REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4436/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: SP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Frano Bazina, odvjetnik u Zagreba, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 24. rujna 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljičinog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 10.728,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 5,43 EUR od 16. studenoga 2008. do isplate,

- 34,28 EUR od 16. siječnja 2009. do isplate,

- 34,75 EUR od 16. veljače 2009. do isplate,

- 19,36 EUR od 16. ožujka 2009. do isplate,

- 22,89 EUR od 16. travnja 2009. do isplate,

- 23,60 EUR od 16. svibnja 2009. do isplate,

- 17,52 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 18,58 EUR od 16. srpnja 2009. do isplate,

- 14,14 EUR od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- 20,88 EUR od 16. rujna 2009. do isplate,

- 13,39 EUR od 16. listopada 2009. do isplate,

- 18,23 EUR od 16. studenoga 2009. do isplate,

- 17,46 EUR od 16. prosinca 2009. do isplate,

- 30,52 EUR od 16. siječnja 2010. do isplate,

- 38,90 EUR od 16. veljače 2010. do isplate,

- 37,09 EUR od 16. ožujka 2010. do isplate,

- 45,42 EUR od 16. travnja 2010. do isplate,

- 60,69 EUR od 16. svibnja 2010. do isplate,

- 62,60 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate,

- 80,16 EUR od 16. srpnja 2010. do isplate,

- 79,57 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- 115,99 EUR od 16. rujna 2010. do isplate,

- 94,78 EUR od 16. listopada 2010. do isplate,

- 99,68 EUR od 16. studenoga 2010. do isplate,

- 117,04 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 119,00 EUR od 16. siječnja 2011. do isplate,

- 111,18 EUR od 16. veljače 2011. do isplate,

- 115,91 EUR od 16. ožujka 2011. do isplate,

- 116,16 EUR od 16. travnja 2011. do isplate,

- 130,60 EUR od 16. svibnja 2011. do isplate,

- 161,29 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 196,21 EUR od 16. srpnja 2011. do isplate,

- 229,37 EUR od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- 170,46 EUR od 16. rujna 2011. do isplate,

- 150,64 EUR od 16. listopada 2011. do isplate,

- 151,97 EUR od 16. studenoga 2011. do isplate,

- 154,70 EUR od 16. prosinca 2011. do isplate,

- 171,80 EUR od 16. siječnja 2012. do isplate,

- 176,95 EUR od 16. veljače 2012. do isplate,

- 171,34 EUR od 16. ožujka 2012. do isplate,

- 170,50 EUR od 16. travnja 2012. do isplate,

- 173,34 EUR od 16. svibnja 2012. do isplate,

- 178,27 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate,

- 172,12 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,

- 170,42 EUR od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- 155,31 EUR od 16. rujna 2012. do isplate,

- 168,33 EUR od 16. listopada 2012. do isplate,

- 174,40 EUR od 16. studenoga 2012. do isplate,

- 170,37 EUR od 16. prosinca 2012. do isplate,

- 165,54 EUR od 16. siječnja 2013. do isplate,

- 163,87 EUR od 16. veljače 2013. do isplate,

- 162,15 EUR od 16. ožujka 2013. do isplate,

- 174,17 EUR od 16. travnja 2013. do isplate,

- 156,49 EUR od 16. svibnja 2013. do isplate,

- 153,60 EUR od 16. lipnja 2013. do isplate,

- 155,33 EUR od 16. srpnja 2013. do isplate,

- 153,51 EUR od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- 159,98 EUR od 16. rujna 2013. do isplate,

- 164,17 EUR od 16. listopada 2013. do isplate,

- 166,21 EUR od 16. studenoga 2013. do isplate,

- 173,50 EUR od 16. prosinca 2013. do isplate,

- 166,14 EUR od 16. siječnja 2014. do isplate,

- 148,91 EUR od 16. veljače 2014. do isplate,

- 152,78 EUR od 16. ožujka 2014. do isplate,

- 149,41 EUR od 16. travnja 2014. do isplate,

- 144,58 EUR od 16. svibnja 2014. do isplate,

- 145,62 EUR od 16. lipnja 2014. do isplate,

- 149,07 EUR od 16. srpnja 2014. do isplate,

- 151,82 EUR od 16. kolovoza 2014. do isplate,

- 152,53 EUR od 16. rujna 2014. do isplate,

- 155,48 EUR od 16. listopada 2014. do isplate,

- 159,71 EUR od 16. studenoga 2014. do isplate,

- 546,06 EUR od 30. studenoga 2014. do isplate,

- 157,12 EUR od 16. prosinca 2014. do isplate,

- 157,73 EUR od 16. siječnja 2015. do isplate,

- 157,42 EUR od 16. veljače 2015. do isplate,

- 157,42 EUR od 16. ožujka 2015. do isplate,

- 157,42 EUR od 16. travnja 2015. do isplate,

- 157,42 EUR od 16. svibnja 2015. do isplate,

- 157,42 EUR od 16. lipnja 2015. do isplate,

- 157,42 EUR od 16. srpnja 2015. do isplate,

- 157,42 EUR od 16. kolovoza 2015. do isplate i

- 157,42 EUR od 16. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 5.839,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 4.500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 30. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su tužiteljica i tuženik 12. svibnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206407179/06 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit u iznosu 140.665,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tužiteljica se sukladno čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezala tuženiku platiti iznos kredita u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, koji je vrijedio na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50%. Tužiteljica se navedeni iznos kredita obvezala vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru tužiteljica je u cijelosti ispunila. Prilikom sklapanja Ugovora tužiteljici nisu bili izloženi niti predstavljeni mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka (CHF), kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Naprotiv, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, nego je mislila da je svaka strana sklapanjem Ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u HRK prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva sastojka (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogla znati koliko će iznositi njezina kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljičinu egzistenciju nikada ne bi preuzela takvu obvezu. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je, među inim, tuženik u razdoblju 1. travnja 2005.-31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija, kao neosnovana. Ista utvrđenja navedenih presuda obvezujuća su temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 87/09., 133/09., 78/12. i 56/13.). U ovom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe Ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke, kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom Ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi, dok tužiteljica, kao potrošač, nije imala nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužiteljice, kao potrošača. Tužiteljica tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Neovisno o sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu, broj: 3206407179/06, kojim se uredila konverzija kredita iz vlautne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora te pravo tužiteljice na isplatu. Kako konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona, te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ništetna, budući da, po prirodi stvari, Dodatak Ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Također, u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužiteljice. Naime, tuženik je izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužiteljicu umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Stoga, tužiteljica zahtijeva iznos i s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznose s osnove valutne klauzule u CHF i razlike u glavnici nastale prilikom konverzije, koji će biti određeno postavljeni nakon što tuženik dostavi mjerodavne isprave i izvedenog financijskog vještačenja, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Podneskom predanim 3. srpnja 2025. (list 445-449) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 10.728,43 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, kao posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF, te isplatu iznosa 5.839,34 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., kao manje priznate glavnice pri konverziji kredita, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 27. studenoga 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 106), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala predmnijevati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je možebitna tužiteljičina tražbina po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev za isplatu primjenjuje se trogodišnji zastarni rok, imajući na umu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Zakonodavac je jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Odlučna činjenica u ovom predmetu je da su tužiteljica i tuženik 10. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZIDZPK/15.). Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere istih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Upravo je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom, tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljičinu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/19, donesene u oglednom postupku. Pri tome se tuženik poziva na odluku Suda EU u predmetu br. C-567/20. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022., iz kojeg proizlazi da tužitelj, kao potrošač, niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Tuženik se poziva na rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2021/2020-6 od 1. lipnja 2022., posl. br. Rev-1014/18. Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15. i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Glede tijeka kamatama tuženik ističe da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Tužiteljica je pristala na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje. Radi navedenoga, tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa 5.839,34 EUR / 43.996,51 HRK te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

4. Podneskom predanim 3. srpnja 2025. (list 445-449) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 10.728,43 EUR sa zateznim kamatama od dana nakon dana plateža te manje priznate glavnice prilikom konverzije u iznosu 5.839,34 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

5. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 24. rujna 2025. (list 450 i 451) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 3. srpnja 2025. To stoga što je tužiteljica prvotno, u stupnjevitoj tužbi postavila zahtjev za isplatu neodređenih iznosa sa zateznim kamatama zbog ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije, dok je podneskom predanim 3. srpnja 2025. postavila zahtjev za isplatu iznosa 10.728,43 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika i iznosa 5.839,34 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

6. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u tužiteljičin zahtjev za dostavom isprava, od 8. svibnja 2023., upućen tuženiku, uz potvrdu o primitku (list 7 te 10 i 11), Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206407179/06, kreditna partija: 7103079926, od 12. svibnja 2006., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 18. svibnja 2006. (list 12-19), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103079926, od 23. svibnja 2023. (list 24 i 25), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 10. veljače 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 23. veljače 2016. (list 31-37), otplatni plan, od 15. svibnja 2006. (list 38-46), izračun konverzije, informativni sažetak izračuna konverzije i pregled otvorenih stavki, sve na 30. rujna 2015. (list 47-53), promet po kreditu/specifikaciju uplate (list 54-70), otplatni plan, od 23. svibnja 2023. (list 71-80), tužiteljev izračun preplate (list 99-105), izvješće KPMG Croatia d.o.o., Zagreb, od 14. studenoga 2015. (list 265-267) i pregled prometa po kreditu (list 310-326) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 22. siječnja 2025. (list 354 i 355) i izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, koji je 8. travnja 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 369-378).

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedice djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF te isplatu odnosno povrat stečenog bez osnove manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku izračuna konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu. Nije sporno da je tuženik s tužiteljicom sklopio u Zagrebu 12. svibnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206407179/06, kreditna partija: 7103079926, te Dodatak Ugovoru o kreditu, broj: 01, od 10. veljače 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača.

9. Uvidom Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3206407179/06, kreditna partija: 7103079926, od 12. svibnja 2006., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 18. svibnja 2006. (list 12-19), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te ĆP, kao sudužnika i ŽP, kao založnog dužnika, u svezi kredita u iznosu 140.665,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezao navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja; Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope mjerodavne zakonske zatezne kamate, te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, te ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa i korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 2.); glede roka otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 26 godina te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 12. svibnja 2033., dok se na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava redovna kamata, a redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru, od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita i to za kupnju kuće u [adresa], k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (čl. 6.) i glede otplate kredita ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja za CHF, te prvi anuitet iznosi 758,39 CHF, dok iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st., te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora, ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebno produljenog ugovorenog roka korištenja i prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka), ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).

Naposljetku, Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 10. veljače 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 23. veljače 2016. (list 31-37), utvrđeno je da isti sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno poglavito Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a- 19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

10. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 22. siječnja 2025. (list 354 i 355), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica tijekom 2006. godine kod tuženika podigla predmetni stambeni kredit za kupnju kuće u [adresa], koju nekretninu isključivo koristi za vlastite potrebe odnosno stanovanje tužiteljice i njezine obitelji. Predmetni kredit bio je provotno vezan je uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 26 godina. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (primala plaću). Tužiteljica u cijelosti otplaćuje sve anuitete kredita i to putem trajnog naloga. Predmetni kredit i dalje otplaćuje. Tužiteljica je prihvatila ponudu konverzije sukladno zakonskom određenju iz 2015. godine. Tužiteljica je istu konverziju prihvatila s obzirom da je bila primorana prihvatiti isto, budući da su iznosi mjesečnih anuiteta bili povećani uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK i dr., pa stoga tužiteljica nije bila u mogućnosti otplaćivati tako povećane iznose mjesečnih anuiteta. Uz ponudu konverzije tužiteljica nije primila izračun konverzije, već je dobila tuženikov izračun koliko će tužiteljici iznositi mjesečni iznos anuiteta ukoliko prihvati konverziju u EUR. Nitko od tuženikovih zaposlenika nije informirao tužiteljicu o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Nije bilo mogućnosti pregovarati odnosno utjecati niti izmijeniti bilo koju ugovornu odredbu, niti je tužiteljica znala za istu mogućnost. Prije potpisivanja-sklapanja osnovnog Ugovora, kao i Dodatka Ugovoru povodom konverzije u EUR, tužiteljica je pročitala iste te joj nisu bile jasne i razumljive sve ugovorne odredbe, no, tužiteljica nije tražila pojašnjenje istih. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljici nije bilo poznato značenje pojma "valutna klauzula". Nitko od ovlaštenih osoba nije razjasnio tužiteljici niti je upozorio na valutni rizik, odnosno rizik dizanja kredita vezanog uz CHF, niti joj je dana poredba istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o "valuta utočišta", niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Prilikom ponude konverzije u CHF nitko od ovlaštenih osoba tuženika nije tužiteljici rastumačio konverziju niti učinke iste.

11. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića, predanog 8. travnja 2025. (list 369-378), utvrđeno je da je u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, isti vještak mišljenja:

1 0

- ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2006.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.728,43 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu 'l' Tabele 1 nalaza

(pozitivni iznosi razlika) (list 373-378);

- ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno) tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. srpnja 2006.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 10.251,81 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), dok su pojedini mjesečni iznosi dani u stupcu 'l' Tabele 1 nalaza (list 373-378);

- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 5.839,34 EUR;

- tuženik je u ovom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje uređuju način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle sve uplate tužiteljice do zaključno 30. rujna 2015., pa tako i oni dijelovi uplata koji su predmet ovog sudskog postupka, iskorištene su za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu;

- po izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. i njihova razlika, na temelju Zakona predstavlja preplatu koja je na 30. rujna 2015. iznosila 6.159,32 HRK.

12. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

13. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 19. rujna 2024. (list 346 i 347) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, daljnji dokazi predloženi su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

1 1

14. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

15. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je

1 2

tužiteljici reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, a što ovdje nije slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o namjenskom kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje kuće, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, dakle stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 EUR od 26. svibnja 2020.

17. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 30. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 3. srpnja 2025. (list 445-449), jer istim tužiteljica nije promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladila i time konačno postavila tužbeni zahtjev.

1 3

18. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

19. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu poslovne banke, među inim i tuženik, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnost predmetni odredbi Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

20. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužiteljica kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije u predmetnu br. C-118/17.

1 4

21. Konverzijom kredita u EUR je utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 71.332,24 EUR odnosno 544.413,22 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK, po početno ugovorenim uvjetima kao jedino mogućim, uzimajući u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, iznosila je 500.416,71 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, i to za 5.839,34 EUR / 43.996,51 HRK.

22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičine tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 10.728,43 EUR i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 5.839,34 EUR.

23. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da je isto istaknuto u odgovoru na tužbu podnesenom 27. studenoga 2023., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

24. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

25. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 3. srpnja 2025. (list 445-449), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 1. listopada 2015., kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

1 5

27. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 25. srpnja 2023., 25. siječnja 2024. i 3. srpnja 2025. (Tbr. 8./1. OT), te zastupanja na ročištima 19. rujna 2024., 22. siječnja 2025. i 24. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (800,00 EUR). Ujedno je u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu 500,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 4.500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).

28. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 18. prosinca 2024. i 25. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 19. rujna 2024., 22. siječnja 2025. i 24. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.000,00 EUR, uvećano za PDV 25% (750,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 3.750,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

29. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

30. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. listopada 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice i

- opun. tuženika.