Poslovni broj: P-2879/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovoga suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ZTB , [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , zastupana po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku iz Solina protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po OD "Metelko, Knežević & partneri" iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 02,. rujna 2025 u nazočnosti tužiteljice osobno sa punomoćnikom Alen Đapić odvjetnik u Solinu te zamjenika punomoćnika tuženika Stjepana Šprajca odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu dana 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu br. 7103060556 od 15. ožujka 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 125.981,87 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 125.981,87 CHF i redovnu kamatu, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 631,59 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 7103060556 od 15. ožujka 2006.g., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7., stavak 2., u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos 2.741,39 eura sa zateznom kamatom koja teče:

0.97 eura od 01.05.2006.

0.26 eura od 01.10.2006.

9.84 eura od 01.11.2008.

9.12 eura od 01.12.2008.

26.38 eura od 01.02.2009.

39.42 eura od 01.03.2009.

20.47 eura od 01.04.2009.

20.25 eura od 01.05.2009.

1.101.55 eura od 13.05.2009.

769.05 eura od 27.05.2009.

10.95 eura od 01.06.2009.

12.20 eura od 01.07.2009.

720.93 eura od 16.07.2009.

po stopi od 15% do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, te od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 01.01.2023.g. sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.700,00 Eura sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dana 16. listopada 2025., a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 12. lipnja 2023. tužiteljica je navela:

Da je dana 15. ožujka 2006 .dana zaključila ugovor o kreditu s tuženik u iznosu od 125.981,87 CHF koji iznos je isplaćen protuvrijednosti u kunama. Da se radilo o tipskom ugovoru , da je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne o čemu se već izjasnio Trgovački sud u Zagrebu u svojoj presudi pod brojem P-1401/2012. u kolektivnoj tužbi. Da tužitelj u ovoj tužbi predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu u kojoj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, Isto tako je navedeno ta treba primijeniti radi utvrđivanja visine srednji tečaj CHF tečajne liste i Hrvatske narodne banke.

2.U svom odgovoru na tužbu od 22. listopada 2023 tuženik je naveo: Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom od dana 07. rujna 2023. godine, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 07 kolovoza 2023.godine.

Tužitelj i tuženik sklopili su 15.02.2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj 245/06 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 125.981,87 CHF(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu i način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 2.013,67 eura/ 15.052,94 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

1. O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. .

PRIGOVOR ZASTARE

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126.

ZZP-a u sveziodredbe čl. 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 07. 08.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 07.08.2018. godine nastupila zastara.

Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi cjelokupno potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 07. kolovoza 2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” A koje je pravno shvaćanje već bilo izraženo u rješenju Županijskog sud u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine, u kojem se također navodi: „Naime, zastara za više isplaćene iznose po osnovu kamate počela bi teći od 13. lipnja 2014. i istekla bi 13. lipnja 2019., dok zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. i istekla bi 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 22. siječnja 2020., to bi zastarom bili obuhvaćeni iznosi više preplaćene kamate.“

O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE IZRAŽENE U CHF

a. O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.

Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.

U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.

Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

b. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora

Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)

Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dokaz: uvid u cit. Ugovor koji prileži spisu

Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila.

Dokaz: Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem.

Dokaz: - saslušanje službenika Banke, naknadna dostava podataka

Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

.

Zaključno

Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

O NIŠTETNOSTI ODREDBE O PROMJENJIVOJ KAMATNOJ STOPI

a Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima

Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan.

Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.

Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

No za razliku od ZZP-a, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive).

Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

b. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ZT, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. c. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi

tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju

Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 126. ZZP- a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 01.06.2006. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

O FINANCIJSKOM VJEŠTAČENJU

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu od 15. ožujka 2006, početni otplatni plan, karticu kredita od dana plasmana kredita do dana anuiteta, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića te iskaz tužiteljice ZTB.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Stranke su popisale parnični trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu i da predmetni ugovor nije konvertiran.

7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj imao pravo zahtijevati isplatu preplaćenog iznosa na ime valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

8. U svom odgovoru na tužbu tužena osporava osnovu i visinu navodeći u bitnome da je tužba neuredna, da je promjena kamate izvršena u skladu za zakonom i ugovorom, da tužitelj želi kredit s promjenjivom kamatnom stopom pretvoriti u kredit s fiksnom kamatnom stopom, te je istaknut prigovor zastare. Navodi iznijeti u odgovoru na tužbu, tumačenje zakonskih propisa i postupanje tužene u konkretnom slučaju su u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK-a), Direktivi 93/13 EEZ, te stavu sudske prakse. U odnosu na prigovor neurednosti tužbe, odnosno da u konkretnom slučaju tužitelj nije odredio vrijednost predmeta spora, a niti su ispunjeni uvjeti za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe, jer se tužitelj prije podnošenja tužbe nije obratio tuženoj za dostavom kreditne dokumentacije, tužitelj ističe da je navedeni prigovor neosnovan i neistinit. Naime, u konkretnom slučaju da bi tužitelj mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, a time odrediti i vrijednost predmeta spora, potreban mu je podatak (kreditna dokumentacija) vezana uz zaključeni Ugovor o kreditu, s kojim podacima (kreditnom dokumentacijom) tužena kao banka nedvojbeno raspolaže sukladno odredbi iz čl.160 Zakona o kreditnim institucijama, prema kojem su banke dužne čuvati kreditnu dokumentaciju najmanje jedanaest godina nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Tužitelj ima pravo na pristup kreditnoj dokumentacije sukladno odredbama iz čl.15. Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka. Tužitelj se prije podnošenja tužbe obratio tuženoj svojim zahtjevom od 15.svibnja 2019.g. i zatražio dostavu kreditne dokumentacije (prvi otplatni plan, otplatne planove po promijenjenoj kamatnoj stopi, promjene kamatnih stopa, te evidenciju uplata po predmetnom kreditu), kojem zahtjevu tužena do danas nije udovoljila.

9. Iz odredbe čl. 6 predmetnog ugovora jasno proizlazi da je ugovorena namjena predmetnog kredita isključivo za kupnju stana dalje isključivo za potrošačke svrhe a nikako u gospodarske svrhe pa su prigovori tuženika u potpunosti neosnovani.

10. U konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja;

Prema odredbi čl.215.st.1.ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava pod posl.br.P-1401/12 prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom RH donošenjem presude pod posl.br.Pž-7129/13 dana 13.lipnja 2014.g. zastara počela teći ispočetka, kada je tužitelj stekao pravo potraživati razliku više plaćenih kamata, te mu očito nije protekao opći zastarni rok od pet godina propisan čl.225.ZOO-a.

Naime, izmjenama i dopunama ZPP-a (NN broj 57/11) od 25.svibnja 2011.g. uvedena je nova glava 32. (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), pa je čl.502.a. propisano tko na koji način može podnijeti tužbu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a čl.502.c. je propisano da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz č1.502.a.st.1. ovoga zakona, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Presuda na koju se tužitelj poziva temeljem č1.502.a. je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12.

Bez stupanja na snagu izmjena ZPP-a koje omogućuju kolektivnu tužbu, pojedincu prije stupanja na snagu tih izmjena nije bio moguć pristup sudu na ovakav način radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredbi onako kako je to sada regulirano izmjenama ZPP-a, odnosno novim pravnim mogućnostima zaštite kolektivnih interesa, pa time i zaštitom pojedinačnih interesa fizičkih osoba.

S obzirom na ovu činjenicu zastarni rok za naknadu iz osnova neosnovanog obogaćenja počinje upravo od pravomoćnosti gore navedene prvostupanjske presude u kolektivnoj tužbi.

Ističe se da je Županijski sud u Osijeku u svojoj presudi posl.br.Gž-624/17 od 17. svibnja 2017.g. zauzeo stav da je podnošenjem kolektivne tužbe 04.travnja 2012.g. prekinuta zastara. Takav stav je zauzeo i Županijski sud u Puli u svojoj odluci posl.br. Gž-1382/17 od 05.veljače 2018.g. i konačno, u presudi Vrhovnog suda RH posl.br.Rev-2245/17 od 20.ožujka 2018.g. zauzet je stav da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara.

Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.siječnja 2020.g. zauzet je stav da „...zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323.stavak 1 ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora...“

Osim toga, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom članka 323.st.1.ZOO-a pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnosti (Županijski sud u Zadru Gž-913/17-2 od 12.srpnja 2018.g.), slijedom čega u konkretnom slučaju nije, niti je mogla nastupiti zastara potraživanja.

11. Da tuženik neutemeljeno poriče da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile nepoštene. Sve je to već utvrđeno u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6632/2017.

12. Prema mišljenju ovog suda o spornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli se nije moglo pregovarati i iste su protivne načelu savjesnosti i poštenja.

13. Sukladno odredbi čl. 323 Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora.

14. Također u konkretnom slučaju da je za odredbu o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bitno da budu ispunjena dva uvjeta a to je da ugovorena odredba mora biti odraz zakonskih odredbi ali i da te odredbe moraju biti prisilne naravi što svakako nisu.

15. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nejasna i ničim ne dovodi u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva.

16. Također postoje dvije odluke Vrhovnog suda RH kojim se zauzima stav da onaj tko je znao i morao znati da drugome nešto daje bez osnove je nesavjestan zbog čega ima pravo na povrat danog.

17. Tuženikovo potraživanje negativnih anuiteta je u zastari.

18. Tzv. negativni anuiteti dospjeli su najkasnije 2008 god. zbog čega je jasno da pored svega gore navedenog je to potraživanje u zastari jer to potraživanje zastarijeva za 5 godina.

19. Naime podnošenjem kolektivne tužbe Trgovački sudu u Zagrebu prekinut je tijek zastare a zastarni rok iz čl. 225 Zakona o obveznim odnosima iznosi 5 godina i u skladu je s pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

20.Sudski vještak Marijan Jović u svom nalazu i mišljenju od 12. siječnja 2025 je naveo:

Dana 12.06.2023. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 245/06, partija 7103060556, je ugovoren dana 15.03.2006. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=125.981,87 na rok otplate od 360 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=125.981,87. Isplaćen je u kunama 28.03.2006. prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja 1CHF=4,655193 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,50% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 631,59 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 01.05.2006. godine. Banka je u tijeku otplate mijenjala kamatnu stopu zbog čega se mijenjao i iznos naplaćenog anuiteta. Korisnik kredita je višekratno prijevremeno otplaćivao glavnicu kredita, te je dana 16.07.2009. prijevremeno konačno otplatio kredit, a uplate kojom je kredit djelomično otplaćivan su zbog razlike u tečaju uvrštene u izračun kao i ostali redovni anuiteti.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koje prileži ovom nalazu je prikazan obračun razlike plaćanja kredita usporedbom primjene tečaja korištenog pri isplati kredita i stvarno korištenog tečaja. U tablici nisu uključene negativne razlike za vrijeme nižeg tečaja otplate od tečaja isplate kredita, već su tzv. negativne razlike prikazane u zasebnoj tablici u prilogu.

Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 7 (u Eur stupac 8), a dobiveni su razlikom umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška naplaćenog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

M I Š LJ E NJ E

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 25. listopada 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2879/2023.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 245/06, partija 7103060556. Za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaj HNB-a važeći na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =2.741,39 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

21. U svom iskazu tužiteljica ZTB je navela:

Mogu kazati da sam ja odlučila riješiti svoje stambeno pitanje i predići jedan kredit da bi riješila to stamben o pitanje. Mogu kazati da sam izabrala upravo banku tuženika iz razloga što sam primala plaću preko te banke. Mogu kazati i to da je predmetni ugovor zaključena dana 15.03.2006 i radilo se o iznosu od 125.981,87 CHF. Meni nisu nuđeni krediti u drugim valutama nego isključivo ovaj kredit u valuti CHF kao najpovoljniji što se tiče kamata. Mogu kazati i to da se radilo o tipskom ugovoru i nije se moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora a isto tako moglo se pregovarati samo o duljini trajanja kredita. Mogu kazati da sam zaključila ovaj ugovor da bi riješila stambeno pitanje mene i moje obitelji. Stan sam koristila isključivo za stanovanje i nikad se nije iznajmljivao niti u turističke svrhe niti u najam drugim osobama. Mogu kazati da sam ja pročitala ugovor o kreditu prije potpisivanja nije mi ga pročitao niti djelatnik banke niti javni bilježnik. Isto tako mogu kazati da mene niti javni bilježnik nije upozorio na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Mogu kazati da u vrijem zaključenja ugovora ja sa znala što su pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Isto tako mogu kazati i to da je meni početna rata bila nekih 2940,00 kn a da bi kasnije narasla na neki iznos od 3.650-3700,00 kn. Isto tako mogu kazati i to da sam ja prijevremeno otplatila predmetni kredit u srpnju 2009 god te sam moral platiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 4,5% same glavnice. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja da sli su tužiteljici u banci objasnili na koji način će se mijenjati kamatna stopa. Tužiteljica odgovara da nisu.

22. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužiteljice STB iz kojih iskaza bi nedvojbeno proizlazilo da se radilo o tipskom ugovoru , da se nije moglo pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora pa tako i odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako bi proizlazilo da nisu nuđeni krediti u drugim valutama nego u valuti CHF te da se stan koristi isključivo za stanovanje.

23. Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića čije vještvo je u cijelosti stručno i argumentirano i stranke na isto nisu imale primjedbi a tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

24.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

25. Odluka o trošku temelju se na odredbi članak 154 st. 1 ZPP-a, a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 200,00 eura, sastava podneska od 08.11.2023-200,00 eura, sastava podneska od 24.10.2024-200,00 eura, pristupa na ročište od 25.10.2024-200,00 eura, sastava podneska od 07.11.2024-50,00 eura, sastava podneska od 15.01.2025-200,00 eura, sastava podneska od 21.03.2025-50,00 eura, pristupa na ročište od 12.05.2025-200,00 eura, sastava podneska od 15.05.2025- 500,00 eura, pristupa na ročište od 02.09.2025-200,00 eura, pristupa na ročište za objavu presude-100,00 eura odnosno ukupno 1.800,00 eura sve uvećano za 25% PDVa- odnosno 450,00 eura , troška financijskog vještačenja -300,00 eura, troška privatnog financijskog vještačenja -150,00 eura odnosno ukupno 2.700,00 eura.

Split, 16. listopada 2025.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika

3. u spis