Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

32270 Županja

Veliki kraj 48

Poslovni broj: P-393/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marini Konrad, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. u Zagreba, Pisarnica u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 2. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja osobno sa zamjenikom punomoćnika Irenom Konrad, odvjetnikom u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. u Zagrebu, Pisarnica u Slavonskom Brodu, te u nazočnosti punomoćnika tuženika Andreje Šeša, odvjetnika u Zagrebu, a koja presuda je donesena i objavljena 17. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove temeljem Ugovora o kreditu broj 9012352978 od 21. ožujka 2007. i to na ime razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom svakog anuiteta u kunama naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, iznos od 461,21 eura (slovima: četiri stotine šezdeset jedan euro i dvadeset jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 1,72 eura od 16. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 0,90 eura od 16. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,99 eura od 16. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 4,11 eura od 16. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 10,86 eura od 16. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,93 eura od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 7,80 eura od 16. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 8,23 eura od 16. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,60 eura od 16. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,70 eura od 16. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,52 eura od 16. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,09 eura od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 7,64 eura od 16. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 5,95 eura od 16. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,28 eura od 16. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 6,81 eura od 16. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 9,80 eura od 16. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 11,57 eura od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 11,14 eura od 16. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 13,38 eura od 16. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,73 eura od 16. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,06 eura od 16. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,64 eura od 16. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,61 eura od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 29,66 eura od 16. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 24,81 eura od 16. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 25,99 eura od 16. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 31,35 eura od 16. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 31,81 eura od 16. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 29,89 eura od 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 31,04 eura od 16. ožujka 2011. do isplate, i

- na iznos od 31,60 eura od 16. travnja 2011. do isplate,

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog u točki I. izreke ove presude, a do ukupno zatraženog iznosa od 723,41 eura.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 809,94 eura (slovima: osam stotina devet eura i devedeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja tj. 17. listopada 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2025., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2025., u roku 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 1.327,95 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik 21. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012352978, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 8.558,91 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 48 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Pored iznosa glavnice, tužitelj je bio u obvezi temeljem navedenog Ugovora tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kamatnim stopama, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10 % godišnje. Zbog proteka vremena, tužitelj više ne posjeduje predmetni ugovor o kreditu, a isti ne posjeduje, niti tuženik iz razloga što je prošao zakonski rok za čuvanje predmetne dokumentacije. Međutim, iz preostale dokumentacije je razvidno kako je predmetni ugovor sklopljen te navedenu činjenicu tuženik niti ne spori. Također, iz dostavljene dokumentacije razvidni su gore navedeni podaci. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti. Za vrijeme trajanja otplate kredita, anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan dospijeća prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te je po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet. Da se presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., utvrđuje da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke; a što je potvrđeno i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da su pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. , te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj 41/14 i 110/15). Tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, navođenjem preplaćenog iznosa tečajne razlike (razlike s obzirom na tečaj na dan dospijeća anuiteta i na dan korištenja – isplate kredita) po svakom pojedinom mjesečnom anuitetu na koji tužitelj potražuje i zakonsku zateznu kamatu, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno; tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Slijedom navedenog, predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju temeljem preplate vezane za ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 723,41 euro, sa zakonskom zateznom kamatom koje teče na pojedine iznose preplate od dospijeća do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužitelj, na kojem je teret dokaza u ovom postupku, nije dostavio, niti jedan dokaz na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev, odnosno tvrdnje iz tužbe, a tuženik nije bio dužan više čuvati dokumentaciju tužitelja obzirom da je protekao zakonom propisan rok za čuvanje dokumentacije. Slijedom navedenog, tuženik osporava navode iz tužbe vezano uz ugovor o kreditu, te stoga smatra kako se u ovom postupku ne može utvrđivati ništetnost odredbi za koje, niti jedna parnična strana, pa tako ni sud, ne može utvrditi kako su točno glasile. S obzirom na navedeno predlaže da se tužitelja bez upuštanja u raspravljanje odbije s ovim tužbenim zahtjevom. Opreza radi, a ukoliko sud već iz naprijed navedenih razloga ne odbije tužbeni zahtjev, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz nalog tužitelja na podmirenje troškova postupka. Uvodno, tuženik ističe kako tužiteljevo pozivanje, i to u pretežitom dijelu tužbe, na ništetnost odredbi ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi je ovdje suvišno, obzirom da je zastara za tražbine po osnovi ništetne odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope nastupila 13. lipnja 2019. Dosadašnja pasivnost tužitelja u potraživanju eventualno preplaćenih anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope ne može se kompenzirati u ovom pravnom sporu. Tužitelj se, naime, poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž7129/2013, kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Dovodeći navedeno u korelaciju s pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., poslovni broj Su IV- 33/2022-2 (točka 4.), koji kaže: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ , jasno proizlazi kako su potrošači restituciju temeljem navedene presude mogli potraživati u općem zastarnom roku odnosno do 13. lipnja 2019. Slijedom navedenog, jasno je da je tužiteljevo potraživanje po ovoj osnovi nedvojbeno u zastari pa nije potrebno uopće raspravljati o visini ovog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12. lipnja 2023., stoga tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Budući da sud sukladno čl. 186. st. 3. Zakona o parničkom postupku nije vezan pravnom osnovom kako ju odredi tužitelj, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja koju bi sud mogao zauzeti, tuženik obrazlaže svoj gornji prigovor kako slijedi. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen još 2007., kako to tvrdi tužitelj, te je rok otplate prema navodima tužitelja bio 48 mjeseci, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za sve anuitete protekao. Ako bi se uslijed ispitivanja dopuštenosti i osnovanosti tužbenog zahtjeva postavilo pitanje ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje tužitelj spominje u Tužbi i utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. U tom smislu, tuženik nadalje upućuje na odredbe o ništetnosti, odnosno činjenicu da ništetnost nastaje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja posla stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev x 183/2011-2 u kojoj se navodi sljedeće: „Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje prvo tuženik u svojoj reviziji kada navodi da su niže stupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 361, st. 1. u svezi čl. 371. Zakona o obveznim odnosima. Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl 371. Zakona o obveznim odnosima, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. Zakona o obveznim odnosima od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007., prema navodima tužitelja, potraživanja iz tužbe neminovno su obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja svakog pojedinog ugovora o kreditu. Ukoliko bismo se osvrnuli na stav Europskog suda vezano uz zastaru, dolazimo do zaključka da se zastara odnosno početak zastare nikako ne bi smio računati od trenutka pravomoćnosti odluke u predmetu Potrošač, čak i ako bi ista bila primjenjiva u ovom predmetu. Naime, kolektivna tužba udruge Potrošač usmjerena je na zaštitu kolektivnih interesa i zaustavljanje nepoštene poslovne prakse u svim budućim ugovorima pa se niti radnje u tom postupku ne bi smjele tretirati kao prekid zastare za svakog pojedinog potrošača. Potrošači su imali na raspolaganju pravnu zaštitu predviđenu Zakonom o obveznim odnosima i zastarni rok od 5 godina od stjecanja koristi od strane tuženika. Dakle, nije bilo zapreke da svaki potrošač u roku od 5 godina od isplate svake pojedine rate kredita zatraži da se utvrdi da su odredbe iz ugovora ništetne i da se tuženiku naloži povrat stečenog bez osnove. Pasivnost potrošača ne bi trebala biti na štetu tuženika. Budući da u hrvatskom zakonodavstvu postoji razumni rok od 5 godina za povrat stečenog bez osnove potrošačima je njihovo pravo već dovoljno osigurano Zakonom o obveznim odnosima pa nije bilo potrebe da im se na ovaj način produžuje zastarni rok. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za cjelokupno potraživanje tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovan navod tužitelja da je parnični sud koji odlučuje o individualnim zahtjevima potrošača vezan za pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Kako bi se zaštita predviđena Zakona o zaštiti potrošača i utvrđenja iz presude u slučaju „Potrošač“ mogli primijeniti u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda Visokog trgovačkog suda, a posebno vodeći se uputom Visokog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Dakle, nužno je da se ispune predviđene pretpostavke, a teret dokaza da su ispunjene je na tužitelju. Iz dokumentacije koja prileži tužbi nije vidljivo niti tko je sklopio ugovor niti u koju svrhu. Dakle, nije moguće utvrditi je li ta ista osoba imala potrošačko svojstvo, odnosno je li Ugovor o kreditu sklopila u potrošačke svrhe, odnosno je li imala posebna znanja i informacije uslijed kojih ju se ne bi moglo okvalificirati upravo kao „prosječnog potrošača“ kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača i utvrđenja iz kolektivne Parnice Potrošač. Neophodnost i dužnost individualizacije osobe potrošača, njegovih potrošačkih svojstava i namjene sklopljenog kredita, kao i utvrđenje njegovih saznanja i informiranosti prilikom sklapanja kredita, okolnosti su čije utvrđivanje nužno prethodi pružanju zaštite po osnovi potrošačkog prava, a koje je u konkretnom slučaju nemoguće ostvariti. Nema mjesta izravnoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda. Upravo je postojanje svijesti o uvjetima i parametrima Ugovora ključno za ocjenu prava na zaštitu temeljem potrošačkog prava, te se bez utvrđenja (ne)postojanja takve svijesti zaštita ne bi mogla pružiti osobi koja ne zadovoljava niti jedan kriterij za dobivanje potrošačke zaštite. Od ključne je važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od pravnog odnosa tuženika (banke) i pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Stoga je isto potrebno utvrditi u svakom pojedinom postupku. Dodatno, sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu iznosa koji je tužitelj jednostrano utvrdio, a osnovanost kojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač i temelji na tvrdnji o navodnoj ništetnosti i nepoštenosti odredbe kojom je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF u svakom od Ugovora o kreditu, a koja tvrdnja nije potkrijepljena dostatnim dokazima, već se temelji na stajalištima zauzetima u Parnici Potrošač. Utužene odredbe ne mogu biti ništetne pozivanjem na Presudu Visokog trgovačkog suda budući da takve odredbe nisu bile predmet ispitivanja u Parnici Potrošač pa time niti dio dispozitiva Presude Visokog trgovačkog suda. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača). Već samim pregledom sličnih ugovora o kreditu moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke - jasna i lako uočljiva odredba. Naime, svakim ugovorom o kreditu koji je banka sklapala sa korisnicima jasno je propisan iznos odobrenog kredita, kao i da će isti biti plasiran ustupitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora o kreditu predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom dužnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane ugovorima o kreditu te su unesene u ugovorima na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote ugovora. Također, u sličnim ugovorima sklapanim u valuti CHF, korisnici kredita su svojim potpisom potvrđivali da su podrobno informirani o svemu vezanom za kredite u valuti CHF te da im je jasno da se sukladno promjeni tečaja može mijenjati i visina njihovog anuiteta. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora, tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Shodno tome, ugovornom klauzulom o upoznatosti s promjenjivošću tečaja CHF i rizika koji nastaju tim povodom, ne samo da je evidentna pretpostavka razumljivosti valutne klauzule iz ugovora od strane tužitelja, već je i isključena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz Parnice Potrošač s obzirom da sama izreka Presude VTS-a kao jedan od „uvjeta“ nepoštenosti navodi: „… a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.". Ukoliko je potpisao ugovor s bankom (što ne znamo jer ugovor ne prileži tužbi), tada je tužitelj jasno i nedvojbeno svojim potpisom potvrdio da je upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i s rizicima povezanim sa tečajnim razlikama, odnosno da razumije i da je informiran o valutnoj klauzuli, stoga nije dopuštena mogućnost primjene pravnih utvrđenja iz Presude Visokog trovačkog suda po pitanju nepoštenosti valutne klauzule vezane za CHF. Kredit u valuti CHF nije bio jedini kredit koji je banka tada imala u ponudi pa je tužitelj imao mogućnost odabrati i kredit u drugoj valuti čak i ako pretpostavimo da je riječ o potrošaču, čija se prosječnost tek treba utvrditi, svakako nije riječ o osobi u potpunosti lišenoj bilo kakvih saznanja o rizicima promjena tečaja. Hrvatska narodna banka u više je navrata - objavom na svojim stranicama i javnim istupima čelnih ljudi - upozoravala da krediti s valutnom klauzulom u švicarskom franku predstavljaju zaduživanje povećanog rizika, zbog indeksiranosti uz stranu valutu na čije kretanje na svjetskim burzama HNB ne može utjecati, i koja, za razliku od eura, nije ključan parametar u vođenju naše tečajne politike. HNB je poručio građanima da ne procjenjuju isplativost kredita samo na temelju (trenutne) kamatne stope, nego i, između ostaloga, s obzirom na rizik promjene tečaja švicarskog franka. Guverner KČ – tadašnji zamjenik guvernera ŠČ - osobno je ukazao na rizike kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku u svom izlaganju u Hrvatskom saboru u srpnju 2005. Upozorenje HNB-a objavljeno je i u Biltenu o bankama br. 12. iz kolovoza 2006., koji je dostupan na stranicama HNB-a. Ta su upozorenja, zahvaljujući medijima, koji su ih u brojnim prilozima prenijeli, bila javno dostupna. K tome, o relativnoj svjesnosti tečajnog rizika u Hrvatskoj najbolje govori i činjenica da je preko 80 posto oročenih depozita u bankama u stranoj valuti. Slijedom navedenog, kako su u konkretnom slučaju sporne odredbe sličnih ugovora o kreditu bile jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu između tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je Visokog suda Republike Hrvatske zauzeo u Parnici Potrošač u njegovom rješenju poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu sa potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik: „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“. I Trgovački sud u Zagrebu u presudi poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. navodi: “zaključak je ovog suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu, no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga pa onda i tužene banke.“ Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF-a u odnosu na euro je i rastao i padao (od 2003. - 2008. tečaj CHF-a u odnosu na euro uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naprotiv, primarnim pravnim izvorom za područje ugovornih odnosa Zakona o obveznim odnosima predviđeno je i dopušteno, a kroz praksu i uobičajeno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja u ovom slučaju nije ispunjena. Tužitelj je čak imao na raspolaganju i mogućnost konverzije, ali tu mogućnost evidentno nije iskoristio. Drugim riječima, postojao je mehanizam kojim se tužitelj mogao poslužiti ukoliko je smatrao da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na njegovu štetu. Slijedom navedenog, ostaje nejasno kako tužitelj - koji očito smatra da je primjenom (ugovorene) valutne klauzule u CHF na kreditne obveze tužitelja došlo do povrede njegovih prava – može opravdano isticati ovakav zahtjev kada se upravo taj isti tužitelj nije poslužio pravom na provođenje konverzije Ugovora o kreditu kojim bi se njegova ugovorna obveza vezala uz valutnu klauzulu u euro. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno Zakonu o obveznim odnosima pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Što se tiče dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, tuženik zbog svega ranije navedenog u odgovoru na tužbu smatra da je izvođenje ovog dokaza potpuno suvišno, jer ako je potraživanje neosnovano nema nikakve potrebe dokazivanja visine istog. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04, 5. ožujka 2004.): „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu očituje vezano za odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope, no kako je predmet postupka samo isplata preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, stoga je bespredmetno osvrtati se na navode tuženika o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: izvadak računa po kreditu s lista 7, pregled uplata o izvještajnom razdoblju s lista 8, plan otplate s listova 9 do 10, pregled uplata po kreditu s listova 11 i 12, knjigovodstvenu karticu s listova 13 do 23, mail komunikaciju od 22. svibnja 2023. s lista 24, dokaze s listova 42 do 47, izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. s listova 48 i 49 te lista 107, dokaze s listova 50 do 65, dokaze s listova 73 do 106, dokaze s listova 114 do 122, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, te financijsko-knjigovodstvenog vještaka Mate Ivanovića, dok drugih dokaza nije bilo.

5. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju njih utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je tužbeni zahtjev usvojen djelomično, na način kako je to pobliže označeno u točki I. i II. izreke ove presude.

6. Nesporno je među parničnim stankama da su stranke zaključile navedeni ugovor o kreditu broj 9012352978 dana 21. ožujka 2007., te da niti jedna ugovorna strana nije dostavila sudu sporni ugovor o kreditu, jer one tim ugovorom ne raspolažu.

7. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena primjena valutne klauzule, a o ovome je sud odlučio kao o prethodnom pitanju, budući da tužba nije postavljena kao deklaratorna tužba na utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli, sukladno članku 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

8. Sporno je nadalje da li se može zaključiti o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isplati preplate temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klaluzuli bez da sud raspolaže primjerkom ugovora o kreditu, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo.

9. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka, te iz izvatka računa po kreditu s lista 7 nesporno je utvrđeno da su **.**.2007. UČ, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 9012352978, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 8.558,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u roku od 48 mjeseci u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja, da je ugovorena redovna kamata od 5,10% godišnje, da je kredit korišten 22. ožujka 2007, da je srednji tečaj kreditora na dan 22. ožujka 2007. iznosio 0,219064 kn za 1 CHF, te da se radi o auto kreditu, a što je utvrđeno i iz iskaza samog tužitelja. Dakle iz navedenih dokaza utvrđeno je kako su glasile odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

10. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je i ovdje tuženik između ostalih u razdoblju kada je tužitelj podigao kredit kod tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju podizanja kredita povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena Banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

13. Upravo zbog svega naprijed navedenog ocjena je ovoga suda da je u ovom konkretnom slučaju moguće primijeniti pravomoćnu presudu donesenu povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u ovom pojedinačnom sporu, s obzirom da je financijsko-knjigovodstveni vještak iz dokumentacije koja prileži u spisu utvrdio da je ugovoreno da se kredit plaća u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, pa je utvrđeno da je ova odredba identična ugovornoj odredbi u odnosu na koju je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača, te je iz tog razloga ista odredba sukladno čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) nepoštena ugovorna odredba i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZPP/03.

14. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

15. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda broj P-141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja" odnosno da isti "test poštenja" u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija, a u ovom postupku tuženik nije na odgovarajući način pokušao dokazivati relevantnim dokaznim sredstvima da je dao odgovarajuću obavijest tužitelju o rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje da li su točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog Ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušan je tužitelj kao parnična stranka.

17. Tužitelj saslušan kao stranka naveo je da je sporni kredit sklopljen sa namjenom odnosno svrhom kupnje osobnog automobila. Da je u trenutku sklapanja spornog kredita bio zaposlen u vojsci, a tada kao i sada nije bila vlasnik vlastitog obrta, OPG-a ili se bavio samostalnim zanimanjem. Naveo je da od tuženika nije dobio bilo kakvu uputu, niti tumačenje značenja valutne klauzule, odnosno što znači podizanje kredita vezanog uz valutnu klauzulu. Vezano za ugovor o kreditu naveo je da je isti bio na obrascu koji je banka unaprijed pripremila, a na isti on nije stavljao primjedbe, niti prigovore, niti je mogao utjecati na sadržaj istog.

18. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to pogotovo u dijelu gdje navodi da, niti na koji način nije upoznat sa rizičnošću valute CHF u odnosu na kunu i sa mogućnošću da bi mu mjesečni iznos koji će eventualno otplaćivati tijekom razdoblja otplate kredita mogao znatno narasti.

19. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik nije posebno upozoravao tužitelja na značenje valutne klauzule kod ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, odnosno da isti nije bio posebno upozoren da u slučaju eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu Republika Hrvatska putem svojim ovlaštenih institucija ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu nego samo na euro, a što je onda po stavu ovog suda dovelo do toga da tužitelju nije predočena eventualna rizičnost takvog kredita vezanog uz valutu CHF. Iz iskaza tužitelja također je potvrđeno da je ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da dakle nije bio podložan nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na sadržaj odnosno na odredbe istog, jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je on potpisao ugovor o kreditu koji mu je predan od strane tuženika, da na isti nije imao mogućnost stavljati primjedbe, niti je imao mogućnost raspravljanja o sadržaju ugovora, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj, niti je u dovoljnoj mjeri informiran o spornim odredbama vezanim za valutnu klauzulu u CHF.

20. S obzirom na sve navedeno utvrđeno je da je ništetna i odredba Ugovora o kreditu, a kojim se regulira način obveze otplate kredita i to u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja.

21. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule, to temeljem odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) ZOO) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

22. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mati Ivanoviću, dipl. oec. iz Županje.

23. Iz plana otplate (list 9 spisa) i nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenoga vještaka utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit u iznosu od 8.558,91 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, te da je na taj dan srednji tečaj iste banke iznosio 0,219064 kn za 1,00 CHF, te da je isti kredit odobren s kamatnom stopom od 5,10% godišnje i rokom otplate od 48 mjeseci. Nadalje, utvrđeno je da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su se tijekom razdoblja otplate kredit u nekoliko navrata mijenjale kamatne stope, te da se tečaj CHF mijenjao tijekom cijelog otplatnog razdoblja, što je uvjetovalo i porast visine otplatnog anuiteta.

24. U svom nalazu i mišljenju vještak je ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF, i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF utvrdio u sveukupnom iznosu od 413,04 eura, ovo uzimajući u obzir i tzv. "negativne razlike", kada je tečaj CHF bio niži od ugovorenog, a da ukupne tzv. „pozitivne razlike“ kada je tečaj CHF bio viši od ugovorenog iznose 461,21 eura.

25. Na nalaza i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj tužbeni zahtjev podneskom od 27. veljače 2025. (list 156 do 158 spisa) i specificirao sukladno istome nalazu i mišljenju na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude.

26. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tuženik je imao primjedbe.

27. Vezano za usklađenost tužbenog zahtjeva tužitelja po podnesku od 27. veljače 2025. (list 156 do 158 spisa) s nalazom i mišljenjem vještaka, vještak je naveo da je tužbeni zahtjev iz navedenog podneska je u skladu sa izračunima iz nalaza i mišljenja, odnosno isti je specificiran u samo pozitivnim razlikama, kako u ukupnom iznosu, tako i pojedinačnim iznosima. Vezano za konstataciju/primjedbu tuženika da tuženik ne prigovara matematičkom izračunu nalaza i mišljenja, no da smatra da nije bilo mjesta utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva na način kako je to vještak utvrdio, vještak je naveo da je mišljenja da je ova primjedba pravne prirode. Vezano za konstataciju/primjedbu tuženika da nije moguće zanemariti iskazane negativne vrijednosti koje je vještak utvrdio, vještak je naveo da je tzv. negativne razlike iskazao u nalazu i mišljenju, a one iznose 48,17 eura/363,03 kn, a primjedbe o istima smatram pravne prirode. Vezano za konstataciju/primjedbu tuženika da je cijeli parnični postupak i vještačenje provedeno bez uvida u sporni ugovor o kreditu, te da je ugovor o kreditu nužan kako za pozivanje tužitelja na ništetnost ugovornih odredbi, vještak je naveo da je nalaz i mišljenje izradio na temelju predmetne dokumentacije koju je naveo u svom pisanom nalazu u mišljenju i moguća su odstupanja u slučaju da postoji druga dodatna dokumentacija, koja nije dostavljena u predmetni spis, kako je to i naveo u nalazu i mišljenju, a na upit da li bi postojanje ugovora o kreditu mijenjalo što na stvari po pitanju vještačenja smatra da ne bi, iako bi svakako bilo bolje da je imao na uvidu ugovor o kreditu. Na upit da li je vještaku sam ugovor o kreditu bio nužan za provođenje vještačenja, vještak je odgovorio da budući da se radilo o razlikama zbog promjene tečaja isti nije potreban, jer su podaci za takav izračun vidljivi iz predmetne priložene dokumentacije, da je izračun zahtijevao i razlike zbog promjene kamatne stope ugovor bi bio nužan. Radi svega navedenog vještak je u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 13. veljače 2025. (list 144 do 152 spisa).Na upit tuženika da vještak pojasni zašto bi mu ugovor o kreditu bio nužan da se radi o izračunima razlike temeljem promjena kamatne stope, a nije mu nužan za izračun razlika temeljem promjene tečaja CHF, vještak je odgovorio da iskustveno govoreći pojedini ugovori i početni otplatni planovi uz ugovore se razlikuju, jer je promjena kamata bilo i na dnevnoj bazi, odnosno od dana ugovora do dana ovjere ugovora i dana ispisa prve otplatne tablice, te je stoga ugovor kod promjene kamatne stope najvažniji, a za izračune kod promjene tečaja najvažnija je knjigovodstvena kartica iz koje su vidljivi anuiteti, kao i isplata kredita.

28. Na ovako dodatno obrazložen i ispravljen nalaz i mišljenje vještaka parnične stranke nisu imale pitanja, niti primjedbi.

29. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, imajući u vidu da je isti detaljno odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženika, te ga one nisu stoga ničim dovele u pitanje, sumnju, niti dvojbu, a pogotovo što nakon detaljnog i iscrpnog usmenog iznošenja vještaka, niti jedna parnična stranka nije imala primjedbi.

30. Upravo iz tog razloga a uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan i jer je sačinjen upravo po nalogu suda, te u skladu sa izračunom vještaka, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

31.Tužbenim zahtjevom tužitelj je potraživao ukupni iznos od 723,41 eura, dok je podneskom od 27. veljače 2025. (list 156 do 158), a nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, potraživao smanjeni iznos od 461,21 eura, dakle ovom podneskom tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev odnosno djelomično povukao tužbu, a tuženik koji se upustio u raspravljanje se protivio ovakvom smanjenju odnosno djelomičnom povlačenju tužbe.

32. Čl. 193. st. 1. ZPP-a propisano je da tužitelj može povući tužbu, bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, st. 2. citirane zakonske odredbe propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, te da, ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

33. U smislu citirane odredbe, ako se tuženik upustio u raspravljanje u glavnoj stvari, i kada se tuženik protivi povlačenju tužbe bez odricanja od tužbenog zahtjeva, tada se ne treba donijeti rješenje o povlačenju tužbe, već se o tužbenom zahtjevu mora odlučiti presudom. Ovo stoga što već i sama uskrata pristanka tuženika na povlačenje tužbe ima za posljedicu obvezu suda da donese presudu na temelju koje će tužbeni zahtjev biti odbijen, a radi se o svojevrsnoj (sui generis) procesnoj presudi, koja se donosi već zbog samog izostanka pristanka tuženika na povlačenje tužbe. (presuda Županijskog suda u rijeci poslovni broj Gž-3701/2015 od 3. prosinca 2015., te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3559/88 od 31. siječnja 1989., PSP 42/137).

34. Tužitelj je dakle djelomično povukao tužbu, čemu se tuženik izričito protivio.

35. Uzimajući u obzir navedeno, te da se tuženik koji se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, valjalo je odbiti tužitelja sa povučenim dijelom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa od 461,21 eura, a do ukupno zatraženog iznosa od 723,41 eura, pa je odlučeno kao točki I. izreke.

36. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje valute kredita koja se vezuje za švicarski franak odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez te djelomično ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO- a, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila, ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

37. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje tečaj CHF koji je važio na dan korištenja kredita, sukladno početnom otplatnom planu, a to je tečaj od 0,219064 kn za 1 CHF, stoga se na ugovorni odnos primjenjuje odredba tečaju CHF na dan korištena kredita, sve dotle, dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a identično se odnosi i na valutnu klauzulu.

38. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma utvrđivanja tečaja CHF po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do konačne otplate kredita obračunati i naplatiti švicarski franak po tečaju višem od onoga koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu time što bi sud odredio zakonitu primjenu tečaja CHF, a takva mogućnost intervencije suda nije, ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

39. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju.

40. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredi o tečaju CHF, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznat tečaj CHF, a to je onaj koji je bio na dan korištenja kredita (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

41. Identično se odnosi i na nalog temeljem kojega je vještak utvrđivao pretplatu temeljem odredbe o valutnoj klauzuli, gdje je uzeo u obzir tečaj CHF u odnosu na kunu.

42. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio, kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio niži od tečaja u vrijeme korištenja kredita.

43. Činjenica je da tuženik nije potraživao isplatu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni. Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Čak i da je tuženik stavio prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

44. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate vezano za odredbe o valutnoj klauzuli iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio (iznos od minus 48,17 eura), kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni, te da se iz njegovog mišljena mogu utvrditi i pozitivne razlike i negativne razlike.

45. Činjenica je da je tužitelj potraživao samo tzv. pozitivne razlike, da tuženik nije potraživao isplatu koju bi imao pravo zahtijevati kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, no parnične stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, pa imajući u vidu da tuženik nije zahtijevao isplatu iznosa kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreni, stoga tužitelju pripada pravo potraživati samo pozitivne razlike, jer je to i utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

46. Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi , no kako tuženik nije postavio zahtjev za isplatu ovih razlika u vidu da je isto potraživanje stavio u prijeboj, odnosno za isto nije postavio bilo kakav zahtjev za isplatu u vidu eventualne protutužbe, stoga sud o uračunavanju tzv. negativnih kamata, bez takvog zahtjeva, nije niti mogao odlučivati. Ovdje je potrebno dodati je da hrvatsko pravo ne poznaje prijeboj ex lege. No, čak i da je tuženik istakao prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

47. Ovakav stav u potpunosti je suglasan sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., u kojoj je navedeno da u slučaju izostanak prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kn u odnosu na tečaj CHF bio manji, odnosno sud nije dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu za tzv. negativne razlike, a ovdje je posebno prvostupanjski sud imao u vidu da tužitelj nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, nego je samo osporavao tužitelju pravo na isplatu tzv. pozitivnih razlika.

48. Sud je stava da se ovakvim načinom izračuna preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli gdje je isti iznos preplate utvrđivan uzimajući u obzir tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, kredit pretvorio u kunski kredit, a što nije bila volja ugovornih strana. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetnom i stoga je početni tečaj jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe.

49. Nije osnovan, niti prigovor nedostatka svojstva potrošača tužitelja.

50. Sporni ugovor o kreditu je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te je kredit podignut radi kupnje stambenog objekta.

51. Fizička osoba koja sklapa ugovor o kreditu sa bankom ima status potrošača, a ukoliko banka tvrdi suprotno mora tu tvrdnju i dokazati (ovakav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 20188 i poslovni broj Rev-3142/19 od 19. ožujka 2019.).

52. Tužitelj je dakle dokazao i status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03).

53. Ovo iz razloga, jer prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

54. Tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da tužitelj nema status potrošača, nego samo paušalno ističe navedeni prigovor. Nasuprot tome iz iskaza samog tužitelja, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, koji je tada bio zaposlen kao radnik u vojsci, te nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva, niti se bavio bilo kakvim samostalnim ili slobodnim zanimanjem, niti je bio vlasnik nekog trgovačkog društva, da je kredit podignut kao namjenski kredit za kupovinu stambenog objekta, a iz iskaza tužitelja, dokumentacije izdane od strane tuženika vezano za navedeni kredit-izvatka računa po spornom kreditu (list 9) i nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je isti podignut kao namjenski kredit za kupovinu osobnog automobila. Dakle, iz navedenog proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.

55. Imajući u vidu da je dokazan status tužitelja kao potrošača, pa je shodno tome i neosnovan istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije.

56. Imajući u vidu da je sud imao dovoljno naprijed navedenih dokaza temeljem kojih je utvrdio kako i na koji način je ugovorena valutna klauzula, te iz kojih je utvrdio namjenu kredita, te status tužitelja kao potrošača, stoga se sve navedeno moglo utvrdi i bez samog Ugovora o kreditu, pa za utvrđenje svih spornih okolnost nije bilo nužno da sud ima na raspolaganju sam ugovor o kreditu.

57. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, iako je sukladno navedenom određeno da je tuženik obvezan na dosuđene svakomjesečne iznose platiti zatezne kamate od dana stjecanja i to iz razloga jer je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi i to propustom tuženika da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, a kako je tužitelj potraživao zakonsku zateznu kamatu na ukupno utvrđene iznose preplate počevši od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa sukladno obračunu vještaka, odnosno počevši od 16. ožujka 2008. pa nadalje, tužitelju je i dosuđena kamata na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude.

58. Odluka o stopi zakonske zatezne kamate temelji se na čl. 29. ZOO-a.

59. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. u odnosu na preplatu utvrđenu temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena radi utvrđenja ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i podnesena je 12. lipnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 14. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

60. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., a u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP-a, a u vezi sa čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/2019), prema kojoj je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, kojoj su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postupku koji je preostao nakon navedenog obračuna postupka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

61. Primjenjujući naprijed navedenu odredbu, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, to proizlazi da je s obzirom na uspjeh u pogledu visine zahtjeva, tužitelj kojem je ovom presudom dosuđeno 64% (tužbom je potraživao iznos od 723,41 euro, a dosuđen mu je iznos od 461,21 eura), dok je uspjeh tuženika u pogledu visine 36%.

62. Međutim, kako je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporavao i osnovu zahtjeva, to proizlazi da je u pogledu osnove zahtjeva tužitelj uspio sa 100%, odnosno da je uspjeh tužitelja u ovom postupku, kako s obzirom na osnovu tako i na visinu 82% (100% na osnovu + 64% na visinu =164% : 2 = 82%), a tuženika 18% (0% na osnovu + 36% na visinu = 36 : 2= 18%).

63. Nadalje, od uspjeha postotka stranke koja je u većoj mjeri uspjela (82%), oduzet je uspjeh postotka stranke koja je u manjoj mjeri uspjela (18%), te se na taj način dolazi do razlike od 64% (82% - 18% = 64%).

64. Utvrđujući iznos pojedinih i ukupnih troškova tužitelja, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, sud je istom kao nužan i potreban trošak priznao, a sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje: OT), a koje se odnosi na: sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. OT), zastupanja na 4 ročišta na kojem su se izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9. točka 1. OT, ročišta od 25. rujna 2024., 29. siječnja 2025., 6. svibnja 2025. i 22. rujna 2025.), 2 obrazložena podneska (Tbr. 8. točka 1. u vezi sa Tbr. 7. točka 1. OT, podnesci od 27. prosinca 2023. i 27. veljače 2025.), na ime zahtjeva za dostavu dokumentacije, svaka radnja po 50 bodova, što ukupno iznosi 400 bodova i pripadajući PDV od 100 bodova, što ukupno iznosi 500 bodova, a što preračunato u eure, imajući u vidu vrijednost odvjetničkog boda, iznosi 1.000,00 eura.

Tužitelju je priznat i iznos od 265,45 eura na ime troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Tužitelju je dakle priznat sveukupni trošak u iznos od ukupno 1.265,54 eura, od čega mu je sukladno uspjehu u parnici koji iznosi 64%, priznat iznos od 809,94 eura.

65. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura, ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na oglasnoj e-ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP-a, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP-a i odredbom Tbr. 9. t. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć, pa je s tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška valjalo odbiti tužitelja.

66. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

U Županji 17. listopada 2025.

Sudac

Helena Zetić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Marini Konrad, odvjetniku u OD Rački i kolege j.t.d. u Zagreba, Pisarnica u Slavonskom Brodu,

2. Tuženik po punomoćniku Andreji Šeša, odvjetniku u Zagrebu.