Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-290/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja GE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Bebek, odvjetnik ZOU Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, iz Siska, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 26. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, isplatiti tužitelju GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 7.196,86 eura / 54.224,75 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na iznos od:

- 0,69 eur / 5,20 kn počevši od 25.11.2009.

- 6,80 eur / 51,24 kn počevši od 28.12.2009.

- 12,04 eur / 90,69 kn počevši od 25.1.2010.

- 12,55 eur / 94,57 kn počevši od 25.2.2010.

- 23,15 eur / 174,39 kn počevši od 25.3.2010.

- 20,46 eur / 154,18 kn počevši od 26.4.2010.

- 20,54 eur / 154,77 kn počevši od 25.5.2010.

- 41,94 eur / 315,99 kn počevši od 26.6.2010.

- 48,73 eur / 367,16 kn počevši od 26.7.2010.

- 62,59 eur / 471,62 kn počevši od 25.8.2010.

- 63,53 eur / 478,66 kn počevši od 25.9.2010.

- 53,50 eur / 403,12 kn počevši od 25.10.2010.

- 67,59 eur / 509,22 kn počevši od 25.11.2010.

- 92,28 eur / 695,27 kn počevši od 27.12.2010.

- 77,73 eur / 585,68 kn počevši od 25.1.2011.

- 86,80 eur / 653,98 kn počevši od 25.2.2011.

- 82,14 eur / 618,88 kn počevši od 25.3.2011.

- 81,67 eur / 615,32 kn počevši od 26.4.2011.

-102,79 eur / 774,44 kn počevši od 25.5.2011.

-121,88 eur / 918,34 kn počevši od 27.6.2011.

-135,28 eur / 1.019,23 kn počevši od 25.7.2011.

-155,16 eur / 1.169,06 kn počevši od 25.8.2011.

-116,83 eur / 880,27 kn počevši od 26.9.2011.

-113,18 eur / 852,74 kn počevši od 25.10.2011.

-115,72 eur / 871,91 kn počevši od 25.11.2011.

-118,18 eur / 890,41 kn počevši od 27.12.2011.

-129,80 eur / 978,01 kn počevši od 25.1.2012.

-131,58 eur / 991,38 kn počevši od 25.2.2012.

-130,01 eur / 979,59 kn počevši od 26.3.2012.

- 44,70 eur / 336,80 kn počevši od 25.4.2012.

- 45,96 eur / 346,26 kn počevši od 25.5.2012.

- 45,33 eur / 341,51 kn počevši od 26.6.2012.

- 44,15 eur / 332,62 kn počevši od 25.7.2012.

- 44,10 eur / 332,27 kn počevši od 25.8.2012.

- 338,13 eur / 2.547,67 kn počevši od 25.9.2012.

- 135,43 eur / 1.020,42 kn počevši od 25.10.2012.

- 137,40 eur / 1.035,22 kn počevši od 26.11.2012.

- 134,32 eur / 1.012,05 kn počevši od 27.12.2012.

- 122,83 eur / 925,47 kn počevši od 25.1.2013.

- 127,54 eur / 960,96 kn počevši od 25.2.2013.

- 131,75 eur / 992,70 kn počevši od 25.3.2013.

- 128,05 eur / 964,77 kn počevši od 25.4.2013.

- 117,92 eur / 888,44 kn počevši od 25.5.2013.

- 122,57 eur / 923,53 kn počevši od 26.6.2013.

- 40,07 eur / 301,92 kn počevši od 25.7.2013.

- 41,42 eur / 312,06 kn počevši od 26.8.2013.

- 44,21 eur / 333,13 kn počevši od 25.9.2013.

- 44,19 eur / 332,97 kn počevši od 25.10.2013.

- 45,04 eur / 339,38 kn počevši od 25.11.2013.

- 45,75 eur / 344,69 kn počevši od 27.12.2013.

- 46,28 eur / 348,68 kn počevši od 25.1.2014.

- 47,49 eur / 357,78 kn počevši od 25.2.2014.

- 47,32 eur / 356,55 kn počevši od 25.3.2014.

- 46,26 eur / 348,52 kn počevši od 25.4.2014.

- 45,90 eur / 345,85 kn počevši od 26.5.2014.

- 462,80 eur / 3.486,94 kn počevši od 25.6.2014.

- 117,37 eur / 884,32 kn počevši od 25.7.2014.

- 120,04 eur / 904,45 kn počevši od 25.8.2014.

- 121,12 eur / 912,59 kn počevši od 25.9.2014.

- 124,67 eur / 939,33 kn počevši od 25.10.2014.

- 126,04 eur / 949,62 kn počevši od 25.11.2014.

- 125,79 eur / 947,80 kn počevši od 27.12.2014.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 26.1.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.2.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.3.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.4.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.5.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 26.6.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.7.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.8.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.9.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 26.10.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.11.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 28.12.2015.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.1.2016.

- 111,41 eur / 839,44 kn počevši od 25.2.2016., pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, isplatiti tužitelju GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 15.046,40 eura / 113.367,10 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, naknaditi tužitelju GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], trošak u iznosu od 4.830,00 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 16. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  je

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.

Obrazloženje

1. Tužitelj GE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tužitelj) je 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 (dalje tuženik), radi isplate. U tužbi navodi daje Ugovorom o kreditu br. 312886 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 10. listopada 2008. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika (ranije VOLKSBANK d.d.) kao kreditora, tužitelju je odobren kredit za refinanciranjem ranijeg kredita i za adaptaciju kuće u [adresa] u visini od 120.615,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 30 godina. Naprijed navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen je Aneksom br. 1. od 24. travnja 2012., zatim Aneksom br. 2. od 22. srpnja 2013. te u konačnici Aneksom br. 3. od 16. veljače 2016. (dalje: Aneks) kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro te je navedenim Aneksom utvrđena preostala neotplaćena glavnica kredita koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 81.030,47 eura. Time je tužitelju odmjerena glavnica 10.617,69 eura veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pored navedenoga tužitelju je konverzijom utvrđen i manjak preplate u iznosu od 33.368,11 kuna, a za koji iznos mu je uvećana preostala glavnica. Predmetna razlika u glavnicama nastala na štetu tužitelja nedvojbeno dokazuje kako tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen dok osobito nema govora o punoj restituciji za posljedice ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita. Tužitelj ovom tužbom potražuje vraćanje iznosa koje je tuženik primio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koji su plaćeni do 25. veljače 2016. kao dana kada je konverzija efektivno provedena, kao i isplatu razlike između glavnica. Odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), su ništetne jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Štoviše, tuženik je tužitelju ugovor sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak prezentirao kao najpovoljniji, najbolji i najisplativiji, ne upozorivši ga pri tome na sve rizike takvog kredita. Pri tome je tuženik postupio nepošteno i nesavjesno budući je za razliku od tužitelja, čije je znanje u kreditnom poslovanju nezatno, tuženik ipak institucija koja se bavi plasmanom kredita na tržište, stoga je mogao i morao znati koji su rizici ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. Ovo tim više što je tečaj švicarskog franka u trenutku nuđenja kredita bio na povijesno minimalnim iznosima, a to znači da je predstojao neizbježan rast vrijednosti te valute u odnosu na druge valute. S navedenim je tuženik kao financijska institucija bio upoznat. Ništa od navedenog nije bilo objašnjeno tužitelju kod ugovaranja kredita. Jedina činjenica koja je bila jasna je da će se primjenjivati ugovoreni tečaj vlaute na dan plaćanja kreditne rate. To samo po sebi nije sporno, međutim prešućivanje posebnog rizika koji predstavlja ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak itekako je bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja. O ništetnosti ugovornih odredbi, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te konačno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – znači izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR- kojom su se odredbe osnovnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne budući da isti tvrde da im nije u cijelosti podmiren dug i postavljaju kondemnatorni zahtjev za isplatom dok ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane pa stoga tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava koja im pripadaju. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je do 25. veljače 2016. kao dana kada je konverzija efektivno provedena, primio na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 120.615,00 CHF koji mu je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, a otplaćivati ga u anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Obzirom da je utvrđeno da su ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne i nepoštene, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga kojeg bi plaćao da su mu anuiteti obračunavati u kunama, odnosno po tečaju CHF po kojemu je kredit tužitelju isplaćen u kunama. Uslijed navedenoga tužitelj je do 25. veljače 2016., preplatio tuženiku iznos od 7.196,86 eura / 54.224,75 kuna, a koji je iznos tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s zakonskim zateznim kamatama. Radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja u postupku se predlaže izvesti knjigovodstveno-financijsko vještačenje na način da se za anuitete dospjele do 25. veljače 2016. izračuna pozitivna razliku između mjesečnih iznosa anuiteta u kunama koje je tuženik stvarno naplaćivao od tužitelja i između mjesečnih iznosa anuiteta koje bi tužitelj plaćao da su mu mjesečni anuiteti obračunavati po tečaju CHF po kojemu je kredit tužitelju isplaćen. Pod pozitivnom razlikom misli se na razliku za one mjesece u kojima je tužitelj plaćao anuitete obračunom tečaja CHF koji je bio veći od tečaja CHF po kojemu je kredit isplaćen tužitelju. Također, radi ocjene učinaka efekata konverzije vještačenjem se predlaže se predlaže utvrditi i postojanja razlike između glavnica tj. je li provedenom konverzijom ostatak utvrđene glavnice sveden na iznos glavnice koju je tužitelj trebao vratiti, a da tijekom trajanja ugovora nisu primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita koja je na dan 30. rujna 2015. koja je iznosila 81.030,47 eura. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubila pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C- 118/17 od 14. ožujka 2019., slučaj G. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30. rujna 2015. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu (prvotno ugovorenu) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 70.412,78 eura, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita koja je na dan konverzije 81.030,47 eura. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 10.617,69 eura. Osim navedenog iznosa, tužitelju je prilikom konverzije izračunat negativni iznos preplate odnosno manjak u iznosu od 33.368,11 kuna odnosno 4.428,71 eura, a za koji iznos je tužitelju uvećana gore navedena glavnica. Stoga, ukupna razlika glavnica iznosi ukupno 15.046,40 eura / 113.367,10 kuna.

2. U svom odgovoru na tužbu od 21. siječnja 2024. tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti smatrajući da je nadležnost ugovorena sklopljenim ugovorom o kreditu. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističe prigovor zastare potraživanja, te da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva. Tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Protivi se visini postavljenog tužbenog zahtjeva kao i predloženoj metodi vještačenja.

3. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u otplatni plan (stranica 10- 20, 28-35 spisa), Aneks ugovora o kreditu broj 312886 (stranica 21-25 spisa), parametre kamatne stope (stranice 26-27 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (stranica 36-43 spisa), Ugovor o kreditu broj 312886 (stranica 44-56 spisa), prometnu karticu po kreditu (stranica 58-108 spisa), novinske članke vezane uz učinak konverzije kredita, saslušan je tužitelja kao stranka, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Dragani Bubalo.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. ZPP-a ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu od 10. listopada 2008. broj 312886, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 120.615,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti (članak 1. ugovora), po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Čl. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da će se ovaj kredit koristiti za ugovorenu namjenu a to je refinanciranje ranijeg kredita i za adaptaciju kuće u [adresa]. Kredit se odobrava na 30 godina (članak 3. ugovora), a redovna kamata se određuje po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,50% (članak 4. ugovora). Kredit se otplaćuje u 360 mjesečni anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate, a anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno do dana iskorištenja kredita u cijelosti (čalank 7. ugovora).

6. Tužitelj u svom stranačkom iskazu navodi da je prvo podigao kredit 2004., tada još u markama, kojima je gradio kuću i kako je želio napraviti fasadu na kući i imati jedan jedinstveni kredit, podigao je novi kredit 2008. kod prednika tuženika, odabrao je upravo njih jer mu je taj kredit bio povoljan i mogao je plaćati ratu kredita što je njemu bilo u cijeloj priči najbitnije. Kada je podizao kredit, u banci ga nitko nije upozoravao bilo što vezano uz CHF, odnosno smatrao je da je taj kredit dobar i da će ga moći plaćati. Nitko ga ništa nije upozoravao da bi moglo doći do tolikog porasta kredita kako se dogodilo, a kako nije imao nikakvih ekonomskih znanja, nije to nikako mogao znati. Nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi kredita budući da je kredit bio već pripremljen i napisan na obrascu tuženika i on ga je mogao ili prihvatiti ili ne prihvatiti. Nitko ga ništa nije upozoravao vezano uz nadležnost bilo kojeg suda niti je o tome mogao pregovarati. U vrijeme sklapanja kredita je bio profesionalni vojnik te s obzirom na isto, ni tada, a ni sada kada je u mirovini, nije mu niti financijski niti fizički lako doći do Zagreba. Budući da živi i stanuje u [adresa], daleko lakše mu je doći u [adresa] na sud, a naročito zato jer je RVI pa mu je otežano kretanje. Kada je bila konverzija, po pozivu prednika tuženika je izvršio konverziju kredita te mu temeljem konverzije nije ništa vraćeno i smatra da nije namiren u odnosu na ovopredmetno potraživanje i da nije obeštećen. Po struci je nautičar, a bio je Hrvatski vojnik. Tijekom sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt niti trgovačko društvo. Pročitao je ugovor ali ono što ga je zanimalo bila je kamata, rata kredita i količina novca koju dobije. Oko kredita se savjetovao samo sa bankarskim djelatnicima kada je podizao kredit. Obraćao se i drugim bankama, ali prednik tuženika je imao najbolje uvjete. Razumio je one odredbe ugovora koje su ga zanimale, o visini iznosa koji dobiva, rate kredita i kamate, a drugo nije smatrao toliko bitnim. Banka mu nije nudila druge vrste kredita osim ovoga u CHF- u.

7. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje: ZZP/07), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene ugovoru, npr. u svim točkama ugovora se spominje korisnik kredita, a ne osoba imenom i prezimenom).

9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu), sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi se o adaptaciji kuće kao fizička osoba (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, mjesnoj nadležnosti). Tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.

10. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba kredita gdje se govori o korisniku kredita, a ne osobi imenom i prezimenom. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, mjesnoj nadležnosti) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

12. Tijekom postupka, tuženik je isticao prigovor mjesne nenadležnosti. Tužitelj je pristupio u poslovnicu tuženika gdje je potpisao ugovor na unaprijed formuliranom standardnom obliku, koji je u sebi sadržavao i unaprijed sročenu odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti. Tužitelj u svom iskazu navodi da se o ovoj odredbi nije pregovaralo, a isto tako navodi kako živi i radi u [adresa], te bi odlazak u Zagreb za njega bi predstavljao i fizički i materijalni problem.

13. Nadalje, ispitivanje nepoštenosti ugovornih odredbe temeljem obveza koje proizlaze iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima se osim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosi i na ugovaranje mjesne nadležnosti. Brojna sudska praksa Europskog suda u odnosu na takvo pitanje ukazuje kako među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošaču jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost sudjelovanja u okviru postupka koji je protiv njega pokrenuo prodavatelj robe ili pružatelj usluga, u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njegovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu Ć od 3. travnja 2019., C-266/18; kao i presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C-176/17, EU:C:2018:711, t. 63. te navedenu sudsku praksu).

14. Osim toga, Europski sud u odnosu na pitanje utvrđivanja i provjere ništetnosti ugovornih odredbi u smislu odredbi čl. 6. i 7. spomenute Direktive, ukazuje kako postupovna pravila koja za potrošača uzrokuju prevelike troškove bi mogla za posljedicu imati to da ga odvrate od toga da učinkovito brani svoja prava pred sudom kojem je prodavatelj robe ili pružatelj usluga podnio tužbu. To bi moglo biti tako ako bi podnošenje tužbe sudu koji je previše udaljen od njegova domicila potrošaču prouzročilo prevelike troškove putovanja koji ga mogu odvratiti od upuštanja u postupak koji je protiv njega pokrenut (vidjeti u tom smislu presudu Aquamed od 3. travnja 2019., C-266/18; ECLI:EU:C:2019:282; kao i presudu od **.**.2015., F i Z, C-567/13, EU:C:2015:88, t. 49. do 59.).

15. Stoga je i na pitanje mjesne nadležnosti i nepoštenosti ugovorene odredbe od utjecaja utvrđenje da li se o takvoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo te da li dovodi do neravnoteže u odnosima između stranaka, pri čemu se element ravnoteže promatra kroz pristup potrošača sudu. I u tom pogledu je teret dokazivanja pojedinačnog pregovaranja na samom tuženiku, koji u postupku nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o ugovornoj odredbi o nadležnosti sadržanoj u čl. 10. ugovora, obzirom da je ista sadržana u standardnom ugovoru predočenom tužitelju kao potrošaču i na koju isti nije mogao utjecati. Osim toga, tužitelj je u postupku opunomoćio kvalificiranog punomoćnika u gradu [adresa] gdje ima prebivalište i gdje radi, slijedom čega takve okolnosti ukazuju na činjenicu da suđenje pred ovim sudom olakšava pristup tužitelja sudu, kako fizički, tako i materijalno, dok bi vođenje postupka pred drugim mjesno nadležnim sudom na području grada Zagreba predstavljalo otegotnu okolnost s obzirom na udaljenost (u tom smislu i rješenje Gž1423/2019 ŽS Zadar od 9. siječnja 2020.).

16. Stoga razloga, kako je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ugovorena na način da je sadržana u standardnom ugovoru, te tuženik o istoj nije mogao pregovarati, a takva odredba dovodi do neravnoteže u odnosima stranaka, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nadležnost nije osnovan pa je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

17. Nadalje, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao tim više što je tužitelj iskazao da su ga nagovarali na kredit kao najpovoljniji). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.

18. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka, a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da su banke u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

19. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).

20. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ĆE i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 H i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“

21. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku vezanim za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se ugovorna glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvodi neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

22. Naime, u smislu čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, a koja je u osnovi identična odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 98. ZZP-a/07 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 99. ZZP-a/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a/07 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

23. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF i kamatnu stopu), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.

24. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, odnosno na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

25. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik tužitelja nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.

26. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.

27. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 99. ZZP-a/07, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 FE od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, te mu skrenuti pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

28. Dakle, sud smatra osnovanim utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu, pa imajući u vidu navedeno u smislu čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati, odnosno nesrazmjera između obveze kreditora i koristi koju je kreditor u konačnici ostvario zbog jednostranog porasta rate, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao).

29. Ovdje sud ističe da je tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2008., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužitelja. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

30. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.

31. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo. Vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da je tužitelj s tuženikom sklopio 10. listopada 2008. Ugovor o kreditu broj 312886. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit u iznosu od 120.615,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina i to kroz 360 jednakih mjesečnih rata. Otplata kredita vršila se u kunama po prodajnom tečaju banke na dan dospijeća. Navedenim ugovorom ugovorena je nominalna kamatna stopa u visini od 5,50 %. Predmetnom tužbom tužitelj potražuje povrat razlike po osnovi više plaćenih iznosa anuiteta koji su posljedica promjene tečaja CHF u odnosu na HRK (valutna klauzula u CHF). Prilikom izračuna koristila sam metode obračuna kamata sukladno potpisanom Ugovoru o kreditu. Pored gore navedenog, sam izračun ne uključuje sve uplate nastale po osnovi pokrića eventualnih troškova kredita (naknade, opomene i sl.), kao i eventualno plaćene zakonske zatezne kamate, već se samo fokusira na obračunsku razliku između anuiteta. U izradi izračuna primjenjivala je prodajni tečaj banke na datum dospijeća sukladno predmetnom ugovoru. Kredit je pušten u tečaj dana 25. veljače 2009. Tečaj po kojem je kredit isplaćen iznosi 4,91430 HRK za 1 CHF. Dospijeće prvog anuiteta (početak otplate) je 25. ožujka 2009. Preračun anuiteta u HRK po tečaju na dan isplate kredita iznosi 3.236,51 kuna. U razdobljima od 25. travnja 2012. do 25. rujna 2012. i 25. srpnja 2013. do 26. lipnja 2024. korišten je poček otplate. Pojedinačni mjesečni iznosi razlike koje je tužitelj plaćao po osnovi promjene tečaja CHF odnosu da je plaćao anuitete po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen prikazani su na stranicama 4-5 nalaza i sveukupno iznose 7.196,82 €. U utuženom periodu nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen. Prema aneksu broj 3. ugovora o kreditu broj 312886 rad konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF utvrđen je manjak preplate u iznosu 4.428,71 €, a za koji mu je uvećana preostala glavnica kredita. Dopunom nalaza od 11. rujna 2025., vještakinja se očitovala da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđeno slijedeće:

- neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 109.564,31 CHF(538.431,88 HRK)

- neotplaćena glavnica kredita u EUR iznosi 81.030,47 (618.430,87 HRK)

- razlika u glavnicama iznosi 79.998,99 HRK (10.617,69 €, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije, 1€=7,5345 HRK).

U zaključku ovog dijela vještačenja vještak zaključuje da je glavnica kredita utvrđena po konverziji veća za 10.617,69 € od glavnice po CHF kreditu po početnom tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita. Isto tako vještakinja je utvrdila da je kod konverzije kredita utvrđena manjak preplate u iznosu od 4.428,71 €, te kada se navedeni iznos zbroji sa razlikom u glavnicama, dobije se ukupan iznos od 15.046,40 €. U odnosu na prigovor tuženika od 28. srpnja 2025. u kojem pod točkom III navodi da je vještak bio dužan iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za tzv. negativnu preplatu tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od početno vještak se očituje da u utuženom razdoblju nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen te samim time nije niti postojala negativna preplata.

32. Između tužitelja i prednika tuženika (kao kreditora) sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu nazvan Aneks broj 3 ugovora o kreditu broj 312886 (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK). Konverzijom je ugovoreno da stranke utvrđuju da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita, te je utvrđeno da je tužitelj platio manje za iznos od 33.368,11 HRK, sada 4.428,71 EUR, za koji se povećava glavnica kredita.

33. Nesporno je da je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.

34. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.

35. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 G od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

36. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

37. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka, Dodatka ugovora o kreditu, vidljivo da Konverzijom nije u potpunosti uspostavljanja pravična ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi (jer i kada se uzme u obzir manje plaćeno iz konverzije), postoji iznos s osnova valutne klauzule koje je tužitelj više platio, kao i razlika u glavnicama, slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO, a kako je utužio, dakle tužitelju je priznata razlika po osobni promjena tečaja CHF u odnosu da je plaćao anuitete po tečaju CHF po kojem je rkedit isplaćen u iznsou od 7.196,82 EUR, te iznos koliko je konverzijom utvrđeno da je tužitelj manje platio, uvećano za iznos u razlikama glavnica (4.428,71 EUR + 10.617,69 EUR = 15.046,40 EUR), a sve obzirom da je isti manjak u plaćanju po CHF kreditu isključivo rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu, jasno je da sada tužitelju, a koji potražuje ovaj iznos, isti nije priznat, već mu je obračunat kod konverzije kredita u glavnicu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužitelja koja tražbina mu nije priznata.

38. Na tako dosuđene iznose tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. (u odnosu na točku I., a u odnosu na točku II. izreke, tužitelju je dosuđena kamata od dospijeća, odnosno od izvršene konverzije 30. rujna 2015.). Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

39. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 625,00 €, trošak sastava podnesaka od 26. veljače 2024., 8. srpnja 2025., te 23. rujna 2025., svaki u iznosu od 625,00 €, kao i trošak zastupanja na ročištima od 8. svibnja 2024., 22. listopada 2024., te 26. rujna 2025., svako u iznosu od 625,00 €, zatim trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 €, te trošak vještačenja u iznosu od 330,00 €, što ukupno iznosi 4.830,00 €.

40. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Sisak, 16. listopada 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri (3) primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po ZOU Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, odvjetnici iz Siska

2. Tuženiku po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba