REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: P-991/2019-44
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja DI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], D [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Šalini, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Anić &Anić d.o.o. Split, Lovretska 14, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. listopada 2025. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja FI odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 16. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovan osnovni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 60869/07 zaključen između tužitelja i tuženika dana 25. listopada 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju iznos od 138.790,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na
− iznos od 574,69 EUR sa kamatom od 20.12.2007. godine
− iznos od 587,96 EUR sa kamatom od 10.01.2008. godine
− iznos od 407,46 EUR sa kamatom od 05.02.2008. godine
− iznos od 185,15 EUR sa kamatom od 12.02.2008. godine
− iznos od 1221,05 EUR sa kamatom od 25.03.2008. godine
− iznos od 1191,85 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine
− iznos od 1174,60 EUR sa kamatom od 04.07.2008. godine
− iznos od 590,62 EUR sa kamatom od 16.09.2008. godine
− iznos od 597,25 EUR sa kamatom od 09.10.2008. godine
− iznos od 618,49 EUR sa kamatom od 10.11.2008. godine
− iznos od 611,85 EUR sa kamatom od 10.12.2008. godine
− iznos od 646,36 EUR sa kamatom od 12.01.2009. godine
− iznos od 686,28 EUR sa kamatom od 11.02.2009. godine
− iznos od 659,63 EUR sa kamatom od 18.03.2009. godine
− iznos od 690,16 EUR sa kamatom od 27.04.2009. godine
− iznos od 146,78 EUR sa kamatom od 11.05.2009. godine
− iznos od 517,62 EUR sa kamatom od 25.05.2009. godine
− iznos od 680,20 EUR sa kamatom od 24.06.2009. godine
− iznos od 677,07 EUR sa kamatom od 10.07.2009. godine
− iznos od 666,93 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine
− iznos od 1329,88 EUR sa kamatom od 16.10.2009. godine
− iznos od 1353,11EUR sa kamatom od 18.12.2009. godine
− iznos od 501,36 EUR sa kamatom od 11.01.2010. godine
− iznos od 212,36 EUR sa kamatom od 25.01.2010. godine
− iznos od 727,32 EUR sa kamatom od 24.03.2010. godine
− iznos od 745,90 EUR sa kamatom od 25.03.2010. godine
− iznos od 736,61 EUR sa kamatom od 06.05.2010. godine
− iznos od 743,25 EUR sa kamatom od 25.05.2010. godine
− iznos od 795,67 EUR sa kamatom od 23.07.2010. godine
− iznos od 769,79 EUR sa kamatom od 29.07.2010. godine
− iznos od 796,34 EUR sa kamatom od 29.09.2010. godine
− iznos od 786,78 EUR sa kamatom od 06.10.2010. godine
− iznos od 411,44 EUR sa kamatom od 19.10.2010. godine
− iznos od 381,67 EUR sa kamatom od 25.10.2010. godine
− iznos od 839,47 EUR sa kamatom od 21.12.2010. godine
− iznos od 110,61 EUR sa kamatom od 27.05.2011. godine
− iznos od 52946,11 EUR sa kamatom od 07.10.2011. godine
− iznos od 61471,28 EUR sa kamatom od 07.10.2011. godine po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 25. listopada 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
II.Usvaja se kao osnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 5 Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 60869/07 koji su stranke zaključile dana 25. listopada 2007. godine te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao sto je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 25. listopada 2007. godine pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 25. listopada 2007. godine pa nadalje.
II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od 2.593,52 EUR i to:
− iznos od 36,68 EUR sa kamatom od 10.02.2009. godine
− iznos od 36,53 EUR sa kamatom od 10.03.2009. godine
− iznos od 36,84 EUR sa kamatom od 10.04.2009. godine
− iznos od 35,75 EUR sa kamatom od 11.05.2009. godine
− iznos od 36,35 EUR sa kamatom od 10.06.2009. godine
− iznos od 36,41 EUR sa kamatom od 10.07.2009. godine
− iznos od 35,84 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine
− iznos od 35,64 EUR sa kamatom od 10.09.2009. godine
− iznos od 35,64 EUR sa kamatom od 12.10.2009. godine
− iznos od 36,07 EUR sa kamatom od 10.11.2009. godine
− iznos od 36,07 EUR sa kamatom od 10.12.2009. godine
− iznos od 62,64 EUR sa kamatom od 11.01.2010. godine
− iznos od 64,48 EUR sa kamatom od 10.02.2010. godine
− iznos od 64,72 EUR sa kamatom od 10.03.2010. godine
− iznos od 64,44 EUR sa kamatom od 12.04.2010. godine
− iznos od 64,51 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine
− iznos od 68,79 EUR sa kamatom od 10.06.2010. godine
− iznos od 67,10 EUR sa kamatom od 12.07.2010. godine
− iznos od 69,97 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine
− iznos od 69,49 EUR sa kamatom od 10.09.2010. godine
− iznos od 68,69 EUR sa kamatom od 11.10.2010. godine
− iznos od 74,12 EUR sa kamatom od 10.11.2010. godine
− iznos od 77,29 EUR sa kamatom od 10.12.2010. godine
− iznos od 77,29 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine
− iznos od 52,27 EUR sa kamatom od 10.02.2011. godine
− iznos od 52,27 EUR sa kamatom od 10.03.2011. godine
− iznos od 52,27 EUR sa kamatom od 11.04.2011. godine
− iznos od 52,27 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine
− iznos od 52,27 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine
− iznos od 52,27 EUR sa kamatom od 11.07.2011. godine
− iznos od 52,27 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine
− iznos od 52,27 EUR sa kamatom od 12.09.2011. godine
− iznos od 884,01 EUR sa kamatom od 07.10.2011. godine
te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 33.896,51 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na
− iznos od 0,53 EUR sa kamatom od 10.12.2007. godine
− iznos od 13,78 EUR sa kamatom od 10.01.2008. godine
− iznos od 10,79 EUR sa kamatom od 11.02.2008. godine
− iznos od 35,09 EUR sa kamatom od 10.03.2008. godine
− iznos od 35,09 EUR sa kamatom od 10.04.2008. godine
− iznos od 13,87 EUR sa kamatom od 12.05.2008. godine
− iznos od 13,87 EUR sa kamatom od 10.06.2008. godine
− iznos od 13,63 EUR sa kamatom od 10.07.2008. godine
− iznos od 13,63 EUR sa kamatom od 11.08.2008. godine
− iznos od 12,34 EUR sa kamatom od 10.09.2008. godine
− iznos od 25,52 EUR sa kamatom od 10.10.2008. godine
− iznos od 43,68 EUR sa kamatom od 10.11.2008. godine
− iznos od 38,37 EUR sa kamatom od 10.12.2008. godine
− iznos od 68,68 EUR sa kamatom od 12.01.2009. godine
− iznos od 72,29 EUR sa kamatom od 10.02.2009. godine
− iznos od 69,60 EUR sa kamatom od 10.03.2009. godine
− iznos od 75,08 EUR sa kamatom od 10.04.2009. godine
− iznos od 55,91 EUR sa kamatom od 11.05.2009. godine
− iznos od 66,49 EUR sa kamatom od 10.06.2009. godine
− iznos od 67,62 EUR sa kamatom od 10.07.2009. godine
− iznos od 57,62 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine
− iznos od 54,05 EUR sa kamatom od 10.09.2009. godine
− iznos od 54,05 EUR sa kamatom od 12.10.2009. godine
− iznos od 61,50 EUR sa kamatom od 10.11.2009. godine
− iznos od 61,50 EUR sa kamatom od 10.12.2009. godine
− iznos od 73,46 EUR sa kamatom od 11.01.2010. godine
− iznos od 92,41 EUR sa kamatom od 10.02.2010. godine
− iznos od 94,86 EUR sa kamatom od 10.03.2010. godine
− iznos od 92,06 EUR sa kamatom od 12.04.2010. godine
− iznos od 92,76 EUR sa kamatom od 10.05.2010. godine
− iznos od 136,90 EUR sa kamatom od 10.06.2010. godine
− iznos od 119,45 EUR sa kamatom od 12.07.2010. godine
− iznos od 149,07 EUR sa kamatom od 10.08.2010. godine
− iznos od 144,14 EUR sa kamatom od 10.09.2010. godine
− iznos od 135,84 EUR sa kamatom od 11.10.2010. godine
− iznos od 191,88 EUR sa kamatom od 10.11.2010. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 10.12.2010. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 10.01.2011. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 10.02.2011. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 10.03.2011. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 11.04.2011. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 11.07.2011. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine
− iznos od 224,65 EUR sa kamatom od 12.09.2011. godine
− iznos od 29292,60 EUR sa kamatom od 07.10.2011. godine po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 25. listopada 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
III.Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, te se odbija kao neosnovan prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) tražbine s osnove plasiranog kredita, na temelju Ugovora o kreditu, u iznosu od 635.704,71 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 06.11.2007.g. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
IV.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.452,85 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i prednik tuženika tada Societe generale-Splitska banka d.d. zaključili dana 25. listopada 2007.godine Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 60869/07, kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 144.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,20% (čl.5.). Tuženik je, s obzirom na odredbe cit. Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što da je tužitelj usmeno prigovorio, dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužitelj nije ni imao mogućnost za prigovor. Tužitelj da je, istina, kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja da su ostali bez ikakvog rezultata, dakle sa niti jednom promjenom tužitelj se nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što da u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu da ne ide tuženiku u prilog budući da su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja. Od početka 2009.godine Libor da neprestano pada, tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na međunarodnom tržištu tuženik da je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač da nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Dakle, tuženik da je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako da je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako da tuženik to nije činio, to njegovo postupanje da je suprotno čl.296. ZOO. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Pored promjenjive kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio te da mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji da kao takav nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužitelj kao slabija ugovorna strana da nije mogao pregovarati. Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, da su ništeten i ostale odredbe što da svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu da ne može opstati na bilo koji način što da ga opet u konačnici čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1111. svaka od ugovornih strana da bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja, tužena strana da je nepoštena, pa da je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj da ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u tom slučaju, isplatio i preplatio pozamašni iznos koji da u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja da se nalazi u posjedu tužene strane koja da joj to odbija predati. Stoga da će se konačni iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijsko- ekonomske struke. U svakom slučaju tužitelj da ima pravo na povrat iznosa koji da je preplatio s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi te po ništetnoj valutnoj klauzuli odnosno tečajnoj razlici. Tužitelj da mora napomenuti da je i nepoštena praksa i prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužitelj da je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika te ništetne valutne klauzule isplatio veći iznos od onog što bi morao da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tuženika, da ne može u ovom trenutku odrediti. Tužitelj predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev iz podneska od 15.srpnja 2024.g.
2.Tuženik je u svom odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru, nadalje je istakao da je tužba neuredna i stoga nepodesna za daljnje raspravljanje, u svakom slučaju da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, ističe prigovor zastare, te da poriče navode tužbe ukoliko su iste u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, te ukoliko sud tužbu ne odbaci, predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zadru za suđenje u ovoj pravnoj stvari, jer je u vrijeme podnošenja tužbe 19.04.2019.g., sjedište tuženika bilo u Splitu, a ne u [adresa], kako je to pogrešno navedeno u tužbi. Naime, Rješenjem Trgovačkog suda u Splitu, posl.br.:Tt-18/6212-7 od 03.10.2018.g. u sudskom registru upisana je promjena sjedišta tuženika s ranije adrese:" [adresa]" na novo sjedište: "Split, Domovinskog rata 61", pa da je stoga u vrijeme podnošenja tužbe za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan Općinski sud u Splitu, a ne Općinski sud u Zadru, o kojem prigovoru je odlučeno rješenjem od 18. svibnja 2020.g. Tuženik je nadalje istakao i daljnji razlog zbog kojeg da je ova tužba nerazumljiva i ne sadrži sve što je potrebno kako bi se po njoj moglo postupati, pa da predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi čl.109. ZPP-a. Tuženik da prvenstveno ističe da tužba s procesnog aspekta neuredna i stoga nepodesna da bi se po njoj moglo dalje postupati, pa da predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja sukladno odredbi čl.109.ZPP-a. Tužitelj da je tužbi istaknuo više tužbeni zahtjev, pa je tako predmet ovog spora i tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništetan i da stoga ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj:60869/07 koji je sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Točno je da je ovaj ugovor sklopljen između tuženika i tužitelja, ali da je ugovor sklopljen i sa PI u svojstvu sudužnika i "TESTUDO d.o.o." zastupan po direktoru ĐI u svojstvu protivnika osiguranja-prodavatelja, pa da se stoga petit tužbenog zahtjeva nužno odnso i na PI i "TESTUDO d.o.o.", iako oni kao ugovorne stranke iz ugovora u odnosu na koji je istaknut tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti, nisu obuhvaćeni tužbom, pa stoga da ne sudjeluju u ovom postupku ni na aktivnoj ni pasivnoj strani. Dakle, ne samo da se mora donijeti jedinstvena odluka nego u parnici kao procesnopravnom odnosu nužno moraju i sudjelovati svi sudionici materijalnopravnog odnosa, a što ovdje da nije slučaj jer da tužbom nisu obuhvaćeni PI i "TESTUDO d.o.o." kao ugovorne strane iz Ugovora o kreditu, u odnosu na koje je tužitelj postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i utvrđenja da ne proizvodi pravne učinke. Zaključeno tuženik ističe, a budući se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, ali i Sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva, dakle, ne samo dvostranog, nego i dvostrano obvezujućeg pravnog posla temeljem kojeg za sve stranke proistječu i prava i obveze, pasivna legitimacija da bi bila potpuna, treba obuhvatiti sve ugovorne strane, a ne samo neke od njih, pa bi stoga sud trebao postupiti po članku 109. st. 1. ZPP-a, jer je tužba za sada nepodesna za daljnje postupanje. Tuženik nadalje ističe i daljnji razlog zbog kojeg je ova tužba nerazumljiva i ne sadrži sve što je potrebno kako bi se po njoj moglo postupiti, pa predlaže da sud tužbu vrati tužitelju uz nalog da tužbu ispravi, a pod prijetnjom odbačaja tužbe sukladno odredbi čl.109. ZPP-a. Ukoliko tužitelj smatra da se ovdje radi o tužbi iz članka 186. b st. 2. i 3. ZPP-a, tuženik ističe da ova tužbe to nije, jer u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe. Stupnjevita tužba u smislu naprijed citiranih odredbi, podrazumijeva da tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu točno određenog iznosa novca, dok tuženik ne ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza (st.2) ili prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke (st.3). Dakle, samo u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, ili mu tuženik ne želi dati potrebne podatke, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva za polaganje računa ili predaju pregleda imovine, odnosno predaju podataka, i zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa novca čiju će visinu odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje. Tužitelj da podnošenje ove tužbe obrazlaže tvrdnjom da mu tuženik odbija predati dokumentaciju koja mu je nužna za postavljanje tužbenog zahtjeva za isplatu točno određenog iznosa novca, ali da ovu tvrdnju ničim ne dokazuje. Tvrdnja tužitelja da mu tuženik odbija predati bilo koju dokumentaciju da je potpuna neistina, jer da tužitelj nikada od tuženika nikakvu dokumentaciju nije niti zatražio. Osim toga da tužitelj raspolaže cjelokupnom dokumentacijom o vraćanju ovog kredita, pa da stoga nije bilo potrebe da bilo kakvu dokumentaciju i traži od tuženika. Što se tiče merituma spora, svi istaknuti tužbeni zahtjevi su činjenično neutemeljeni i pravno neosnovani, pa stoga tuženik predlaže da se isti u cijelosti odbiju. Između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, ali i PI i "TESTUDO d.o.o.", sklopljen je dana 25. 10. 2007. godine Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, s ugovorenom valutnom klauzulom na iznos od 144.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, i promjenjivom kamatnom stopom, time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 5,20%. Međutim, tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je ovaj kredit u cijelosti otplaćen 07.10.2011. godine. Tužitelj u tužbi tvrdi da su nepoštene i stoga ništetne, ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile valutu obveze u CHF i promjenu kamatne stope odlukom tuženika, pa da su stoga "ništetne i ostale odredbe što, svakako čini ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti." Što se tiče izbora valute to je ovisilo isključivo o volji tužitelja, jer je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2007. godine tužitelj imao mogućnost izbora sklapanja Ugovora o kreditu i uz valutnu klauzulu vezanu za EURO, ili američki dolar, kao i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu bez ugovaranja valutne klauzule, dakle u kunama. Međutim, tužitelj se po svojoj slobodnoj volji odlučio upravo za sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak. Tuženik je tužitelja informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja valutne klauzule u CHF, a što je izrijekom navedeno i u članku 2.5. i 2.6. ugovora o kreditu. Međutim unatoč tim poukama i upozorenjima, tužitelj je ustrajao u zahtjevu da sklopi ugovor o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik nadalje ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u spornom ugovoru o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženikom, uočljive, potpuno jasne i razumljive, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za ispitivanje njihove poštenosti. Što se tiče tvrdnje tužitelja da je ugovor o kreditu ništetan pravni posao jer da je ništetna odredba članka 5. ugovora o kreditu, onda valja istaknuti da je odredba članka 5. kojom su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva i da početna kamatna stopa iznosi 5,20%, neupitno pravno valjana ugovorna odredba, sve ako ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope (članak 11. st. 1.) i ne bi bila pravno valjana. Naime ugovorne klauzule tj. dogovor stranaka o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno su valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a. Kako su ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i visini početne kamatne stope, potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZPP-a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, ne povlači ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer on može opstati i bez sporne odredbe, radi čega je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu i isplatu, tj. povrat plaćenog, po osnovu ništetnosti jedne ugovorne odredbe potpuno neosnovan. Ukoliko se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudu broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. godine po kojim bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ovih presuda nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača, koji postupak je osim toga pokrenut nakon što je obveznopravni odnos između parničnih stranaka prestao ispunjenjem. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako naprijed citirane presude nisu dale subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem:P-1401/12 u kojem je VTS donio naprijed citirane presude da nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13 tužitelj da potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su strane ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnim, što da je u konačnici potvrđeno i donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:Revt 249/14 od 09.04.2015.g. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istim se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Tijekom pregovora koji su prethodili sklapanju ugovora o kreditu kao i prilikom sklapanja ugovora, tužitelj nije imao primjedbi na niti jednu ugovornu odredbu, niti je predlagao izmjenu bilo koje ugovorne odredbe. Zaključno tuženik ističe, da suprotno tvrdnji tužitelja, predmetnu ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, sve kada bi sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno i bile ništetne. Ne bi trebalo biti sporno da su ugovorne odredbe o visini početne kamatne stope i promjenjivosti kamatne stope pravno valjane ugovorne odredbe, jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, što dosljedno znači da one nisu u protivnosti niti s jednom kogentnom odredbom ZOO-a, ZPK-a ili ZZP-a. Kako su ove ugovorne odredbe potpuno jasne, razumljive i lako uočljive, to su stoga neupitno pravno valjane i u smislu odredbi ZZP-a, kojima je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Eventualna ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima također ne utječe na valjanost cijelog ugovora o kreditu, jer se i u slučaju promjene valute obveze i dalje radi o potpuno određenoj novčanoj tražbini. Dakle, sve da je ugovorna odredba valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope eventualno ništetna, a nije, to ne dovodi u
1 0
pitanje valjanost ostalih ugovornih odredbi, a osobito ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog ugovora o kreditu u cjelini, jer on može opstati i bez spornih ugovornih odredbi. Identično pravno shvaćanje zauzeto je i u presudi VTS-a broj:Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine (ništetnost valutna klauzule u CHF), u kojoj presudi je izrijekom rečeno da eventualna ništetnost ugovornih odredbi u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a budući da to nisu bitni sastojci ugovora o kreditu, ne dovode u pitanje valjanost preostalih ugovornih odredbi i valjanost cijelog ugovora, jer isti "može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa". Tuženik ističe prigovor zastare jer je ovaj obveznopravni odnos zasnovan Ugovorom iz 2007.g., prestao 07. 10. 2011.g., dakle i prije pokretanja kolektivnog spora koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod brojem: P-1401/12, a pokrenut je tužbom od 04.travnja 2012.g., dok je u ovoj parnici tužba podnesena 19. 04. 2019.g. Ako bi ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope i bila ništetna, a nije, to onda znači da ona nije pravno valjana od početka (ex tunc), tj. od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu 2007.g. od kada zastara počinje teći. Naprijed izraženo pravno shvaćanje sukladno je opće prihvaćenoj i nepromijenjenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske da zastarni rok za vraćanje datog temeljem ništetnog pravnog posla iznosi pet godina i da počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (tako i u presudi VSRH broj: REV-X-183/11 od 16. 10. 2013.g.). Ispravnost ovog pravnog shvaćanja dobilo je svoju potvrdu i u više odluka Ustavnog suda pa tako i u odluci broj: U-III-5859/14 od 23. 05. 2017.g. U svakom slučaju prigovor zastare je osnovan makar glede eventualno preplaćenih anuiteta u odnosu na koje je istekao zastarni rok prije pokretanja kolektivnog spora koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod brojem: P-1401/12, a pokrenut je tužbom od 04. travnja 2012.g., budući je ova tužba podnesena 19. 04. 2019.g. Slijedom svega naprijed navedenoga, glavni i podredni tužbeni zahtjev u cijelosti da su neosnovani, radi čega tuženik podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se svi istaknuti tužbeni zahtjevi u cijelosti odbiju kao neosnovani uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 25.10.2007.godine broj 60869/07 sklopljen između Societe generale-Splitske banke d.d. kao kreditora i DI kao korisnika kredita, PI kao sudužnika i Testudo d.o.o. kao prodavatelja (l.s.5-11), rješenje Trgovačkog suda u Splitu Tt-18/6212-7 od 3.listopada 2018.g. (l.s.18), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 60869/07 (l.s.112-121), promet po račun DI kod Otp banke d.d. (l.s.122-128), proveo financijsko vještačenje po vještaku Petru Bajlu mag.oec. (l.s.129-130,132-142), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužitelja DI (l.s.172-173).
4.Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 138.790,97 Eur-a, te podrednog zahtjeva manje vrijednosti od 2.593,52 Eur-a i 33.896,51 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da mu tužena navedeni iznos duguje iz osnova
1 1
razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i promjena uzrokovanih valutnom klauzulom u razdoblju otplate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 25.10.2007.godine broj 60869/07 sklopljenom između Societe generale-Splitske banke d.d. kao kreditora i DI kao korisnika kredita, PI Mujagić kao sudužnika i Testudo d.o.o. kao prodavatelja.
6.Naime, tužitelj tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te mu obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž– 7129/13.
7.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
8.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 25.10.2007.godine broj 60869/07 između Societe generale-Splitske banke d.d. kao kreditora i DI kao korisnika kredita, PI kao sudužnika i Testudo d.o.o. kao prodavatelja, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 144.000,00 CHF, obračunat prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 240 mjeseci, te početnu kamatnu stopu od 5,20%, te da je čl. 5. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom Kreditora.
9.Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako ista iznosila iznad ugovorene 5,20%, i to 5,90%,6,40%,5,99%.
10.Sporno je, međutim, bilo i ostalo pitanje osnova i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14.
11.Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano,
1 2
ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).
12.Prvostupanjski sud odredbu članka 5. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4, da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.
13.Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. godine pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništava i odredba čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO, te bi tužitelju pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke mag.oec. Petra Bajla, te bi iz izračuna proizlazilo da je tužitelj od početka otplate kredita do kraja otplate kredita (07.10.2011.god.) tuženiku po osnovi promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF preplatio ukupno 274.934,56 HRK, odnosno 36.490,03 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), od čega se: - iznos od 19.541,07 HRK, odnosno 2.593,52 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450), odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope, a - iznos od 255.393,49 HRK, odnosno 33.896,51 EUR (po tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450), odnosi se na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF, tijekom otplate kredita nije došlo do negativne razlike anuiteta, odnosno ni u jednom trenutku
1 3
prilikom plaćanja pojedinog anuiteta kamatna stopa nije bila manja od početno ugovorene, niti je tečaj za CHF bio manji od tečaja za CHF po kojem je isplaćen kredit tužitelju, koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan.
14.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.
15.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. travnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim, također neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača, jer iz njegovog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za kupnju stana, za stambeno zbrinjavanje tužitelja i njegove obitelji, kao prve nekretnine u kojoj je živio sa obitelji, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču.
16.Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.
17.U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti
1 4
utjecaja na njihov sadržaj. Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužitelja da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.
18.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 2.3 i 2.4, spornog ugovora zaključenog između stranaka.
19.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku – ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
20.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
21.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo
1 5
drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.
22.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.
23.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 05.studenog 2007.godine u iznosu 1CHF=4,43680Hrk, pa bi slijedom navedenog tužitelju pripadalo utuženo potraživanje i po tom osnovu u ukupnom iznosu od 33.896,51 Eur- a.
24.Prvostupanjski sud ne nalazi da bi cjelokupni Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 25.10.2007.godine broj 60869/07 sklopljen između Societe generale-Splitske banke d.d. kao kreditora i DI kao korisnika kredita, PI kao sudužnika i Testudo d.o.o. kao prodavatelja bio ništetan, pa je stoga odbijen osnovni tužbeni zahtjev.
25.Prema direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i prema načelima izraženima u odlukama suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Dakle, sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se
1 6
održati ugovor na snazi. Pri tome kriterij ne može biti je li povoljnije za potrošača održati ga na snazi ili ne, već su kriteriji, primjerice, može li se bez nepoštene odredbe ostvariti svrha ugovora, ili se pravna priroda ugovora mijenja ili ne, mogu li se ispuniti obveze iz ugovora i je li znatno otežano ispunjenje. Za tu ocjenu odlučne su odredbe ugovora i s njim eventualno povezani ugovori te norme materijalnog prava koje reguliraju relevantne ugovorne odnose.
26.Naime, utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe (članak 55. stavci 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke, jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, kao što je rečeno, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu treba ispitati je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora, a jednako tako potrebno je ispitati je li bez nepoštene odredbe postoji ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe. To načelo proizlazi iz odluka Suda, posebice točke 71. predmeta C-421/14 Banco Primus. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud smatra da ovaj sporni ugovor može opstati bez ništetne ugovorne odredbe i da se svrha ugovora može ostvariti, uz zadržavanje ravnoteže prava i obveza stranaka, nakon uklanjanja ništetne odredbe.
27. U svezi zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu za navesti je da je odredbom čl. 87. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.). Kako je naprijed navedeno, odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe.
28.Za navesti je da sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a kako je naprijed citirano, tj. utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora.
29.Stoga s obzirom na sve naprijed izloženo, te da je u konkretnom slučaju predmet spora tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti, prvenstveno utemeljen na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se u bitnome odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, prema mišljenju prvostupanjskog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom navedenu djelomičnu ništetnost moguće je pod pretpostavkama predviđenim zakonom potraživati preplaćene iznose (VSRH Rev -1172/2018-2- od 19.ožujka 2019.godine).
1 7
30.Da se predmetni ugovor o kreditu može održati na snazi, unatoč tome što su pojedine odredbe toga ugovora ništetne, ne protivi se čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5.travnja 1993. čije su odredbe implementirane u naš pravni sustav Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/2012). Navedena Direktiva u stavku 1. propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba, a u stavku 2. propisuje da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža ovom Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice.
31.Za napomenuti je i to da Sud Europske unije u predmetima C-118/2017 i C- 260/2018 zauzevši stajalište da tečajni rizik predstavlja glavni predmet ugovora o zajmu u primjeni čl.6. Direktive Vijeća EEZ/13 polazi od načelnog stajališta da je objektivna mogućnost održavanja na snazi takvog ugovora upitna (predmet C- 260/2018), no da navedeni članak ima intenciju uspostavljanja ravnoteže između ugovornih strana, a ne poništenje svih ugovora koji sadržavaju nepoštene odredbe te da takvi ugovori načelno moraju nastaviti vrijediti bez nepoštenih odredbi ako to proizlazi iz odredbi nacionalnog prava (C-118/2018), s napomenom da je upravo odredbom čl. 324 ZOO-a propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne ugovorne odredbe.
32.S obzirom na izloženo predmetni ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, dok bi bile ništetne odredbe u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetnost kojih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog pravnog posla, jer on sadrži sve elemente nužne za njegovu održivost i pravnu valjanost.
33.Tuženik nema potraživanje prema tužitelju po osnovi tražbine s osnove plasiranog kredita, na temelju Ugovora o kreditu, u iznosu od 635.704,71 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 06.11.2007.g. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, jer je osnovni tužbeni zahtjev odbijen, pa je stoga taj prigovor radi prebijanja odbijen kao neosnovan.
34.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za zastupanje na ročištu od 1. srpnja 2019. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 02. listopada 2020.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 7. listopada 2020. godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 05. veljače 2021.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 9. kolovoza 2022.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 14. listopada 2022.godine u iznosu od 50 bodova (Tbr.9.2.),za sastav obrazloženog podneska od 14. listopada 2022.godine u
1 8
iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 4. rujna 2023.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 24. siječnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 19. veljače 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 15. srpnja 2024.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 15. listopada 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.), ukupno 1.150 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 2.300,00 Eur-a, uz pdv - 2.875,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 Eur-a i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.340,00 kuna ili 177,85 Eur-a - ukupno 3.452,85 Eur-a.
35.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 16. listopada 2025. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužitelju po punomoćniku
2.Tuženiku po punomoćnicima
