Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-213/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Veljku Miljeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tužene BZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marko Gracin i Vatroslav Šego iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-17127/2021-39 od 2. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I, Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pr-17127/2021-39 od 2. svibnja 2025.u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava žalba tužitelja i odluka o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane presude:

- preinačava za više dosuđeni iznos od 4.789,21 EUR-a na način da se u ovom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan,

- potvrđuje u preostalom pobijanom dijelu točke II. i IV. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi:

"1. Tužena BZF iz [adresa] (prije na adresi [adresa]), dužna je platiti tužitelju ZZ iz [adresa] temeljem Ugovora o prijenosu potraživanja (cesija) iznos od 57.358,43 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a koje teku na navedeni iznos od 10.03.2008. god pa do isplate.

2. Tužena BZF iz [adresa] (prije na adresi [adresa]), dužna je naknaditi tužitelju ZZ iz [adresa] , parnični trošak, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do konačne isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za petpostotnih poena, sve to u roku od 15 dana."

1.1.U odluci pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 53.898,58 EUR, u roku od 15 dana, dok je u odluci pod točkom III, izreke odbijen zahtjev tužene za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 7.760,62 EUR, a u odluci pod točkom IV. izreke zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 39.577,22 EUR.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I., II., i IV. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje u tekstu ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podnredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar dok je djelomično osnovana u odnosu na troškove postupka.

3. Ispitujući prvostupanjsku presudu povodom žalbe tužitelja i tuženika i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te su izneseni dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

4. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.282.167,07 kuna osnovom ugovora o cesiji od 28. kolovoza 2012. o prijenosu novčane tražbine Poliklinike Stepinac temeljem sklopljenog Utanačenja od 10.03.2008., kojim je tuženica preuzela obvezu vraćanja troškova koje je Poliklinika Stepinac snosila vezano uz specijalizaciju MZ iznosa od ukupno 432.167,07 kn, koji iznos preračunat u eurima prema srednjem tečaju HNB na dan potpisivanja tog Utanačenja iznosi 59.361,96 Eur i to kao naknadu za korištenje zajma, kojeg se MZ obvezuje vraćati Poliklinici Stepinac u jednakim mjesečnim iznosima najkasnije do 15.-tog u mjesecu tijekom narednih osam godina, i to počevši od lipnja 2008. uz naknadu štete zbog prijevremenog raskida radnog odnosa.

4.1. Dakle, tužitelj svoju aktivnu legitimaciju temelji na predmetnom ugovoru o cesiji za koji tuženica ističe da se radi o ugovoru za koju tadašnja ravnateljica GZ nije imala ovlaštenje sukladno u to vrijeme važećim odredbama Zakona i Statuta poliklinike jer je ista bila imenovana za ravnatelja Poliklinike Stepinac, prema dostavljenoj Odluci o imenovanju ravnatelja od 2. veljače 2004. te upisani u sudski registar kao osoba ovlaštena za zastupanje pod brojem Tt-04/1219-4 od 2. ožujka 2004. Naime, tuženica se poziva na odredbe članka 55. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 121/2003), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke o imenovanju te odredbe članka 15. Statuta Poliklinike, kojima je određeno kako mandat ravnatelja traje četiri godine,

4.2.Iako navedena činjenica ne predstavlja razlog za ništetnosti već ukazuje na to da se radi o ugovoru koji ne proizvodi učinke do odobrenja sukladno članka 312. st. 1. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), kojom je propisano je da ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri, ovdje je za ukazati na odredbu članka 425. st. 4. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 1 11/2012, 125/2011- dalje: ZTD).

4.3. Naime, prema navedenoj odredbi članka 425. stavka 4. ZTD-a upis u sudski registar je deklaratoran, što znači da sama činjenica upisa ne znači da upis odgovara i stvarnom stanju. Stoga u slučaju dvojbe jesu li za zastupanje društva ovlaštene osobe (još) upisane u sudski registar ili one koje je društvo imenovalo, ali koje još nisu upisane u sudski registar važno je znati da upis ovlasti za zastupanje društva nema konstitutivni karakter, jer je prema odredbi čl. 425. st. 4. ZTD upis promjene člana uprave društva s ograničenom odgovornošću u sudski registar deklaratorne naravi. To pak znači da je od konstitutivnog značenja odluka o imenovanju člana uprave, a imenovanje nekoga članom uprave društva kapitala valjano kada se sklopi pravni posao između društva i osobe koju se imenuje.

4.4. S druge strane vrijedi presumpcija istinitosti glede stanja upisa u sudskom registru zbog načela javnosti pa onaj tko tvrdi drugačije takvo što mora i dokazati, što nije konkretni slučaj jer tuženica osim odredaba Statuta u tom pravcu ne prilaže drugačiju odluku poslodavca.

4.5. Kako iz sadržaja dostavljanog povijesnog izvatka iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu ( list spisa broj 583-587) proizlazi zadnji upis osobe ovlaštene za zastupanje na ime RZ, koja je brisana kao zastupnik danom otvaranja stečajnog postupka 27. svibnja 2014., to su u ovom dijelu neosnovani navodi tuženice pa s pravom prvostupanjski sud otklanja navedeni prigovor o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja u ovom postupku.

5. Nije osnovan ni prigovor tuženice o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja zbog činjenice kako je predmetna tražbina osigurana bjanko zadužnicom, koju je izdala tuženica ovjerenoj u potpisu kod javnog bilježnika pod brojem Ov-10672/08 od 3. lipnja 2008.

5.1. Naime, u konkretnom slučaju riječ o zadužnici sastavljenoj prije 1. siječnja 2011., a uvidom u istu (list 70 spisa) vidljivo je da se ne radi o tome da je kod javnog bilježnika solemnizirana tražbina iz zadužnice, već je samo ovjeren potpis dužnika, ovdje tuženice. S obzirom na takvu formu isprave, koja u konkretnom slučaju predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi (u smislu da se dostavom iste banci proizvode učinci pravomoćnog rješenja o ovrsi), ona ujedno nije i rješenje o ovrsi ili sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku.

5.2. Predmetna zadužnica bezuspješno je dostavljena na naplatu FINI 30. studenog 2011., što je razvidno iz dopisa FINE od 19. ožujka 2023. prema kojem je navedena zadužnica pod brojem Ov-10672/08 isknjižena 22. ožujka 2013. temeljem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Ovrpl-2328/13 te je obustavljena i uskraćena naplata po istoj. Naime, zadužnica koja nije kod javnog bilježnika solemnizirana, već je samo ovjeren potpis dužnika, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, ona ujedno nije i rješenje o ovrsi ili sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje.

6. U navedenim okolnostima, suprotno tvrdnji tuženice, postoji pravni interes na strani vjerovnika za donošenje meritorne odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za naplatu utužene tražbine.

7. U odnosu na meritum spora sud prvog stupnja je, polazeći od neprijepornih činjeničnih utvrđenja:

-da je tuženica s Poliklinikom za internu medicinu Stepinac sklopila Ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 15.12.2003. te dana 19.12.2003. Aneks tome Ugovoru, temeljem kojeg Aneksa je tuženica upućena na specijalizaciju iz područja oftalmologije isključivo za potrebe poslodavca, tj. Poliklinike Stepinac.

-da je tuženici rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 19.01.2004.g. odobrena specijalizacija iz oftalmologije za potrebe i o trošku Poliklinike Stepinac te da je tuženica u razdoblju od 15.12.2003.g. do 10.03.2008.g. bila na školovanju – specijalizaciji iz oftalmologije u KBC Zagreb.

- da je poslodavac Poliklinika Stepinac tuženici kroz cijelo prije navedeno razdoblje od 15.12.2003. do 10.03.2008. uredno isplaćivao plaću s pripadajućim porezima i doprinosima, te da je Poliklinika Stepinac platila sve troškove vezane uz specijalizaciju tuženice, a da je tuženica dana 10.03.2008. položila specijalistički ispit i da su toga dana sklopljeni i Utanačenje i novi ugovor o radu za radno mjesto.

,- da je radni odnos tuženice kod ranijeg poslodavca Poliklinika Stepinac prestao temeljem Izvanrednog otkaza ugovora o radu tuženice od 28.11.2011., odnosno da je do prestanka radnog odnosa tuženice kod ranijeg poslodavca došlo prije isteka ugovorenog vremena trajanja od 10 godina te da tuženica ranijem poslodavcu Poliklinici Stepinac nije vratila nikakav iznos na ime troškova specijalizacije te ugovorene štete za prijevremeni raskid ugovora o radu,

u nastavku postupka, a sukladno uputi iz ranijeg ukidnog rješenja ovog suda od 7. listopada 2021. br. Gž R-988/2020-2, osnovom iskaza saslušanih svjedoka DZF, AZ, EZ, ŠZ i LZ, na okolnost obavljanja poslova za Polikliniku Stepinac za vrijeme specijalizacije, utvrdio kako je tuženica tijekom specijalizacije radila u KBC Zagreb, bolnica " Rebro", a povremeno i po potrebi kod poslodavaca Poliklinike Stepinac, slijedom čega tužitelj nije bio ovlašten potraživati utuženu naknadu. Naime, za vrijeme specijalizacije, osim što se educirala i obavljala poslove u KBC Zagreb u funkciji rada i liječenja pacijenta, u poslijepodnevnim satima obavljala po potrebi poslove u Poliklinici Stepinac (određivanje vidne oštrine, određivanje dioptrije, pomaganje u odabiru naočala), a sve u skladu s uputama i rasporedu svjedoka RZ, kao njezinog poslodavca, pa bruto plaće koje je Poliklinika Stepinac isplaćivala tuženoj predstavljaju novčanu protuvrijednost rada koji je ista obavljala u Poliklinici Stepinac i kao takva ne može se smatrati dijelom troškova specijalizacije.

7.1. Stoga je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev tužitelja držeći kako tužitelj nije dokazao postojanje tražbine predmetom ugovora o cesiji, osnovom kojeg potražuje isplatu od tuženice u ovom postupku. Naime, kako je obveza tužene prestala zbog nemogućnosti ispunjenja primjenom odredbe čl. 208. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. ZOO kojim je propisano da dužnik može primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, isticati i sve prigovore koje je mogao isticati ustupatelju do časa kada je saznao za ustupanje, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

8. Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost navedenih odlučnih činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, pa s tim u svezi i pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja.

9. Naime, već je ranijom odlukom ovoga suda od 7. listopada 2021. br. Gž R- 988/2020-2, ukazano kako odredba članka 9. u stavku 1. predmetnog Utanačenja govori o dospijeću obveze tuženice za utuženu isplatu preuzete predmetnim ugovornim Utanačenjem, za razliku od odredbe stavka 2. istog članka, kojim su stranke ugovorile pretpostavke ostvarivanje prava poslodavca potraživati od tuženice i naknadu štete zbog nepoštivanja ugovorih odredaba.

9.1. Istim čl. u st. 2., ugovorne strane suglasno su utvrdile da ukoliko MZ jednostrano raskine radni odnos ili ukoliko Poliklinika Stepinac jednostrano raskine radni odnos zbog skrivljenog ponašanja MZ, a sve prije isteka roka od 10 godina iz čl. 8. Utanačenja, da je tada MZ u obvezi pored iznosa iz čl. 9. st. 1. tog Utanačenja naknaditi Poliklinici Stepinac i iznos štete zbog nemogućnosti ostvarenja očekivanog prihoda kojeg bi Poliklinika Stepinac ostvarila da nije došlo do raskida radnog odnosa, a koji iznos naknade štete ugovorne strane sukladno čl. 106. ZR-a iz NN 137/04 te Pravilnika od 01.01.2008.g. unaprijed utvrđuju u minimalnom godišnjem iznosu od 120.000,00 kn.

9.2.Dakle, odredbom čl. 9 stavka 1. predmetnog Utanačenja stranke su ugovorile uvjete isplate troškova specijalizacije dok su stavkom 2. istog članka stranke ugovorile pretpostavke ostvarivanje prava tužitelja potraživati od tuženice i naknadu štete uslijed jednostranog raskida ugovora o radu tužene

9.3.. Kako upravo navedenu odlučnu okolnost nastanka štete tužitelj nije dokazao to je presudom ovog suda od 7. listopada 2021. br. Gž R-988/2020-2, potvrđena presuda suda prvog stupnja od 4. rujna 2019. br. Pr-9112/2013-47 u ovom dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, jer tužitelj nije dokazao pretpostavke za ostvarenje ovog prava na naknadu štete, koja, po ocjeni ovoga suda ne nastaje samom činjenicom raskida ugovornog odnosa već nastankom štete na strani tužitelja kao poslodavca. Naime, u tom pravcu činjenica što su predmetnim ugovornim Utanačenjem stranke ugovorile visinu ove naknade ne otklanja obvezu tužitelja dokazati da je nastupom utvrđenih okolnosti, kao što je raskid radnog odnosa, kod tužitelja i nastala šteta koju potražuje u ovom postupku u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a.

10. No, sporno Utanačenje od 10.03.2008., nedvojbeno sklopljeno između pravnog prednika tužitelja Poliklinike za internu medicinu i oftalmologiju Stepinac (Poliklinike Stepinac) i tuženice, u čl. 1. polazi od suglasnog utvrđenja stranka da je između istih dana 15.12.2003.g. sklopljen Ugovor o radu te da su dana 19.12.2003.g. sklopile Aneks tog ugovora o radu.

10.1. U čl. 2. Utanačenja stranke su suglasno utvrdile da su upravo Aneksom ugovora o radu iz čl. 1. tog Utanačenja, između ostalog, regulirale prava i obveze Poliklinike Stepinac kao poslodavca te MZ kao radnika, vezano za upućivanje radnika na specijalizaciju iz područja oftalmologije, i to isključivo za potrebe Poliklinike Stepinac.

10.2. Osim toga stranke su u čl. 3. Utanačenja suglasno utvrdile kako je MZ uspješno završila specijalizaciju koja se sastojala od praktičnog i teoretskog usavršavanja u trajanju od 4 godine i da je u roku, dana 10.03.2008.g. uspješno položila specijalistički ispit za navedenu specijalizaciju te da je stekla naziv specijalist-oftalmolog ikako je Poliklinika Stepinac u cijelosti podmirila sve troškove vezane uz specijalizaciju MZ u ukupnom iznosu od 75.100,00 kn, a kako je to specificirano u Prilogu broj 1. tog Utanačenja.

10.3. Iz sadržaja predmetnog ugovornog Utanačenja proizlazi kako su stranke u čl. 6. suglasno utvrdile kako ukupan iznos troškova koje je Poliklinika RZ snosila vezano uz specijalizaciju MZ iznosi 432.167,07 kn, koji iznos preračunat u eurima prema srednjem tečaju HNB na dan potpisivanja tog Utanačenja iznosi 59.361,96 EUR.

11. Stoga je i predmet spora u konkretnom slučaju valjalo raspraviti s aspekta primjene odredbe obveznog prava prema kojoj su sudionici obveznih odnosa dužni su ispuniti svoje obveze i odgovorni su za njihovo ispunjenje (članak 9. ZOO), te je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze a dužnik je dužan ispuniti je (članak 65. stavak 1. ZOO).

11.1. Naime, ovdje prije svega valja ukazati kako prema odredbi članka 80.stavak 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju, što nije konkretni slučaj.

11.2. Pri tome dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje ( članka 84. stavak 2. ZOO-a).

12. U obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja je temeljem navedenih odlučnih činjeničnih utvrđenja, suprotno navodima žalbe, pravilno zauzeo pravno shvaćanje kako tuženica zbog opravdanog razloga nije nastavila raditi kod prednika tužitelja, čime nisu ispunjene su pretpostavke iz članka 9. zaključenog Utanačenja zbog čega nema osnove za utuženu isplatu.

13. Naime, prema odredbi članka 9. stavka 1. predmetnog Utanačenja stranke su suglasno utvrdile da ukoliko MZ jednostrano raskine radni odnos ili ukoliko Poliklinika Stepinac jednostrano raskine radni odnos zbog skrivljenog ponašanja MZ, a sve to prije isteka roka od 10 godina iz čl. 8. tog Utanačenja, da tada na naplatu dospijeva cjelokupni iznos odobrenog zajma uključujući i pripadajuće kamate te da je MZ obvezna vratiti Poliklinici Stepinac cjelokupni preostali iznos iz čl. 6. tog Utanačenja s pripadajućim kamatama kako je to određeno u čl. 7. tog Utanačenja, i to u roku od 15 dana od dana eventualnog raskida radnog odnosa.

13.1. Pri tome je u čl. 8. Utanačenja navedeno je da obzirom na troškove koje je Poliklinika Stepinac snosila vezano uz specijalizaciju MZ, da se MZ obvezuje raditi u Poliklinici Stepinac, odnosno biti u radnom odnosu s istom i obavljati poslove specijaliste oftalmologa u trajanju od 10 godina, koji rok počinje teći danom polaganja specijalističkog ispita, odnosno stranke su suglasno utvrdile kako taj rok neće teći za vrijeme kada je radnik odsutan s posla, odnosno ne obavlja preuzete poslove zbog bolovanja, porodiljnog dopusta, rada u skraćenom radnom vremenu sukladno čl. 59. Zakona o radu, mirovanja radnog odnosa sukladno čl. 62. Zakona o radu, plaćenog dopusta koji mu odobri poslodavac (izuzev razloga za plaćeni dopust iz čl. 49. st. 1. Zakona o radu), neplaćenog dopusta prema čl. 50. Zakona o radu i drugih izostanaka s posla.

14. Tužitelj je tijekom postupka dokazao kako je Poliklinika Stepinac kao tadašnji poslodavac tuženice, u cijelosti ispunio sve svoje obveze iz ugovora o specijalizaciji, odnosno da je tuženici isplatio sve troškove specijalizacije i da je ona temeljem valjano sklopljenog Ugovornog utanačenja od 10. ožujka 2008. bila dužna nakon položenog specijalističkog ispita kod poslodavca nastaviti raditi 10 godina.

15. Međutim, u konkretnom slučaju tuženica u odnosu na preuzete obveze nastavka rada sukladno odrednicama citiranog ugovora, ističe prigovor povrede ugovorne obveze od strane poslodavca kao cedenta vezano za pretpostavku postojanja desetogodišnjeg radnog odnosa između stranaka, što je na koncu rezultiralo izvanrednim otkazom ugovora o radu skrivljenog ponašanjem poslodavca i nemogućnošću daljnjeg rada kod poslodavca.

16. Naime, u ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je otkazu ugovora o radu tužiteljice prethodila prvo ponuda poslodavca od 22. kolovoza 2011. za pismenim raskidom ugovora o radu na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom i prijedlogom za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme s polovicom radnog vremena zbog financijskih teškoća da bi potom uslijedio prijedlog Sporazuma o prestanku radnog odnosa od 29. kolovoza 2011. uz Izjavu o suglasnosti za zapljenu budućih primanja do iznosa utužene tražbine

17. U tom kontekstu je bilo promatrati i daljnju odluka poslodavca o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženici od 24. rujna 2011 zbog teške povrede radne obveze neopravdanog izostanka, koja je stavljena izvan snage po zahtjevu tuženice o zaštiti prava Odlukom od 15. studenog 2011., što je proizlazi već iz neprijeporne činjenice da je istoj utvrđen prestanak radnog odnosa upravo osnovom izvanrednog otkaza ugovora o radu kojeg je tuženica dala poslodavcu od 28. studenog 2011. skrivljenim ponašanjem poslodavca temeljem odredbe članak 108. u svezi s odredbom članka 5. tada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine" broj 49/09- dalje: ZR).

18. U navedenom proizlazi pravilnost zaključka prvostupanjskog suda kako je tuženica zbog vidno narušene egzistencije ali i upitne daljnje budućnosti rada kod poslodavca, u zaštiti svojih radnih prava posegnula za izvanrednim otkazom ugovora o radu zbog neisplate plaće u razdoblju od tri mjeseca. Pri tome su neprijeporne činjenice o neizvršenoj uplati jedne plaće i dvije naknade plaće za vrijeme korištenja bolovanja u spornom razdoblju od kolovoza do listopada 2011., pravno neodlučni navodi žalbe kako je Poliklinika Stepinaca uplaćivala doprinose u korist tuženice, što tužitelj pokušava opravdati nepravovremenom dostavom doznaka o bolovanju od strane tuženice. Upravo navedenu činjenicu kako prednik tužitelja odbija korespondenciju s tuženicom te primitak preporučene pošiljke od 10. i 23. studenog 2011. tuženica i navodi u svojoj odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog neisplate plaća ali i nemogućnosti daljnjeg rada.

19. Izraz „raskid ugovora“ predstavlja način prestanka valjanih ugovora pa je u tom kontekstu valjalo i promatrati odluku tuženice o izvanrednom otkazu ugovora o radu s Poliklinikom Stepinac. Naime, u konkretnom slučaju radi prestanku radnog odnosa uzrokovanog krivnjom poslodavca, s kojim je tuženica i sklopila predmetno Utanačenje, uvjetovano upravo postojanjem radnog odnosa kroz razdoblje od narednih deset godina od dana završene specijalizacije.

20. Na ovaj način je tuženica manifestirala svoje zakonsko pravo za otkazom radnog odnosa za koji je vezana ugovorna odredba članka 9. predmetnog Utanačenja o međusobnim pravima stranaka u slučajevima raskida istog, pa se time ne radi o povredi ugovornog odnosa na strani tuženice.

21. Utoliko se u konkretnom slučaju ne može govoriti ni o krivnji tuženice za raskidom predmetnog ugovornog odnosa, ali i da na strani tuženice nije postojala volja za nastavkom daljnjeg rada, što potvrđuje i činjenica da je tuženica bila spremna pristati i na naknadnu izmjenu radnog odnosa na polovicu radnog vremena. Naime, tijekom postupka ukazala se neprijepornim kako je zbog financijskih nemogućnosti Poliklinika Stepinac kao poslodavac predložila tuženici izmjenu ugovora o radu na polovicu radnog vremena.

22. S druge strane, iako vremensko razdoblje ne koincidira sa odlukom tuženice o izvanrednom otkazu ugovora o radu, iz dostavljenog rješenja Ministarstva zdravlja Klasa: UP/I-520-02/12-02/11 Urbroj:534-07-02-1-1/1-12-1 od 20. rujna 2012. o zabrani daljnjeg rada Poliklinici Stepinac, proizlazi kako navedena zdravstvena ustanova nije imala zaposlenog doktora medicine za svaku djelatnost za koju je registrirana, a radilo se o dvije djelatnosti interne medicine i oftalmologije.

23. Dakle, neovisno o samom postupanju tuženice u svakom slučaju poliklinika Stepinac ne bi ispoštovala svoju preuzetu obvezu predmetnim Utanačenjem za osiguranjem tuženici radnog odnosa kroz razdoblje od 10 godina od dana završene specijalizacije jer nije udovoljila zakonskim uvjetima o radu poliklinike, zbog čega je istoj i zabranjen daljnji rad.

24. U navedenom nema mjesta primjeni odredaba članka 343. ZOO-a, prema kojoj se dužnik oslobađa svoje odgovornosti jer se ne može govoriti o objektivnim razlozima zbog kojih prednik tužitelja nije mogao ispuniti svoju ugovornu obvezu preuzetu predmetnim Utanačenjem.

25. U tom pravcu je za ukazati kako naknadne financijske poteškoće u kojima se našla Poliklinika Stepinac kao poslodavac ali i ugovorna strana iz predmetnog Utanačenja ne otklanja njenu odgovornost za nemogućnost ispunjenja predmetnim ugovorom preuzete obveze od strane tuženice u smislu odredbe članka odredbe članka 374. ZOO-a, jer se u konkretnom slučaju radi o dvostrano obvezujućem ugovoru.

26. Naime, prema odredbi članka 373. stavka 1. ZOO-a kada je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove. Međutim, nedostatak novca, nelikvidnost, pad prihoda odnosno blokada računa, ne smatraju se višom silom, nego su dio poduzetničkog rizika dužnika i predstavljaju subjektivne okolnosti dužnika koji poduzetnik snosi kao poslovni rizik ( članak 369. ZOO-a), na objektivne nemogućnosti ispunjenja u smislu odredbe članka 208. ZOO-a.

27. U navedenom, s pravom prvostupanjski sud postupanje poslodavca drži suprotno odredbi članka 9. ZOO-a, prema kojoj su ugovorne strane dužne ispuniti svoje obveze i odgovaraju za njezino ispunjenje.

28. U odnosu pak na sadržaj preuzete obveze od strane tuženice za odgovoriti je kako ovaj sud u cijelosti akceptira pravni stav izražen u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. kako obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, koja je kao takva utvrđena bolnicama nije i ne može u smislu tada važeće odredbe članka 12. Pravilnika /11 , predstavljati „troškove koje je bolnica imala za vrijeme specijalizacije“.

28.1. Naime, stranke su u čl. 4. ovog Utanačenja suglasno utvrdile kako je Poliklinika Stepinac u cijelosti podmirila sve troškove vezane uz specijalizaciju MZ u ukupnom iznosu od 75.100,00 kn, a kako je to specificirano u Prilogu broj 1. tog ugovora pri čemu su sukladno članka 5. i 6. sveukupni troškovi specijalizacije troškovi vezani za provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata i troškovi koje poslodavac ima vezano uz svoju obvezu isplate bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji pravni odnos između poslodavca i radnika je reguliran odvojenim pravnim poslom – sklopljenim ugovorom o radu.

29. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio kako je tuženica i tijekom obavljanja specijalizacije, po potrebi i pozivu poslodavca, obavljala rad i u Poliklinici Stepinac. Naime, pravo radnika da mu poslodavac za obavljeni rad isplati plaću predstavlja jedno od temeljnih prava i obveza iz radnog odnosa priznato zakonom i Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine“ broj 50/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., dalje: Ustav). Čl. 55. Ustava zajamčeno je pravo građana na ostvarenje zarade na temelju rada, a slično je propisano i u odredbi čl. 7. ZR prema kojoj je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću.

30. Zbog toga bi obveza vraćanja bruto plaće koje predstavljaju naknadu za obavljeni rad, predstavljala povredu prava tužene na zaradu i nerazmjernu mjeru koja je protivna zakonskom i ustavnom pravu radnika na plaću, a što je ujedno stav Ustavnog suda Republike Hrvatske izražen u više njegovih odluka (primjerice u odlukama broj U- III.3524/19, U-III-2405/22). Stoga tužitelj ni u kojem slučaju u tada ne bi mogao osnovano potraživati povrat isplaćenih bruto plaća za vrijeme specijalizacije tužene.

31. Polazeći od navedenog prvostupanjski sud drži kako bi se u datim okolnostima u troškove specijalizacije moglo eventualno ubrojiti trošak od 9.967,48 EUR (75.100,00 kn), umanjeno primjenom korektivnog faktora za vrijeme provedeno na radu (odrađeno) nakon završene specijalizacije, za koje se u tužbi tvrdi da su plaćeni.

32. Međutim, u konkretnom slučaju između stranaka nije sporno, a što se ponovno ističe, da je prednik tužitelja kao privatna ustanova platio sve troškove vezane za specijalizaciju tuženice (bruto plaće i troškove staža u zdravstvenim ustanovama- bolnici vezanih za specijalizaciju). U tom pravcu za ukazati je na pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev 1283/2022-2 od 7. studenog 2023., koji je prihvaćen i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske odlukom broj: U-III-1766/2024 od 12. studenoga 2024. kojim je odbio ustavnu tužbu u odnosu na citiranu presudu Vrhovnog suda . Naime, u predmetnoj pravnoj stvari radi se o bitno drugačijoj činjeničnoj, a time i pravnoj situaciji u odnosu na odluku Ustavnog suda RH od 11. srpnja 2023.

33. Naime, navedeno pravno shvaćanje da bruto plaća predstavlja novčanu protuvrijednost rada te stoga ne ulazi u troškove specijalizacije koje bi liječnik specijalist bio obvezan vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji, pretpostavlja da liječnik specijalizant rad obavlja kod poslodavca koji mu tu plaću i isplaćuje.

34. U konkretnom slučaju je utvrđeno kako je tužena za potrebe poslodavca povremeno i po pozivu obavljala poslove u Poliklinici Stepinac, a koji su već zbog same činjenice obavljanja specijalizacije u KBC Zagreb, mogli imati samo karakter povremenih poslova, a ne obavljanje rada za koji je poslodavac isplaćivao plaću, na što ukazuje i činjenica koja proizlazi iz dopisa KBC Zagreb od 11. travnja 2019. Osim toga tijekom obavljanja specijalizacije za KBC Zagreb, vanjski specijalizanti su dužni obavljati i poslova dežurstava o čemu govore kazivanja tijekom postupka saslušanih dr. LZ i dr. VZ, liječnika KBC Rebro, gdje je tuženica obavljala specijalizaciju i koji su povremeno prema ugovoru o djelu radili kao oftalmolozi kod prednika tužitelja,.

35. U situaciji kao što je predmetna, prednik tužitelja je isplaćivao plaću tuženici svaki mjesec tijekom specijalizacije za vrijeme dok je radila i odrađivala specijalistički staž u KBC Zagreb, a ne kod tužitelja. Tuženica, dakle, nije posao za koji je bila plaćena od tužitelja odradila kod tužitelja, pa se stoga ne može smatrati da plaća koju joj je tužitelj isplaćivao predstavlja novčanu protuvrijednost rada. Naime, povremeni poslovi koje bi tuženica obavljala za poslodavca obzirom na rad u KBC Zagreb za vrijeme specijalizacije, koji se odnosi i na odrađivana dežurstva u navedenoj ustanovi ne utječu na predmetnim Utanačenjem preuzetu obvezu isplate troškova specijalizacije koji bi liječnik specijalist bio obvezan vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji.

36. Vrhovni sud je u citiranoj odluci od 7. studenog 2023., pošao od stajališta koje je Ustavni sud zauzeo u odluci broj: U-lll-3526/2019 od 15. prosinca 2020. ("Narodne novine" broj 14/21.). kao i u odluci broj: U-lll-2405/2022 od 11. srpnja 2023. (www.usud.hr), prema kojemu bruto plaća predstavlja novčanu protuvrijednost rada, te stoga ne može predstavljati trošak specijalizacije koji bi liječnik specijalist bio obvezan vratiti u slučaju kada raskida ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji.

36.1. Međutim, polazeći od specifičnosti ovoga predmeta, što je i konkretni slučaj, da je poslodavac u ovom slučaju privatna zdravstvena ustanova, Vrhovni sud zaključio je da se navedena praksa ne može primijeniti u situaciji kad je tužitelj isplaćivao plaću podnositeljici svaki mjesec tijekom specijalizacije za vrijeme dok je ona radila i odrađivala specijalistički staž u drugoj klinici., a ne kod poslodavca Plaću je tužitelj isplaćivao jer je među svojim radnicima trebao doktora oftalmologa te je iz tog razloga i zaposlio podnositeljicu i s njom sklopio Ugovor o radu i ugovor o specijalizaciji, što je na koncu stipulirano i kroz odredbe citiranog ugovornog Utanačenja, sklopljenog po završetku specijalizacije i sklapanja novog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove specijaliste u istoj Poliklinici.

37. No, kako je u postupku utvrđeno da je upravo krivnjom poslodavca tužene, a pravnog prednika tužitelja došlo do nemogućnosti ispunjenja predmetnim ugovorom preuzetih obveza isplate troškova specijalizacije za slučaj raskida ugovora o radu prije dogovorenog roka od deset godina, ne postoji obveza na strani tuženice za isplatu utužene tražbine. Pri tome i ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-62/2017-2 od 29. rujna 2017., prema kojem obvezu tuženice o obvezi povrata troškova specijalizacije ukoliko tuženica ne izvrši svoju obvezu desetogodišnjeg rada kod poslodavca, u konkretnom slučaju stipuliranu kroz citiranu odredbu članka 9. ugovornog Utanačenja, valja tumačiti sukladno odredbi članka 352. stavak 2. ZOO-a, prema kojoj ne postoji obveza na strani tužene za isplatu utužene tražbine za slučaj prijevremenog prestanka radnog odnosa krivnjom poslodavca, što je upravo konkretni slučaj. Ovo neovisno o tomu kako su predmetnu obvezu stranke nazvale jer je u postupku nedvojbeno utvrđeno da se radi o fiktivnom ugovaranju zajma, ( članak 285. stavak 2. ZOO-a), što uostalom proizlazi iz suglasnih kazivanja u tom pravcu sudionika predmetnog ugovornog Utanačenja.

38. S druge strane, suprotno navodima žalbe, u konkretnom slučaju se radi o povredi ugovorne odredbe iz članka 9. citiranog Utanačenja, koja sukladno odredbi članka 225..ZOO-a, pa su u tom pravcu neosnovani i navodi tuženice tijekom postupku o nastupu zastare za utuženo potraživanje obzirom da je predmetna tužbe podnesena unutar zakonskog roka od pet godina od dana dospijeća prema trenutku prestanka radnog odnosa tuženice.

39. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvare navodi žalbe, niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao u izreci.

40. Osnovano, međutim, žalitelj osporava pobijanu odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je tuženici priznat trošak zastupanja po punomoćniku za pristup ročištima održanim 9. listopada 2013., 10. prosinca 2018. i 12. ožujka 2019. u punom iznosu primjenom Tbr. 9. točka 1. OT-a budući se radi o ročištima na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa je tuženoj valjalo priznati trošak zastupanja prema pravilnom obračunatoj vrijednosti predmeta spora, za sva tri ročišta u iznosu od 3.831,27 EUR-a primjenom Tbr. 9 točka 2. OT-a, uvećano za trošak PDV-a. Pri tome žalitelj neosnovano ukazuje kako je vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju valjalo računati prema vrijednosti boda prema ranijoj Tarifi u vrijeme kada su iste radnje i poduzete. Naima, Hrvatska odvjetnička komora je na temelju čl. 18. Zakona o odvjetništvu donijela izmjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, na sjednici 24. listopada 2022., tako da je članak 1. Tbr. 50. Tarife izmijenjen te glasi da vrijednost boda iznosi 15,00 kuna. Navedena izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupila je na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama, a ista je obavljena u Narodnim novinama broj 126/2022 od 28. listopada 2022.

41. Nadalje, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, 29. svibnja 2025. na snazi je bila stupila na snagu i izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika,(NN 138/23) prema kojoj je vrijednost boda usklađena s važećom valutom i iznosila 2,00 eura, pa su utoliko u ovom dijelu neosnovani navode žalbe, radi čega je u odnosu na troškove postupka, slijedom naprijed izloženog odlučeno kao pod točkom II. izreke,temeljem odredbe članka 380. točka 2. i 3. ZPP-a..

U Splitu, 16. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica