Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1104/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, po sutkinji tog suda Andrei Boras- Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Mihanovićeva 3, Zagreb, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćniku po zaposlenju KA, dipl.iur., protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem: Pn-250/2020-24 od 21. ožujka 2025., dana 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu pod poslovnim brojem: Pn-250/2020-24 od 21. ožujka 2025.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo naložiti tuženiku i platiti tužitelju iznos od 4.535,67 kn = 601,99 eura zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče počevši od 24.07.2020. pa do isplate, po stopi od 5,89 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 8 dana ( točka I. izreke).

1.1. U odluci pod točkom II. izreke nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 289,81 eura (slovima: dvije stotine osamdeset devet eura osamdeset jedan centi) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog, za iznos od 62,50 eura zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

3. Žalba nije osnovana.

4. Imajući na umu vrijednost predmeta spora, to se u ovom postupku radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP, radi čega se pobijana odluka može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. osim točke 3. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a sve u skladu s odredbom članka 467. stavak. 1. ZPP.

4.1. Suprotno navodima žalbe, presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude, ni razlozima obrazloženja niti sa sadržajem spisa. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženica u svojoj žalbi, a ujedno se ističe da presuda ima potpuno i jasno obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev uz pozivanje na pravilno primijenjeno materijalno pravo.

5. Predmet ovog spora predstavlja subrogacijski zahtjev tužitelja za isplatu tzv. kapitalizirane štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku NA u razdoblju od 1. travnja 2018. do 30. lipnja 2020., zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

6. U ovoj fazi postupka između stranaka nije bila sporna činjenica da je osiguranik tužitelja NA ozlijeđen u prometnoj nezgodi od 1. rujna 2008., koju je skrivio osiguranik tuženika upravljajući osobnim vozilom registracijskih oznaka [registarska oznaka], u vrijeme štetnog događaja osiguranog kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, dakle nesporna je pasivna legitimacija tuženika.

6.1. Isto tako nije bilo sporna ni činjenica da je osiguraniku tužitelja kao posljedica ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju, rješenjem tužitelja broj 71727 od 25. listopada 2010. priznato pravo na invalidsku mirovnu zbog posljedica prometne nesreće, odnosno zbog ozljede na radu.

6.2. U postupku između stranaka nije bila sporna ni visina tražbine tužitelja koju potražuje od tuženika u ovom postupku, dok je kao sporno u postupku valjalo raspraviti pravno pitanje primjene materijalnog prava, odnosno pripada li tužitelju pravo na naknadu štete na ime isplaćenih invalidskih mirovina u skladu s rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje osiguraniku NA za utuženo razdoblje u cijelosti sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju ili u razmjernom iznosu sukladno odredbi članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

7. Naime, obzirom da je punomoćnica tužitelja na ročištu održanom pred ovim sudom 18. veljače 2025. istaknula da ne postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se već isplaćuje osiguraniku tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koja bi predstavljala obvezu tuženika prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, to je u postupku ostala sporna isključivo primjena materijalnog prava odnosno je li se predmet spora ima raspraviti primjenom odredbi Zakonu o mirovinskom osiguranju kako tvrdi tužitelj ili primjenom odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kao posebnog zakona, a kako to tvrdi tuženik.

8. Tužitelj svoj zahtjev u ovom sporu temelji na primjeni odredbi članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15. i 93/15., dalje: ZMO), prema kojoj Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (stavak 1.), s tim da naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to: novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu; novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (stavak 2.). Zavod može zahtjevom za naknadu štete obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. Kalendarska godina, stavak 3.). Kad se šteta sastoji u obvezi Zavoda na trajna novčana davanja taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju Ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje (stavak 4.).

8.1. Prema odredbi članka 164. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161. tog Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete, stavak 1.), s tim da su za utvrđivanje visine stvarne štete u tom slučaju mjerodavne odredbe tog Zakona (stavak 5.).

8.2. Odredbom članka 165. stavak 3. ZMO-a propisano je da na svotu potraživanja naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od prvog idućeg dana nakon isteka roka od petnaest dana od dana dostave poziva odgovornoj osobi da naknadi štetu.

8.3. Odredbom članka 170. ZMO-a propisano je da se na naknadu štete primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog Zakona.

9. U ovoj pravnoj stvari isplata mirovine odnosi se na razdoblje od 1. travnja 2018. do 30. lipnja 2020., stoga do primjene dolazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje ZOOP), koji u odredbi članka 27. stavka 1. ZOOP propisuje da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. U stavku 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. U stavku 3. definirano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavak 4. istoga članka ZOOP-a glasi da se odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

9.1. Dakle, prema odredbi članka 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

10. U odnosu na pravno pitanje primjene materijalnog prava za potraživanja u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u brojnim odlukama između ostalog i u odluci pod poslovnim brojem: Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. U citiranoj odluci izražen je pravni stav prema kojem je u navedenoj situaciji mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti,a sukladno odredbama ZOOP-a.

10.1. Osim toga, osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.-u

11. Istovjetno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo je i u odluci broj Rev-1052/2023-3 od 20. prosinca 2023. koje upućuje na primjenu odredbi ZOOP s obrazloženjem da se taj Zakon primjenjuje kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP-a, da taj Zakon uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO-a, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito. Naime, u obrazloženju se između ostalog da se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori i to da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO-u iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP-a, kojima je uređena odgovornost osiguratelja, da nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO-a stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO-a u pogledu odgovornosti osiguratelja.

12. Navedeno pravno shvaćanje je u skladu sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u spojenim predmetima Republike Italije protiv Europske komisije, T-60/06 RENV II i T-62/06 RENV II, u kojima Sud EU, odlučujući o prigovoru jedne od stranaka u sporu o povredi načela lex specialis derogat legi generali, konstatira da se u odnosu dva zasebna okvira pravila (kao što je to riječ kod odnosa dvaju posebnih propisa) jednostavno ne može govoriti o primjeni pa time i povredi načela lex specialis derogat legi generali.

13. Po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je predmet spora raspravio primjenom odredbi ZOOP-a jer je takvo shvaćanje u skladu s izraženim stanovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje je sukladno pravnim shvaćanjem Suda EU-a. Naime, prihvaćajući navedena pravna stajališta sud prvog stupnja s pravom zaključuje da tužitelj ima pravo potraživati od tuženika naknadu samo ako postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem o umirovljenju i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini te razlike, što znači da tužitelj mora dokazati odlučnu činjenicu – nastanak štete i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO-a jer tužitelj dostavlja obračun prema odredbama ZMO-a i otklanja mogućnost primjene izračuna prema odredbama ZOOP-a.

13.1. Dakle, prema odredbi članka 27. ZOOP-u obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a punomoćnica tužitelja je na ročištu za glavnu raspravu održanom 18. veljače 2025. navela da takve razlike nema (str. 214-215 spisa).

14. Oprema odredbi članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je šteta prema članku 1046. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta) sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

14.1. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su pretpostavke odgovornosti za štetu postojanje štetnika (osobe odgovorne za štetu), protupravna štetna radnja, postojanje štete i postojanje uzročne veze između štetne radnje štetnika i štete kao posljedice te radnje, a da bi postojala odgovornost za štetu, sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

15. Stoga u okolnostima kada tužitelj nije dokazao odlučnu činjenicu, odnosno nastanak štete i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, koja propisuje drugačiji način obračuna štete od načina obračuna koji je propisan odredbama ZMO, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno prav kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

16. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

17. Pravilno je prvostupanjski sud donio i odluku o troškovima postupka primjenjujući odredbe članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23).

U Splitu,16. listopada 2025.

Andrea Boras-Ivanišević