REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7759/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika: Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Župić & partneri d.o.o., Zagreb, Budmanijeva 1, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 24. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljeve opunomoćenice po zaposlenju i zamjenice tuženikovih opunomoćenika, 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, kao neosnovan, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, isplati na ime naknade štete svotu od 50.154,32 kn uz pripadajuću kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 23. studenoga 2020. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je u prometnoj nesreći od 26. kolovoza 1991. stradala tužiteljeva osiguranica ĐK. Nesreću je skrivio tuženikova osiguranica KK upravljajući motornim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka]. Za navedenu nesreću je KK proglašena krivom rješenjem Gradskog suca za prekršaje br. S-27-26971/91 od 4. veljače 1992. Na osnovi navedene nesreće je rješenjem HZMO-a br. 658863, od 5. kolovoza 1993. tužiteljevoj osiguranici ĐK je priznato pravo na invalidsku mirovinu, invalidnost koja je uzrokovana štetnim događajem 40%. Za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 31. listopada 2020. je tužitelj s osnove invalidske mirovine ukupno isplatio iznos 125.385,80 HRK, a budući da štetni događaj utječe na ukupnu invalidnost sa 40%, to tužitelj na ime naknade štete zahtijeva iznos 50.154,32 HRK. Tužitelj je u mirnom postupku pokušao namiriti štetu te je 4. studenoga 2020. uputio tuženiku odštetni zahtjev za naknadu štete. Zahtjev je tuženik zaprimio, ali je odbio podmiriti dug. Tužitelj je protiv tuženika po istom štetnom događaju i između istih stranaka za prethodna razdoblja vodio sporove radi naknade štete nastale isplatama invalidske mirovine, a koji su završeni presudama u korist tužitelja. Stoga tužitelja predlaže donijeti presudu kojom će se, na temelju čl. 160. u smislu čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 102/98.), prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 50.154,32 HRK sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 5. veljače 2021. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 32), u kojom se navodi da tuženik prvenstveno ističe prigovor stvarne nenadležnosti općinskog suda za rješavanje ove pravne stvari. Tuženik priznaje pasivnu legitimaciju i nastanak predmetne prometne nesreće od 26. kolovoza 1991., a u kojoj je tužiteljeva osiguranica ĐK zadobila tjelesne ozljede. Poglavito tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu zahtjeva za naknadu štete na ime isplaćene mirovine za utuženo razdoblje, jer je tužiteljeva osiguranica rođena **.**.1942. te bi ista najkasnije 14. listopada 2007., dakle navršivši 65 godina, ispunila zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu. Naime, neprijeporna je činjenica da bi tužiteljev osiguranik po redovitom tijeku stvari, a da nije nastradao u prometnoj nesreći, radio i ostvarivao plaću do najdulje 65 godine života, kada bi stekao pravo na starosnu mirovinu. Tuženik smatra da bi tužitelj nakon 65 godina svog osiguranika, a s obzirom na godine života i količinu minulog rada svom osiguraniku bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu iz svojih fondova i da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Slijedom prednje navedenog, tuženik smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine, kako to smatra tužitelj, nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, jer mu taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužiteljevog prava. Tužitelj bi navršenjem 65 godina svog osiguranika bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu, čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske, a koju faktično isplaćuje, tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Tuženik smatra da je teret takvog dokaza na tužitelj, jer je on dužan dokazati postojanje štete kao jednog od elemenata odštetne odgovornosti, Takavo shvaćanje je izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gzz-83/04 od 16. veljače 2005. i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6292/14 od 9. siječnja 2017. Predmetna tužiteljeva tražbina nije u skladu s institutom i smislom naknade štete, jer je šteta određena kao umanjenje nečije imovine. Odredbama Zakona o obveznim odnosima uređena je dužnost suda dosuditi oštećeniku naknadu štete u onom iznosu koji je potrebit da se oštećenikovo imovinsku stanje dovede u ono stanje u kojem se nalazilo prije štetne radnje. Podredno, tuženik osporava postojanje uzročno- posljedične sveze između ozljede koju je tužiteljeva osiguranica zadobila 26. kolovoza 1991. i priznavanja prava na invalidsku mirovinu koje je po dostavljenom rješenju utvrđeno 1993. godine, a kojim je utvrđeno da je štetni događaj uzrokovan ozljedom na radu u omjeru od 40%. Kako tužitelj nije dostavio pravomoćno rješenje o priznavanju invalidske mirovine, osporava se u potpunosti navedeni omjer, te se u tom cilju predlaže izvesti vještačenje po medicini rada, radi utvrđivanja u kojem je omjeru ozljeda iz štetnog događaja utjecala na odlazak u invalidsku mirovinu, te se naloži tužitelju dostava svih isprava potrebitih za izvođenje istog vještačenja. S tim u svezi tuženik ističe kako je u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-751/2018, po izvedenom vještačenju utvrđeno kako je predmetna ozljeda utjecala na umirovljenje u opsegu od 5%. Zaključno, tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u rješenje od 4. veljače 1992. (list 4 i 5), tužiteljevo pravomoćno rješenje od 5. kolovoza 1993. (list 6 i 7), presudu na temelju priznanja ovoga suda posl. br. Pn-4547/94 od 4. veljače 2000. (list 8 i 9), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-8842/11-3 od 22. kolovoza 2014. (list 10-12), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1178/12 od 20. ožujka 2014. (list 13-17), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5629/2019-2 od 16. ožujka 2020. (list 19-22), tužiteljev obračun isplata od 30. listopada 2020. (list 23), tužiteljev dopis, od 4. studenoga 2020., upućen tuženiku (list 24 i 25), spis predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-751/2018, uz popratni dopis od 17. ožujka 2022. (list 65), popratni dopis od 27. svibnja 2022. (list 69) uz tužiteljev spis predmeta OB: 03201465747 ĐK, kako je utvrđeno na ročištu 16. siječnja 2024. (list 77 i 78), te je određeno izvođenje medicinskog vještačenja po dr. med. CK, spec. med. rada, koji je vratio spis predmeta jer istom ne prileže nalaz-medicinske isprave tužiteljeve osiguranice ĐK (list 83).

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za regresnu isplatu, kao stvarne štete zbog isplate invalidske mirovine, uzrokovane prometnom nesrećom, za koju je odgovorna tuženikova osiguranica.

Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Poglavito se upire na primjenu mjerodavnog prava.

6. Uvidom u rješenje od 4. veljače 1992. (list 4 i 5) utvrđeno je da je u prometnoj nesreći od 26. kolovoza 1991. stradala tužiteljeva osiguranica ĐK, dok je istu prometnu nesreću skrivila tuženikova osiguranica UK upravljajući motornim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] pa je stoga za navedenu nesreću UK proglašena krivom rješenjem Gradskog suca za prekršaje br. S-27-26971/91 od 4. veljače 1992.

7. Uvidom u tužiteljevo pravomoćno rješenje, broj: IN-658563, od 5. kolovoza 1993. (list 6 i 7), je utvrđeno da je na temelju navedenih činjenica, na osnovi navedene nesreće, tužiteljevoj osiguranici ĐK od 17. lipnja 1993. priznato pravo na invalidsku mirovinu, invalidnost koja je uzrokovana štetnim događajem 40%.

8. Uvidom u presudu na temelju priznanja ovoga suda posl. br. Pn-4547/94 od 4. veljače 2000. (list 8 i 9), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-8842/11-3 od 22. kolovoza 2014. (list 10-12), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1178/12 od 20. ožujka 2014. (list 13-17) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5629/2019-2 od 16. ožujka 2020. (list 19-22), utvrđeno je da je tužitelj protiv tuženika po istom štetnom događaju i između istih stranaka za prethodna razdoblja vodio sporove radi naknade štete nastale isplatama invalidske mirovine, a koji su završeni presudama u korist tužitelja.

9. Uvidom u tužiteljev obračun isplata od 30. listopada 2020. (list 23) i tužiteljev dopis, od 4. studenoga 2020., upućen tuženiku (list 24 i 25), utvrđeno je da je za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 31. listopada 2020. tužitelj s osnove invalidske mirovine ukupno isplatio ĐK iznos 125.385,80 HRK, a budući da štetni događaj utječe na ukupnu invalidnost s 40%, to tužitelj na ime naknade štete zahtijeva iznos 50.154,32 HRK. Tužitelj je u mirnom postupku pokušao namiriti štetu te je 4. studenoga 2020. uputio tuženiku odštetni zahtjev za naknadu štete, te je isti zahtjev tuženik primio, ali je odbio podmiriti dug.

10. Na ročištu 16. siječnja 2024. (list 77 i 78) je utvrđeno da je uz popratni dopis od 27. svibnja 2022. tužitelj dostavio spis predmeta tužitelja, područne službe u Zagrebu, broj: 154990, glede osiguranika: ĐK. Uvidom u isti utvrđeno je da je rješenjem HZMO-a područna služba u Zagrebu, klasa: 141-06/13-01/OB: 03201465747, ur. broj: 341-25-05/3-13-071935, od 27. rujna 2013., utvrđeno za ĐK, rođenu **.**.1942., postojanje tjelesnog oštećenja od 70% (toč. I. izreke); odbijen je zahtjev za priznanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (toč. II. izreke) i riješeno je da ukupni postotak tjelesnog oštećenja na donje ekstremitete iznosi 50% (toč. III. izreke). Uvidom u prijavu o nesreći na poslu utvrđeno je da je ista sastavljena povodom nesreće koja se dogodila 26. kolovoza 1991., uslijed sudara automobila, a da je kao ozlijeđena navedena ĐK, rođena **.**.1942.

Nadalje, uz popratni dopis od 17. ožujka 2022. je dostavljen spis predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-751/18 (ranije P-124/16). Uvidom u isti utvrđeno je da je postupak pokrenut tužbom podnesenom 14. siječnja 2016., primljenom 15. siječnja 2016. kod Trgovačkog suda u Zagrebu, tužitelja: HZMO, Zagreb protiv tuženika: Croatia osiguranje d.d., Zagreb, radi naknade štete po osnovi invalidske mirovine u iznosu 30.122,20 kn sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-751/18-23 od 8. srpnja 2020. djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i to u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos 3.765,28 HRK sa zateznim kamatama od 14. siječnja 2016. (toč. I. izreke); odbijen je ostatak tužbenog zahtjeva u iznosu 26.356,92 kn sa zateznim kamatama (toč. II. izreke); naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 3.176,50 HRK (toč. III. izreke) i odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu 425,50 HRK. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-4400/20-6 od 17. rujna 2021. odbijena je tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena potonja presuda od 8. srpnja 2020. pod toč. II. i III. izreke.

11. Raspravnim rješenjem od 16. siječnja 2024. (list 77 i 78) je određeno izvođenje medicinskog vještačenja po dr. med. CK, spec. medicine rada, na okolnost: može li se ozljeda tužiteljeve osiguranice kvalificirati kao ozljeda na radu, odnosno postojanja uzročno-posljedične sveze, odnosno je li predmetna ozljeda uzrokovala odlazak tužiteljeve osiguranice u invalidsku mirovinu. Međutim, imenovati stalni sudski vještak je dopisom od 21. veljače 2024. (list 83) vratio spis predmeta, jer istom nedostaje cjelokupni spis predmeta tužitelja, odnosno nedostaju medicinske isprave tužiteljeve osiguranice ĐK, pa je stoga predloži isto pribaviti službenim putem, a na koje je tužitelj pozivan rješenjima od 27. svibnja 2024. i 23. rujna 2024., dok je tužitelj uputio isto izravno zatražiti od ĐK, tužiteljev osiguranice.

12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, s obzirom da ne mogu biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

13. Poglavito tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, s obzirom da je tužiteljevoj osiguranici prema tužiteljevim navodima i priloženim ispravama, invalidska mirovina na koju se odnosi tužiteljev zahtjev utvrđena 40% zbog ozljede izvan rada, odnosno predmetnom prometnom nesrećom, pa stoga tuženik navodi da ne postoji stvarna šteta, odnosno, razmjerni iznos koji bi tuženik u predmetnom slučaju bio dužan naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 27. st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23., dalje: ZOOP).

Stoga, tuženik je osporio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, pri tome se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe i to poglavito čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13., 151/14, 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19, 84/21. i 119/22.). Tuženik ukazuje da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, protiv osiguratelja štetnika, ovdje tuženika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja-prometne nesreće. Naime, tuženik s pravom ističe da je njegova obveza, kao osiguratelja, uređena ZOOP-om, temeljem kojeg zakona je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od auto odgovornosti, slijedom čega tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi citiranog zakona i njime preuzetih obveza.

14. Prema tome, u pravnom odnosu između tužitelja i tuženika primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao posebnog zakona, poglavito mjerodavna odredba čl. 27. ZOOP-a.

15. Stoga, iako je po pravilima parničnog postupka sud vezan odlukom u kaznenom postupku glede postojanja kazneno djela i kaznene odgovornosti (čl. 12. st. 3. ZPP-a), sudeći po recentnoj sudskoj praksi, to ipak ne isključuje pravo tuženika dokazivati suprotne činjenice, čak niti u takvom slučaju kada je riječ o prometnim nesrećama, kao dakle i u ovom postupku, jer kako navode viši sudovi, tuženiku se mora omogućiti puno pravo na raspravljanje u parničnom postupku.

16. Zaključno, pravilno obrazlaže tuženik da je osnovanost tužiteljeve tražbine potrebito prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a, jer je to jedini zakon po kojem se mogu utvrđivati obveze tuženika u naknadi štete, a obzirom na njegov pravni status osiguratelja od obvezne automobilske odgovornosti za štete počinjene trećim osobama. Temeljem iste odredbe obveza tuženika, kao osiguratelj, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog ozljede na radu.

17. S obzirom je po navodima tužbe uzrok umirovljenja osiguranika tužitelja ozljeda izvan rada, dakle prometna nesreća, dok iz tužiteljevog rješenja od 5. kolovoza 1993. proizlazi da je uzrok ozljeda na radu, ne postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd-2138/23 i Rev-235/23).

18. Tužitelj, na kojem je teret dokazivanja osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, uopće nije dokazao postojanje obveze tuženika u smislu čl. 27. ZOOP-a niti odgovornost tuženikove osiguranice za prometnu nesreću.

19. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Naime, prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. Uzgred rečeno, tužitelj nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda, poglavito glede odgovornosti tuženika, kao osiguratelj, pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a), koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

21. Budući da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, s obzirom na odredbe čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je odlučeno u izreci presude.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti se odmjeravaju s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

23. Slijedom navedenog, budući da tužitelj ne zahtijeva naknadu troškova postupka, isti mu nisu niti odmjereni.

24. Tuženiku je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava podneska od 20. veljače 2025. (Tbr. 8./1. OT) i zastupanja na ročištu 24. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u iznosu 200,000 EUR, dakle ukupno u iznosu 400,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (100,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu 425,77 HRK, jer obveza platež istoga nastaje po pravomoćnom završetku postupka i ovisno o uspjehu u sporu. Stoga je tuženiku valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. II. izreke presude.

25. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. listopada 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - tužitelj i

- opun. tuženika.