Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2216/2019-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Lana Roje, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, koju zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi isplate, 12. veljače 2025., nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužiteljice BT u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju BT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati:

- iznos od 19.937,48 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- iznos od 6.178,93 EUR ,

u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice BT u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju BT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati:

- zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 6.178,93 EUR počev od 01.10.2015.g. do isplate

- iznos od 8.563,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 01.10.2015.g. do isplate

po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. po stopi za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju BT naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.155,56 Eur, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke, tj. od 16. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška do ukupnog iznosa od 12.065,76 Eur.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor prijeboja tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. u iznosu od 4.306,52 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2016. navodi da je 21. svibnja 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103564023 sa valutnom klauzulom u švicarskim francima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Visina odobrenog kredita iznosila da je 222.000,00 CHF koji je banka tužitelju isplatila u kunama. Kredit da je podignut za kupnju nekretnine, a banka da je tužitelju ponudila sklapanje jedino predmetnog ugovora u navedenoj valuti. Tužitelj otplaćuje kredit i dalje, početna rata kredita iznosila da je 4.800,00 kn za stan od 56 m2, da bi u jednom trenutku došla do 9.000,00 kn. Dana 23. veljače 2016. zaključio da je tužitelj s tuženikom Aneks broj 1 ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sama konverzija da ne može osnažiti pravomoćno utvrđene ništetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tim više što je presuda Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. postala pravomoćna, donijeta nakon konverzije, da je tužitelj imao saznanja o istom ne bi pristupio zaključenju Aneksa. Izračunom konverzije utvrđeno je da je na dan konverzije nedospjeli iznos glavnice iznosio 194.584,54 CHF, dakle nakon osam godina uredne otplate predmetnog kredita tužitelj nije niti počeo plaćati glavnicu. Ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to prema Odluci banke. Kamata da se prema ugovoru obračuna u CHF u čemu da se vidi "lihvarenje" tuženika, jer nije jasno zašto bi se kamata morala računati prema stranoj valuti. Tuženik da je nije obavještavao tužitelja o promjenama kamatne stope, tako da on nije mogao prigovarati učinjenim promjenama. Tužitelj da je osjetio kroz mjesečne rate da je došlo do promjene u odnosu na prvotni anuitet, međutim usmeni prigovori tužitelja da su ostali bez učinka, sa niti jednom promjenom tužitelj da se nije suglasio. Do nepovoljne situacije za tužitelja da je došlo uslijed dva povezana faktora, tj. ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule. Poziva se tužitelj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojima je utvrđeno da je ugovorena odredba o promjenjivoj kamati na temelju Odluke banke ništetna. Ta odredba da je suprotna Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima tj. čl. 247. Pravno stajalište koje je zauzeo sud u tužbi radi povrede kolektivnih interesa obvezujuće da je za sve sporove koje pokrenu individualni potrošači, a tuženik da je bio stranka u postupku, kao tuženik u navedenom sporu. Poziva se tužitelj i na odredbu čl. 502.c. ZPP-a. Tužitelj da je temeljem odredaba ugovora bio dužan otplaćivati iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti u 360 mjesečnih anuiteta prema otplatnom planu. Tužitelj da je plaćao veći iznos anuiteta od onog koji bi plaćao da je kamatna stopa ostala u visini od 4,750% godišnje, odnosno koliko je bila početno ugovorena.

1.1. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj se poziva ponovno na Zakon o zaštiti potrošača (čl. 84) i pravo Europske unije (Direktiva 93/13/EEZ i presuda ECJ C- 26/13). Tužitelj da na temelju predmetnog ugovora, a ni na temelju dobivenih informacija od tužene nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF, koja zajedno sa odredbama Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi utječe na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bile poznate tuženiku. Tuženik da nije učinio dostupnim sve relevantne podatke koje su mogle utjecati na odluku tužitelja o sklapanju predmetnog Ugovora. Ugovorne odredbe da ne mogu biti jasne i lako razumljive kada se temelje na činjenicama vezanim uz predvidivi rast CHF koje su tuženiku bile poznate, a koje je prešutio tužitelju. Poziva se tužitelj i na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno odlučeno u kolektivnoj tužbi potrošača - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih i tuženika, kao podignutoj radi zaštite kolektivnog interesa potrošača. Smatra da je nezakonita primjena valutne klauzule na kamatu. Smatra i tužitelj da je cijeli Ugovor ništetan. Dodatak ugovora o kreditu da ne može osnažiti ništetne odredbe, čak i pretvorbom u valutu EUR utvrđeno je da visina preostale nedospjele glavnice iznosi 121.001,60 EUR. Tužitelj da je uzeo kreditu visini od 220.000,00 CHF, odnosno cca 120.000,00 EUR. Tužitelj, te jamac platac su sa tuženikom zaključili 7. prosinca 2004. Ugovor o kreditu u visini od 114.600,00 CHF, ovlaštena službenica da je sugerirala da se navedeni Ugovor zatvori s novim ugovorom, a nezakonito da je naplaćena i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita. Do dana konverzije smatra tužitelj da je zbog nezakonitih odredbi Ugovora platio više 146.366,50 kn, smatra i da je tuženik pogrešno obračunao nedospjelu glavnicu prilikom konverzije, jer je primijenio tečaj CHF na dan konverzije, što je nezakonito, jer se temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, morao da je izračunati iznos nedospjele glavnice prema tečaju CHF na dan isplate kredita. Tuženik da je obračunao nedospjelu glavnicu u visini od 923.493,65 kn, a ista je trebala iznositi 858.973,99 kn. Tužitelj da je platio zbog nezakonite obračunate glavnice veći iznos od 64.519,66 kn. Tuženik da je uvjetovao i tužitelja da uplaćuje rate životnog osiguranja vinkulirane u korist tužene, a čija rata mjesečno iznosi 1.100,00 kn. Tužitelj da je kao "rob" u ovom odnosu, a tuženik da nije ništa učinio da se olakša pozicija tužitelja. Predlaže da sud donese presude kojom će naložiti isplati iznosa od 26.933,88 kn na ime nezakonite odredbe o kamatnoj stopi, zatim iznos od 119.432,62 kn na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve iznose potražuje sa zakonskom zateznom kamatom od mjesečnog dospijeća do isplate, potražuje i nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu 5103564023 od 21. svibnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima da se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, uplate nisu vršene samo od tužitelja već i od drugih osoba, a tužitelj da bi mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio, kada bi zahtjev za isplatu bio osnovan. Uplate su vršene od strane sudužnika DT i ČT.

2.1. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik 23. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Tužitelj da nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Poziva se na sudsku praksu koja je zauzela stav o pravnoj situaciji kao što je ova. Sud EU objavio da je svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.2. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu „valutna klauzula“ u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR. U istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a, te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta, svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF, te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.3. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

2.4. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 1.12.2013. s primjenom od 1.1.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 1.1.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

2.5. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,75%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl.16 Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,75 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2.6. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

2.7. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

2.8. Ukoliko bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, on da ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa 4,75, a tužitelj da više ne bi uživao zakonsku zaštitu fiksiranja kamatne stope na 3,23. Slijedom navedenog utoliko predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.127,86 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od 32.454,98 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje tuženik ističe da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara s tvarne otplate, bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji u iznosu od 17.144,09 kn, stoga da tuženik ističe uvjetni procesni pravno prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da su utvrdi postojanje tražbine tuženika u visini preplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U konačnici predlaže odbacivanje tužbe, podredno odbijanje tužbenog zahtjeva, potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj se u podnesku od 23. ožujka 2022. očituje na odgovor na tužbu, te osporava isti u cijelosti. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodi da su pojedine uplate anuiteta vršile treće osobe u ime i za račun tužitelja. Tuženik da je uplate prihvaćao kao tužiteljeve, te zatvarao predmetni kredit sa istim uplatama, stoga da je tuženikov prigovor neosnovan. U odnosu na prigovor radi prijeboja navodi da osporava i isti. Tuženik da nema tražbinu prema tužitelju. Navodi da pridržava pravo precizirati tužbeni zahtjev po završenom financijskom vještačenju, a napominje i da pored već istaknutih tužbenih zahtjeva ističe novi zahtjev u kojem potražuje iznos od 64.519,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom na ime pogrešno obračunate nedospjele glavnice.

4. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu do okončanja postupaka koji se vode pred sudom Europske unije po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu za prethodnu odluku pod brojem C-567/20, a naknadno je doneseno i rješenje o nastavku postupka 14. lipnja 2023.

5. Tuženik u podnesku od 8. lipnja 2022. se očituje na dosadašnji tijek postupka i poziva na odluke viših sudova, odnosno suda Europske unije. Na ročištu održanom 4. rujna 2024. tužitelj ističe i prigovor zastare u odnosu na prigovor prijeboja, odustaje od prijedloga za saslušanjem svjedoka DT. U podnesku od 2. listopada 2024. tuženik odustaje od prijedloga za saslušanje svjedokinje ST. U podnesku od 6. prosinca 2024. tužitelj predlaže zadaću vještaku financijske struke, tuženik predlaže zadaću u podnesku od 11. prosinca. 2024. U podnesku od 26. veljače 2025. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ne prigovara matematičkom izračunu i ne traži saslušanje vještaka, međutim i dalje osporava potraživanje, poziva se na odluke suda Europske unije i dalje izražava svoje stajalište da tužitelj neosnovano potražuje isplatu nakon što je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, specificira u podnesku prigovor radi prijeboja, potražuje iznos od 4.306,52 EUR na ime kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene. U podnesku od 10. ožujka 2025. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, prihvaća ga u cijelosti. Napominje da je vještak obzirom da je utvrđena preplata u konverziji u visini od 1.988,92 EUR uračunao istu i odbio od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa na način da je odbio navedeni iznos od zateznih kamata koje teku na preplaćene iznose sukladno odredbama čl. 172 Zakona o obveznim odnosima posljednje točke mišljenja vještaka, pa tužitelj to prihvaća i uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu. U podnesku od 27. ožujka 2025. tužitelj se očituje na podnesak tuženika i osporava navode tuženika, kao i prigovor radi prebijanja. Tuženik u podnesku od 4. travnja 2025. se očituje na podnesak tužitelja, smatra da je preinačio tužitelj tužbeni zahtjev jer postavlja i zahtjev za isplatom iznosa od 8.563,23 EUR s osnove navodne razlike nedospjele glavnice između visine glavnice CHF i EUR na dan 30. rujna 2015. kao dan konverzije, protivi se preinaci tužbe, te smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja sa promijenjenom istovjetnošću u odnosu na raniji tužbeni zahtjev i da je isti povećan. Ističe prigovor zastare na novo postavljeni tužbeni zahtjev. Tužitelj da postavlja i zahtjev za isplatom iznosa od 6.168,93 EUR s osnove zateznih kamata na preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije. Tuženik smatra da je to preinaka i da se protivi takvoj preinaci, isplate da se traži s potpuno nove pravne osnove, ističe se prigovor zastare. Poziva se i na odredbu čl. 19.c.st.1 toč. 4 Zakona o potrošačkom kreditiranu, prema kojem se ne obračunavaju zatezne kamate na iznose koji se računu prilikom izračuna konverzije, stoga smatra da je tužbeni zahtjev u suprotnosti sa navedenom zakonskom odredbom. Tužitelj se u podnesku od 18. travnja 2025. očituje na podnesak tuženika, osporava navode da bi se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva, odnosno smatra da je preinaka u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena nakon provedenog dokaza financijskog vještačenja i prema Zaključku sa sastanak predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 26. studenog 2021. Smatra da što se tiče zakonskih zateznih kamata na koje on ima pravo zbog prekomjernog plaćanja novčanih iznosa zbog ništetnih odredaba, da je potrebno da ga se obešteti i dovede u situaciju u kojoj bi bio da nije bilo ništetnih odredbi. Na ročištu održanom 10. rujna 2025. tužiteljica je odustala od prijedloga da se sasluša svjedokinja ČT.

6. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 21. svibnja 2007. (list 16-17, 211-223 spisa), Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103564023 od 21. svibnja 2007. (list 18-22 spisa), Otplatnog plana za predmetni kredit (list 23 – 26 spisa), Aneksa broj br. 1 ugovora o kreditu broj 5103564023 od 23. veljače 2016. (list 27-34, 197-209 spisa), Obavijesti o usklađivanju visine kamatnih stopa sa otplatnim planovima (list 35-75 spisa), pregleda prometa po kreditu (list 76-83, 121-34 spisa), izračuna tražbine tužiteljice (list 86-87 spisa), letaka tuženika o stambenim kreditima (list 189-191 spisa), brošura tuženika o stambenim kreditima (list 233-253 spisa), upute djelatnicima tuženika (list 255 – 260 spisa), devizne pozicije u CHF (list 261 spisa), pisanog iskaza CT (list 262-263 spisa), Priopćenja za javnost od 21. siječnja 2015. HNB-a (list 165-276 spisa), Odgovora HNB- a Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu posl.br. P-1401/2012 (list 277-279 spisa), Obrasca VR1 (list 280 spisa), Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 281-287 spisa), Priopćenja za javnost od 16. ožujka 2015. HNB-a (list 289-290 spisa), Priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 295 spisa), Prosječne ponderirane kamatne stope uz koju su Hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u CHF i kunama uz valutnu klauzulu u CHF (list 296 spisa), Obrasca za prihvat izračuna konverzije sa izračunom i popratnom dokumentacijom (list 297-320 spisa), provedeno je saslušanje tužiteljice (list 455-456 spisa), provedeno je financijsko vještačenje i pročitan je nalaz i mišljenje vještaka tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o. za koje je vještačenje obavila BTK, dipl.oec. (list 464-506 spisa).

7. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 21. svibnja 2007. za iznos od 222.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2), sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke (čl. 8). Početna kamatna stopa je bila u visini od 4,75% godišnje. Nesporno je da je vraćanje kredita vezano za tečaj CHF (čl. 7). Nesporno je i da je tijekom trajanja razdoblja u kojem su se vraćali anuiteti kredita Odlukama banke se mijenjala visina kamatne stope i tečaj CHF. Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks 1 uz ugovor o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita.

8. Kao prethodno pitanje sporna je tvrdnja da li su dijelovi odredbi čl. 7. i 8. Ugovora ništetni, da li tužitelj ima pravni interes isto tvrditi, te pravo na isplatu kao posljedicu ništetnosti iz razloga što je zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim je isti konvertiran u kredit u valuti EUR, da li ima aktivnu legitimaciju tužitelj za iznose koje potražuje, da li je potraživanje u zastari, te da li je osnovan prigovor prijeboja tuženika. Preostala dostavljena financijska dokumentacija nije sporna i koristila se za financijsko vještačenje i izradu nalaza i mišljenja. Sud nije posebno razmatrao ni iskaz CT koja nije bila osobni bankar tužitelja, a niti je sudjelovala u sastavu predmetnog ugovora.

9. Tužiteljica BT izjavila je da je kupovala svoju prvu i jedinu nekretninu i to je bio stan na ovoj adresi gdje i sada živi, veličine 58 m2. Ona i njena cijela obitelj su uvijek imali sve račune kod tuženika, pa tako i poslovne račune, imala je povjerenje u ovu banku i zato se odlučila da će uzeti u konačnici kredit kod ove banke iako se prethodno raspitivala i u drugim bankama. Gotovo svakodnevno odlazila je i zbog posla u ovu banku pa je već poznavala i osobne bankare. Kod osobne bankarice po imenu B je bila kada je saopćila da treba stambeni kredit. Ona njoj je tada rekla „super, uzet ćeš ovaj vezan za valutu CHF“. Tužiteljica da je bila začuđena jer do tada nije čula za kredite u toj valuti, no bankarica je rekla da će uzeti u toj valuti i uopće nije niti nudila bilo što drugo. Pitala ju je što je s tom valutom a ona joj je začuđeno odgovorila da što je to pita, da se radi o Švicarskoj, pitala ju je i o kamatnoj stopi koja je bila, čini se 4,6%, za mlade i promjenjiva, pitala je da li može biti fiksna, rekla je da ne može i neka se ne brine za promjenu jer je bilo izvjesno da će Hrvatska pristupiti u Europsku uniju, bili su tada aktualni pristupni pregovori te joj je rekla da kamatna stopa može ići samo na dolje. Početni anuiteti njoj da su u kunama iznosili oko 4.500,00 kn, to je kredit na 30 godina i ona ga i dan danas otplaćuje. Kasnije su anuiteti narasli na preko 9.000,00 kn i to je bilo jako teško razdoblje, posuđivala je novce da bi otplaćivala kredit. Zbog svega toga je napravila konverziju kredita u eure, da bih ga lakše otplaćivala. Banka je tražila da ima tri sudužnika, dvije hipoteke tj. njena sestra je morala još založiti svoj stan, potpisala je tužiteljica i zadužnice i napravila životno osiguranje u visini od mjesečne premije od 150,00 EUR, to je bilo oko 1.000,00 kn mjesečno što je morala platiti povrh anuiteta svaki mjesec i to je bilo kod osiguravajuće kuće koju je banka inzistirala. Cijelo vrijeme redovno otplaćuje kredit. Koliko se sjeća iznos kredita je bilo oko 125.000,00 EUR i misli da je dužna još 92.000,00 EUR, do konverzije je uplatila nekih 85.000,00 EUR. Bila se raspitati u banci da joj se maknu ova dva sudužnika jer oni zbog ovog kredita ne mogu uzimati nikakve kredite. U banci su je pitali da li je tužila banku i rekla je da je pa su odbili njen zahtjev. Nije sa bankom mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora. Kada je pitala bankaricu kako će se mijenjati kamatna stopa ona joj nije objasnila metodologiju, već je rekla da se ne brine. Bila se raspitivati u banci kad su počeli ti veliki anuiteti što bi mogla napraviti, ali joj je rečeno da ništa, jer je potpisala. Njoj su nudili jedino moratorij na način da otplaćuje kamatu koja je iznosila ustvari 95% anuiteta i to joj ništa nije značilo. Pitala je da li bi mogla plaćati u ratama, ali ni to joj nisu dozvolili. Bankarica nije rekla da HNB ne štiti kunu u odnosu na CHF, a niti je to znala. Banka je sastavila ugovor, ona ga je pročitala. Nije joj tuženik dao nikakve brošure, oglase, neke informacije. U vrijeme konverzije imala je saznanja da je pokrenut kolektivni spor i da je VSRH potvrdio odluku da je valutna klauzula valjana, bio je određen period u kojem se morala izjasniti da li pristaje na konverziju, a u to vrijeme je Vlada bila i zamrznula tečaj CHF, pa prema tome nije imala neka druga saznanja osim ovih i zato je zbog svega toga i pristala na konverziju. Cijelo vrijeme da je razmišljala i da proda stan, ali ni to nije mogla, da se riješi tog kredita, ovo stoga što je ispadalo da joj je glavnica veća cijelo vrijeme od same vrijednosti stana i glavnica je stalno rasla i veća je bila od početnog iznosa. Glavnica je rasla zbog tečaja i anuitetne otplate. Kod konverzije je imala preplatu nekih 14.000,00 kn. Banci je dala jednu izjavu gdje je napisala da se ne odriče na obeštećenja na temelju osnovnog ugovora o kreditu. U konverziji nije bilo nikakvih pregovora, nije joj nitko obrazlagao izračun konverzije. Fizički novac uplaćuje njen otac cijelo vrijeme jer je on u mirovini, ima više vremena, ali mu ona da novce, pa on otiđe na šalter platiti. Bilježnik joj nije ništa objašnjavao, a banka ju je uputila kod već određenog bilježnika. Nema nikakvih saznanja o valuti CHF više od onog što joj je rekla bankarica kojoj je vjerovala.

10. Iskaz tužiteljice sud cijeni kao uvjerljiv, životan, logičan. Iz iskaza proizlazi da tužiteljica nije od tuženika dobila potrebne informacije o rizičnosti kredita, nije mogla pregovarati o odredbama, a njezino ponašanje prilikom uzimanja kredita je ponašanje prosječnog potrošača.

11. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tužitelj nije osporavao svojstvo potrošača tužiteljici.

12. Djelomično je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

13.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

13.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

13.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/06; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

13.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Šteta koju je tužiteljica pretrpila postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, odnosno povrat, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, te od isplaćenih iznosa po osnovi dijela ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste anuiteta.

15. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu po stavu ovog suda odredbe predmetnog ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103564023 od 21. svibnja 2007. iz čl. 7 i 8 su ništetne u dijelovima kojima se vraćanje kredita vezuje uz valutnu klauzulu, te u dijelu u kojem je određeno da se mogu vršiti promjene kamatne stope sukladno odlukama banke, što je u ovom postupku prethodno pitanje.

16. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

16.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i kasnije uskladio svoju Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa sukladno ZKP-a, da je tužitelj dobio zaštitu zbog zakonske intervencije. To ne utječe na sadržaj sporne odredbe ugovora, a niti se ona promijenila na način da je njezin sadržaj bio odraz pregovora, odnosno da bi iz iste bilo razvidno koja se Metodologija promjene kamatnih stopa primjenjuje. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Ova predmetna odredba ugovora je nejasna i nerazumljiva. Iz odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz ove odredbe proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 50 Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO/91), obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

16.2. Ugovorna odredba kojim se glavnica kredita i vraćanje iste veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutjela dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obvezno pravnih odnosa.

17. Slijedom navedenog iz gornjih utvrđenja ponovo sud zaključuje da su djelomično ništetne odredbe predmetnog Ugovora u čl. 7. i 8., gdje se vezuje povrat glavnice, kamata i drugih obveza uz valutu švicarski franak, kao i da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke.

18. Proizlazi iz svega navedenog da tužiteljica osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli.

19. Tužiteljica nije podnijela zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. Ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovo počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17. Tužbu je tužiteljica podnijela 11. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzme u obzir datum kada je postala pravomoćna odluka iz kolektivnog spora.

20. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije MARIMAR-FIN d.o.o. Rijeka, za kojeg je vještačenje obavila BTK dipl. oec.

20.1. Zadaća vještaka je da izračuna preplatu s osnova promjene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (04,750%) i tečaj CHF-a na dan isplate kredita te da vještak sačini izračun preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama i u eurima sukladno obvezi dvojnog iskazivanja vrijednosti. Vještak je u svom nalazu bio dužan iskazati preplatu koja predstavlja razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 04,750% (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31.12.2013 - godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 01.01.2014 godine do 30.09.2015, primjenom zakonske kamate 3,23%. Navedenu razliku treba iskazati primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/isplate anuiteta. Potom treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, do 31.12.2013, odnosno primjenom zakonske kamate 3,23% od 01.01.2014 godine do 30.09.2015. Navedenu tečajnu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja (da se ne bi “duplali” iznosi). Naloženo je vještaku da utvrdi razliku u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30.09.2015 prema srednjem tečaju HNB- a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30.09.2015, a prema CHF/HRK tečaju isplate kredita. Naloženo je vještaku da sačini obračun na način da izračuna zatezne kamate koje teku na pojedinačne preplaćene iznose koje se odnose na ništetne odredbe za promjenjivu kamatnu stopu, te valutnu klauzulu od uplate pojedinih iznosa preplate do izvršene konverzije na način kako je naprijed naloženo; potom da od navedenog iznosa na ime zateznih kamata odbije iznos eventualno utvrđene pretplate u konverziji; te da potom navede preostalo potraživanje tužitelja. Zadaća vještaka je bila i da se očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), te da izračuna novčani iznos, izražen u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 2011. godine pa do 2015. godine.

20.2. Vještak u nalazu i mišljenju zaključno navodi da:

• preplata s osnova promjene kamatnih stopa koja predstavlja razliku nastalu uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 4,75% p.a. do 31.12.2013. godine, te daljnja preplata plaćene kamate od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. godine primjenom zakonske kamatne stope 3,23% p.a., iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/isplate obroka, ukupno iznosi*3.569,30 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5

• preplata s osnova valutne klauzule kao tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, umanjeno za već prikazanu tečajnu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja (radi izbjegavanja dvostrukog obračuna) ukupno iznosi *16.368,18 EUR kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 6

• manje plaćena kamata s osnova promjene kamatnih stopa koja predstavlja razliku nastalu uslijed izračuna kamate koju bi tužiteljica bila u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 4,75% p.a. do 31.12.2013. godine, te od 01.01.2014. godine do 30.09.2015. godine primjenom zakonske kamatne stope 3,23% p.a. i plaćene kamate, iskazano primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze/isplate obroka, ukupno iznosi *98,95 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7

• manje plaćena kamata kao razlika između kamata koje bi tužiteljica platila da se da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 2011. godine pa do 2015. godine ukupno iznosi 5.127,86 CHF, odnosno *4.306,52 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8

• ukupna preplata u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja kao zbroj samo pozitivnih razlika ukupno iznosi *19.937,48 EUR, kako je specificirano u stupcu 7 Tabele br. 9.

Zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i tečaja za razdoblje do 30.09.2015. godine iznosi ukupno *8.167,85 EUR, kako je specificirano u stupcu 8 Tabele br. 9.

• u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s vk u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *8.563,23 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji

• tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine kredita utvrdio preplatu u iznosu od *1.988,92 EUR

• tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine

Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate obroka s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem u prvoj i drugoj alineji. • ukupna tužiteljičina tražbina na dan 30.09.2015. godine s uključenim samo pozitivnim razlikama, s obračunatom zateznom kamatom te s umanjenjem za preplatu iz konverzije je sljedeće specifikacije:

• preplata kamata u obrocima ukupno iznosi *3.569,30 EUR • preplata obroka s osnova rasta tečaja ukupno iznosi *16.368,18 EUR • zatezna kamata na preplatu kamate i preplatu s osnova rasta tečaja do 30.09.2015. godine umanjena za preplatu iz konverzije ukupno iznosi *6.178,93 EUR

• razlika u nedospjelim glavnicama iznosi *8.563,23 EUR,

a što sveukupno iznosi *34.679,64 EUR kako je specificirano u Tabeli br. 12.

21. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu imale primjedbe na izračun vještaka. Vještaku je određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa i početni tečaj, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj, a na što upire tuženik.

22. Tužitelj je konačno tužbeni zahtjev uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a također i tuženik prigovor prijeboja. Stoga je odlučeno kao u točki I, te u rješenju.

23. Sud smatra da je preinaka nakon provedenog vještačenja svrsishodna i dopuštena u ovom postupku kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Napominje se da je tužiteljica zahtjev za razliku u glavnici preinačila prije zaključenja prethodnog postupka, a već u prvotnom tužbenog zahtjevu je potraživala zakonske zatezne kamate, pa po stavu ovog suda nije preinaka ako je sada samo izračunata zakonska zatezna kamata i od nje je oduzeta preplata utvrđena u konverziji. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje i prije njega nije imao osnove tužitelj mijenjati svoj zahtjev. Tuženik nije morao osporavati visinu, on je raspolagao cijelom dokumentacijom, pa je mogao provjeriti izračun tužiteljice. Tužitelj je pravo promjene zadržao kod podnošenja tužbe, tj. prije zaključenja prethodnog postupka. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16, D protiv RH, Odluka br. 3240/05, Č protiv RH), a i u suprotnosti praksi sudova RH (npr. ŽS Zagreb Gž-4830/23 od 16. siječnja 2024.).

24. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja zbog toga što su uplate učinile treće osobe. Tužitelj je bio dužnik prema tuženiku i njegova je stvar da li će treće osobe potraživati od njega ono što su platile tuženiku, njihov odnos se tuženika ne tiče. Uostalom tuženik je primio iznos koji je bio plaćen na ime duga tužitelja bez obzira što je uplata bila od treće osobe, uplata se knjižila u ime i za račun tužitelja.

25. Tužiteljici ne pripada razlike glavnice koju je vještak izračunao na dan konverzije. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Aneksa, pa tužiteljici ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice, radilo bi se o dvostrukom obeštećenju. Slijedom navedenog je njen zahtjev u točki II izreke presude valjalo odbiti za iznos od 8.563,23 Eur sa zakonskom zateznom kamatom.

26. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora.

27. Tuženik je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu koja teče od sljedećeg dana od dana plaćanja svakog anuiteta u utuženom razdoblju u kojem je došlo do stjecanja bez osnove. Tuženik se smatra nepoštenim stjecateljem, jer je kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a. Stoga je i prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 6.178,93 Eur koji je izračunata zatezna kamata na glavnicu do konverzije, a umanjena za preplatu u konverziji. Na taj iznos tužiteljici ne pripada zakonska zatezna kamata nakon 1.listopada 2015. do isplate jer nema pravo na kamatu na kamatu (ovaj iznos se ne uzima u obzir niti u vrijednosti predmeta spora). Zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjena zatezne kamate nedjeljive su od iste (čl. 160. st. 2. ZOO-a). Dakle, dok postoji glavna obveza ne mogu se zahtijevati zatezne kamate na neisplaćeni iznos zateznih kamata. Tek po prestanku glavne tražbine zakonske kamate mogu se osamostaliti i obračunati kao glavna tražbina na koju se mogu zahtijevati zatezne kamate od dana kad je podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Vs, Rev-561/06 od 28. veljače 2007.).

27.1.Slijedom navedenog pripadaju joj samo kamate na neplaćenu glavnicu od 19.937,48 EUR za period od 1. listopada 2015. pa do isplate. Stoga je odlučeno kao u točkama I i II izreke presude.

28. Zaključno treba kazati i da sklapanjem Aneksa ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valutne klauzule. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

29. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta u cijelosti, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 S protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju su tužitelji pretrpjeli primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

29.1. Iz provedenog postupka, odnosno iz nalaza i mišljenja vještaka koji je uzeo u obzir efekt konverzije, proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

30. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari djelomično uspio, pa mu tuženi temeljem odredbe čl. 154 st. 2 ZPP-a treba nadoknaditi parnični trošak. Ima se smatrati da je tužitelj uspio glede osnova 100,00 % (tuženi je osporavao i pravo na isticanje ništetnosti), a glede visine (28.500,71 EUR), 69,95% (19.937,48 EUR), što znači da je tuženi uspio samo sa 30,05 %, pa je ukupni uspjeh tužitelja u postupku 69,95% (169,95/2=84,97, 30,05/2=15,02, 84,97-15,02=69,95). Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 500,00 Eur (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na tri ročišta 4. rujna 2024., 2. prosinca 2024., 10. rujna 2025., ukupno 1.500,00 Eur (Tbr. 9 toč. 1), na sastav pet podnesaka i to 18. ožujka 2022.-500,00 Eur, 6. prosinca 2024.- 500,00 Eur, 7. ožujka 2025. -500,00 Eur, 20. ožujka 2025.-500,00 EUR (Tbr 8. toč. 1), 11. travnja 2025. - 200,00 Eur (Tbr. 8. toč.3) u ukupnom iznosu od 2.200,00 Eur, sve uvećano za PDV od 1.050,00. Tužitelj je imao trošak sudske pristojbe na tužbu koji potražuje u visini od 240,76 Eur, te trošak vještačenja u iznosu od 450,00 Eur, pa je tako ukupan osnovani trošak 5.940,76 Eur. Stavljen u omjer s uspjehom u sporu tužitelju se dosuđuje iznos od 4.155,56 Eur, a sa preostalim dijelom zahtjeva kao neosnovano visoko zatraženim se odbija. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a. Tužitelj je oslobođen od obveze plaćanja sudske pristojbe na presudu.

U Opatiji 16. listopada 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti pristojbe za odgovor na tužbu i presudu