Poslovni broj P-1611/2017-55

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DPV, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Marhoniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv Privredna banka Zagreb d.d., čiji OIB glasi 02535697732, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 17. ožujka 2025. godine, u prisutnosti zamjenica punomoćnika stranaka, 16. listopada 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je 29. studenog 2006. godine, pod brojem 9012124070, zaključen između tužiteljice DPV, kao korisnice kredita, te tuženice Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, koji je solemniziran po javnom bilježniku Miroslavu Baniću iz Rijeke, pod brojem OU-1250/2006, i to:

t. 4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,35% (slovima: četiri cijelih trideset pet posto) godišnje.

t. 4.2. Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvog siječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvog siječnja) do 30. 6. (slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine, i na dan 01. 7. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01. 7. (slovima: prvog srpnja) do 31. 12. (slovima: trideset prvog prosinca) tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz t. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

t. 7.2. (OTPLATA KREDITA) U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kada mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva, koji glasi:

"Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, tužiteljici DPV isplati iznos od 5.858,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama (u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan isplate) koje za razdoblje od 16. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 65,30 CHF od 16. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 65,23 CHF od 12. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 65,15 CHF od 16. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 65,07 CHF od 16. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 64,99 CHF od 17. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 64,92 CHF od 15. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 113,47 CHF od 16. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 113,35 CHF od 13. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 113,23 CHF od 14. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 113,11 CHF od 13. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 112,98 CHF od 13. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 109,64 CHF od 14. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 109,52 CHF od 15. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 109,39 CHF od 15. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 109,27 CHF od 13. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 109,15 CHF od 14. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 109,03 CHF od 15. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 108,90 CHF od 14. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 108,78 CHF od 13. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 108,65 CHF od 17. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 108,53 CHF od 17. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 108,40 CHF od 18. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 108,28 CHF od 16. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 108,15 CHF od 15. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 101,67 CHF od 14. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 101,54 CHF od 10. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 101,42 CHF od 14. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 101,29 CHF od 16. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 101,17 CHF od 23. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 101,04 CHF od 20. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 100,92 CHF od 15. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 100,79 CHF od 18. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 100,66 CHF od 11. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 100,53 CHF od 18. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 100,41 CHF od 23. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 56,66 CHF od 11. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 43,62 CHF od 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 109,54 CHF od 11. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 111,79 CHF od 11. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 97,61 CHF od 16. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 27,96 CHF od 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 81,30 CHF od 10. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 109,11 CHF od 05. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 54,22 CHF od 05. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 32,96 CHF od 11. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 87,06 CHF od 11. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 77,35 CHF od 23. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 9,59 CHF od 28. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 86,81 CHF od 28. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 86,69 CHF od 19. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 86,57 CHF od 14. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 71,01 CHF od 29. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 70,90 CHF od 29. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 70,80 CHF od 29. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 55,32 CHF od 29. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 36,97 CHF od 03. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 17,51 CHF od 18. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 56,29 CHF od 18. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 54,58 CHF od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 54,00 CHF od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 56,14 CHF od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 8,72 CHF od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 43,80 CHF od 20. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 3,05 CHF od 20. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 53,09 CHF od 18. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 54,33 CHF od 18. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 56,14 CHF od 18. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 54,33 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 56,14 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 56,14 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 55,24 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 55,14 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 55,05 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 54,95 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 54,86 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 54,76 CHF od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 54,66 CHF od 25. travnja 2013. do isplate."

III. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici DPV isplati iznos od 4.090,42 eura/30.819,30 HRK (slovima: četiri tisuće devedeset eura i četrdeset dva centa/trideset tisuća osamsto devetnaest kuna i trideset lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 16. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 38,58 eura/290,68 HRK od 16. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 38,68 eura/291,43 HRK od 12. rujna 2007. do isplate

- na iznos od 37,71 euro/284,11 HRK od 16. listopada 2007. do isplate

- na iznos od 38,58 eura/290,71 HRK od 16. studenog 2007. do isplate

- na iznos od 37,83 eura/285,01 HRK od 17. prosinca 2007. do isplate

- na iznos od 38,98 eura/293,72 HRK od 15. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 68,06 eura/512,80 HRK od 16. veljače 2008. do isplate

- na iznos od 69,63 eura/524,60 HRK od 13. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 68,89 eura/519,05 HRK od 14. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 67,17 eura/506,08 HRK od 13. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 67,46 eura/508,30 HRK od 13. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 64,97 eura/489,55 HRK od 14. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 64,46 eura/485,65 HRK od 15. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 64,54 eura/486,31 HRK od 15. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 68,53 eura/516,35 HRK od 13. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 69,39 eura/522,82 HRK od 14. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 66,00 eura/497,27 HRK od 15. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 71,40 eura/537,95 HRK od 14. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 71,59 eura/539,39 HRK od 13. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 69,66 eura/524,87 HRK od 17. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 70,24 eura/529,22 HRK od 17. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 70,59 eura/531,89 HRK od 18. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 68,84 eura/518,64 HRK od 16. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 69,48 eura/523,50 HRK od 15. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 64,56 eura/486,43 HRK od 14. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 65,23 eura/491,51 HRK od 10. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 64,39 eura/485,18 HRK od 14. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 64,96 eura/489,41 HRK od 16. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 65,32 eura/492,12 HRK od 23. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 66,16 eura/498,51 HRK od 20. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 66,61 eura/501,90 HRK od 15. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 66,89 eura/503,97 HRK od 18. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 68,03 eura/512,60 HRK od 11. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 69,67 eura/524,95 HRK od 18. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 69,75 eura/525,57 HRK od 23. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 39,16 eura/295,06 HRK od 11. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 32,48 eura/244,75 HRK od 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 81,26 eura/612,26 HRK od 11. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 8,75 eura/65,90 HRK od 11. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 72,51 euro/546,31 HRK od 16. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 21,18 eura/159,55 HRK od 01. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 60,97 eura/459,41 HRK od 10. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 84,48 eura/636,49 HRK od 05. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 41,98 eura/316,29 HRK od 05. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 24,67 eura/185,88 HRK od 11. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 65,16 eura/490,98 HRK od 11. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 58,90 eura/443,78 HRK od 23. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 7,26 eura/54,71 HRK od 28. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 65,73 eura/495,27 HRK od 28. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 67,89 eura/511,48 HRK od 19. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 70,67 eura/532,44 HRK od 14. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 61,46 eura/463,10 HRK od 29. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 61,37 eura/462,38 HRK od 29. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 61,28 eura/461,73 HRK od 29. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 47,88 eura/360,78 HRK od 29. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 30,84 eura/232,37 HRK od 03. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 14,47 eura/109,06 HRK od 18. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 46,53 eura/350,61 HRK od 18. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 45,33 eura/341,51 HRK od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 46,59 eura/351,05 HRK od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 46,71 eura/351,92 HRK od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 7,25 eura/54,66 HRK od 25. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 36,51 euro/275,12 HRK od 20. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 2,54 eura/19,16 HRK od 20. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 43,45 eura/327,36 HRK od 18. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 44,46 eura/335,01 HRK od 18. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 45,94 eura/346,17 HRK od 18. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 44,54 eura/335,55 HRK od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 46,02 eura/346,73 HRK od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 46,02 eura/346,73 HRK od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 45,28 eura/341,17 HRK od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 45,20 eura/340,55 HRK od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 45,12 eura/339,99 HRK od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 45,04 eura/339,38 HRK od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 44,97 eura/338,82 HRK od 25. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 44,89 eura/338,20 HRK od 25. travnja 2013. do isplate te

- na iznos od 44,81 euro/337,59 HRK od 25. travnja 2013. do isplate,

u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužiteljici DPV naknadi troškove postupka, u iznosu od 3.626,26 eura (slovima: tri tisuće šesto dvadeset šest eura i dvadeset šest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 16. listopada 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. IV., a do zatraženog iznosa od 6.750,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužiteljice DPV za naknadu troškova postupka odbija se.

VI. Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 3.500,00 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba djelomično povučena, i to za iznos od 605,50 eura s pripadajućim kamatama, kao razliku između iznosa od 4.695,92 eura (35.381,41 HRK), zatraženog u tužbenom zahtjevu iz tužbe, te iznosa od 4.090,42 eura (30.819,30 HRK), koji je tužiteljica DPV zahtijevala u podnesku od 30. kolovoza 2019. godine.

II. Nalaže se računovodstvu ovoga suda da, iz predujma položenog po tužiteljici DPV, u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ovog rješenja, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije DP iz [adresa], za obavljeno vještačenje isplati iznos od 300,00 eura (slovima: tristo eura), na njegov žiro račun, otvoren kod Privredne banke Zagreb d.d. pod brojem HR 1123400093113259166.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 12. lipnja 2017. godine, navodi se da je 29. studenog 2006. godine tužiteljica DPV (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom Privrednom bankom Zagreb d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 79.120,00 CHF za kupnju stana, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne pa da tužiteljici pripada pravo na isplatu svih onih iznosa koje je tuženici isplatila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba. Tužbenim zahtjevom traži se da se utvrde ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da se naloži tuženici da tužiteljici vrati (isplati) sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to u iznosu od 6.650,78 CHF, s kamatama i s troškovima postupka.

2. U tužbi je, u smislu pravila iz odredbe čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), istaknut i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je, na teret tuženice, isplata zatražena u kunama, i to u visini od 35.381,41 HRK.

3. U svom kondemnatornom dijelu tužbeni zahtjev je tijekom postupka smanjen; u podnesku koji je tužiteljica dostavila sudu 30. kolovoza 2019. godine, s tim da je i tom prigodom taj dio tužbenog zahtjeva postavljen u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, i to tako da je glavnim tužbenim zahtjevom tražena isplata u CHF (5.858,59 CHF), a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom isplata u kunama (30.819,30 HRK).

4. Smanjenje tužbenog zahtjeva, formalno-pravno, predstavlja djelomično povlačenje tužbe pa je za pasivno legitimiranu stranu u sporu (u konkretnom slučaju za tuženicu) predviđeno pravo pristati (presumirano ili izrijekom) na takvu dispoziciju aktivno legitimirane strane u sporu ili, pak, uskratiti takav pristanak.

5. Stoga je prvostupanjski sud podnesak tužiteljice od 30. kolovoza 2019. godine dostavio tuženici (uručio ga je neposredno zamjenici punomoćnika tuženice na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 02. rujna 2019. godine; list 163. sudskog spisa) jer je, u smislu regulacije iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, takav podnesak predstavljao obavijest o djelomičnom povlačenju tužbe.

6. U odnosu na djelomično povlačenje tužbe iz podneska tužiteljice od 30. kolovoza 2019. godine tuženica je presumirano pristala na takvu procesnu radnju tužiteljice jer se u 15-dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, koji je u odnosu na nju počeo teći od momenta kada je 02. rujna 2019. godine primila taj podnesak tužiteljice, nije izjasnila o djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Zato je glede takvog djelomičnog povlačenja tužbe trebalo odlučiti kao u t. I. izreke rješenja. Takva odluka počiva na pravilu iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

8. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora zastare te uz upiranje na to da je u pravnom odnosu stranaka spora došlo do konverzije, jer je 27. siječnja 2016. godine sklopljen Sporazum, pa da je time prestalo pravo tužiteljice da na temelju osnovnog Ugovora o kreditu traži bilo kakvu isplatu na teret tuženice, a čak i da tužiteljici takvo pravo pripada, da su kamatne stope određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, zbog čega se ne može smatrati da je kamatna stopa neodrediva, s tim da niti jedna od kamatnih stopa nije prelazila zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate, dok volja ugovornih stranaka nije niti bila upravljena ugovaranju fiksne kamatne stope. Naglašeno je da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno svim relevantnim zakonima koji uređuju poslovanje banke, konkretno Zakonom o zaštiti potrošača, Zakonom o potrošačkom kreditiranju, Zakonom o obveznim odnosima, Direktivom EU 2008/48 te Direktivom 93/13 pa da, stoga, ne može niti biti govora o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom Ugovoru o kreditu.

9. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

10. Također, provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka IP, AP i SP, dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke, dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Katici Pehar te dokaz obnovom financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku DP.

11. Iako je tuženica predlagala i provođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika, odnosno saslušanjem svjedokinje LP, od takvih je dokaza personalne naravi ona odustala.

12. Pritom je u odnosu na svjedokinju LP tuženica to učinila eksplicitno, na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 13. veljače 2019. godine (list 130./6.), a u odnosu na javnog bilježnika konkludentno, na ročištu za glavnu raspravu od 17. ožujka 2025. godine, kada je navela da nema daljnjih dokaznih prijedloga i da predlaže zaključenje glavne rasprave (list 234. sudskog spisa).

13. Uz izvedene dokaze i one od čijeg je provođenja tuženica odustala, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno istaknuti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (drugom) pripremnom ročištu koje je održano 06. prosinca 2018. godine, o čemu je na tom ročištu sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 85./2. sudskog spisa).

14. Tužiteljica je na ročištu za glavnu raspravu, održanom 17. ožujka 2025. godine, predložila da joj se dodijeli rok radi "preciziranja" tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka DP, ali sud takvom njezinom prijedlogu nije udovoljio, smatrajući ga upravljenim odugovlačenju postupka.

15. Kako je, pak, takvo ponašanje stranaka sud dužan suzbiti po izričitom pravilu iz odredbe čl. 10. st. 1. ZPP-a, tako je na ročištu za glavnu raspravu, održanom 17. ožujka 2025. godine, sud odbio opisani prijedlog tužiteljice.

16. Osim toga, procesna pravila parničnog postupka ne poznaju institut "preciziranja" tužbenog zahtjeva. Naprotiv, za aktivno legitimiranu stranu u sporu pridržano je pravo preinake tužbe (čl. 190. ZPP-a) i/ili smanjenja tužbenog zahtjeva (čl. 191. st. 3. ZPP-a) i/ili povlačenja tužbe (čl. 193. ZPP-a).

17. Konačno, no ne i najmanje bitno, nalaz i mišljenje vještaka DP bili su, s jedne strane, utemeljeni na nalazu i mišljenju vještakinje Katice Pehar (na to je sudu i strankama taj vještak izrijekom skrenuo pozornost prilikom usmenog obrazlaganja mišljenja, na ročištu za glavnu raspravu od 17. ožujka 2025. godine; list 233. sudskog spisa), s tim da je na osnovi nalaza i mišljenja vještakinje Katice Pehar u podnesku od 30. kolovoza 2019. godine tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev (smanjivši ga, o čemu je prethodno već pisano), dok su, s druge strane, nalaz i mišljenje vještaka DP postojali u sudskom spisu počevši od 21. rujna 2023. godine i strankama su bili dostavljeni uz rješenje suda od 25. rujna 2023. godine, s tim da ih je tužiteljica (po svom punomoćniku) primila 08. listopada 2023. godine. To, pak, u svojoj ukupnosti znači ne samo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka DP tužiteljica tužbeni zahtjev mogla postaviti (riječima tužiteljice, "precizirati") godinu i pol dana do trenutka kada je na ročištu od 17. ožujka 2025. godine predložila da joj se za takvo što dodijeli rok, već i da je ona to, u biti, učinila kada je u podnesku od 30. kolovoza 2019. godine tužbeni zahtjev postavila rukovodeći se rezultatom vještačenja koje je provedeno po vještakinji Katici Pehar.

18. Ako je prilikom traženja roka za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva tužiteljica imala na umu potrebu da on bude izražen u eurima, onda je i to suvišno imajući u vidu da je u čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon o uvođenju eura) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka) predviđeno da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona, što zapravo znači da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 16. listopada 2025. godine, tako postoji obveza suda da u toj odluci iznosi novčanih obveza budu izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

19. Razlozi zbog kojih je sud dodatno smatrao da tražbinu tužiteljice prema tuženici treba izraziti u eurima tiču se dijela iskaza tužiteljice u kojemu je navela da joj od strane tuženice anuitet nikada nije naplaćen u CHF, već da je otplatu kredita uvijek obavljala u kunama (dio stranačkog iskaza tužiteljice s ročišta za glavnu raspravu od 13. veljače 2019. godine; list 129. sudskog spisa).

20. No, kako su kune kao sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj zamijenjene eurom, i to u skladu sa Zakonom o uvođenju eura te s Odlukom, tako niti sud ne može tužiteljici dosuditi kune, nego samo eure, i to uz primjenu već citiranog fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro. To je, međutim, jednostavna matematička operacija pri kojoj je sve iznose koje je tužiteljica izrazila u kunama sud preračunao u eure uz primjenu takvog fiksnog tečaja.

21. Da bi, pak, bilo jasno i pregledno uočljivo o kojim se točno iznosima radi, sud je te iznose izrazio i u eurima i u kunama. Ovo tim više jer, unatoč tome što za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, ujedno u tom smislu za sud ne postoji zapreka, a još manje zabrana.

22. Iz objašnjenih razloga sud nije smatrao da tužiteljici pripada pravo na isplatu u CHF (jer u toj valuti ona niti tuženici nije ispunjavala obvezu, već je to činila plaćanjem u kunama, na što je sama ukazala u svom stranačkom iskazu). Zato je sud i odbio dio glavnog tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica isplatu tražila u valuti CHF, nakon čega je, pozivom na odredbu čl. 188. st. 2. ZPP-a, došao u poziciju odlučivanja o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica postavila u kunama.

23. Ponavlja se da je iznose u kunama sud preračunao u eure uz primjenu načela iz Zakona o uvođenju eura i iz Odluke. O tome je odlučio kao u t. III. izreke presude.

24. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra djelomično osnovanim glavni tužbeni zahtjev (osnovanim u pogledu utvrđenja ništetnima ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali neosnovnim u dijelu kojim je tužiteljica isplatu po osnovi restitucije tražila u CHF) te osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev (kojim je tužiteljica isplatu po osnovi restitucije tražila u kunama, uz opetovano ukazivanje na činjenicu da je, počevši od 01. siječnja 2024. godine, službena valuta u Republici Hrvatskoj euro), s tim da je svoju odluku u ovoj parnici sud donio na temelju onog tužbenog zahtjeva koji je tužiteljica konačno postavila (smanjila) u podnesku 30. kolovoza 2019. godine.

25. Među strankama nije sporno da su 29. studenog 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje protuvrijednost iznosa od 79.120,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti kroz period od 30 godina, otplatom u anuitetima. Također, nije sporno da je Ugovorom o kreditu od 29. studenog 2006. godine predviđena promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene kamatne stope. Konačno, nije sporno da je Sporazumom, koji je između tužiteljice i tuženice zaključen 27. siječnja 2016. godine, predmetni kredit konvertiran (iz valute CHF u kredit denominiran u eurima).

26. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine u dijelu u kojem je njima regulirana promjenjiva kamatna stopa

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onog iznosa koji je posljedica promjene kamatnih stopa, i to posebno u kontekstu sklopljenog Sporazuma od 27. siječnja 2016. godine, na temelju kojega je provedena konverzija kredita (iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u tražbinu denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u eurima) te

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.

27. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskazi svjedoka IP, AP i SP te tužiteljice, odnosno nalazi i mišljenja vještaka Katice Pehar i DP) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

28. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskazi svjedoka IP, AP i SP te tužiteljice su dosljedni, logični i životni, dok su nalazi i mišljenja vještaka financijske struke Katice Pehar i DP izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

29. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP). Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

31. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na njegovu odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

32. ZOO je, naime, po njegovoj odredbi čl. 1165., na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, dakle prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

33. Da bi uopće došao u poziciju odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, sud je najprije razmotrio mogućnost traženja takve zaštite u ovoj parnici pored činjenice da je 27. siječnja 2016. godine između stranaka spora sklopljen Sporazum na temelju kojega je obavljena konverzija kredita (iz onog denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima).

34. Tuženica je, naime, tvrdila da je sklapanjem Sporazuma prestalo i samo pravo tužiteljice da traži onu zaštitu koju je u ovom sporu zahtijevala vezano uz promjenjivu kamatnu stopu iz osnovnog ugovora o kreditu, onog koji je između stranaka spora zaključen 29. studenog 2006. godine. Pritom je tuženica ustvrdila da je konverzijom koja je obavljena kroz sklapanje Sporazuma od 27. siječnja 2016. godine ona postupila u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama ZPK (Narodne novine broj 102/15; u daljnjem tekstu: ZID ZPK), da je Sporazumom stvorena nova pravna osnova, bez značaja obnove, te da je time položaj tužiteljice izjednačen s položajem u kojemu bi tužiteljica bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

35. U kontekstu tzv. konverzije nužno je prije svega istaknuti da je kroz izvedeni dokaz financijskim vještačenjem ili, točnije napisano, obnovom financijskog vještačenja po vještaku DP utvrđeno da je izračun konverzije kredita, do koje je u pravnom odnosu stranaka konkretnog spora došlo 27. siječnja 2016. godine, na temelju Sporazuma, proveden u potpunosti uz uvažavanje pravila iz ZID ZPK (navod vještaka DP iz pisanih nalaza i mišljenja koja je sudu dostavio 21. rujna 2023. godine; prvi odlomak s lista 192. sudskog spisa).

36. Stoga treba spoznati da je konverzija provedena po zakonu i da po toj osnovi ne postoji iznos koji bi tuženica, možebitno, bila u obvezi isplatiti tužiteljici, pa tako niti obveza tuženice da tužiteljici isplati razliku između glavnice na dan konverzije i glavnice kakva je trebala biti po početnom otplatnom planu uz početnu kamatnu stopu i uz početno ugovoreni tečaj.

37. U pravnom poretku Republike Hrvatske konverzija kredita predviđena je kroz donošenje ZID ZPK od 25. rujna 2015. godine, s tim da je u odredbi čl. 19.b ZID ZPK utanačeno načelo konverzije kredita i propisano da konverzija podrazumijeva da se ona provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama, dok je način provođenja konverzije reguliran u odredbama čl. 19.c ZID ZPK.

38. Budući da iz financijskog vještačenja nepobitno slijedi da je konverzija provedena uz uvažavanje pravila koja su taksativno određena odredbama ZID ZPK, po osnovi same konverzije nema govora o tome da bi tužiteljici pripadalo pravo na bilo kakvu isplatu.

39. Način izračuna konverzije kredita točno je i pregledno opisan u čl. 19.c ZID ZPK pa kada je kroz postupak vještačenja, koje je u ovom predmetu provedeno po vještaku DP, jasno i nedvosmisleno utvrđeno da je u okolnostima konkretnog slučaja, pri sklapanju Sporazuma, poštivan način konverzije koji je predviđen izričitim zakonskim odredbama, tada tužiteljica nije u pravu kada se zalaže za to da je prilikom konverzije kredita trebalo primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu. To bi jednostavno bilo protivno onome što je predviđeno netom citiranom odredbom ZID ZPK.

40. Iako nije krucijalno, nije nevažno navesti da je ZID ZPK bio predmetom ocjenjivanja ustavnosti i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske te da je netom imenovani sud utvrdio da je ZID ZPK bio nužan kao jednokratna mjera zakonodavca za ostvarivanje legitimnih ciljeva koji se njime želio postići (U-I/3685/2015).

41. Usprkos tome što sud prvog stupnja dijeli razmišljanje tuženice vezano uz to da je konverzijom stvorena nova pravna osnova, ipak nije na odmet napisati nekoliko okolnosti koje su uz to vezane.

42. Prva od tih okolnosti tiče se toga da je nova pravna osnova stvorena tek pro futuro (za buduće razdoblje), dakle od momenta sklapanja Sporazuma od 27. siječnja 2016. godine, kojim je provedena konverzija.

43. Druga od tih okolnosti odnosi se na to da, protivno razmišljanju tuženice, unatoč provedenoj konverziji, potrošači imaju pravni interes tražiti zaštitu onog prava za koje drže da im je povrijeđeno provođenjem konverzije.

44. Pravni interes takvih potrošača gotovo je notoran i očituje se u očekivanju isplate onog iznosa (ili onih iznosa) koji takvi potrošači tuže u sporovima.

45. S obzirom na to da je u tim parnicama predmet tužbenog zahtjeva kondemnacija (činidba), po odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 187. st. 1. ZPP- a, isključeno je i samo ispitivanje pravnog interesa jer se on ispituje samo onda kada tužitelj u tužbi traži da sud utvrdi (ne) postojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili (ne) istinitost kakve isprave.

46. U predmetnoj parnici takvo što nije slučaj jer je tužbeni zahtjev upravljen i na činidbu pa nema apsolutno nikakve dvojbe da se pravni interes tužiteljice iscrpljuje već u samom njezinom zalaganju za isplatu onih iznosa za koje drži da joj pripadaju kao posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

47. Uostalom, u svom predmetu Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, u povodu izvanredne revizije tužiteljice u tom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je odgovor na pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu (konverzija kredita uz valutnu klauzulu u EUR) korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u toj odluci, korisnica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedenih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

48. Međutim, ono što je krucijalno, a što tuženica ispušta iz vida, očituje se u tome da su kroz konverziju potrošači izjednačeni s onim potrošačima koji su kredite ishodili u eurima i s onim potrošačima kojima su krediti odobreni u kunama (jer je kroz donošenje ZID ZPK to i bila intencija, kako se to jasno i nedvosmisleno razabire iz odredbe čl. 19.a st. 1. al. 1. i 2. ZID ZPK), ali da, istodobno, konverzijom potrošači nisu izjednačeni s onim potrošačima kojima su sudovi u sudskim postupcima redovno dosuđivali restituciju svodeći njihove tražbine na početno ugovorene uvjete (pa i one koji se tiču početno ugovorene kamatne stope).

49. Po mišljenju ovog suda prvog stupnja upravo je potonje usporediva situacija, a o njoj zakonodavac nije vodio računa donoseći ZID ZPK.

50. U teoriji tumačenja pravnih normi postoji i tumačenje koje se naziva argumentum ab absurdo (razlog apsurdnosti; “pretpostavka o razumnom zakonodavcu”), prema kojemu treba isključiti ona značenja pravne odredbe koja bi vodila besmislenim posljedicama.

51. Takvom je tumačenju pribjegao i ovaj sud kod donošenja odluke o pravu tužiteljice na isplatu iznosa koji je zatražila po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz (osnovnog) Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine.

52. Razlozi za to očituju se u okolnostima koje će upravo biti pojašnjene.

53. Kada bi se potrošačima koji su kredite konvertirali odreklo pravo da za period od dana sklapanja ugovora do dana konverzije, koja je provedena po ZID ZPK, traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi, tada bi takvi potrošači bili dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji kredite nisu konvertirali i kojima su u sudskim postupcima ista prava već (pravomoćno) priznata. Time bi, pak, došlo do povrede njihovih legitimnih očekivanja, do povrede njihova prava vlasništva (Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija/ i Protokol br. 1 uz Konvenciju /u daljnjem tekstu: Protokol br. 1) te do povrede prava na pošteno suđenje iz čl. 6.1. st. 1. Konvencije. Ovom prvostupanjskom sudu to nije intencija.

54. Zato je dubokog i dosljednog pravnog uvjerenja da su i tužbeni zahtjevi potrošača koji su kredite konventirali osnovani u dijelu u kojemu potrošači traže utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i isplatu na temelju pravila o restituciji te da je takav i tužbeni zahtjev tužiteljice u ovom sporu u dijelu u kojemu je upravljen na takve tražbine.

55. Upravo zato jer je Sporazumom od 27. siječnja 2016. godine stvorena nova pravna osnova i zato jer je takva nova pravna osnova stvorena tek tim Sporazumom, dakle pro futuro (za buduće razdoblje), za period između trenutka sklapanja Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine i momenta zaključivanja Sporazuma od 19. siječnja 2016. godine sve učinke osnovnog pravnog posla treba procjenjivati po tom osnovnom pravnom poslu. Sva nezakonitost tog osnovnog pravnog posla nestala je (i prestala) tek onda kada su tužiteljica i tuženica zaključile Sporazum od 27. siječnja 2016. godine.

56. Naprotiv, prava tužiteljice kao potrošača (a sud će objasniti razloge zbog kojih nalazi da je tužiteljica svoj status potrošača dokazala u ovom sporu), u kontekstu Ugovora koji je s tuženicom sklopila 29. studenog 2006. godine, treba procjenjivati u skladu s odredbama ZZP-a (bez uzimanja u obzir ZID ZPK-a jer bi to, uostalom, bilo i protivno načelu zabrane retroaktivnosti iz odredbe čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske; Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14; u daljnjem tekstu: Ustav).

57. Uz sve iznijeto, nije zgorega primijetiti da je u odnosu na tužiteljicu situacija specifična jer je, prije no što je s tuženicom sklopila Sporazum od 27. siječnja 2016. godine, u njezinom pravnom odnosu s tuženicom došlo do otkaza kredita uslijed neredovitog plaćanja. To se odigralo 09. svibnja 2014. godine, a slijedi iz isprava u spisu te iz nalaza i mišljenja vještaka DP koji se o ovoj okolnosti decidirano referirao.

58. Zato tim više treba zaključiti da je Sporazumom od 27. siječnja 2016. godine stvorena nova pravna osnova.

59. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud će iznijeti razloge zbog kojih drži da je u ovom predmetu tužiteljica to dokazala.

60. Naime, tužiteljica je svoje svojstvo potrošača bezrezervno dokazala, i to kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 29. studenog 2006. godine, možebitno, sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošač na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

61. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač te da, i unatoč sklapanju Sporazuma od 27. siječnja 2016. godine, kojim je provedena konverzija, ona ima pravo na zaštitu koju traži u ovom postupku po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud se vratio na osnovni pravni posao te je njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi razmotrio u skladu s odredbama ZZP-a.

62. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

63. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine, kojima je predviđena promjenjiva kamatna stopa, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine tuženici omogućeno ne samo da kamatna stopa bude promjenjiva, već i da promjene kamatnih stopa budu vezane uz odluke tuženice o kreditiranju građana te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužiteljicu rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji su sastavni dijelovi nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Katice Pehar i DP), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

64. Iz čitavog sadržaja Ugovora od 29. studenog 2006. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da su odredbe imenovanog pravnog posla o promjenjivoj kamatnoj stopi ostavljale na procjenu isključivo tuženici da jednostrano mijenja odredbe o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužiteljica nije mogla utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati).

65. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je tuženica u Ugovor o kreditu od 29. studenog 2006. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljicom, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to posebno zato jer je u svakoj konkretnoj situaciji izmjene kamatne stope dolazilo do toga da je za tužiteljicu porasla mjesečna obveza plaćanja anuiteta, što znači da je odredba čl. 4.1. st. 1. iz Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine, u dijelu u kojemu je tom odredbom predviđeno da se kamatna stopa mijenja „(...) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (…)“ stipulirana na štetu tužiteljice, kao potrošača.

66. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužiteljici u samom trenutku sklapanja tog Ugovora. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine, koji je obuhvaćao 30-godišnje razdoblje (u čl. 7.1. st. 1. Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine ugovoreno je da je rok otplate kredita 360 mjeseci, dakle 30 godina), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužiteljica mogla pročitati i da su joj oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku tuženice, tek tada bi tužiteljica došla u poziciju da se informirano uputi u obveze koje za nju proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženicom.

67. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na konkretan pravni posao, koji je nastao između parničnih stranaka, tužiteljica je dovedena u neravnopravnu poziciju, dok je tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužiteljici.

68. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

69. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužiteljice, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

70. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 29. studenog 2006. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (čl. 4.1. st. 1. Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine), na koje tužiteljica nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužiteljica nije mogla biti čak niti upoznata, tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 29. studenog 2006. godine tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljicom.

71. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine ništetne, i to zato jer predstavljaju nepoštene odredbe po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi promjene kamatnih stopa na temelju jednostranih odluka tuženice pravno utemeljen (po pitanju njegove pravne osnove, dok je visina tog zahtjeva utvrđena kroz provođenje vještačenja po vještacima Katici Pehar i DP).

72. Uz sve do sada objašnjeno, nije nevažno napomenuti da je sud prvog stupnja ispitao može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012.

73. U vezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

74. Tužiteljica se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/2013, odnosno na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je 09. travnja 2015. godine donesena pod poslovnim brojem Revt-249/2014 (navod tužiteljice iz povijesnog dijela tužbe, sa stranice 6. sudskog spisa). Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno citiranim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

75. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

76. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost, tako su navedene odredbe ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu.

77. Uz sve pojašnjeno, dodatno treba istaknuti da iz iskaza tužiteljice (list 128./2. sudskog spisa) te iz svjedočenja IP (list 129./4. sudskog spisa) nepobitno slijedi da je Ugovor o kreditu, koji je između tužiteljice i tuženice sklopljen 29. studenog 2006. godine, zaključen kao tzv. adhezijski ugovor (tužiteljica priča o tome kako je sadržaj tog Ugovora bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i kako nije imala mogućnosti utjecati na elemente tog Ugovora, dok svjedokinja IP kazuje o tome kako je sadržaj ugovora o kreditu pripremala sama banka) pa to znači da su njegove odredbe kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa nepoštene po odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, a time i ništetne po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a (točnije „ništave“ po ZZP-u jer ZZP rabi upravo ovaj pojam budući da je termin „ništetnost“ u pravni sustav RH uveden tek nakon što je na snagu stupio ZOO).

78. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

79. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

80. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužiteljice radi isplate onih iznosa koje je tužiteljica tuženici više platila zbog posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

81. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

82. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, pozivajući se na ništetnost pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

83. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

84. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

85. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, a koji je ponavljala i u nastavku ove parnice ocijenjen pravno neprihvatljivim.

86. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

87. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu koji je 29. studenog 2006. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba tog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništetnost navedenih odredaba Ugovora donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

88. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

89. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine, tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužiteljica dobila od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu.

90. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano da je u jednom svom dijelu tuženi zahtjev smanjen i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužiteljice tuženica presumirano nije protivila, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuću procesnu odluku (iz t. I. izreke rješenja).

91. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju (po oboje vještaka), ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, smanjenog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojemu se njime isplata traži po osnovi posljedica ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

92. Zato je o visini tužbenog zahtjeva donesena odluka iz t. III. izreke presude (uz onu sadržanu u t. I. izreke rješenja).

93. Budući da je tužiteljica tužbeni zahtjev izrazila u kunama, a da su, počevši od 01. siječnja 2024. godine, kune kao sredstvo plaćanja u potpunosti zamijenjene eurima, i sama t. III. izreke presude stipulirana je u eurima. Pritom je sud prvog stupnja primijenio fiksni tečaj konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro, a respektirao je i pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

94. Ponavlja se da iz stranačkog iskaza tužiteljice te iz Ugovora o kreditu od 29. studenog 2006. godine proizlazi da je tužiteljica sve obveze iz tog pravnog posla uvijek ispunjavala u kunama (a ne u CHF), zbog čega joj nije pripadalo niti pravo na tražbinu u CHF, nego na tražbinu u kunama do 31. prosinca 2023. godine, odnosno u eurima nakon 01. siječnja 2024. godine.

95. Stoga je glavni tužbeni zahtjev iz eventualne kumulacije, u dijelu kojim je tužiteljica isplatu na teret tuženice zahtijevala u CHF, sud odbio i odlučio kao u t. II. izreke presude.

96. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

97. Po pravnoj ocjeni ovog suda prvog stupnja o tijeku kamata nije moguće presuditi uz uvažavanje pravila koja su vezana uz institut stjecanja bez osnove, uzimajući u obzir da niti sam tužbeni zahtjev ne počiva na toj pravnoj osnovi, nego na institutu ništetnosti i posljedicama ništetnosti. Razlikovanje ova dva instituta nije presudno, ali je ključno za razmatranje odnosa među strankama konkretnog spora.

98. Miješati institute ništetnosti i posljedica ništetnosti s institutom stjecanja bez osnove ovome se sudu doima potpuno pravno pogrešno. Zato pitanje tijeka kamata nije niti mogao procjenjivati po odredbi čl. 1115. ZOO-a.

99. U kojem slučaju se radi o institutu stjecanja bez osnove propisuje ZOO-a, i to načelno u svojoj odredbi čl. 1111., a specijalno u odredbama čl. 1118., čl. 1119. i čl. 1120. ZOO-a.

100. Ništa od onoga što je regulirano u tim odredbama ZOO-a nije primjenjivo u konkretnom predmetu. Upravo suprotno, u tom se predmetu radi o zahtjevu koji počiva na ništetnosti i na posljedicama ništetnosti. Stoga niti glede tijeka kamata nije moguće odlučivati po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Ta odredba predviđa kamate u slučaju kada se predmet spora razmatra s aspekta neosnovanog obogaćenja (stjecanja bez osnove).

101. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose isplate, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine stupila na snagu odredba čl. 29. ZOO-a.

102. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

103. U sadržaj kondemnatornog dijela izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

104. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke IV. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, ali i na načelima poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva iz čl. 6.1. Konvencije, odnosno iz čl. 1. st. 1. Protokola br. 1.

105. Tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi pa je sud odlučio da joj tuženica naknadi sve troškove koje je imala i koji su, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

106. Sud je posebno uzeo u obzir i to da je tužiteljica dokazivala i osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i visinu tužbenog zahtjeva.

107. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje pet podnesaka, od kojih su oni od 11. listopada 2018. godine, od 03. prosinca 2018. godine i od 30. kolovoza 2019. godine bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23, dok su podnesci od 01. travnja 2019. godine i od 20. listopada 2023. godine predstavljali tzv. ostale podneske pa nagrada za svaki od njih iznosi po 50,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23.

108. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na sedam ročišta, od 11. listopada 2018. godine, od 06. prosinca 2018. godine, od 13. veljače 2019. godine, od 02. rujna 2019. godine, od 16. listopada 2019. godine, od 21. siječnja 2025. godine i od 17. ožujka 2025. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

109. Na nabrojane radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 575,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

110. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u ukupnom iznosu od 698,17 eura (a ne u zatraženom iznosu od ukupno 2.000,00 eura jer taj iznos nije odgovarajući troškovima koji su priznati vještacima Katici Pehar /2.902,50 HRK/ i DP /300,00 eura/), kao i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 53,09 eura.

111. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 16. listopada 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

112. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen je u dijelu u kojemu se takav zahtjev odnosio na troškove sudske pristojbe za presudu.

113. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužiteljicu ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da joj ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).

114. Isto tako, tužiteljici nije dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer takav trošak sud ne nalazi utemeljenim na pravilu iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, dakle ne nalazi ga potrebnim za vođenje parnice.

115. Konačno, tužiteljici nije priznat trošak sastavljanja podneska od 10. ožujka 2020. godine jer taj podnesak predstavlja požurnicu sudu za postupanje pa je, kao takav, protivan regulaciji iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

116. O odbijanju dijela zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka odlučeno je kao u t. V. izreke presude.

117. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate (u sadržaju konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, iz podneska od 30. kolovoza 2019. godine), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i s čl. 151. st. 3. ZPP-a, koji je noveliran kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).

118. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. IV. dispozitiva presude.

119. Budući da je tuženica gotovo u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 3.500,00 eura s kamatama, zbog čega je odlučeno kao u t. VI. dispozitiva presude.

120. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 22. svibnja 2023. godine određeno je izvođenje dokaza obnovom (dopunom) financijskog vještačenja. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke DP.

121. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 21. rujna 2023. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 17. ožujka 2025. godine.

122. Vještak DP po osnovi izrade nalaza i mišljenja zatražio je isplatu iznosa od 300,00 eura, dostavljajući u tom pravcu račun br. 35/2023 od 21. rujna 2023. godine (s lista 194. sudskog spisa).

123. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku DP, pozivom na pravila iz Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

124. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. II. dispozitiva rješenja.

U Rijeci 16. listopada 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženice

uz zapisnik od 11. travnja 2025. o odgodi ročišta za objavu presude i uz zapisnik od 16. listopada 2025. o održanom ročištu za objavu presude

- vještaku DP (zbog odluke iz t. II. izreke rješenja, o troškovima vještačenja)

- računovodstvu suda (zbog odluke iz t. II. izreke rješenja, o troškovima vještačenja), nakon pravomoćnosti odluke iz t. II. izreke rješenja

pri čemu navedenim punomoćnicima na način određen u zapisniku o objavi presude i rješenja, a imenovanom vještaku e-komunikacijom, imajući u vidu da je Odlukom ministra pravosuđa od 20. travnja 2020. godine, koja je na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa objavljena 21. travnja 2020. godine, utvrđeno da su ispunjeni uvjeti za e-komunikaciju na svim općinskim sudovima (...), a da su se time, u smislu pravila iz odredbe čl. 118. st. 1. ZID ZPP-a (Narodne novine broj 70/19), ostvarili uvjeti za obveznu e-komunikaciju općinskih sudova sa sudskim vještacima

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 16. listopada 2025.

S u t k i nj a