više mjesta traži jedno te isto. Dapače, u slučaju da tuženik traži takve troškove onda bi morao stručnim dokazom dokazati koliko je djelatnika banke potrebno da obradi jedan zahtjev za kredit, koja je procedura rada, što djelatnik banke sve treba učiniti/raditi, na koji način, koliko vremena gubi na pojedini predmet, koliko iznose troškove trećih strana (iako su to besplatni servisi u većini slučajeva), pa sudu nije jasno što to tuženik navodi da naknada obuhvaća, koliko iznosi dio naknade za npr. jedan printer u odnosu na jedan zahtjev za kredit, amortizacija itd.

56. Prema stavu ovog suda, tuženik je eventualno obradom kreditnog zahtjeva mogao imati troškove nastale uporabom papira (neutvrđenog broja), amortizacijom kompjutora i printera (neutvrđeno), trošenjem tonera (neutvrđeno), eventualnog uredskog materijala (neutvrđeno), unošenja zahtjeva u automatsku obradu HROK-a te besplatnu obradu podataka u sustavu e-Građani. Međutim, tuženik, kao što je više puta navedeno, uopće ni ne pokušava navesti što predstavlja njegove troškove da bi ih mogao od pojedinih korisnika kredita naplatiti u vidu naknade za obradu kreditnog zahtjeva (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a), a sasvim sigurno takvo što nije obrazložio, niti ugovorio s korisnikom kredita. Tuženik tijekom postupka navodi da je za podnošenje zahtjeva i obradu kredita potrebno 652 minute, odnosno gotovo 11 sati rada djelatnika tuženika. Tuženik takve navode dokazuje dostavom tabličnog prikaza procesa obrade kredita s naznačenim potrebnim vremenom u minutama za gotovinske kredite, za kredite osigurane hipotekama i za stambene kredite u siječnju 2011. S obzirom na to da je dokument koji prikazuje proces obrade kredita datiran sa siječnjem 2011., a da je ugovor o kreditu iz ovog predmeta sklopljen u siječnju 2007., to takav dokument nije primjenjiv u ovom slučaju. Čak i da se uzme osnovanim (što nije, a nije ni dokazano u smislu čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a) da je potreban rad djelatnika tuženika za obradu kreditnog zahtjeva i kredita u trajanju od 652 minute, odnosno gotovo 11 sati, to bi navedeno predstavljalo nešto manje od jednog i pol radnog dana. S navedenim u vezi nikako se ne može uzeti dokazanim, a ni životnim, niti logičnim, posebice svakako ne pravičnim i uravnoteženim da bi jedan i pol radni dan djelatnika tuženika iznosio u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u srpnju 2007. 144,30 EUR. Ovo posebice vezano uz opće poznatu činjenicu da je prosječna plaća za razdoblje od siječnja do kolovoza 2007. (ugovor o kreditu sklopljen u lipnju 2004.) u Republici Hrvatskoj iznosila 644,37 EUR / 4.855,00 kn, a čime jednostavnom matematičkom računicom ispada da bi djelatnik tuženika ostvarivao samo za jedan i pol radni dan u siječnju 2007. ostvario 22,39 % cijelo mjesečne prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj.

57. Pritom je stav ovog suda da iznos od 144,30 EUR za prosječnog potrošača (korisnik kredita je prosječni potrošač, tako što proizlazi i iz njegovog iskaza, a suprotno tuženik nije dokazao) ne može predstavljati zanemariv iznos, niti da se navedeni iznos na ikoji način može vezati uz sam iznos odobrenog kredita. Ovo stoga jer je prosječna plaća za razdoblje od siječnja do kolovoza 2007. iznosila 644.37 EUR, dok je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ili tzv. ulazna naknada koju je platio korisnik kredita bila 22,39 % od iznosa prosječne plaće u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (ugovor o kreditu sklopljen je u srpnju 2007). Stoga se ne mogu uzeti kao osnovani navodi tuženika da plaćanje ulazne naknade nije uzrokovalo znatniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Navedeno stoga jer se ne može uzeti kao neznatnija ravnoteža kada tuženik nameće obvezu korisniku kredita da plati naknadu za podnošenje zahtjeva i obradu kredita u visini gotovo jedne četvrtine cijelo mjesečne prosječne plaće. Pritom valja navesti da je sud uzeo u obzir i da je ugovor o kreditu iz ovog predmeta stambeni kredit te da je korisnik kredita njime rješavao svoje stambeno pitanje za nekretninu u kojoj živi i u vrijeme davanja iskaza pred ovim sudom (2025.). Istovremeno, teret koji je tuženik imao obradom zahtjeva za odobrenje kredita i odobrenjem kredita, a što se zbog neodređenosti i neodredivosti te naknade ne može točno utvrditi, dok sasvim sigurno se ne može uzeti kao osnovanim da takvo što za 11 sati rada djelatnika tuženika predstavlja vrijednost veću od gotovo 23 % prosječne mjesečne plaće u vrijeme dizanja kredita u Republici Hrvatskoj.

58. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 10. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

59. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

60. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (siječanj 2007.).

61. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

62. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 10. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

63. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

64. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

65. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredbe čl. 10. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u t. I. izreke.

66. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

67. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

68. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 144,30 EUR.

69. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

70. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 144,30 EUR počev od 24. srpnja 2007. (dan plaćanja iznosa naknade između stranaka nije sporan dok između stranaka nije sporno niti da je naknada isplaćena iz iznosa kredita, odnosno da je kredit uvećan za iznos naknade) do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

71. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 10. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. u vezi s čl. 225. ZOO-a.

72. Slijedom iznesenog, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 144,30 EUR na ime stečenog bez osnove, a zbog čega je valjalo odlučiti kao u t. II. izreke.

73. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

74. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora od 1.544,30 EUR (list 1. spisa). Tuženik se protivio previsoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora (posebice list 78. spisa). Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi (t. I. petita) i nalaganje plaćanja iznosa od 144,30 EUR (t. II. petita). Dakle, radi se o dva različita tužbena zahtjeva usmjerena prema istom tuženiku, a na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Prema odredbi iz čl. 37. st. 1. ZPP-a ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Međutim, u konkretnom predmetu prvi tužbeni zahtjev odnosi se na deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnom jedne od odredaba ugovora, dok se drugi tužbeni zahtjev odnosi na kondemnatorni, restitucijski tužbeni zahtjev u slučaju kada se ugovorna odredba iz prvog tužbenog zahtjeva utvrdi ništetnom. Stoga je, prema stavu ovog suda, vrijednost predmeta spora trebalo odrediti u iznosu od 144,30 EUR, a koji iznos odgovara kondemnatornom, restitucijskom dijelu tužbenog zahtjeva jer u konkretnom predmetu deklaratorni dio služi kao prethodno pitanje za osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjev. Naime, deklaratornim tužbenim zahtjevom ne nastaje još jedna dodatna i/ili veća obveza za tuženika, već postoji samo obveza na činjenje i to vraćanje preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi. Stoga nije u pravu tužitelj kada navodi da je vrijednost predmeta spora daleko veća od samog restitucijskog tužbenog zahtjeva. Slijedom iznesenog, sud je prilikom odmjeravanja troškova parničnog postupka koristio vrijednost predmeta spora u iznosu od 144,30 EUR, sve na temelju odredbi iz čl. 40. st. 3. i 4. ZPP-a.

75. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 12. ožujka 2025. i 6. travnja 2025., za svaki iznos od 50,00 EUR na temelju 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 10. travnja 2025., 14. svibnja 2025., 9. lipnja 2025. i 2. listopada 2025., za svako ročište iznos od 50,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, te troškove za ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR na temelju Tbr. 9.2. Tarife, sve uvećano za PDV. Također, tužitelju pripada trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR. Ujedno tužitelj pripadaju i troškovi svjedoka u iznosu od 100,00 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 495,30 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u t. III. izreke.

76. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.231,25 EUR sa zateznim kamatama. Navedeno stoga jer je tužitelj previše potraživao troškova zbog previsoko postavljene vrijednosti predmeta spora, pa je tako za svaku radnju za koju je tražio puni trošak tužitelj tražio 200,00 EUR, dok mu pravilno pripada 50,00 EUR, sve primjenom Tbr. 7.1. Tarife. Također, previsoko tužitelj potražuje i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 EUR, dok je sud sudio troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu kao što je prethodno obrazloženo. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke.

U Zagrebu 17. listopada 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun.

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana