REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4522/2023-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: CM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, Gospodska 28, protiv tuženika: Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 16. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljevog opunomoćenika, a u izočnosti tuženika, 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 53/06, kreditna partija: 7103227198, od 31. srpnja 2006., koji su sklopili tuženik, kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 2.676,91 EUR, s osnove neosnovano naplaćenih iznosa s osnove nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 1,22 EUR od 18. listopada 2006.,

- 0,01 EUR od 18. listopada 2006.,

- 1,12 EUR od 19. ožujka 2008.,

- 0,72 EUR od 19. ožujka 2008.,

- 0,01 EUR od 16. listopada 2008.,

- 0,15 EUR od 16. listopada 2008.,

- 1,83 EUR od 30. listopada 2008.,

- 0,01 EUR od 30. listopada 2008.,

- 2,61 EUR od 18. studenoga 2008.,

- 2,08 EUR od 16. siječnja 2009.,

- 5,72 EUR od 16. siječnja 2009.,

- 4,64 EUR od 19. veljače 2009.,

- 4,65 EUR od 19. veljače 2009.,

- 3,42 EUR od 18. ožujka 2009.,

- 1,44 EUR od 18. ožujka 2009.,

- 5,22 EUR od 16. travnja 2009.,

- 0,51 EUR od 16. travnja 2009.,

- 6,03 EUR od 14. svibnja 2009.,

- 0,46 EUR od 17. lipnja 2009.,

- 3,80 EUR od 17. lipnja 2009.,

- 1,47 EUR od 17. srpnja 2009.,

- 3,33 EUR od 17. srpnja 2009.,

- 2,54 EUR od 22. srpnja 2009.,

- 5,87 EUR od 22. srpnja 2009.,

- 3,78 EUR od 15. kolovoza 2009.,

- 1,00 EUR od 16. rujna 2009.,

- 4,3 EUR od 16. rujna 2009.,

- 1,64 EUR od 16. listopada 2009.,

- 2,31 EUR od 16. listopada 2009.,

- 3,08 EUR od 17. studenoga 2009.,

- 1,76 EUR od 17. studenoga 2009.,

- 4,04 EUR od 16. prosinca 2009.,

- 0,66 EUR od 16. prosinca 2009.,

- 6,86 EUR od 16. siječnja 2010.,

- 1,06 EUR od 16. veljače 2010.,

- 7,23 EUR od 16. veljače 2010.,

- 3,28 EUR od 16. ožujka 2010.,

- 4,71 EUR od 16. ožujka 2010.,

- 6,55 EUR od 16. travnja 2010.,

- 2,58 EUR od 16. travnja 2010.,

- 10,14 EUR od 11. svibnja 2010.,

- 0,98 EUR od 15. svibnja 2010.,

- 11,18 EUR od 15. svibnja 2010.,

- 4,64 EUR od 16. lipnja 2010.,

- 7,61 EUR od 16. lipnja 2010.,

- 11,29 EUR od 17. srpnja 2010.,

- 3,48 EUR od 17. srpnja 2010.,

- 14,81 EUR od 17. kolovoza 2010.,

- 3,08 EUR od 16. rujna 2010.,

- 28,85 EUR od 16. rujna 2010.,

- 9,97 EUR od 16. rujna 2010.,

- 15,64 EUR od 16. listopada 2010.,

- 19,57 EUR od 16. listopada 2010.,

- 4,53 EUR od 16. studenoga 2010.,

- 25,04 EUR od 16. studenoga 2010.,

- 2,68 EUR od 16. studenoga 2010.,

- 20,96 EUR od 16. prosinca 2010.,

- 6,66 EUR od 15. siječnja 2011.,

- 14,69 EUR od 15. siječnja 2011.,

- 15,71 EUR od 17. veljače 2011.,

- 4,00 EUR od 17. veljače 2011.,

- 21,72 EUR od 17. ožujka 2011.,

- 5,65 EUR od 31. ožujka 2011.,

- 16,51 EUR od 31. ožujka 2011.,

- 13,06 EUR od 15. travnja 2011.,

- 6,71 EUR od 15. travnja 2011.,

- 23,10 EUR od 14. svibnja 2011.,

- 3,69 EUR od 19. svibnja 2011.,

- 34,76 EUR od 19. svibnja 2011.,

- 34,76 EUR od 19. svibnja 2011.,

- 1,43 EUR od 19. svibnja 2011.,

- 27,28 EUR od 16. lipnja 2011.,

- 12,92 EUR od 30. lipnja 2011.,

- 31,34 EUR od 16. srpnja 2011.,

- 18,75 EUR od 27. srpnja 2011.,

- 0,07 EUR od 27. srpnja 2011.,

- 35,35 EUR od 17. kolovoza 2011.,

- 20,69 EUR od 25. kolovoza 2011.,

- 0,07 EUR od 25. kolovoza 2011.,

- 28,82 EUR od 16. rujna 2011.,

- 14,00 EUR od 27. rujna 2011.,

- 0,11 EUR od 27. rujna 2011.,

- 26,74 EUR od 15. listopada 2011.,

- 12,49 EUR od 18. listopada 2011.,

- 0,07 EUR od 18. listopada 2011.,

- 26,54 EUR od 15. studenoga 2011.,

- 12,54 EUR od 9. prosinca 2011.,

- 0,09 EUR od 9. prosinca 2011.,

- 26,88 EUR od 16. prosinca 2011.,

- 14,23 EUR od 17. siječnja 2012.,

- 13,91 EUR od 17. siječnja 2012.,

- 28,88 EUR od 16. veljače 2012.,

- 2,13 EUR od 23. veljače 2012.,

- 45,28 EUR od 23. veljače 2012.,

- 0,19 EUR od 23. veljače 2012.,

- 28,92 EUR od 16. ožujka 2012.,

- 14,71 EUR od 14. travnja 2012.,

- 13,27 EUR od 14. travnja 2012.,

- 30,90 EUR od 11. svibnja 2012.,

- 3,18 EUR od 11. svibnja 2012.,

- 29,16 EUR od 16. svibnja 2012.,

- 12,39 EUR od 15. lipnja 2012.,

- 16,60 EUR od 15. lipnja 2012.,

- 27,94 EUR od 14. srpnja 2012.,

- 0,16 EUR od 27. srpnja 2012.,

- 44,20 EUR od 27. srpnja 2012.,

- 0,03 EUR od 27. srpnja 2012.,

- 29,03 EUR od 15. kolovoza 2012.,

- 14,90 EUR od 6. rujna 2012.,

- 0,53 EUR od 6. rujna 2012.,

- 27,44 EUR od 15. rujna 2012.,

- 13,27 EUR od 11. listopada 2012.,

- 0,22 EUR od 16. listopada 2012.,

- 28,35 EUR od 16. listopada 2012.,

- 15,33 EUR od 15. studenoga 2012.,

- 13,91 EUR od 15. studenoga 2012.,

- 30,64 EUR od 5. prosinca 2012.,

- 0,29 EUR od 5. prosinca 2012.,

- 28,90 EUR od 15. prosinca 2012.,

- 14,25 EUR od 16. siječnja 2013.,

- 13,59 EUR od 16. siječnja 2013.,

- 26,72 EUR od 7. veljače 2013.,

- 1,85 EUR od 15. veljače 2013.,

- 25,68 EUR od 15. veljače 2013.,

- 0,55 EUR od 21. ožujka 2013.,

- 15,82 EUR od 28. ožujka 2013.,

- 12,93 EUR od 28. ožujka 2013.,

- 28,64 EUR od 16. travnja 2013.,

- 2,69 EUR od 25. travnja 2013.,

- 21,37 EUR od 25. travnja 2013.,

- 20,58 EUR od 15. svibnja 2013.,

- 6,5 EUR od 15. svibnja 2013.,

- 27,10 EUR od 14. lipnja 2013.,

- 6,56 EUR od 13. srpnja 2013.,

- 19,67 EUR od 13. srpnja 2013.,

- 20,20 EUR od 15. kolovoza 2013.,

- 6,82 EUR od 15. kolovoza 2013.,

- 27,49 EUR od 13. rujna 2013.,

- 7,00 EUR od 4. listopada 2013.,

- 22,55 EUR od 4. listopada 2013.,

- 20,99 EUR od 5. listopada 2013.,

- 43,41 EUR od 5. listopada 2013.,

- 3,10 EUR od 5. listopada 2013.,

- 28,22 EUR od 15. listopada 2013.,

- 11,29 EUR od 6. studenoga 2013.,

- 29,15 EUR od 6. studenoga 2013.,

- 13,54 EUR od 14. studenoga 2013.,

- 14,65 EUR od 14. studenoga 2013.,

- 29,25 EUR od 14. prosinca 2013.,

- 0,05 EUR od 16. siječnja 2014.,

- 28,24 EUR od 16. siječnja 2014.,

- 15,25 EUR od 21. veljače 2014.,

- 14,25 EUR od 21. veljače 2014.,

- 23,24 EUR od 13. ožujka 2014.,

- 6,40 EUR od 13. ožujka 2014.,

- 29,00 EUR od 15. travnja 2014.,

- 1,94 EUR od 24. travnja 2014.,

- 18,87 EUR od 24. travnja 2014.,

- 17,46 EUR od 14. svibnja 2014.,

- 11,26 EUR od 14. svibnja 2014.,

- 24,83 EUR od 13. lipnja 2014.,

- 3,96 EUR od 13. lipnja 2014.,

- 10,32 EUR od 14. lipnja 2014.,

- 22,46 EUR od 15. srpnja 2014.,

- 6,22 EUR od 15. srpnja 2014.,

- 10,51 EUR od 24. srpnja 2014.,

- 20,75 EUR od 14. kolovoza 2014.,

- 9,00 EUR od 14. kolovoza 2014.,

- 28,87 EUR od 13. rujna 2014.,

- 0,95 EUR od 13. rujna 2014.,

- 29,39 EUR od 15. listopada 2014.,

- 8,33 EUR od 13. studenoga 2014.,

- 22,46 EUR od 13. studenoga 2014.,

- 17,22 EUR od 13. prosinca 2014.,

- 13,67 EUR od 13. prosinca 2014.,

- 6,33 EUR od 16. prosinca 2014.,

- 19,68 EUR od 6. siječnja 2015.,

- 31,11 EUR od 6. siječnja 2015.,

- 8,52 EUR od 14. siječnja 2015.,

- 22,49 EUR od 14. siječnja 2015.,

- 17,54 EUR od 16. siječnja 2015.,

- 0,90 EUR od 16. siječnja 2015.,

- 31,01 EUR od 13. veljače 2015.,

- 8,08 EUR od 13. ožujka 2015.,

- 22,93 EUR od 13. ožujka 2015.,

- 17,06 EUR od 8. travnja 2015.,

- 2,45 EUR od 8. travnja 2015.,

- 31,01 EUR od 15. travnja 2015.,

- 6,53 EUR od 14. svibnja 2015.,

- 24,48 EUR od 14. svibnja 2015.,

- 15,51 EUR od 13. lipnja 2015.,

- 15,50 EUR od 13. lipnja 2015.,

- 14,80 EUR od 17. lipnja 2015.,

- 9,70 EUR od 15. srpnja 2015.,

- 20,80 EUR od 15. srpnja 2015.,

- 14,80 EUR od 8. kolovoza 2015.,

- 4,40 EUR od 13. kolovoza 2015.,

- 26,61 EUR od 13. kolovoza 2015.,

- 13,38 EUR od 15. rujna 2015.,

- 17,63 EUR od 15. rujna 2015.,

- 12,40 EUR od 10. listopada 2015. i

- 9,96 EUR od 14. listopada 2015.,

sve do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.397,39 EUR, s osnove razlike nedospjelog iznosa glavnice na 30. rujna 2015., zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 3.150,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 31. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj s tuženikom 31. srpnja 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 53/06, kreditna partija: 7103227198, u svezi iznosa 27.500,00 CHF. Navedeni kredit isplaćen je tužitelju 18. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu je sklopljen za uređenje (adaptaciju) obiteljske kuće za osobne potrebe tužitelja, kao potrošača. Naime, čl. 1. Ugovora o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu 27.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su sukladno čl. 7. navedenog Ugovora kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu 178,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja. Nadalje, 23. veljače 2016. su ugovorne strane sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Navedenim Dodatkom su stranke izvršile konverziju Ugovora o kreditu. U trenutku isplate kredita tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a u odnosu na HRK iznosio je 4,60918 HRK za 1 CHF. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je odbijena žalba, među inim, i ovdje tuženika (povodom kolektivne tužbe), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju 1. travnja 2005.-31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženik, su podnijele reviziju, te je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-221/2018 odbijene revizije tuženika, kao neosnovane. Navedena utvrđenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 5. travnja 1993. Iako je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, jasno je kako isti samim sklapanjem Dodatka postojećeg ugovora i konvertiranjem svoje obveze iz CHF u EUR nije izgubio pravni interes za pokretanjem predmetnog postupka (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018). Prema tome i samim odredbama ZOO-a jasno je propisano kako samom konverzijom ugovora ništetna odredba ne može postati pravovaljana, već moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 325. ZOO-a, a koje u ovom slučaju dakako nisu ispunjene. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR (presuda Suda Europske unije u predmetu br. C-118/17 od 14. ožujka 2019., presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018., presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 3142/2018). Tužitelj u odnosu na preplaćene anuitete zbog tečajne razlike zahtijeva iznos 3.485,01 EUR / 26.257,66 HRK. Ujedno, tužitelj zahtijeva i razliku u neotplaćenoj glavnici koju je tuženik obračunao prilikom provedbe konverzije. Naime, tužitelj ističe da bi od potpisa Ugovora o kreditu pa do 30. rujna 2015. glavnica u CHF bila daleko manja da nije bilo drastičnog porasta tečaja i povećanja kamatne stope radi čega su sve izvršene uplate na ime kredita najvećim dijelom iskorištene za podmirivanje tako nastalog povećanja anuiteta, pa sukladno tome kada je došlo do konverzije kredita tužitelj je praktički bio na početku otplate svoje glavnice čime je od sklapanja kredita do konverzije došlo do bitnog poremećaja u strukturi samih anuiteta, te se glavnica minimalno smanjivala, pa sukladno tome napravljena konverzija ne može biti pravična imajući gore sve na umu i jer se, radi povećanja kamatnih stopa i povećanja tečaja CHF, podizala visina anuiteta i mijenjala se struktura unutar samog anuiteta u korist kamata na štetu glavnice, pa konverzijom tužitelj zasigurno nije mogao biti obeštećen. Preostala nedospjela glavnica konvertirana u EUR na 30. rujna 2015. primjenjujući iste ugrađene parametre kao i kod izvornog kredita u CHF te dinamiku uplata korisnika kredita tijekom cijelog razdoblja do datuma primjene konverzije, iznosila je 11.324,83 EUR. No, po izračunu tuženik na 30. rujna 2015. preostala nedospjela glavnica iznosi 12.412,68 EUR, što predstavlja preplaćenu razliku u iznosu 1.087,85 EUR / 8.196,40 HRK. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi čl. 1., 2. i 7. Ugovora glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 3.485,01 EUR / 26.257,66 HRK zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama te iznosa 1.087,85 EUR / 8.196,40 HRK zbog manje priznate glavnice pri konverziji 30. rujna 2015. sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 12. siječnja 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 56), u kojem se navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Deklaratorni tužbeni zahtjev izlazi izvan okvira pravomoćnog suđenja u kolektivnom sporu te nema uporišta kako u presudi iz kolektivnog spora, tako ni u propisima. Deklaratorni tužbeni zahtjev je neuredan i postupovno neprihvatljivi. Naime, u slučaju traženja djelomičnog utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, da bi ono moglo biti podobno za raspravljanje, mora biti točno označen sam članak ugovora te dio teksta navedene odredbe na koju se odnosi tužbeni zahtjev, tako da se u slučaju usvajanja zahtjeva može pouzdano utvrditi kako ta odredba glasi. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 31. svibnja 2018. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Tužitelj ne može potraživati povrat onih uplata koje nije niti izvršio, čak i kada bi imao pravo na povrat, a čemu se tuženik protivi. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje ZID ZPK/15.), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 23. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate, uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Dakle, tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao na umu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.). Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tuženik- banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15., trajno i konačno uredile svoj pravni odnos glede svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. U odnosu na tvrdnje tužitelja u svezi navodno nezakonito utvrđenog iznosa glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na čl. 19.c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika (i) neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na 30. rujna 2015. (dan konverzije) te (ii) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na 30. rujna 2015., te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima (odluka Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-737/2020-2 od 27. siječnja 2022.). Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos-1/2019 potvrđeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dok je dostupna brojna sudska praksa nižih sudova koja se poziva na istu odluku u oglednom sporu. Iz prometa po kreditu proizlazi da postoje uplate koje se ne mogu povezati s tužiteljem, s obzirom da pokraj istih nije navedena osoba uplatitelja, već treća osoba. Zbog toga, tuženik ovime, pozivom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

U čl. 6. Ugovora o kreditu kao namjena kredita navedeno je „adaptacija obiteljske kuće“. Tužitelj u svojoj tužbi ne navodi ništa o nekretnini, tko istu koristi, u koje svrhe i sl. kao niti u konačnici o kojoj se nekretnini radi te jesu li sredstva utrošena namjenski. Tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala predmnijevati. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama.

3. Podneskom predanim 18. rujna 2024. (list 186-192) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 2.676,91 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tzv. pozitivnih tečajnih razlika od dana nakon dana plateža te iznosa 1.397,39 EUR, zbog manje priznate glavnice pri konverziji 30. rujna 2015., sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 14. siječnja 2025. (list 217 i 218) je dopušteno postupanje po podnesku predanom 18. rujna 2024. To stoga što je tužitelj prvotno, u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa 3.485,01 EUR zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama te iznosa 1.087,85 EUR zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije sa zateznim kamatama, dok je podneskom predanim 18. rujna 2024. tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa 2.676,91 EUR kao tzv. pozitivnih tečajnih razlika te iznosa 1.397,39 EUR zbog manje priznate glavnice pri konverziji, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 53/06, kreditna partija: 7103227198, od 31. srpnja 2006., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 17. kolovoza 2006. (list 16-23), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 23. veljače 2016., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 25. veljače 2016. (list 24-32), otplatni plan, od 18. kolovoza 2006. (list 33-44), izračun konverzije na 30. rujna 2016. (list 45-52), obavijest o izračunu efekata konverzije, od 23. veljače 2016. (list 53), promete po kreditu/specifikaciju uplata (list 75-90), tuženikov popratni dopis uz izračun konverzije, informativni sažetak izračuna konverzije, pregled otvorenih stavaka i prijedlog izmjene Ugovora o kreditu, sve od 30. rujna 2015. i izvješće KPMG Croatia d.o.o., Zagreb, od 14. studenoga 2015. (list 108-110), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 21. svibnja 2024. (list 150-152), te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je predao 15. srpnja 2024. pisani nalaz i mišljenje (list 159- 181), 28. listopada 2024. pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanja na tuženikove primjedbe (list 197-199) i 15. siječnja 2025. drugu pisanu dopunu nalaza i mišljenja, kao očitovanja na tuženikove primjedbe (list 223 i 224).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, zbog valutne klauzule u CHF i zbog manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku izračuna konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u Okučanima 31. srpnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 53/06, kreditna partija: 7103227198, te Dodatak Ugovoru o kreditu, broj: 1, od 23. veljače 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača te prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

8. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 53/06, kreditna partija: 7103227198, od 31. srpnja 2006., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 17. kolovoza 2006. (list 16-23), utvrđeno je da je isti sklopljen u Okučanima između ovdje tuženika, kao kreditora i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita i založnog dužnika u svezi kredita u iznosu 27.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te se korisnik kredita obvezao navedeni iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom (čl. 1.); glede kamata i naknada je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima navedeni iznos kredita i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po istom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., Zagreb, koja na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja; Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope mjerodavne zakonske zatezne kamate, te će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja; Ako je redovna kamatna stopa veća o kamatne stope po dospijeću, primjenjuje se redovna kamatna stopa; Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora (čl. 2.); glede roka otplate kredita ugovoren je rok otplate kredita od 20 godina te tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 1. rujna 2027. te na iznos kredita koji je stavljen u otplatu obračunava se redovna kamata, a redovna kamata se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po istom Ugovoru, od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3.); ugovorena je namjena kredita za adaptaciju obiteljske kuće (čl. 6.) i glede otplate kredita ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u iznosu 178,37 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke koji je vrijedio za CHF na dan plaćanja za CHF, te iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja istog Ugovora; Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog st., te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora; Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta; Kredit se stavlja u otplatu prvog dana u idućem mjesecu nakon iskorištenja kredita, ili računajući od isteka roka iz čl. 4. istog Ugovora, ili računajući od davanja izjave korisnika kredita da odustaje od daljnjeg korištenja kredita ili računajući od isteka posebno produljenog ugovorenog roka korištenja i prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u idućem mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu (ako je ugovoren kredit bez počeka), ili od onoga mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita (ako je ugovoren kredit s počekom) (čl. 7.).

Naposljetku, Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015.) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, od 23. veljače 2016., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 25. veljače 2016. (list 24-32), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno poglavito Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 15. svibnja 2024. (list 152 i 153), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2006. godine kod tuženika podigao predmetni stambeni kredit, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, misli na rok otplate 25 godina. Namjena kredita je bila uređenje kuće u kojoj stanuje: [adresa], s obzirom da je u to vrijeme stanovao sa suprugom i petoro djece te sam istim kreditom namjeravao dograditi postojeću kuću. Stoga se je tužitelj raspitivao i informirao o uvjetima kreditiranja. U to vrijeme trebao je tužitelj kredit u iznosu oko 20.000,00 EUR. Međutim, tuženik je ponudio tužitelju predmetni kredit vezan uz CHF i to u iznosu 28.000,00 CHF, koji mu je predstavljen kao kredit uz najbolje uvjete, odnosno tuženikova djelatnica je savjetovala tužitelja da je isti kredit najpovoljniji s obzirom da su najniže kamate. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužitelj bio u mirovini te nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu, trgovačku i inu registriranu djelatnost. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženika nije tužitelju govorio niti ga upozoravao na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti mu je dana poredba s rizikom kredita vezanog uz koju drugu stranu valutu, niti je bilo govora o tzv. "valuta utočišta", niti je ukazano uz koju stranu valutu HNB veže tečaj HRK. Tužitelj je prilikom razgovora te prije sklapanja Ugovora tražio tuženikovu djelatnicu može li se ugovoriti manja kamatna stopa, no ista je tužiteljev zahtjev odbila uz obrazloženje da se radi o tipskom Ugovoru pa stoga nije moguće mijenjati ugovorne odredbe, već je isto bilo ponuđeno po pravilu "uzmi ili ostavi". Uvjet za odobrenje kredita je bio upis založnog prava na predmetnoj kući. Tužitelj je predmetni Ugovor pročitao prije nego ga je potpisao te na upit je li mu sve bilo jasno i je li razumio ističe tužitelj samo da se je usredotočio na iznos kredita i visinu kamatne stope. Tužitelj nije od tuženika tražio nikakva pojašnjenja pojedinih ugovornih odredbi. Predmetnu nekretninu je tužitelj koristio isključivo za stambeno zbrinjavanje odnosno stanovanje sebe i svoje obitelji. Isključivo je tužitelj otplaćivao mjesečne anuitete predmetnog kredita. Kada je došlo do izmjene Zakona, kao i svi ostali potrošači, tužitelj je prihvatio ponudu konverzije predmetnog kredita u EUR. Tužitelj je prihvatio ponuđenu konverziju, jer nije imao izbora. Nakon predmetne konverzije smanjio se iznos mjesečnog anuiteta, s obzirom da je država odredila visinu kamatne stope. Tužitelju je bio cilj predmetnim kreditiranjem prije svega ostvariti novčana sredstva u iznosu 20.000,00 EUR, pa stoga nije pitao za rizike dizanja kredita vezanog uz CHF niti poredbu istog rizika s rizikom dizanja kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije pratio tečaj CHF u odnosu na HRK. Tuženikova djelatnica predstavila je tužitelju CHF kao stabilnu valutu, što je tada i bio. Tužitelj nije pitao tuženika kakvo će biti kretanje tečaja CHF u budućnosti, ali opetovano ističe da mu je tuženikova djelatnica predstavila CHF kao najsigurniju valutu pa da stoga u budućnosti može doći do sitnog variranja-kretanja CHF u odnosu na HRK. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelju baš i nije bio poznat pojam i značenje "valutna klauzula". Prilikom konverzije je tužitelj dobio obrazac ugovora te mu nije bio ponuđen izračun konverzije pa stoga istom izračunu nije niti prigovarao. Naime, tužitelj je dobio gotov, sastavljen Ugovor za konverziju u EUR te je s istim otišao kod javnog bilježnika radi potvrde sadržaja i potom isto vratio tuženiku. Tužitelj nije prigovarao iznosima iz Dodatka Ugovoru kojim je učinjena konverzija. Tužitelj misli da je kod predmetnog kredita trebao oko 30% dobivenih sredstava opravdati računima za robe i usluge, te je tužitelj raspolagao istim računima, ali sada ne zna gdje su. Tužitelj nije financijsko-bankarski pismena osoba. Tužitelj je godinu dana nakon predmetne konverzije doživio moždani udar pa se stoga ne sjeća svih detalja ponuđene i prihvaćene konverzije. Ne sjeća se je li u ponudi konverzije bilo navedeno koliki će biti iznos anuiteta u slučaju prihvate istog. Prije prihvata konverzije bilo je tužitelju otežano, vrlo teško otplaćivati anuitete kredita pa stoga smatra da je bio prisiljen prihvatiti ponuđenu konverziju, a sve kako bi smanjio teret koji je imao zbog otplate mjesečnih anuiteta kredita. Tuženik predmetnom konverzijom nije u cijelosti obeštetio tužitelja po predmetnom kreditu, već naprotiv tužitelj smatra da je s predmetnom konverzijom postao više dužan nego što je tužitelj bio prije konverzije.

10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 15. srpnja 2024. (list 159-181), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 20.168,94 HRK, odnosno eurske protuvrijednosti 2.676,91 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 mišljenja-zaključka (list 173-175);

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, umanjene za tzv. negativne razlike iznosi 19.654,76 HRK, odnosno eurske protuvrijednosti 2.608,67 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 mišljenja-zaključka (list 176-178);

- Razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju isprava:

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 10.528,63 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.397,39 EUR.

Iznos preostale glavnice po konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 12.412,68 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 94.734,54 HRK.

Iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 18.269,19 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 84.205,91 HRK. Razlika između iznosa 94.734,54 HRK i iznosa 84.205,91 HRK je 10.528,63 HRK.

- Razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom (simuliranom) otplatnom planu, primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju isprava:

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom (simuliranom) otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 11.473,83 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.522,84 EUR.

Iznos preostale glavnice po konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 12.412,68 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 94.734,54 HRK.

Iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 18.064,12 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 83.260,71 HRK. Razlika između iznosa 94.734,54 HRK i iznosa 83.260,71 HRK je 11.473,83 HRK.

Prema Dodatku Ugovora o kreditu na 30. rujna 2015. (list 24-29) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, te iznosi 7.444,18 HRK što u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 988,01 EUR.

11. Na temelju pisane dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predane 28. listopada 2024. (list 197-199), kao očitovanja na tuženikove primjedbe istaknute podneskom od 30. rujna 2024., utvrđeno je da isti vještak navodi kako tuženik prigovara nalazu i mišljenju iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu 7.444,18 HRK. Vještak ukazuj na danu mu zadaću vještačenja. Naime, tužba kojom je tužitelj zahtijevao iznos također se odnosila na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, pa stoga vještak stoji pri danom pisanom nalazu i mišljenju. Nadalje, u toč. 4. zaključka (mišljenja) vještak je iskazao koliko iznosi preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR. Prema traženju tuženika vještak u nastavku iskazuje iznos tražbine umanjen za iznos preplate:

1. Ukupna tužiteljeva tražbina bez primjene 3,23% na početni otplatni plan prilikom konverzije, odnosno ukupna tužiteljeva tražbina umanjena za iznos utvrđen preplatom po konverziji iznosi 23.253,44 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.086,29 EUR;

2. Ukupna tužiteljeva tražbina s primjenom 3,23% na početni otplatni plan prilikom konverzije, odnosno ukupna tužiteljeva tražbina umanjena za iznos utvrđen preplatom po konverziji iznosi 24.198,64 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.211,74 EUR.

12. Na temelju druge pisane dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predane 15. siječnja 2025. (list 223 i 224), kao očitovanja na tuženikove primjedbe istaknute podneskom od 26. studenoga 2024., utvrđeno je da isti vještak navodi da su nalaz i mišljenje izrađeni sukladno danoj zadaći, budući da tužba kojom je tužitelj zahtijevao iznos se odnosila na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli. Ostali tuženikovi navodi odnose se na pravna pitanja, stoga vještak stoji pri izrađenom nalazu i mišljenju.

13. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao i pisane dopune istoga, su prihvaćeni u cijelosti, ocijenivši iste sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog, pa stoga nije prihvaćen tuženikov prijedlog za daljnjim dopunskim financijskim vještačenjem, jer isto nije potrebito.

14. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito daljnje dopunsko financijsko vještačenje, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 18. siječnja 2024. (list 124-126) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, daljnji dokazi, poglavito predloženi po tuženiku, su radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP- a.

15. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

16. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelju najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

17. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o namjenskom kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi uređenja kuće u kojoj stanuje s obitelji, dakle novac koji je utrošio je iskoristio za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, dakle stanovanje tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18- 2 EUR od 26. svibnja 2020.

18. Nadalje, neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu. To stoga što tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

19. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 18. rujna 2024. (list 184-192), jer istim tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladio i time konačno postavio tužbeni zahtjev.

20. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

21. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu poslovne banke, među inim i tuženik, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena je ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (sadržane u čl. 1., 2. i 7.) glede valutne klauzule u CHF i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

22. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije u predmetnu br. C- 118/17.

23. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 2.676,91 EUR i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 1.397,39 EUR.

24. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da je isto istaknuto u odgovoru na tužbu podnesenom 12. siječnja 2024., dok je zadnja takva tražbina uplaćena 15. rujna 2009. (list 167), to tim više što je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

25. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

26. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 18. rujna 2024. (list 186-192), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 1. listopada 2015., kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO- a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

27. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

28. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 16. siječnja 2024., 15. svibnja 2024., 18. rujna 2024., 4. prosinca 2024., 10. siječnja 2025. i 4. ožujka 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 18. siječnja 2024., 21. svibnja 2024., 14. siječnja 2025. i 16. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 2.200,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (550,00 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 400,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 3.150,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

29. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu te podnesaka od 10. svibnja 2024., 30. rujna 2024., 26. studenoga 2024. i 8. rujna 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 21. svibnja 2024. i 14. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 1.400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (350,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe po odluci suda, jer isti zahtjev nije određeno postavljen, kao glede radnje, tako niti u visini (čl. 164. st. 2. ZPP-a). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.750,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

30. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

31. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. listopada 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.