REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-6802/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice OC (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 6. listopada 2025. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno iz punomoćnika tužiteljice Ivana Adžića i zamjenika punomoćnika tuženika UC, odvjetničkog vježbenika, 17. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članak 2. stavak 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije: 7103337670, sklopljenog dana 4. listopada 2006. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužitelja OC kao Korisnika kredita kojom se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 142,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6.10.2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 954,64 eur sa zateznim kamatama od 17. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je u svojstvu Korisnika kredita sa tuženikom kao Kreditorom dana 4. listopada 2006. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe, broj kreditne partije: 7103337670 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.390,89 CHF.

Nadalje navodi da je čl. 2. stavak 3. Ugovora, određeno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora”, te da je 6. listopada 2006. prilikom isplate kredita, tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.071,62 kn.

Tužiteljica smatra da su navedeni ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

Navodi da je na taj način tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u člancima 81., 82. i 87., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj ističe da da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem tuženik nije pojedinačno pregovarao o odredbi članka 2. stavak 4. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“, kao i da tuženik nije prezentirao tužitelju koje to točno tužitelj ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Ističe da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu kojeg je tuženik unaprijed sastavio, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

Tužiteljica zaključno ističe da ona ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, da je posljedica tako utvrđene ništetnosti obveza tuženika da kao nepošteni stjecatelj vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora sa zateznim kamatama od dana stjecanja.

Konačno postavljenim tužbeni zahtjevom u tužbi tužiteljica traži utvrditi ništetnim odredbe članak 2. stavak 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije: 7103337670, sklopljenog dana 4. listopada 2006. sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao Kreditora i tužitelja OC kao Korisnika kredita, u dijelu kojim je je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita te traži naložiti tuženiku da joj s osnova utvrđenja ništetnosti ulazne naknade vrati plaćeni iznos od 142,23 EUR/1.071,62 kn sa zateznim kamatama pobliže označenih u točki II. izreke, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnom ističe da tužiteljica u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“ te s osnove navodne ništetnosti te odredbe postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 142,23 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, dok ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

Navodi da je naknada za obradu kredita valjano ugovorena, jer se temelji na slobodnom ugovaranju i odredbama Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite, kao i da je plaćanje naknada banci uobičajena praksa i da se zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju od 12. listopada 2007. Tuženik smatra da je odredba o naknadi fiksno određena, jasna, lako razumljiva i uočljiva, te da nije uzrokovala nikakvu neravnotežu između stranaka i da ne podliježe testu poštenosti. Osporava osnovu i naznačeni početak tijeka zatezne kamate, te ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj kreditne partije: 7103337670 (list 5-8 spisa), punomoć br. 1247/2006 od 15.9.2006. (list 9 spisa), solemnizaciju javnog bilježnika (list 11 spisa), promet po kreditu (list 12-17 spisa), obvezne radnje banke pri odobravanju kredita (list 84-85 spisa), saslušana je tužiteljica (list 105-106 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. stavak 3. Ugovora kojom je određeno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu sa Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te tužbeni zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne navedene odredbe Ugovora.

6. Nije sporno da su stranke 4.10.2006., sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe broj kreditne partije 7103337670 (dalje: Ugovor), da je Ugovor sastavio tuženik, da je Ugovorom tužiteljici odobren kredit u iznosu od 15.390,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, da je tuženik s danom isplate kredita tužiteljici obračunao i naplatio naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1.071,62 kn/142,23 eur, te nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba čl. 2. st. 3. Ugovora u dijelu naknade za obradu kredita ništetna i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Također je sporna zastara predmetne tražbine, zatraženi tijek zatezne kamate, te status tužiteljice kao potrošača.

8. Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora valja primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP), te odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (dalje; Direktiva 93/13).

9. Na tuženikovo osporavanje tužiteljici statusa potrošača kao ugovorne strane predmetnog Ugovora, valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužiteljica nije zaključila ugovor na temelju kojeg je dobivena novčana sredstva koristila za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

10. Svrha predmetnog Ugovora o kreditu je kupnja motornog vozila.

11. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv proizlazi da je smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13 tužiteljica potrošač, jer je sredstva dobivena kreditom upotrijebila za kupnju osobnog vozila u auto kući Renault, koje vozilo je koristila isključivo za privatne potrebe, te u vrijeme sklapanja ugovora a ni kasnije tužiteljica nije bila vlasnica trgovačkog društva niti obrta.

12. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

16. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

17. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

18. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

19. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Tužiteljica je iskazala da je kredit zatražila kao klijent Zagrebačke banke d.d. i kad se obratila službeniku radi odobrenja kredita koji joj je potreban za kupnju automobila, ponuđen joj je kredit u valuti CHF, uz obrazloženje da je to najpovoljnija opcija jer je to bio kredit s najmanjom kamatnom stopom u to vrijeme za kredite. To joj je bio prvi kredit i nije sumnjala u preporuku službenika banke da je za nju najbolje uzeti kredit s valutom u CHF. Nije sudjelovala u sastavljanju ugovora već je isti pripremljen u banci, a njoj je prije potpisa Ugovor dan na čitanje s time da prilikom čitanja nije obratila pažnju na ugovorenu obvezu plaćanja ulazne naknade. Kredizbog čega tužiteljica nije niti imala uvid što je točno banka ustegnula od odobrenog kredita koji je tužiteljica osobno otplaćivala putem trajnog naloga s tekućeg računa na koji joj je isplaćivana plaća.

21. Prema zaključku suda, a na temelju iskaza tužiteljice, koji je sud prihvatio kao detaljan, uvjerljiv i istinit, osnovane su tvrdnje tužiteljice da o spornoj ugovornoj odredbi čl. 2. st. 3. Ugovora u dijelu o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale na način da je tuženik prethodno ili naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio tužiteljici strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, od čega se ti troškovi sastoje i u kojoj visini od odobrenog kredita, niti na temelju kojih parametara je tuženik odredio upravo te troškove, a niti je tuženik u ovom postupku dostavio dokaz na što su se konkretno i u kojem iznosu odnosili troškovi obrade zahtjeva za kredit, te zbog čega se za te troškove tužiteljici odobreni iznos kredita umanjio upravo za 1.071,62 kn/142,23 eur.

22. Pritom valja istaknuti da odredba o naknadi za obradu kredita ne mora biti ništetna i to ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta ugovorena naknada za obradu kredita ne uzrokuje neravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, a što ovdje nije slučaj.

23. Tako se prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla utjecati na sporni sadržaj odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu, čime je ugovorna odredba u tom dijelu nepoštena jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je u smislu odredbe članka čl. 87. st. 1 ZZP ta sporna odredba ništetna.

24. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO, osnovan je zahtjev tužiteljice da joj tuženik vrati trošak naknade za obradu zahtjeva u iznosu od 1.071,62 kn/142,23 eur kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 6. listopada 2006., kada je prema priloženom Prometu po kreditu/Specifikaciji uplata (list 12 spisa) tuženik naplatio tužiteljici predmetnu naknadu u iznosu od 1.071,62 kn/142,23 eur prema fiksnom tečaju za euro.

25. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl.187. st. 1. ZPP, to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

28. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 1.469,46 eur valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanom i novčanom tužbenom zahtjevu koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva, koja je prema utvrđenju suda, a po prigovoru tuženika ocijenjena opravdanom u visini od 700,00 eur.

29. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 75 bodova, za sastav podneska od 23.5.2025. prema Tbr. 8/1 75 bodova, za pristup na dva ročišta 8.7.2025. i 6.10.2025. prema Tbr. 9/1 75 bodova za svako, za pristup na ročište za objavu presude 17. listopada 2025. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 700,00 eur, uvećano za 25% PDV 175,00 eur, čemu valja pribrojiti trošak pristojbe na tužbu 26,55 eur i na presudu 53,09 eur, tako da je tužitelju odmjeren parnični trošak u ukupnom iznosu od 954,64 eur.

30. U konkretnom slučaju tužiteljica je potrošač, ali nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa i nema mjesta primjeni odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 118/18 i 51/23) prema kojoj je tužitelj kao potrošač oslobođen obveze plaćanja sudskih pristojbi.

31. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 17. listopada 2025.

Sutkinja

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika