REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-574/2020-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva ulica 3, OIB: 84397956623, koje zastupa punomoćnica Maja Berač, protiv tuženice Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, koje zastupa punomoćnica Marijana Tokić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 3. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Maje Berač - odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Štih - odvjetnice, dana 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282 platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 iznos od 1.846,01 eur uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče

- na iznos od 1.516,97 eur od podnošenja tužbe do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a

- na iznos od 329,04 eur od 29.7.2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a."

II Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 naknaditi tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 trošak parničnog postupka u iznosu od 812,50 eur sa zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje DR povrijeđen dana 18. ožujka 2009. kao pješak na pješačkom prijelazu kada je na njega naletio NR upravljajući osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] obvezno osiguranim kod tuženika, koji je proglašen krivim pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Ks-96/2009 od 20. svibnja 2009. za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa izazivanjem prometne nesreće, da je rješenjem broj 751457 od 10. ožujka 2016. osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. lipnja 2015., sa isplatom počevši od 21. studenog 2015., a invalidnost da je uzrokovana ovim štetnim događajem priznatim kao ozljeda na radu u omjeru od 20%. Tužitelj navodi da je u razdoblju od 21.11.2015. do 31.3.2016. na ime invalidske mirovine isplatio osiguraniku 57.148,04 kn pa budući je u uzorku invalidnosti predmetni štetni događaj sudjelovao sa 20% to iznos invalidske mirovine s naslova ozljede na radu iznosi 11.429,61 kn, a koji iznos za tužitelja predstavlja štetu.

1.1. U tijeku postupka tužitelj navodi da tužitelj tužbom potražuje naknadu štete za razdoblje od 1. studenog 2017. do 31. listopada 2019. u iznosu od 11.429,61 kn, da je nastavio s isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja DR u razdoblju od 1. studenog 2019. do 31. ožujka 2020. te da je nastala nova šteta za tužitelja u iznosu od 2.479,16 kn.

1.2. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.908,77 kn s zateznom kamatom koja teče na iznos od 11.429,61 kn od podnošenja tužbe do isplate i na iznos od 2.479,16 kn od

29. srpnja 2020. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] dana 18. ožujka 2009. imalo kod tuženika sklopljenu policu od automobilske odgovornosti i da je vozač navedenog vozila skrivio prometnu nesreću u kojoj je sudjelovao DR kao pješak, dok osporava sve činjenične i pravne navode tužbe, osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i umirovljena osiguranika tužitelja, smanjenja radne sposobnosti i štetnog događaja, ističe prigovor zastare obzirom je štetni događaj nastao 2009., a rješenje o umirovljenju doneseno 10. ožujka 2016., a tužba podnesena dana 3. veljače 2020., ističe prigovor presuđene stvari, navodi da se pravomoćnost upravnog akta ne proteže na uzročno posljedičnu vezu između povreda zadobivenih u štetnom događaju i utvrđenog tjelesnog oštećenja odnosno gubitka radne sposobnosti pa da je tužitelj u ovom postupku dužan dokazati osnovne pretpostavke naknade štete, da tužitelj nije umirovio svog osiguranika zbog promjena u zdravstvenom stanju koja su prouzročena u štetnom događaju od 18. ožujka 2009. već da ga je umirovio zbog promjena koje su nastale u zdravstvenom stanju kao posljedica bolesti, osporava navode tužitelja da se na ovaj slučaj ima primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, osporava obračun mirovine, osporava da je tužitelj izvršio isplate utuženih iznosa i sve navode o promjeni materijalnog prava odnosno da je tužitelj pretrpio bilo kakvu štetu, navodi kako je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i da tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, navodi da obveza tuženika ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela pa da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine za period iz tužbe. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

2.1. U tijeku prethodnog postupka tuženik navodi da se visina eventualne štete ne može utvrđivati temeljem iznosa isplaćene mirovine u koju je ukalkuliran i dodatak na mirovinu već samo temeljem mirovine utvrđene bez dodatka, a temeljem vrijednosnih bodova u razmjeru uzroka umirovljenja, pri čemu i dalje osporava pravnu osnovanost utuženog potraživanja navodeći da uzrok umirovljenja nije ozljeda već bolest.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka proveo dokaz uvidom u: zapisnik o očevidu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, I. postaje prometne policije od 3. travnja 2009. (list 4-6 spisa), presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj Ks-96/2009 od 20. svibnja 2009. (list 7-9 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje broj spisa 751457 od 10. ožujka 2016. (list 11-13 spisa), izračun mirovine (list 15 spisa), prijavu o ozljedi na radu (list 16-19 spisa), nalaz (list 20 spisa), nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti (list 21-26 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-133/2017 od 8. lipnja 2018. (list 38-41 spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4678/2018 od 2. listopada 2019. (list 42-44 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, u daljnjem tekstu: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom (regres) iznosa invalidske mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1.11.2017. do 31.3.2020. u dijelu od 20% ukupno isplaćenog iznosa, odnosno u dijelu u kojem je istu isplatio zbog ozljede na radu koju je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nesreći od dana 18. ožujka 2009., a koju je skrivio osiguranik tuženika.

6. U odnosu na prigovor presuđene stvari valja istaknuti da je isti neosnovan, a obzirom je uvidom u pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-133/17 od 8. lipnja 2018. utvrđeno da je istom odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. za isplatu iznosa od 10.468,91 kn na ime naknade štete koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 21. studenog 2015. do 31. listopada 2017., dok se postupak u ovoj pravnoj stvari vodi radi isplate (regres) dijela invalidske mirovine koja je isplaćena osiguraniku tužitelja u razdoblju od 1. studenog 2017. do 31. ožujka 2020.

7. U postupku je sporno primjenjuju li se u konkretnom slučaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - u daljnjem tekstu: ZOMO) ili odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZOOP).

8. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o pravnom pitanju o kojem su viši sudovi zauzimali različita shvaćanja.

9. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO određeno je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (st. 2. toč. 1.).

10. Odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu st. 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe st. 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz st. 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu odluka, pa tako i npr. u odluci Rev 1246/2022-2 od 13. prosinca 2022. zauzeo sljedeće shvaćanje:

„Prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., broj Rev-909/2021 od 8. rujna 2021. i broj Rev-66/2022 od 1. veljače 2022. za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja, odnosno prometne nezgode.

Kod toga treba istaknuti da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-a, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-om zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visina i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, odnosno ZOOP.

Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik te je obveza tuženika regulirana ZOOP-om temeljem kojeg zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane u ZOOP. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari – motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe – štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen upravo ZOOP-om.

Tuženik kao društvo za osiguranje ima temeljem čl. 8. st. 1. ZOOP-a obvezu sklopiti ugovor o osiguranju, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića i rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom kao obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje premija osiguranja.

Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluku je trebalo donijeti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. tog Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.“

12. Sukladno izraženom shvaćanju, valja primijeniti odredbe čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a kojima je propisana obveza društva za osiguranje da zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknade stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

13. Valja reći da su obveze tuženika kao društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a, pa su u postupcima u kojima spor pokreće tužitelj protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe ZOOP-a koje su bile na snazi u trenutku izvršenih isplata invalidskih mirovina, a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe ZOMO-a. Naime, ZOMO predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja, dok se u ovoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe ZOOP-a i to gore navedena odredba čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4.

14. Uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje KLASA UP/I 141-02/15-01/03350639966 od 10. ožujka 2016. utvrđeno je da je osiguraniku tužitelja DR priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 1. lipnja 2015., da je osiguraniku tužitelja nastao potpuni gubitak radne sposobnosti dijelom zbog ozljede na radu 20%, a dijelom zbog bolesti 80%, da je invalidska mirovina određena u iznosi od 2.212,64 kn mjesečno, a od 1.7.2015. da iznosi 2.219,19 kn mjesečno.

15. Dakle, iz rješenja tužitelja proizlazi da je osiguraniku tužitelja DR priznata invalidska mirovina koja je djelomično prouzrokovana ozljedom na radu, za koji dio ukupno uplaćenog iznosa mirovine osiguraniku tužitelj navodi da mu je nastala šteta isplatom iznosa osiguraniku za utuženo razdoblje.

16. Uzevši u obzir da tužitelj potražuje naknadu štete s osnove invalidske mirovine, obveza tuženika naknaditi takvu štetu tužitelju postoji samo ako postoji razlika između invalidske mirovine koja je utvrđena rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP. Razlika koju bi trebalo utvrđivati na ime naknade štete u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP (razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu) u konkretnom slučaju ne postoji s obzirom da tužitelj u ovom postupku traži isplatu iznosa invalidske mirovine u dijelu u kojem ju je isplaćivao svom osiguraniku upravo na temelju ozljede na radu (20 %) pa je stoga invalidska mirovina utvrđena osiguraniku tužitelja rješenjem tužitelja jednaka invalidskoj mirovini koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stoga tužitelju nije niti nastala šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP, slijedom čega je njegov tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

16.1. Iznos u točki I izreke presude izražen je u valuti eur po fiksnom tečaju konverzije sukladno odredbi čl. 13. i čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

17. S obzirom da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari to sud preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis nije posebno razmatrao i cijenio s obzirom istu ne nalazi odlučnom za predmet spora te je odustao od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem dok vještačenje po vještaku medicine rada te ostale po tuženiku predložene dokaze sud nije izvodio.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i na odredbi čl. 155. ZPP-a.

18.1. Tuženiku je trošak postupka odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu dana 19. studenog 2020. u iznosu od 50,00 eur (tbr.9.tč.5.OT), za zastupanje na ročištu dana 10. svibnja 2022. u iznosu od 200,00 eur (tbr.9.tč.1.OT), za zastupanje na ročištu dana 3. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eur sve uvećano za 25% PDV-a što iznosi 812,50 eur.

18.2. Tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 7. studenog 2020. i od 12. veljače 2021. jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice te trošak pristupa na ročište dana 16. veljače 2021. jer je isto ročište odgođeno radi očitovanja tužitelja na podnesak tuženika koji je dostavljen neposredno pred ročište pa su prema stavu suda razlozi odgode ročišta na strani tuženika.

18.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

18.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke presude.

U Zagrebu, dana 16. listopada 2025.

Sudac

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju

2. tuženiku