REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7148/2022-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: HŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, Gjure Deželića 70/II, protiv tuženika: Blue Iris Resolution d.o.o. (ranije Hypo- Leasing Kroatien d.o.o.), Zagreb, Ilica 1 A, OIB: 87064273078, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o., Zagreb, Ilica 1 A, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 3. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika tužiteljeve opunomoćenice te zamjenika tuženikovih opunomoćenika, 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe čl. 3. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/1140737-S, od 6. veljače 2007., sklopljenog između tužiteljeve prednice i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glase: "...288,81 CHF...", zatim, u dijelu koji glasi: "...63,54 CHF..." te u dijelu koji glasi: "...352,35 CHF...", te dio odredbe čl. 5. Ugovora, koji glasi: "...preračunavaju se u hrvatske kune po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja..."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.724,90 EUR sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 3,09 EUR od 14. travnja 2008.,

- 0,54 EUR od 13. svibnja 2008.,

- 4,32 EUR od 14. studenoga 2008.,

- 9,47 EUR od 15. prosinca 2008.,

- 1,48 EUR od 14. siječnja 2009.,

- 17,82 EUR od 14. veljače 2009.,

- 19,34 EUR od 14. ožujka 2009.,

- 13,39 EUR od 15. travnja 2009.,

- 14,85 EUR od 14. svibnja 2009.,

- 15,30 EUR od 15. lipnja 2009.,

- 12,63 EUR od 16. srpnja 2009.,

- 12,84 EUR od 13. kolovoza 2009.,

- 11,24 EUR od 15. rujna 2009.,

- 13,70 EUR od 13. listopada 2009.,

- 10,33 EUR od 16. studenoga 2009.,

- 12,70 EUR od 26. studenoga 2009.,

- 11,80 EUR od 14. siječnja 2010.,

- 17,53 EUR od 15. veljače 2010.,

- 20,88 EUR od 15. ožujka 2010.,

- 20,21 EUR od 13. travnja 2010.,

- 22,75 EUR od 14. svibnja 2010.,

- 29,57 EUR od 14. lipnja 2010.,

- 32,31 EUR od 13. srpnja 2010.,

- 38,56 EUR od 13. kolovoza 2010.,

- 37,06 EUR od 14. rujna 2010.,

- 50,38 EUR od 14. listopada 2010.,

- 43,40 EUR od 15. studenoga 2010.,

- 46,32 EUR od 13. prosinca 2010.,

- 54,04 EUR od 27. prosinca 2010.,

- 61,28 EUR od 15. veljače 2011.,

- 52,82 EUR od 14. ožujka 2011.,

- 56,42 EUR od 13. travnja 2011.,

- 52,32 EUR od 12. svibnja 2011.,

- 60,88 EUR od 14. lipnja 2011.,

- 76,88 EUR od 13. srpnja 2011.,

- 86,39 EUR od 21. srpnja 2011. i

- 1.680,06 EUR od 21. srpnja 2011.,

sve do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju.

IV. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine,

kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.306,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VII. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 29. prosinca 2022. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da su **.**.2007. ĆŠ, tužiteljeva prednica i tuženik (tada Hypo-Leasing Kroatien d.o.o., Zagreb) su sklopili Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/1140737-S, temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju korištenje operativnog leasinga za vozilo marke Opel, tip Corsa, u trajanju od 60 mjeseci, s leasing najamninom mjesečno u iznosu 352,35 CHF. Ugovorna stranka ĆŠ umrla je 9. studenoga 2019. te je njezin nasljednik HŠ i to temeljem rješenja o nasljeđivanju, pa je stoga isti u svojstvu tužitelja, s obzirom na to da su na njega kao zakonskog nasljednika prešla sva prava OŠ, pa tako i pravo na predmetnu tražbinu. Predmetnim Ugovorom o leasingu su povrijeđena prava potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezano financiranje i plaćanje najamnina-švicarski franak (CHF) te je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog Ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13, donesenoj u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam poslovnih banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj. Glede zastare se napominje da zastara nije nastupila s obzirom na pravno shvaćanje izraženo na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., koje određuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05. (čl. 104. st. 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, glede nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti CHF tužitelj uvodno napominje da je o takvim ugovornim odredbama svoje odluke u korist potrošača donio i Sud Europske unije i to u predmetima br. C-26/13 (presuda od 30. travnja 2014.) i C- 51/17 (presuda od 20. rujna 2018.) i C-118/17 (presuda od 14. ožujka 2019). Nedopuštena i nepoštena je primjena valutne klauzule izražene u CHF. Na sporan pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. g., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, odnosno poglavito odredbe čl. 81.-87. ZZP/03., koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Dijelovi odredaba čl. 3., 4. i 5. predmetnog Ugovora su nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužiteljeve prednice i tuženika, tuženik propustio tužiteljevu prednicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnog Ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je početno dao dužniku. Međutim, tužiteljeva prednica u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebite kako bi donijela razboritu i informiranu odluku. Nadalje, primjena valutne klauzule u švicarskom franku, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužiteljeva prednica nije bio unaprijed upozorena, a što je tužiteljevoj prednici uzrokovalo štetu. Stjecanje dodatne zarade do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog roka isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim ugovorima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu dodatne dobiti. Tuženik je na taj način stekao bez osnove iznos 1.840,37 EUR / 13.865,94 HRK. Slijedom svega navedenoga, predlaže se donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 1.840,37 EUR / 13.865,94 HRK sa zateznim kamatama, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 2. listopada 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 24), u kojem se navodi, prije svega, nedostatak aktivne legitimacije tužitelja. Naime, članak 5. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju (NN 14/19) propisuje da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. U trenutku smrti pok. OŠ, osobe koja je sklopila i koja je bila korisnica Ugovora o operativnom leasingu, možebitna tražbina tužitelja nije postojala. Naime, niti rješenjem o nasljeđivanju, a na koje se tužitelj poziva u tužbi, niti kojom drugom odlukom navedena tražbina tužitelja nije utvrđena kao dio ostavinske mase. Isto tako, tužiteljeva prednica je prije smrti ispunila sve svoje obveze u svezi predmetnog Ugovora o operativnom leasingu te je mogla podnijeti predmetnu tužbu, s obzirom da je prije njezine smrti pokrenut postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača, a što ista nije učinila. Dodatno, tuženik upozorava da je u ovom slučaju aktivno legitimirana osoba za traženje povrata možebitno preplaćenih iznosa ona osoba koja je uplatu istih iznosa i vršila. Naime, tužitelj uz predmetnu tužbu nije dostavio dokaz da bi on uplaćivao u svezi predmetnog Ugovora. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Dodatno, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, u slučaju izvođenja financijskog vještačenja, tuženik predlaže vještaku uzeti u obzir cjelokupno razdoblje otplate te u tom slučaju ovim putem izjavljuje i prigovor radi prebijanja u visini negativnih tečajnih razlika pri čemu će tuženik taj zahtjev konačno postaviti po primitku nalaza i mišljenja vještaka. Prije svega, a u odnosu na pozivanje tužitelja na presude donesene u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu ''Franak'', tuženik ističe kako u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne niti neizravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka. Područje primjene utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima su sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima, a koji potrošači su s navedenim bankama sklopili ugovore o kreditu. Navedene uvjete niti tužitelj niti tuženik u ovom slučaju ne ispunjavaju (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2379/2021 od 1. lipnja 2021. Tužitelj u ovom postupku nije dokazao niti da on ima svojstvo potrošača, niti da je tužiteljeva prednica imala svojstvo potrošača u smislu zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložio bilo kakve dokaze. Slijedom navedenog tužitelj se ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1840/2021 od 14. srpnja 2021.). Glede pozivanje tužitelja na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) te na presude Suda Europske unije koje su donesene godinama nakon sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, a koje se odnose na tumačenje odredaba Direktive, tuženik ističe presudu Suda Europske Unije u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022., a kojom je izraženo mišljenje kako Direktiva nije primjenjiva s obzirom na njezinu vremensku valjanost. Nadalje, u svezi tužiteljevih navoda da tuženik nije istome pružio dovoljno informacija o valutnom riziku, tuženik poglavito ukazuje kako isti kao leasing društvo u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu pa sve do 2014. godine nije bio zakonski obvezan biti upoznat s valutnim rizicima niti imati sustav upravljanja valutnim rizikom, a slijedom čega nije niti bio dužan o takvim rizicima posebno upozoravati svoje klijente s obzirom da je riječ o rizicima o kojima nije bio, niti mogao biti upoznat, a iz čega je razvidno kako isti nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, tuženik ukazuje kako je ugovor o operativnom leasingu kratkoročni pravni posao kojem je svrha korištenje predmeta leasinga, a slijedom čega je po prirodi samog ugovora rizik promjene tečaja ugovorene valute značajno manji nego što je to kod ugovora o kreditu. Navedeno je ujedno i razlog zbog kojeg upravo Zakon o potrošačkom kreditiranju čl. 3. st. 1. izrijekom isključuje primjenu navedenog zakona na ugovor o operativnom leasingu, a o kakvom ugovoru je ovdje riječ. Tuženik ističe da su sporne odredbe Ugovora o operativnom leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljevoj prednici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te posebno kako tužitelj nije dokazao suprotno (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014). Nadalje, takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o leasingu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnih propisa nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule. Tuženik ovime, opreza radi, temeljem čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05.) ističe i prigovor zastare predmetne tražbine te osporava u cijelosti visinu tražbine tužitelja. Zaključno, tuženik poriče i osporava sve navode iz tužbe te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, te predlaže odbiti isti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Podneskom predanim 23. travnja 2025. (list 93 i 94) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 2.724,90 EUR sa zateznim kamatama na pojedine preplaćene mjesečne iznose najamnine od dana plateža, uz naknadu tužitelju parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Podneskom predanim 11. lipnja 2025. (list 102 i 103) tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj podneskom predanim 23. travnja 2025. No, na ročištu 3. rujna 2025. se tuženik upustio u raspravljanje o tako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, slijedom čega proizlazi pristanak na preinaku tužbe, odnosno ista je dopuštena. To stoga što je tužitelj prvotno, u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa 1.840,37 EUR / 13.865,94 HRK zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama, dok je podneskom predanim 23. travnja 2025. tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa 2.724,90 EUR zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama na pozitivne tečajne razlike od dana plateža, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva. Dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/1140737-S, od 6. veljače 2007. (list 10 i 11), pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza pok. OŠ (list 12 i 13) i plan otplate najmoprimca OŠ, 050301, Ugovor broj: 1140737, od 6. veljače 2007. (list 14 i 15) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 17. veljače 2025. dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 70-76), uz naknadno pribavljene isprave (list 77-88), te je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje RŠ i tužitelja osobno kao stranke, na ročištu 3. rujna 2025. (list 110-113).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o operativnom leasingu, odnosno uglavaka glede valutne klauzule u CHF, te posljedično zahtjev za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove, zbog promjene tečaja. Nije sporno da su Hypo-Leasing Kroatien d.o.o., Zagreb, nakon promjene tvrtke sada tuženik, s tužiteljevom prednicom OŠ u [adresa] **.**.2007. sklopili Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/1140737-S. Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu razlike u visini mjesečne najamnine uslijed promjene tečaja CHF za HRK, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare.

Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog tzv. negativnih tečajnih razlika.

8. Uvidom u Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/1140737-S, od 6. veljače 2007. (list 10 i 11), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između Hypo- Leasing Kroatien d.o.o., Zagreb, pravnog prednika tuženika, kao davatelja leasinga i OŠ, pravne prednice tužitelja, kao korisnika leasinga, kojim je davatelj leasinga, kao vlasnik predmeta leasinga dao korisniku leasinga na korištenje u obliku operativnog leasinga motorno vozilo marke Opel, model Corsa Essencia 1,3 CDT-i, godina proizvodnje 2006. (čl. 1.); ugovoreno je trajanje leasinga na rok od 60 mjeseci (čl. 2.); ugovoreno je plaćanje najamnine za leasing odnosno specifikacija otplate leasinga: leasing najamnina neto u iznosu 288,81 CHF, uvećanog za PDV (63,54 CHF) odnosno leasing najamnina mjesečno ukupno iznosi 352,35 CHF (čl. 3.); korisnik leasinga se obvezao davatelju leasinga isplatiti ugovorenu najamninu za leasing na način: 60 mjesečnih najamnina na ime najamnine za leasing, svaka najamnina u iznosu 288,81 CHF (najamnina bez PDV-a) odnosno uvećana za PDV uplatna bruto najamnina iznosi 352,35 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, te prva najamnina za leasing dospijeva 1. ožujka 2007. a zadnja najamnina 1. veljače 2012., dok davatelj i korisnik leasinga suglasno utvrđuju da su iznosi mjesečnih najamnina iz prethodnog stavka vezani uz kretanje tečaja tromjesečnog LIBOR-a, a usklađivanje istih biti će vršeno mjesečno (čl. 4.); ugovoren je trošak obrade i to da će davatelj leasinga obračunati korisniku leasinga jednokratni trošak obrade zahtjeva u iznosu 447,45 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan izdavanja računa, uvećan za PDV (čl. 6.).

9. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, iz priloženog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. OŠ (list 12 i 13) proizlazi da je tužitelj sveopći pravni sljednik OŠ, koja je kao korisnik leasinga, sklopila predmetni Ugovor o operativnom leasingu, pa stoga u trenutku njezine smrti sva njezina prva prelaze na tužitelja, kao nasljednika, u smislu čl. 4. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine, br. 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19.), dok se ovdje ne radi o strogo osobnom pravu, već, dakle, o prenosivom pravu.

10. Svjedokinja RŠ, saslušana na ročištu 3. rujna 2025., iskazala je, u bitnom, da ista nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o operativnom leasingu od 6. veljače 2007. U vrijeme sklapanja Ugovora je ista svjedokinja bila zaposlena na radnom mjestu voditelja obrade ugovora o leasingu kod poslodavca Hypo-Leasing Kroatien d.o.o., Zagreb, Poslovnica Split. Praksa je bila da je klijent, u ovom slučaju korisnik leasinga, dolazio kod davatelja leasinga s ponudom dobavljača te je korisnik leasinga mogao izabrati financijski operativni leasing te ujedno izabrati vrstu operativnog leasinga i to vezanog uz EUR ili vezanog uz CHF. Prije potpisivanja- sklapanja ugovora bila je praksa da je referent koji je radio na istom zahtjevu pročitao nacrt ugovora zajedno s korisnikom leasinga, dakle na taj način upoznat je korisnik leasinga o ugovornim odredbama. Ista svjedokinja se ne sjeća da je u to vrijeme bila uputa i praksa davatelja leasinga upozoriti korisnika leasinga na rizik ugovaranja operativnog leasinga vezanog uz CHF niti je dana poredba istoga kod operativnog leasinga vezanog uz neku drugu stranu valutu npr. EUR niti se sjećam da je bilo govora o tzv. "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. Ugovor o operativnom leasingu nije sadržavao odredbe o otkupu vozila danog u najam, već je bila praksa nakon isteka ugovora o operativnom leasingu postaviti upit tko će otkupiti predmetno vozilo koje je bilo u najmu, i ukoliko je korisnik leasinga pristao isti bi i otkupio predmetno vozilo te u tom smislu na način da je izdana ponuda koju je korisnik leasinga prihvatio na način da je uplatio naznačeni iznos-cijenu vozila. Tuženikova praksa je bila obavijestiti stranke, u ovom slučaju korisnika leasinga, o svim informacijama kojima je raspolagao tuženik, dakle tuženik nije imao praksu zatajenja odnosno skrivanja bilo kojih podataka i informacija, a na koji način bi možebitno mogao naštetiti korisniku leasinga. Ista svjedokinja se ne sjeća je li jednoobrazno tuženik postupao prema svakom klijentu-korisniku leasinga, na način da je svakom klijentu pojašnjavao i iznosio sve raspoložive podatke, ali zasigurno je tuženik na upit klijenta iznio sve raspoložive podatke koje je tada imao tuženik.

11. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 3. rujna 2025., koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koji je iskazom u cijelosti ostao kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužiteljeva supruga sada pok. ĆŠ kod Hypo-Leasing Kroatien d.o.o., Zagreb, tuženikovog prednika, sklopila Ugovor o operativnom leasingu glede osobnog automobila marke Opel, tip Corsa, te je isti Ugovor bio vezan uz CHF, na rok otplate od nekoliko godina. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljeva supruga ĆŠ nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu ni inu trgovačku registriranu djelatnost ni slobodno zanimanje, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (primala je plaću). Mjesečne iznose leasing najamnine podmirivala je tužiteljeva supruga ĆŠ i tužitelj, putem uplatnica. Predmetni leasing otplaćen je u cijelosti i to prijevremeno, kada su preostale 8 ili 9 rata mjesečnih najamnina te je ujedno tuženikov prednik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od preko 600,00 HRK. Slobodnim izborom odlučili su se za tuženikovog prednika, kao davatelja leasinga. Nitko od ovlaštenih osoba tuženikovog prednika nije pojasnio niti informirao o sadržaju i značenju pojedinih ugovornih odredbi niti o ekonomskim ni pravnim posljedicama istih. Također nije postojala mogućnost pregovaranja odnosno utjecaja ni izmjene bilo koje ugovorne odredbe, već naprotiv nacrt Ugovora je dan na čitanje te je ujedno istom prilikom bilo očekivano i potpisivanje-sklapanje Ugovora. Dakle, nisu imali više vremena za razmotriti ugovorne odredbe. Isti Ugovor je potpisan-sklopljen u poslovnom prostoru tuženikovog prednika. Nitko od ovlaštenih osoba nije razjasnio niti upozorio na rizik sklapanja ugovora o operativnom leasingu vezanog uz CHF niti je dana poredba istoga kod ugovora vezanog uz drugu stranu valutu npr. EUR i sl., niti je bilo govora o tzv. "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK. U vrijeme sklapanja Ugovora bilo je tužitelju poznato značenje pojma valutna klauzula, odnosno pod istim je tužitelj tada podrazumijevao da se HRK veže uz stranu valutu. Tužiteljeva supruga ĆŠ i tužitelj su došli na potpisivanje odnosno sklapanje Ugovora u ured tuženikovog prednika te je tužiteljeva supruga razgovarala s referentom zaduženim za predmetni zahtjev, dok je tužitelj za isto vrijeme pročitao nacrt Ugovora i tada je tužitelj istaknuo da ne vidi ništa sporno i dvojbeno te da isti Ugovor odgovara njihovim potrebama. Tužitelj je u cijelosti pročitao Ugovor te mu je bilo sve jasno i razumljivo, pa stoga nije niti tražio pojašnjenje niti tumačenje pojedinih ugovornih odredbi, dok je istom prilikom na brzinu pročitao i Opće uvjete poslovanja tuženikovog prednika, glede kojih nije imao nikakvih upita, ali tužitelj ističe da je cijeli taj postupak čitanja Ugovora i pripadajućih sastavnih odredbi Općih uvjeta poslovanja tuženikovog prednika trajao oko 10-tak minuta, pa zbog vremenskog ograničenja i pritiska se očekivalo potpisivanje-sklapanje Ugovora. Vremenski pritisak se osjeća iz razloga što je uvjetovano da istoga dana i to tom prilikom kada je predočen nacrt Ugovora se isti Ugovor i potpiše-sklopi, dakle nije dana mogućnost uzeti nacrt Ugovora, proučiti ga te ga vratiti nakon nekoliko dana. Nakon što je otplaćen u cijelosti predmetni leasing, tuženikov prednik je ponudio obrazac za otkup cijene predmetnog vozila, a što su oni prihvatili. Tuženikov prednik isključivo je ponudio ovu vrstu operativnog leasinga i to vezanog uz CHF. Dakle, tuženikov prednik nije imao u ponudi drugu vrstu operativnog leasinga npr. vezanog uz EUR. U to vrijeme je tijekom 2007. godine i ostali građani su dizali kredite i ugovarali leasinge vezane uz CHF, jer su bili najdostupniji, povoljni.

12. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, predanog 17. veljače 2025. (list 70-76), uz naknadno pribavljene isprave (list 77-88), utvrđeno je da je isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 1.044,84 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 mišljenja-zaključka (list 74);

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi -74,77 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 mišljenja-zaključka (list 75);

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 970,07 EUR, ukoliko se manje plaćene razlike prebiju s više plaćenim razlikama s osnove promjene tečaja, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 3 mišljenja-zaključka (list 75);

- Ukoliko se na otkup računa razliku s osnove promjene tečaja razlika bi iznosila 1.680,06 EUR.

13. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što se nije ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, to tim više što niti parnične stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun istoga niti je bilo potrebe za usmenim izlaganjem istoga.

14. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali tuženikovi dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 22. listopada 2024. (list 57 i 58) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni kao potrebiti. Tako je određeno financijskim vještačenjem utvrditi tzv. pozitivne tečajne razlike, kao i tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od tečaja koji je vrijedio i koji je bio ugovoren u vrijeme sklapanja Ugovora, te je potonje uzeto u obzir pri izračunu. Dakle, izvedenim drugim dokazima predmet je dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

15. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, poglavito presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C- 26/13 presuda od 30. travnja 2014., C- 51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C- 118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).

16. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede svojstva potrošača tužiteljeve prednice, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača tužiteljeve prednice dokazao priloženim Ugovorom o operativnom leasingu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tuženik, kao davatelj leasinga, dao tužiteljevoj prednici, kao fizičkoj osobi i korisniku leasinga, na korištenje predmet leasinga (osobno vozilo) u obliku operativnog leasinga, za vlastite potrebe, dakle isto je koristila namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljeve prednice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljeve prednice, dakle tužiteljeva prednica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljeva prednica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

17. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, kao i podudarne dijelove iskaza svjedokinje RŠ, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljeva prednica ĆŠ nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o operativnom leasingu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik, kao trgovac, pa stoga tužiteljeva prednica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o operativnom leasingu, koje su predmet ovog spora, a u svezi valutne klauzule u CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredbi budućeg ugovora na sklapanje kojeg ih je tuženik navodio svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o operativnom leasingu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljeva prednica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljeva prednica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao trgovca. Stoga, proizlazi da je tužiteljeva prednica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom financijskom sposobnošću, koja je ovisila o visini obroka, pri čemu je visina obroka ovisila o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljeva prednica nije mogla mijenjati sporne ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljevoj prednici reklamirao i predstavio isti Ugovor u švicarskim francima kao najpovoljniji, jer su najniže kamate, i time za tužiteljevu prednicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljevom prednicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljevoj prednici odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljevu prednicu, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o rizicima promjene tečaja švicarskog franka niti je o istom tužiteljeva prednica mogla pregovarati.

Ujedno, time što je ugovor ispunjen isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

18. Zaključno, s obzirom da je ovdje tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nastupao kao trgovac u odnosu na tužiteljevu prednicu, koja je potrošač, pravna shvaćanja iz kolektivnih sporova u odnosu na potrošače primjenjiva su i u ovom slučaju s obzirom na to da je način sklapanja Ugovora i ugovaranje valutne klauzule u CHF-u bio jednak način postupanja, a koji je prouzrokovao znatnu neravnotežu među ugovornim stranama. Stoga, učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tuženik je tijekom otplate leasinga ništetno i nezakonito tužiteljevoj prednici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući povećanje tečaja CHF spram HRK, sve do dana konačne otplate. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužiteljeva prednica preplatila mjesečne najamnine do dana konačne otplate leasinga.

19. Neosnovan je prigovor zastare. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. je zauzeto pravno shvaćanje kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. Stoga, budući da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva zbog valutne klauzule u CHF počinje teći ispočetka tek od 15. lipnja 2018. Naime, predmetna tužba je podnesena 29. prosinca 2022., dok u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuju nepoštenim i ništetnim sporne ugovorne odredbe, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

20. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

21. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza, proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužiteljeve prednice, kao potrošača-korisnika leasinga, tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu glede valutne klauzule u CHF, odnosno utvrđene su iste ništetnim, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, dok tuženik suprotno nije dokazao, to posljedično primjenom čl. 323. ZOO-a proizlazi da je tuženik povrijedio prava tužitelja, kao potrošača, tako što je u predmetnom Ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, dakle utvrđena je ništetnost spornih uglavaka predmetnog Ugovora i kao posljedica iste ništetnosti osnovanost zahtjeva za isplatu, kao povrat stečenog bez osnove. Zbog izloženog, utvrđena je ništetnost odredbi Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 2.724,90 EUR, od toga iznos 1.044,84 EUR zbog razlika mjesečnih najamnina i iznos 1.680,06 EUR zbog razlika pri otkupu vozila.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF na dan računa bio niži od tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora, jer u ovom slučaju tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju operativnog leasinga, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao davatelja leasinga, nije prešla u imovinu tužiteljeve prednice, kao korisnika leasinga, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih tečajnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na najkasniju takvu isplaćenu tražbinu od 14. listopada 2008. (list 74 i 75), dok je tužba podnesena 29. prosinca 2022., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo zahtjev za istu tražbinu u odgovoru na tužbu koji je podnesen 2. listopada 2024.

23. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti zahtjev za vraćanje primljenih iznosa u ukupnom iznosu 2.724,90 EUR, od toga iznos 1.044,84 EUR zbog razlika mjesečnih najamnina i iznos 1.680,06 EUR zbog razlika pri otkupu vozila, sve zbog tečajnih razlika i to tzv. pozitivnih tečajnih razlika, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, a s kojim je usklađen tužbeni zahtjev postavljen podneskom predanim 23. travnja 2025. (list 93 i 94), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža svake pojedine mjesečne najamnine odnosno otkupa vozila do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.

Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno kada je tečaj CHF na dan računa bio niži od tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora, i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa zbog navedenog, a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos najamnine temeljem predmetnog Ugovora o operativnom leasingu) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju operativnog leasinga, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao davatelja leasinga, nije prešla u imovinu tužiteljeve prednice, kao korisnika leasinga, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik.

Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 2. listopada 2024., dok je zadnja takva tražbina plaćena 14. listopada 2008., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju, odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom, to tim više što ista nije niti određeno postavljena nakon izvedenog financijskog vještačenja, a sve zbog potplaćenih i povlaštenih mjesečnih najamnina, kako je odlučeno pod toč. III. i IV. izreke presude.

25. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

27. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 23. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 22. listopada 2024. i 3. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 800,00 EUR, uvećanog ta PDV 25% (200,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 33,18 EUR i za presudu u iznosu 73,17 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 73,70 EUR. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, jer je isto bilo neophodno za utvrđenje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.306,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. VI. izreke presude).

28. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 21. studenoga 2024., 29. travnja 2025. i 11. lipnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 22. listopada 2024. i 3. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.200,00 EUR, uvećanog ta PDV 25% (300,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.500,00 EUR sa zatraženim zateznim kamatama, nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VII. izreke presude.

29. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, u ukupnosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

30. Zbog izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. listopada 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sud. pristojbi za presudu u iznosu 73,17 EUR i

- opun. tuženika.