Pr-53/2022-23

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27,

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, iz Splita, Spinčićeva 1, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 3. srpnja 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice HK te izočnosti tuženika, a po objavi presude 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju zbog nemogućnosti korištenja godišnjeg odmora za 2019.g., iznos od 880,33 EUR-a, zajedno sa pripadajućom zakonskom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01.01.2020.g. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u visini stope od dospijeća do 31.12.2022. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, osim za isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u gore navedenim bruto iznosima.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.109,20 eura, na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 8. veljače 2022. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radom mjestu više medicinske sestre/tehničara na Klinici za kirurgiju. Tužena da je za vrijeme trajanja radnog odnosa kod tuženika u 2020.g. ostvarila pravo na 12 dana godišnjeg odmora, koje joj tuženik nije omogućio da ih iskoristi. Naime, tužiteljica da je u listopadu 2021.g. zahtijevala od neposredno nadređenih osoba da joj omogući korištenje preostalih 12 dana godišnjeg odmora iz 2020.g., što da joj je odbijeno. Nakon povrata s bolovanja tužiteljica da je pismenom molbom ponovno zahtijevala od tuženika da joj isplati iznos za preostalih 12 dana godišnjeg odmora iz 2020.g. Tuženik da je svojim dopisom od 02.02.2022.g. obavijestio tužiteljicu kako joj nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu pozivajući se na odredbe Zakona o radu tužiteljica, tumačeći kako za godišnji odmor iz 2020.g. isplata moguća jedino u slučaju prestanka radnog odnosa. Sadržaj dopisa tuženika od 02.02.2022.g da ukazuje na odlučnu činjenicu da tužiteljica nije iskoristila godišnji odmor iz 2020.g. u cijelosti (preostalo je 12 dana). Čl.37.Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku se isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu. Radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Čl.81. Zakona o radu popisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Čl.82 Zakona o radu popisuje da u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, te se ova naknada određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora. Dakle, sukladno odredbama Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, te čl. 7.Direktive EU broj 203/88, tužiteljica da ima pravo na naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor odmora iz 2018.g. u visini razmjernog dijela (10 dana) prosječne mjesečne plaće isplaćena u prethodna tri mjeseca, jer svaki radnik koji nije iskoristio godišnji odmor u roku u kojem ga mora iskoristiti iz bilo kojeg razloga, ima pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Također, tužiteljica ističe da je za vrijeme trajanja njezinog radnog odnosa tuženik pogrešno obračunavao naknadu plaće jer da nije plaćao dodatak u prekovremenom radu za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni i blagdanom, nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada za sve odrađene sate, nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, a o kojim parametrima ovisi i izračun visine neiskorištenog godišnjeg odmora što je predmet ovog postupka (prosjek tri plaće). Obzirom da na činjenicu da se pravo na puni godišnji odmor stječe nakon 6 mjeseci kontinuiranog rada, tužiteljica da smatra da se za utvrđenje izračuna razlike neiskorištenog dijela godišnjeg odmora za 2020.g. trebaju uzeti u obzir prosječne mjesečne plaće ostvarene u travnju, svibnju i lipnju 2020.g.

2. U svom odgovoru na tužbu danom na ročištu od 16. veljače 2022. tuženik navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik zbog objektivnih okolnosti da nije mogao tužiteljici prenijeti korištenje preostalih dana godišnjeg odmora iz 2020. godine u sljedeću kalendarsku godinu jer da za to nisu bili ispunjeni uvjeti propisani čl. 84. Zakona o radu. Tužiteljica da nema pravo na isplatu naknade umjesto korištenja preostalih dana godišnjeg odmora iz 2020. godine jer je čl. 82. st.1. Zakona o radu jasno propisano kako, citat: „ U slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac je dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.“ a tužiteljica da još uvijek radi kod tuženika. Dakle, tužiteljici nije prestao ugovor o radu temeljem kojeg da je 2020. godine radila kod tuženika i temeljem kojeg je ostvarila pravo na korištenje godišnjeg odmora za 2020. godinu. Teret dokaza suprotnog da je na tužiteljici jer da se ovdje ne radi o slučaju za koji je čl. 135. Zakona o radu normirano da je teret dokaza na poslodavcu tj. tuženiku. Tužiteljica da u tužbi citira upravo gore navedeni članaka ali da ne spominje prestanak ugovora o radu kao temeljni preduvjet za isplatu naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Svi ostali članci Zakona o radu i Kolektivnog ugovora na koje se poziva tužiteljica u tužbi da ne reguliraju naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora već naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. Naknada umjesto korištenja godišnjeg odmora i naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora nisu istoznačnice. Sukladno iznijetom predlaže se odbiti tužbenog zahtjeva u cijelosti.

2.1. U svojoj dopuni odgovora na tužbu od dana 4. ožujka 2022. tuženik navodi kako je tužiteljica u cijelosti iskoristila godišnji odmor iz 2020. godine. Međutim, tužiteljica da nije iskoristila 12 dana godišnjeg odmora iz 2019. godine, te da je upravo za tih 12 dana godišnjeg odmora mirnim putem i tražila isplatu naknade štete. Očito da je tužiteljica omaškom u tužbi tražila isplatu naknade štete za 12 dana neiskorištenog godišnjeg odmora iz 2020. godine, umjesto iz 2019. godine. U svakom slučaju tuženikov bi odgovor na tužbu bio identičan podnesenom.

3. Sud je u nastavku postupka izveo dokaz čitanjem platnih lista i evidencija rada, preslik Dopisa Klinike za kirurgiju od 02.03.2022. godine., preslik Zahtjeva tužiteljice od 22.12.2021. godine, preslik Odgovora tuženika od 02.02.2022. godine, Izvješće vještačenja od 6. ožujka 2025. po financijskom vještaku Marijanu Joviću.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknadu plaće za neiskorištenih 12 dana godišnjeg odmora za 2019.g.

4.1. U svom Izvješću o vještačenju od dana 6. ožujka 2025. financijski vještak Marijan Jović navodi da je izvršio uvid u priloženu dokumentaciju u spisu i dostavljenu dokumentaciju tuženika. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja da je da tužiteljica nije iskoristila 12 dana godišnjeg odmora za 2019. godinu, a tuženik kao poslodavac da nije tužiteljici platio naknadu plaće za neiskorišteni godišnji odmor iz 2019. godine. Na osnovu prosjeka tromjesečne plaće travanj, svibanj i lipanj 2020 naknada plaće za neiskorišteni godišnji odmor da bi iznosila 880,33 Eura. Na vještvo vještaka Jovića stranke nisu imale prigovora, te ga ovaj sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojno i izrađeno po pravilima struke.

5.Tužiteljica je pismenim podneskom od 4. travnja 2025., sukladno vještvu vještaka Marijana Jovića, uredila tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 880,33 eura s osnova naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor iz 2019.

6. U konkretnom slučaju nije sporno da je čl.84.ZOR-a propisano kako radnik može neiskorišteni dio godišnjeg odmora prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30.lipnja slijedeće kalendarske godine. Međutim, čl.9.st.1. Konvencije međunarodne organizacije rada o plaćenom godišnjem odmoru br.132 (NN - Međunarodni ugovori, br.3/2002), koju je RH preuzela na temelju notifikacije o sukcesiji i koja je kao potvrđeni međunarodni ugovor dio unutarnjeg pravnog poretka RH i po pravnoj snazi iznad zakona , propisuje: „Dio plaćenog godišnjeg odmora u neprekidnom trajanju […] odobrava se i koristi najkasnije u roku od godine dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku od osamnaest mjeseci, od kraja godine u kojoj je ostvareno pravo na odmor.“ Kada se usporedi uređenje prenošenja godišnjeg odmora iz ZOR-a i onog iz Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 132 može se zaključiti da ZOR puno restriktivnije propisuje mogućnost prijenosa godišnjeg odmora jer ga ograničava na razdoblje od 6 mjeseci, a Konvencija Međunarodne organizacije rada br.132 na razdoblje od 18 mjeseci , međutim hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske što je i u Ustav RH u čl.145.c.st.1..

Točno je da je člankom 82. ZR-a propisano da u slučaju prestanka ugovora o radu je poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, ali je pogrešno tumačiti tu odredbu na način da isto pravo ne pripada i radniku koji uslijed bolovanja nije mogao iskoristiti godišnji odmor, ali se vratio i nastavio raditi kod istog poslodavca. Prema stavu ovog suda u smislu naprijed navedenog tuženik je odgovoran što tužiteljici nije omogućio korištenje godišnjeg odmora nakon prestanka bolovanja, te je na taj način odgovoran i za naknadu plaće tužiteljici zbog nekorištenja godišnjeg odmora. Sukladno pravu EU obveza poslodavca da preuzme aktivnu ulogu o odnosu na ostvarenje radnikova prava na godišnji odmor ide toliko daleko da se poslodavac ne može pozvati ni na institut zastare kako bi ograničio zahtjeve radnika u odnosu na neiskorišteni godišnji odmor. Da bi se mogao s uspjehom pozvati na institut zastare, poslodavac mora dokazati da je poduzeo sve radnje koje Sud EU od njega očekuje, a to je da je pozvao radnika da iskoristi svoje pravo na godišnji odmor i da ga je upoznao s posljedicama ako ga pravovremeno ne iskoristi. Obzirom na nespornu činjenicu da tužiteljica nije mogla iz opravdanih razloga iskoristiti godišnji odmor za 2019.g. najkasnije do 30.lipnja 2020.g., a tuženik nije aktivno ispunjavao svoju ulogu u omogućavanju tužiteljici u ostvarenju njegovog prava na korištenje godišnjeg odmora, već joj je nakon navedenog datuma odbio zahtjev za korištenjem godišnjeg odmora, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za neiskorištene dane godišnjeg odmora.

7. Kako je financijski vještak Marijan Jović u svom vještvu na osnovu prosjeka tromjesečne plaće travanj, svibanj i lipanj 2020, utvrdio da naknada plaće za neiskorišteni godišnji odmor tužiteljici iznosi 880,33 Eura, a kako je tužiteljica pismenim podneskom od 4. travnja 2025., sukladno vještvu vještaka uredila tužbeni zahtjev sukladno vještvu, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti. 8. 8. Tužiteljici je priznata i zatezna kamata od dospijeće pa do isplate, a po stopi sukladno čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22).

9.Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 25/13. i 89/14., drugdje u tekstu ZPP-a), stoga je tužiteljici priznat trošak za sastav tužbe - 75 bodova, za sastav podneska od 4. travnja 2025. – 75 bodova, za zastupanje na ročištu od 2. prosinca 2024. i 3. srpnja 2025. – za svako po 75 bodova, za zastupanje na ročištu za objavu – 37,5 bodova, odnosno ukupno 337,5 bodoba (vrijednost 1 boda = 2 eura) što iznosi eura 675,00 eura + PDV, te trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, daje ukupno 1.109,20 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 05. srpnja 2022., jer u istom pun. tužiteljice pojašnjava pravnu osnovu iako je ista obrazložena u tužbi ne navodeći nove činjenice i ne predlažući nove dokaze, dok je podneskom od 7. studenog 2024., uredila tužbeni zahtjev nakon poziva suda na uređenje sukladno čl. 109. ZPP-a. Neosnovan je navod tuženika kako punomoćnica tužiteljice nezakonito potražuje uplatu parničnih troškova na svoj račun i da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva. Punomoćnica tužiteljice ovlaštena je za primanje novca i novčanih vrijednosti u ime tužiteljice sukladno dostavljenoj punomoći, a sve temeljem čl. 94. St.1. ZPP-a, o čemu je sudska praksa zauzela jasan stav, te se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva iz čl. 191 ZPP-a.

Split, 16. listopada 2025.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.