Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču – Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč – Parenzo

Posl.br. P-483/2023-62

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: Općine Funtana, B. Borisija 2, Funtana, OIB: 65952269093, zastupana po punomoćniku Nikoli Ivoševiću, odvjetniku u Rovinju, protiv tuženika: 1. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. LH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po punomoćniku Vedranu Petriću, odvjetniku u Poreču, radi utvrđenja ništetnosti, dana 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je ugovor o zajmu zaključen 04. 02.2020.god. u Poreču, između prvotuženika FH kao zajmoprimca i drugotuženika LH kao zajmodavca, a na kojem je prvotuženik FH istog dana ovjerio svoj potpis kod javnog bilježnika u Poreču – Parenzo, Đordana Pahovića pod brojem OV-537/2020 ništetan.

II Utvrđuje se da je uknjižba založnog prava na nekretninama prvotuženika k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to posebnim dijelovima:

- 2. suvlasnički dio: 24/147 Etažno vlasništvo (E-2) s kojim suvlasničkim dijelom je povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine – stan u dijelu prizemlja zgrade, ukupne površine 23,45 m2 u planu posebnih dijelova oznake "B1" i šrafurom zelene boje

-5. suvlasnički dio: 23/147 Etažno vlasništvo (E-5) s kojim suvlasničkim dijelom je povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine – samostalne prostorije u dijelu prvog kata zgrade, ukupne površine 23,40 m2 u planu posebnih dijelova oznake "B2" i šrafurom zelene boje

- 7. suvlasnički dio: 21/147 Etažno vlasništvo (E-7) s kojim suvlasničkim dijelom je povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine – samostalne prostorije u dijelu drugog kata zgrade, ukupne površine 20,92 m2 u planu posebnih dijelova oznake "B3" i šrafurom zelene boje

a koja je izvršena na temelju navedenog ugovora o zajmu iz točke I ove presude, pravno nevaljana.

III Nalaže se brisanje zemljišno – knjižnog stanja nastalog na osnovi ugovora o zajmu iz točke I ove presude, kao i uspostava zemljišno – knjižnog stanja na nekretninama navedenim u točki II ove presude, kakvo je bilo prije zemljišno – knjižne provedbe navedenog Ugovora o zajmu.

IV Nalaže se tuženicima da tužitelju nadoknade parnični trošak u iznosu od 7.869,84 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 01. travnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi donošenja presude u sadržaju kako je to opisano u izreci ove presude. U tužbi tvrdi da pred naslovnim sudom vodi sudski postupak protiv prvotuženika radi uporabe tuđe stvari u svoju korist i u kojem postupku tužitelj od prvotuženika potražuje iznos od 593.650,00 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate. Prvotuženik da je, u namjeri da onemogući tužitelja u naplati svoje tražbine (a iako ga je prethodno tužitelj upozorio da to ne čini) vlasništvo nekretnina k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to posebnih dijelova:

- 5. suvlasnički dio: 23/147 Etažno vlasništvo (E-5) s kojim suvlasničkim dijelom je povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine – samostalne prostorije u dijelu prvog kata zgrade, ukupne površine 23,40 m2 u planu posebnih dijelova oznake "B2" i šrafurom zelene boje

ovdje opteretio fiktivnim tj. simuliranim ugovorom o zajmu od 04. veljače 2020. koji je fiktivno zaključen između prvotuženika kao zajmoprimca i drugotuženika, inače njegovog sina, kao zajmodavca u iznosu od 715.000,00 kn. Na temelju navedenog ugovora o zajmu u zemljišnoj knjizi da je na gore navedenim posebnim dijelovima u vlasništvu prvotuženika uknjiženo založno pravo u iznosu od 715.000,00 kn za korist drugotuženika. Pet dana prije nego li su tuženici u cilju onemogućavanja naplate tužiteljevog potraživanja prema prvotuženiku zaključili gore navedeni simulirani pravni posao, tužitelj je pred naslovnim sudom dana 30. siječnja 2020. protiv prvotuženika pokrenuo postupak osiguranja određivanjem privremene mjere zabrane opterećenja i otuđenja nekretnina navedenih u točki II izreke presude. Zabilježba privremene mjere je izvršena tek nakon proteka više od 2 mjeseca od podnošenja prijedloga. Tužitelj ističe da je predmetni ugovor o zajmu temeljem kojeg je upisano založno pravo na nekretninama prvotuženika, a u korist drugotuženika, simuliran i kao takav ništetan pravni posao kojemu je bio cilj da fiktivnim pravnim poslom optereti nekretnine prvotuženika, a sve kako bi se tužitelja po okončanju postupka posl. br. P-587/2020 onemogućilo u naplati svoje tražbine prema prvotuženiku.

2. U odgovoru na tužbu tuženici prigovaraju naznačenoj vrijednosti predmeta spora, osporavaju da bi tužitelj imao bilo kakvu tražbinu prema tuženicima. Tvrdi da tuženici imaju pravo sklapati pravne poslove, a okolnost da se kod ovog suda vodi parnični postupak pod posl. br. P-587/2020 da ne čini predmetni ugovor o zajmu ništetnim. U predmetnom postupku da nije utvrđeno postojanje bilo kakve tražbine tužitelja i zato da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe. Osporavaju da bi predmetni ugovor o zajmu bio fiktivan.

2.1. Na pripremnom ročištu 27.09.2023. određena je vrijednost predmeta spora u iznosu od 94.896,81 eur.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvidu u: ugovor o zajmu (5-7), rješenje Z- 1710/2020 (8-10), izvadak iz zemljišne knjige (11-15), rješenje Z-21818/2022 (50-51), dopis (64-65), dopis i potvrde o visini dohotka od Porezne uprave, Ispostava Poreč (70-72), dopis FINA-e (73-76), prijedlog za osiguranje (101-104), podnesak (114-119), ovosudnu presudu posl. br. P-587/2020 i ŽS Vukovar posl. br. Gž-159/2025, u preslik dijela spisa Ovr-470/2025, preslik dijela spisa Ovr-45/2020 (kasnije Ovr-303/20, 959/22 i 657/24), rješenje Ovr-17/2022-36 od 28. svibnja 2025., spis Z-4633/2020 i Z- 21362/2021 te je saslušan z.z. tužitelja i drugotuženik kao parnična stranka.

3.1. Sud nije provodio daljnje dokaze, pa tako ni dokaz saslušanjem prvotuženika, koji se, ili zbog pokušaja mirnog rješenja spora ili zdravstvenim razlozima opravdavao ne pristupiti ročištu radi saslušanja. A s obzirom na materijalne dokaze u spisu, kao što su ugovor o zajmu te Rješenje o upisu založnog prava temeljem ugovora o zajmu te pravomoćne presude kojom je utvrđeno dospjelo potraživanje tužitelja prema tuženiku te zaključno iskaza drugotuženika, činjenično stanje je potpuno utvrđeno te nisu postojali razlozi za provođenjem daljnjih dokaza.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnim ugovora o zajmu zaključen 04.02.2020. između prvotuženika, kao zajmoprimca, i drugotuženika, kao zajmodavca, na kojem je prvotuženik ovjerio svoj potpis kod javnog bilježnika Đordana Pahovića pod br. Ov- 537/2020, pa posljedično tome i utvrđenje da je uknjižba založnog prava na određenim posebnim dijelovima nekretnine k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pravno nevaljana, te brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na osnovi ugovora o zajmu i uspostava zemljišnoknjižnog stana kakvo je bilo prije zemljišnoknjižne provedbe uknjižbe založnog prava.

6. Tužitelj je uknjižen kao vlasnik k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Prvotuženik je uknjižen kao vlasnik nekretnine opisane u toč. II izreke ove presude te je u teretovnici upisano založno pravo od 02.12.2011. u korist Hyppo Banke na temelju ugovora o kreditu kojeg je drugotuženik zaključio sa bankom u iznosu od 25.000,00 eura. Upisano je i sporno založno pravo koje je predmet ovog parničnog postupka kao i zabilježba zabrane otuđenja ili opterećenja nekretnine prvotuženika.

7. Iz pravomoćne presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču – Parenzo posl. br. P-587/2020-127 od 14. siječnja 2025. nesporno je utvrđeno da se između stranaka posebice između tužitelja i prvotuženika, u različitim procesnim pozicijama, vodilo više parničnih postupaka, a sve vezano za nekretninu u vlasništvu tužitelja i za potraživanje tužitelja prema prvotuženiku po osnovi korištenja nekretnine tužitelja od strane tuženika, bez pravne osnove.

7.1. Nadalje je utvrđeno da je potraživanje tužitelja prema prvotuženiku dospjelo te da je prvotuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 13.474,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od 2008. do isplate plus troškove u iznosu od 2.066,84 eura.

7.2. Potraživanje tužitelja se temelji na korištenju nekretnine od strane prvotuženika, bez osnove (ugovor o zakupu je raskinut i od trenutka raskida ugovora o zakupu tuženik je bio nepošten posjednik što je sve utvrđeno pravomoćnom presudom P-587/2020-127 od 14.01.2025.). Potraživanja tužitelja prema prvotuženiku potječu još od 2008.

8. Uvidom u Ovr-45/2020, koji spis je kasnije dobio nove poslovne brojeve (Ovr- 303/2020, Ovr-959/2022 i Ovr-657/2024), utvrđeno je da je tužitelj dana 30.01.2020. podnio prijedlog protiv prvotuženika za određivanje privremene mjere radi osiguranja novčane tražbine prema tuženiku, po istoj osnovi tj. po osnovi potraživanja zbog korištenja nekretnine tužitelja od strane tuženika, bez pravne osnove. Privremena mjera je određena 30.03.2020.

9. Iz presude P-1004/2019-28 od 22.03.2019. utvrđeno je da se kod ovog suda vodila parnica po tužbi tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja i predaje posjeda, u kojem je donijeta presuda da je ugovor o zakupu od 04.12.1980. zaključen između SIZ-a za stambeno komunalnu oblast, Grada Poreča, pravnog prednika i tuženika raskinut ex lege te je prvotuženiku naloženo da preda posjed tužitelju nekretnine vlasništvo tužitelja. Presudom Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-582/2019-2 od 10.06.2019. potvrđena je prvostupanjska presuda posl. br. P-1004/2019-28 od 22.03.2019. Tuženik je tek 01.07.2021. predao tužitelju predmetnu nekretninu u posjed.

10. Iz potvrda o visini dohotka koje je izdala Porezna uprava, Ispostava Poreč utvrđeno je da je drugotuženik 2011. imao dohodak od nesamostalnog rada 54.869,93 kn, a 2018. drugotuženik uopće nije imao dohodaka. A drugotuženik je u svom iskazu izričito iskazao da je novac kojeg je pozajmljivao ocu imao od plaće koju je primao od oca, a zajedno s ocem radio je do 2017., nakon čega je bio samostalan obrtnik te da je bio na paušalu. Iz navedenog proizlazi nesklad između potvrda kao službenih isprava Porezne uprave i iskaza drugotuženika, a posebice postoji nesklad da bi drugotuženik pozajmljivao novac svom ocu prvotuženiku i to u prosincu 2011. 565.000,00 kn, budući da je njegov dohodak od nesamostalnog rada 2011. bio 54.869,93 kn. A k tome, istog mjeseca, iste godine, sam drugotuženik je podigao kredit u iznosu od 25.000,00 eura (upis u listu C izvatka iz zemljišne knjige za predmetnu nekretninu).

11. Iz iskaza z.z. tužitelja proizlazi da tužitelj ima potraživanja prema prvotuženiku po osnovi ugovora o najmu još od 2008. pa nadalje o čemu se vodio sudski postupak više od 15 godina. Nadalje, iz iskaza proizlazi da su tuženici zaključili fiktivan ugovor o zajmu samo kako bi prvotuženik onemogućio naplatu potraživanja tužitelja. Z.z. tužitelja je iskazao da se prvotuženik obraćao tužitelju i tražio brisanje zabilježbe spora kako bi mogao prodati nekretninu i pozajmiti novac svom unuku kako bi ovaj posljednji mogao u Austriji uložiti u poslovnu djelatnost. Također je iskazao da drugotuženik nije imao novaca koje bi mogao pozajmiti prvotuženiku, a koji su iznosi navedeni u ugovoru o zajmu. Odnosi oca i sina da su skladni i oboje da su zajednički djelovali prema Općini Funtana. Konačno, iz iskaza z.z. tužitelja proizlazi da tuženici odnosno prvotuženik nije nikada priznavao tražbinu tužitelja.

12. Iz iskaza drugotuženika proizlazi da je on uvijek pomagao svom ocu prvotuženiku i to dajući mu novac od kad je počeo raditi, a to je od 1996. pa nadalje tako da je od 1996. pa do sklapanja ugovora o zajmu ukupno ocu dao 715.000,00 kn. Novac je ocu davao, u iskazu navodi da mu je pozajmljivao i otac da je taj novac utrošio za obitelj, za svoju djecu, da je ocu davao novac po 2.000,00 DEM, 2.000,00 kn ili 5.000,00 kn i taj novac kojeg je davao ocu da mu nije dao s namjernom da mu otac taj novac vrati. Ugovor o zajmu između oca i njega da je zaključen prema želji oca i da se taj ugovor zabilježi u zemljišnu knjigu. Dalje je iskazao da je to bila želja oca, a ugovor da je zaključio i zato jer je otac star i da ima četvero djece pa da bude siguran.

12.1. Iz iskaza drugotuženika nesporno je utvrđeno da se prilikom zaključenja spornog Ugovora o zajmu nije radilo o zajmu propisanom odredbom čl. 499. ZOO-a već da je svrha zaključenja ugovora o zajmu bila da drugotuženik zadovolji želju prvotuženika da se napiše ugovor kakav je između stranaka i napisan te da se taj ugovor zabilježi u zemljišnu knjigu s obzirom da je izvršena zabilježba tog zajma i osiguranje nekretninom prvotuženika, dakle, nesporno je utvrđeno da između ugovornih strana nije postojala ni želja ni namjera da drugotuženik pozajmi prvotuženiku novac naveden u Ugovoru o zajmu niti da će prvotuženik novac i vratiti zajmodavcu. Naime, drugotuženik (kao sudionik obvezno-pravnog odnosa ugovora o zajmu) iskazao je u više navrata da je on samo pomagao ocu davajući mu od 1996. novac te da apsolutno ne očekuje da mu otac vrati taj novac. I dan danas da ocu daje novac te da je oca dao u Austriju na liječenje jer da u Austriji ima zdravstveno osiguranje gdje se može liječiti.

13. Odredba čl. 499. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) propisuje pojam ugovora o zajmu. Ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Dakle, odredbom čl. 499. st. 1. ZOO- a propisani su bitni sastojci ugovora o zajmu. Ugovor o zajmu je dvostrano obvezan i konsenzualan ugovor i takav ugovor nastaje kad se obje strane sporazumiju o bitnim sastojcima ugovora, a to su određeni iznos novca i vrijeme trajanja zajma nakon kojeg se zajmoprimac obvezuje vratiti isti iznos novca. Ugovor o zajmu propisuje obveze i prava i zajmodavca i zajmoprimca. Zajmodavac je dužan predati zajmoprimcu određeni iznos novca onda kad to zajmoprimac zatraži. Iz iskaza drugotuženika nesporno je utvrđeno da između prvo i drugotuženika takav zahtjev zajmoprimca nije postojao već je eventualno drugotuženik kao sin pomagao ocu i eventualno davao mu određene iznose novca, ali ne kao zajam već kao pomoć ocu. Odredba čl. 501. ZOO- a propisuje da je zajmodavac dužan predati zajmoprimcu novac ili stvari kada to zajmoprimac zatraži, a iz iskaza drugotuženika kao sudionika ugovora o zajmu nije utvrđeno da je prvotuženik određeno zatražio i da mu je drugotuženik određeno predao. Ugovor o zajmu prema ZOO-u propisuje i obveze i prava zajmoprimca pa tako odredba čl. 504. ZOO-a obvezu vraćanja zajma zajmodavcu. Iz iskaza drugotuženika nesporno je utvrđeno da kada je (eventualno i ) davao novac svom ocu, da mu je davao ali ne sa namjerom da mu otac taj novac i vrati. Iz takvog nespornog utvrđenja sud zaključuje da se prilikom zaključenja spornog ugovora o zajmu i davanju novaca od strane drugotuženika prvotuženiku, ako je i uopće dolazilo do predaje novaca, nije radilo o ugovoru o zajmu kakvog propisuje ZOO. U ovoj pravnoj stvari utvrđeno je da između prvo i drugotuženika nije ni postojao ugovor o zajmu. Sam naziv ugovora o zajmu, kakvog su označili prvo i drugotuženik u spornom pravnom poslu ne mora značiti da se zaista i radilo o zajmu budući da je u ovom postupku nedvojbeno utvrđeno da do zajma između prvo i drugotuženika nije ni došlo odnosno do spornog ugovora o zajmu koji bi predstavljao pravu volju i namjeru zajma ugovornih strana nije ni došlo.

14. Odredba čl. 322. st. 1. ZOO-a propisuje da ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Ništetan ugovor ne proizvodi pravne učinke koje bi, da je valjan, trebao proizvesti. Ništetan ugovor kao da nije sklopljen, kao da pravno ne postoji.

16. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. Odredba čl. 327. st. 1. ZOO-a propisuje da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

18. Nesporno je utvrđeno da tužitelj ima potraživanja prema prvotuženiku i da su se za ta potraživanja vodili sudski postupci, a konačno potraživanje tužitelja je i dospjelo. Dakle, nesporno je da tužitelj ima potraživanja prema prvotuženiku i da kao zainteresirana osoba ima pravni interes isticati ništetnost konkretnog ugovora o zajmu.

19. Naime, ugovorom o zajmu prvo i drugotuženik su ugovorili da je prvotuženik pozajmio od drugotuženika 09.11.2011. 185.000,00 kn, a 22.12.2011. 380.000,00 kn i 25.08.2018. 150.000,00 kn, a drugotuženik je izričito iskazao da je, kada je davao novac ocu, (ako mu je uopće davao) da mu je davao po 2.000,00 DEM, 2.000,00 kn ili 5.000,00 kn. Nije životno logično da bi ako je i došlo do zajma da bi ugovor o zajmu bio sklopljen 9 godina nakon zajma. Nadalje životno je nelogično da bi ugovorne strane u spornom ugovoru o zajmu ugovorile založno pravo na nekretninama zajmoprimca kada upravo zajmodavac izričito iskazuje da od oca ne traži da mu vrati dani novac niti da je ugovor o zajmu zaključen sa namjerom da mu otac vrati taj novac, pa iz svega navedenog nesporno je utvrđeno da između stranaka spornog ugovora o zajmu nije se radilo o pozajmljivanju novca i vraćanju novca te o osiguranju za vraćanje novca upisom založnog prava na nekretnini prvotuženika već je zaključenje spornog ugovora o zajmu imao drugu svrhu, a prema nesporno utvrđenom postojanju potraživanja tužitelja prema prvotuženiku, to je osujećenje naplate tražbine. Nadalje, iz izvatka iz zemljišnih knjiga, iz teretovnice utvrđeno je da je drugotuženik sa Hyppo Bankom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretnini prvotuženika, te je nelogično da bi osoba koja podiže kredit u iznosu od 25.000,00 eura pozajmila znatno veći iznos, više od duplo, i to istog mjeseca i iste godine (prema iskazu drugotuženika da je prvotuženik novac trošio za obitelj i djecu, a sam drugotuženik je dijete prvotuženika). Iz utvrđenog nesporno je da je ugovor o zajmu protivan i Ustavu RH, prisilnim propisima jer se ne radi o ugovoru o zajmu kakvog propisuje odredba čl. 499. ZOO-a, a pogotovo je protivan moralu društva jer nije moralno osujećivati prava drugih osoba, u ovom slučaju tužitelja.

20. Iz naprijed utvrđenog sporni ugovor o zajmu ne proizvodi pravne učinke, ništetan je, pa posljedično tome je i uknjižba založnog prava na nekretninama koje su navedene u spornom ugovoru o zajmu pravno nevaljana. Stoga je naloženo brisanje zemljišnoknjižnog stanja koje je nastalo na osnovi spornog ugovora o zajmu te uspostava zemljišnoknjižnog stanja na navedenim nekretninama u ugovoru kakvo je bilo prije zemljišnoknjižne provedbe navedenog ugovora o zajmu.

21. Tuženici su tijekom postupka isticali da ukoliko bude potraživanje tužitelja prema prvotuženiku dospjelo da će isti isplatiti tužitelju to dospjelo potraživanje. Pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P-587/2020-127 od 14.01.2025. naloženo je prvotuženiku da isplati tužitelju određeni novčani iznos u roku od 15 dana. Presudom ŽS u Vukovaru posl. br. Gž-159/2025-3 od 03.04.2025. odbijena je žalba tužitelja Općine Funtana u pobijanom dijelu te je potvrđena presuda za isplatu određenog iznosa od 13.474,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od siječnja 2008. Međutim, prvotuženik ni nakon pravomoćne presude te dospjelog potraživanja nije uplatio presuđeni iznos te je tužitelj bio prisiljen pokrenuti ovrhu radi naplate potraživanja prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi P- 587/2020 od 14.01.2025. za iznos od 13.474,56 eura, u kojem postupku je i donijeto rješenje o ovrsi te je određena zabilježba ovrhe u zemljišnoj knjizi (prvotuženik je podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi iz čega se nedvojbeno zaključuje da tuženik nije spreman postupiti ni po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, unatoč obećanja tijekom ovog parničnog postupka da će po dospijeću tražbine tužitelja to i učiniti).

22. Iz svega naprijed utvrđenog, tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na Tbr. 154. st. 1. ZPP-a. Tuženici su izgubili ovu parnicu pa su dužni tužitelju naknaditi parnični trošak. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 27.09.2023., 04.11.2024. i 04.09.2025. za svaku radnju po 1.423,45 eura plus PDV u iznosu od 1.423,45 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu 89,59 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 663,00 eura, a što sveukupno iznosi 7.869,84 eura. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 28.10.2024. i 24.03.2025. jer isti nisu bili nužni, a za sudsku pristojbu za tužbu tužitelju je priznat iznos od 89,59 eura koji iznos je tužitelj stvarno i platio, a ne iznos od 663,00 eura kako to tužitelj potražuje troškovnikom. Visina priznato i obračunatog trošak temelji se na Tbr. 7.1., 9.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/23, dalje: Tarifa) te Tbr. 1. i 2. Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).

23.1. Tuženici nisu uspjeli u parnici pa im ne pripada pravo na naknadu parničnog troška.

24. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove Presude.

U Poreču – Parenzo 16. listopada 2025.

S u d a c :

mr.sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana objave ove Presude.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženicima p.p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte