Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1016/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimica, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužiteljice BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika Addiko bank d.d.Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Bužanova 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, pod poslovnim brojem: P-360/2023-22 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, pod poslovnim brojem: P-360/2023-22 od 14. ožujka 2025. u dijelu točke I. i V. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem: P-360/2023-22 od 14. ožujka 2025. u dijelu točke II. i III. izreke.

III. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice i preinačava odluka o troškovima postupka sadržana u točki V. izreke pobijane presude na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška daljnji iznos od 1.250,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj 266-189/2006 koji je 9. lipnja 2006. pod poslovnim brojem OU- 753/06 solemnizirao Nikša Viđen, javni bilježnik u Dubrovniku ( točka I.izreke).

1.1.U odluci pod točkom II. izreke utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 266-189/2006 koji je 9. lipnja 2006. pod poslovnim brojem OU-753/06 solemnizirao Nikša Viđen, javni bilježnik u Dubrovniku, u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti 141.000,00 CHF (slovima: stočetrdesetjednutisuću švicarskih franaka) po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kreditu…“.

1.2. Ujedno je naloženo tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 15.260,17 eura sa zateznim kamatama na iznose i po stopi pobliže navedenim u točki III. izreke:

1.3. U odluci pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu preko iznosa dosuđenog točkom III. izreke ove presude dok je u odluci pod točkom V. naloženo tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime nadoknade troškova postupka iznos od 398,17 eura sa zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim nije prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i kojim je odlučeno o troškovima postupka žali se tužitelja zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda u pobijanom dijelu preinači shodno navodima žalbe, podnredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Žali se i tuženik osporavajući pobijanu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučeno o troškovima postupka, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1.ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda u tom dijelu preinači shodno navodima žalbe, podnredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. .

2.1. Tuženik je odgovorio na žalbu tužiteljice i predložio njenu žalbu odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba tuženika nije osnovana dok je djelomično osnovana žalba tužiteljice.

4. Predmet ovog spora predstavlja glavni tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti, kao i povrat plaćenih anuiteta kredita koji su plaćeni temeljem navedenog ugovora o kreditu.

4.1. Ovom zahtjevu tužiteljica postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule kojom je otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a u odnosu na kunu te posljedično isplatu iznosa više plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita (rasta tečaja CHF u odnosu na kunu).

5.Ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbe tužitelja i tuženika i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te su izneseni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

5.1. Naime, u odnosu na žalbeni navode tuženika za odgovoriti je žalitelju kako je člankom 188. stavak 2. ZPP propisano je da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Prema tome, eventualna kumulacija je umjesna kada tužitelj nije siguran u postojanju relevantnih činjenica ili pak u pravnu osnovanost istaknutih zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i u pravilu kada proizlaze iz bitnog istog činjeničnog stanja. U pravilu je moguće prihvatiti samo jedan od njih jer se međusobno isključuju. Eventualnim spajanjem zahtjeva tužitelj izbjegava drugu parnicu do koje može doći ako tužbu ograniči na jedan zahtjev i ovaj se pokaže neosnovanim, a podnošenjem kumuliranih zahtjeva tužitelj otklanja opasnost da u drugoj parnici bude odbijen i njegov drugi i slijedeći zahtjev zbog činjenične i pravne osnove ocjene koja je suprotna ocjenu datoj u prvom sporu. Stoga u pogledu eventualno istaknutih zahtjeva parnica teče pod rezolutivnim uvjetom, što znači ako sud prihvati prvi zahtjev postaje bespredmetno raspravljanje o drugom i svakom slijedećem zahtjevu, odnosno parnica prestaje teći glede eventualno istaknutih zahtjeva.

5.2. Dalje činjenica da ako se glavni zahtjev ukaže kao neosnovan, sud istom odlukom odlučuje o eventualnim zahtjevima po redoslijedu kako ih je istaknuo tužitelj pa su utoliko neosnovani navodi žalbe da je donošenjem pobijane presude kojom je odbijen glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u cijelosti, a prihvaćanjem eventulanog zahtjeva za djelomičnu ništetnost pojedinih ugovornih odredaba spornog ugovora ostvarena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime, suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju se radi o dva odvojena tužbena zahtjeva i to glavni na utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu reguliran odredbom članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), i djelomične ništetnosti pojedinih odredaba reguliranim posebnom odredbom članka 324. ZOO-a., koji posljedično dovodi do različitih obveze restitucije za slučaj utvrđenja osnovanosti tako postavljenih zahtjeva, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

5.3. S druge strane isti razlog nalaže da viši sud kada ispituje pobijanu odluku kojom je prihvaćen eventualni zahtjev po žalbi stranaka ispituje napadnutu presudu u cijelosti, dakle i u dijelu kojim je primarno istaknuti zahtjev odbijen

6. Suprotno navodima žalbe, i činjenično stanje je u postupku pravilno utvrđeno, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je pobijanom presudom, osnovom valjano provedenog dokaznog postupka kako to nalaže odredbe članka 8. ZPP-a, prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen glavni tužbeni zahtjev na ništetnost cijelog ugovora o kreditu s isplatom vraćanja onoga što je temeljem ništetnog ugovora primio, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, te prihvaćen tomu daljnji eventualni zahtjev za isplatu s osnove utvrđenim nepoštenih odredaba sporno ugovora.

7. U postupku, naime, nije bilo sporno da su prednica tuženice Hypo Alpe Adria bank d.d. i tužiteljica sklopile 9. lipnja 2006. stambeni kredit kojem se prednica tuženice obvezala tužiteljici isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 141.000,00 CHF prema srednjem tečaju te banke na dan korištenja kredita, uz obvezu tužiteljice kao korisnika kredita da zajam vrati u roku 25 godina.

7. Predmet spora predstavlja glavni deklaratorni tužbeni zahtjev kojim traži od suda da utvrdi ništetnim u cijelosti Ugovor o kreditu broj 266-189/2006, te kondemnatorni zahtjev da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe temeljem takvog ugovora te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba predmetnog ugovora u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF te kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim traži da joj banka isplati iznos od 15.260,17 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

8. U postupku nije bilo sporno da su prednica tuženice Hypo Alpe Adria bank d.d. i tužiteljica sklopile 9. lipnja 2006. stambeni kredit kojem se prednica tuženice obvezala tužiteljici isplatiti kunsku protuvrijednost iznosa od 141.000,00 CHF prema srednjem tečaju te banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 25 godina.

9. Nesporno je da je prethodno navedenim ugovorom ugovorena u članku 2 valuta CHF za glavnicu po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu vezanu za CHF s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom time da su člankom 4. utvrđeni mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti iznosa 216,85 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

10. Polazeći od navedenih neprijepornih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku odbio glavni tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao da okolnost što su u trgovačkom sporu, koji se vodio između tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i osam tuženih banaka, između kojih i prednik tuženik u ovom predmetu, pravomoćno utvrđene nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, ne čine predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan kao i aneks tome ugovoru.

11. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako se i tužiteljica u obrazloženju i razlozima tužbe poziva na presudu VTS RH Pž-6632/2017, no istom , pa niti revizijskom odlukom broj Revt-249/2014 nije utvrđena ništetnost potrošačkih ugovora koji su razmatrani u navedenom postupku. Nadalje, po utvrđenju ovog suda niti obrazloženje presude posl. broj Pž-6632/2017 (str. 51.) Visokog trgovačkog suda ne potvrđuje stav tužiteljice o ništetnosti cijelog ugovora o kreditu već upravo suprotno: „Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora." Osim navedenog, ni revizijskom odlukom broj Revt- 249/2014 nije utvrđena ništetnost potrošačkih ugovora koji su razmatrani u navedenom postupku. Nadalje, i Rješenjem VSRH br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. iz oglednog spora, između ostalog rečeno je sljedeće:

"Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti:

da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti

12. Pravni stav i zaključak prvostupanjskog suda da iz navedenih razloga nema mjesta ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i njegovu dodatku kao pravilne prihvaća i ovaj žalbeni sud .

12.1 Naime, presudi iz kolektivnog spora Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., zauzeto je stajalište da nisu bitni elementi ugovora kojim je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke, kao i valutna klauzula izražena u valuti CHF, pa ništetnost tih odredbi ne povlači i ništetnost svih odredbi ugovora, pa tužiteljica slijedom naprijed izloženog neosnovno pobija odluku prvostupanjskog suda kojim odbija glavni tužbeni zahtjev, te je na temelju članka 368. ZPP-a, u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

13. Međutim, u činjeničnim navodima tužbe tužiteljica se u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev poziva na u trgovačkom sporu po kolektivnoj tužbi, između ostalog i protiv prednika tuženika, utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba u kojoj je ugovorena, kako promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke, tako i valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, jer banka kao trgovac nije informirala potrošača o svim potrebnim parametrima za tu valutu i činjenicu da švicarski franak nije stabilna valuta.

14. Dakle, ništetnost pojedinih odredbi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ne znači da ništetnost tih odredbi povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer se i nakon uklanjanja nepoštenih ugovornih odredbi i dalje mogu primjenjivati ostale odredbe koje nisu obuhvaćene nepoštenom postupanjem tuženika.

15. Neosnovani su pri tome navodi tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

16. Naime, prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. Sud EU je već presudio da široko tumačenje pojma „potrošač”, u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, omogućuje da se osigura zaštita koju se tom direktivom dodjeljuje, prema potrebi, svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 37. i navedena sudska praksa).

18. Stoga prisilni karakter odredbi sadržanih u Direktivi 93/13 i s njima povezanih posebnih zahtjeva zaštite potrošača zahtijevaju široko tumačenje pojma „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) te direktive kako bi se osigurao njezin koristan učinak (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 38.).

19. U odnosu na navode žalitelja kako je sud pogrešno zaključio o statusu tužiteljice kao potrošača jer iz navoda saslušane tužiteljice proizlazi da je dio predmetne kuće za čiju kupnju je sklopljen predmetni kredit, zbog financijskih razloga korišten kroz turistički najam dok u preostalom dijelu živi tužiteljica s obitelji. Naime, za ukazati je žalitelju na pravni stav izražen u presudi Suda EU od 24. listopada 2024. u predmetu pod poslovnim brojem C-347/23, prema kojem i iznajmljivanje nekretnine nakon kupovine hipotekarnim kreditom ne znači da se u konkretnom slučaju nije radilo o potrošačkom kreditu, pod uvjetom da odnosni kupac kreditni korisnik nije pritom obavljao gospodarsku djelatnost.

20. Naime, u obrazloženju citirane presude Sud Eu u odnosu na postavljeno prethodno pitanje iznosi pravni stav kako Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da je fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezinog iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe, ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije. Sama pak činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja iste osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedenih odredaba.

21. U kontekstu konkretnog slučaja, polazeći od sadržaja odredbe članka 3. st.1. toč.1. ZZP/03, kojom je regulirano svojstvo potrošača za odgovoriti je kako bi bilo koja fizička osoba koja je ugovorila i stambeni ili hipotekarni kredit radi kupnje nekretnine koju je kasnije i iznajmljivala, ali je iznajmljivanje bilo izvan njezine profesionalne djelatnosti, onda se ta fizička osoba kao korisnik kredita ima pravo pozivati na potrošačka prava odnosno smatra se potrošačem u takvom ugovornom odnosu. Osim toga tuženik ne tvrdi niti dokazuje da bi se tužiteljica osim iznajmljivanja dijela predmetne nekretnine radi poboljšanja financijskih prilika bavila iznajmljivanjem i drugih nekretnina, čime se izneseni prigovor tuženika o statusu tužiteljice ukazuje neosnovanim

22. Ocjenjujući pak dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF, suprotno navodima žalbe tuženika, prvostupanjski sud valjano zaključuje da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

23. Naime, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku pravilno utvrdio kako je banka i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati tužiteljicu, korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu.

23.1. U konkretnom slučaju rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF- a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

24. Nadalje, prvostupanjski sud vezan je utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa prema odredbama ZPP-a i ZZP-a u pobijanoj presudi postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

24.1. Tako je presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

24.2. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak , i time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve nepoštene ugovorne odredbe.

24.3. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

24.4.. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

25. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

26. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

27. Predmetnoj parnici, naime, prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

28. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

29. Stoga, u odnosu na ništetnu odredbu iz Ugovora kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, o čemu sud ovdje odlučuje kao o prethodnom pitanju, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed

formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

30. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženiku (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazao.

31. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za ukazati je kako je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31.1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, ovaj sud prihvaća zaključak je prvostupanjskog suda da nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

32. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovornaodredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

33. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem ugovorena valutna klauzula s glavnicom vezanom uz tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika važećom na dan plaćanja anuiteta kredita ništetne.

34. Prvostupanjski sud stoga, pravilno zaključuje da je pobijana odredba predmetnog ugovora nepoštena, a što je čini ništetnom pozivom na odredbu članka 322. u svezi s odredbom članka 324. ZOO-a, te je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i utvrdio ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za glavnicu u CHF ništetnom i naložio tuženiku da isplati tužiteljici utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu nakon provedenog financijskog vještačenja .

35. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

36. Suprotno pravnom zaključku prvostupanjskog suda pogrešno tuženik drži i kako je u konkretnom slučaju potrebno od ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF , uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju otplate kredita do kraja otplate, valjalo oduzeti iznos manje plaćenog, zbog nižeg tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit u razdoblju otplate kredita.

36,1. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

36.2. U ovom postupku je predmet spora tužiteljičin restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

36.3. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne. Stoga se tuženik u postupku zaštite potrošača već i zbog same biti odvračajućeg učinka nepoštenih ugovornih odredaba ne može pozivati na umanjenje dužne tražbine tijekom razdoblja manje tečajne zbog pada tečaja.

37. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tuženika je u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi.

38. Osnovano tužiteljica,međutim, osporava pravilnost odluke o troškovima postupka. Naime, u konkretnom slučaju se radi o eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, prema kojoj tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

38.1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnost dijela ugovorne odredbe kredita u odnosu na valutu CHF za koju je vezana glavnica pa je tuženik posljedično obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 15.260,17 EUR-a na ime razlike u isplaćenim anuitetima, dakle, u cijelosti je udovoljeno (eventualnom) tužbenom zahtjevu tužiteljice.

38.2. Obzirom na navedenu činjenicu, tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova postupka prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, prema vrijednosti zahtjeva kojem je udovoljeno, koja vrijednost predstavlja mjerodavnu vrijednost predmeta spora za obračun troškova postupka sukladno odredbi članka 37. stavka 2. ZPP-a. Kako je tužiteljica eventualni zahtjev postavila već u tužbi pripada joj pravo na naknadu troškova za sastav tog podneska, kao i troškova zastupanja na ročištu održanom 6. studenog 2023., 9. travnja 2024., 29. studenog 2024., 4. veljače 2025 od po 100 bodova, odnosno za svaku radnju u iznosu od + PDV- uvećano temeljem Tbr. 9. točka 1., sukladno odredbama Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023- dalje: OT) od po 100 bodova, a prema vrijednosti zahtjeva kojem je udovoljeno, uvećano za nužni i potrebni trošak vještačenja od 398,17 EUR-a .

38.3. Ovdje je za ukazati kako pri eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a ne prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, pri eventualnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva mjerodavna je vrijednost svakog pojedinog zahtjeva te se vrijednosti predmeta sporova tih zahtjeva ne zbrajaju jer tužitelj ne traži da se prihvate oba postavljena zahtjeva. Posljedično tome, i trošak parničnog postupka valja računati sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a obzirom na uspjeh u cijelosti odnosu na konačno postavljeni eventualnih tužbeni zahtjev tužitelja prema vrijednosti istog ( pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Repulike Hrvatske br. Rev-691/25), što obzirom na poduzete radnje u postupku po odvjetniku po punomoćniku, obračunom važeće Tarife iznosi sveukupno zbrojeno, umanjeno za već ranije priznati kao nužni i potrebni trošak vještačenja, predstavlja iznos od 1.250,00 EUR-a,koliko je tužiteljici valjalo dosuditi na ime parničnog troška, radi čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

38.4. Tuženiku. međutim, nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu tužiteljice jer se ne radi o nužnom i potrebnom trošku u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Splitu, 16. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica