Poslovni broj: 11 Gž-922/2022-2

 

 

 

Poslovni broj: 11 Gž-922/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. F. iz P., OIB:..., koju zastupa punomoćnica S. W., odvjetnica u M., protiv tuženika Ž. G. iz B., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. J. D., odvjetnik u P., radi smetanja posjeda, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj: Psp-16/2021-23 od 9. lipnja 2022., dana 25. rujna 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

I. Žalba tuženika se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se rješenje Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj: Psp-16/2021-23 od 9. lipnja 2022.,

 

- potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je odlučeno da je time što je dana 13. ožujka 2020. na nekretnini označenoj kao čest. zem. 3746/99 k.o. B., tuženik spriječio tužiteljicu da uđe u stan na prvom katu, počinio čin smetanja posljednjeg mirnog posjeda tužiteljice, pa je dužan uspostaviti ranije posjedovno stanje na način da će tužiteljici omogućiti ulazak u stan na prvom katu kuće i ubuduće se kaniti svakog takvog ili sličnog smetanja suposjeda tužiteljice, sve u roku od 15 dana, kao i u toč. II. izreke,

 

- preinačuje u toč. I. izreke u dijelu u kojem je odlučeno da je tuženik dužan učiniti odnosno propustiti radnje opisane u prethodnoj alineji pod prijetnjom novčane kazne, tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka glasi:

 

"I. Time što je dana 13. ožujka 2020.g., na nekretnini označenoj kao čest. zem. 3746/99 k.o. B., tuženik spriječio tužiteljicu da uđe u stan na prvom katu, počinio je čin smetanja posljednjeg mirnog posjeda tužiteljice, pa je dužan uspostaviti ranije posjedovno stanje na način da će tužiteljici omogućiti ulazak u stan na prvom katu kuće i ubuduće se kaniti svakog takvog ili sličnog smetanja suposjeda tužiteljice, pod prijetnjom novčane kazne, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kuna u roku 15 dana."             

 

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija rješenje u cijelosti i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14-odluka US RH; 70/19; 80/22 i 114/22; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijano rješenje tako da odbije tužbeni zahtjev, a tužiteljicu obveže da mu naknadi parnični trošak, podredno da ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima žalbe tuženika i predlaže drugostupanjskom sudu da odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsko rješenje.

 

4. Žalba je djelomično osnovana, dok djelomično nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za zaštitu posjeda na nekretnini označenoj kao čest. zem. 3746/99 k.o. B., odnosno da se uspostavi ranije posjedovno stanje na način da tuženik omogući tužiteljici ulazak u stan na prvom katu kuće i ubuduće se kani svakog takvog ili sličnog smetanja.

 

6. Prvostupanjski sud o predmetu spora odlučuje u okviru odredbe čl. 22. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; 141/06; 146/08; 38/09; 153/09; 143/12; 152/14; 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17 - ispravak; dalje: ZV) prema kojoj sud pruža posjedovnu zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju bez obzira na pravo posjeda, pravni temelj posjeda, poštenje kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom društvenom, javnom ili sličnom interesu. Sud se poziva i na odredbu čl. 24. st. 1. ZV-a koja regulira pravo svakog suposjednika za zaštitu suposjeda putem suda od samovlasnog smetanja, među ostalim, i od drugih suposjednika i to jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti. Stajalište je suda da u postupku za smetanje posjeda nema mjesta utvrđivanju činjenica relevantnih za vlasništvo odnosno pravo na posjed s obzirom da sud odlučuje o osnovanosti zahtjeva za pružanjem posjedovne zaštite isključivo temeljem utvrđenja o posljednjem mirnom posjedu ili suposjedu - izvršavanju konkretne vlastite faktične vlasti te nastalom samovlasnom smetanju tj. činu kojim je taj posjed oduzet ili uznemiren, odnosno suposjed bitno ograničen ili potpuno isključen.

 

6.1. Prvostupanjski sud otklanja prigovor nepravodobnosti podnošenja tužbe jer je tužiteljica tužbu podnijela 9. travnja 2020., pa u odnosu na događaj od 13. ožujka 2020., nije propustila subjektivni rok od 30 dana za podnošenje tužbe.

 

7. Nakon reproduciranja sadržaja i ocjene materijalnih i personalnih dokaza (toč. 6. do 23. obrazloženja) prvostupanjski sud zaključuje:

- da je tužiteljica zajedno s tuženikom i njihovom majkom M. G., suposjednica stana na prvom katu još od smrti njihovog pravnog prednika,

- da tužiteljica nije izgubila suposjed stana te je suposjed štitila, jer je tužbu za vraćanje u suposjed podnijela u roku, tako da tužiteljici pripada pravo na zaštitu suposjeda predmetnog stana, obzirom da ju je tuženik potpuno isključio od dotadašnjeg suposjeda, pa je zahtjev tužiteljice radi smetanja (su)posjeda predmetnog stana i vraćanja u suposjed, odnosno omogućavanje ulaska u stan na prvom katu kuće prihvaćen, time da je u zahtjevu za vraćanje posjeda sadržan i zahtjev za vraćanje u suposjed,

- da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica bila suposjednica predmetnog stana na prvom katu za života svoga oca, a nakon njegove smrti je povremeno dolazila u stan te je postala suposjednica predmetnog stana u trenutku smrti svoga oca.

 

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik, ali niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8.1. Prije svega, nema proturječja u izreci pobijanog rješenja time što je prvostupanjski sud najprije naveo da je riječ o "činu smetanje posjeda tužiteljice", dok je dalje naveo da je riječ o "činu smetanja suposjeda tužiteljice", jer i suposjednik (ovdje tužiteljica) ima posjed koje je ovlašten štititi pod pretpostavkama normiranim u odredbi čl. 24. ZV-a. Nastavno, bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nije počinjena niti time što je prvostupanjski sud u izreci pobijanog rješenja upotrijebio pojam "suposjed", jer je u zahtjevu tužiteljice za zaštitu posjeda sadržan i zahtjev za zaštitu suposjeda. Zaključno, navedena bitna povreda nije počinjena niti time što je paricijski rok (rok za izvršenje činidbe) određen u trajanju od 15 dana (a ne u trajanju od 8 dana kako je to zahtijevala tužiteljica), jer je rok od 15 dana određen u odredbi čl. 328. st. 2. ZPP-a, a uz to dulji paricijski rok ide u konkretnom slučaju u korist tuženika.

 

8.2. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 8. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju se tuženik poziva reproduciranjem zakonskog opisa te povrede, obzirom da je prvostupanjski sud proveo i ocijenio sve predložene dokaze primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a. U tom kontekstu ovaj sud napominje da je točno, ali nije odlučno i ne dovodi do nezakonitosti prvostupanjskog rješenja, da je prvostupanjski sud i u sada pobijanom rješenju nepotrebno opširno reproducirao iskaze saslušanih svjedoka odnosno stranaka, jer je kasnije te iskaze valjano ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a.

 

9. U dijelu u kojem je odlučeno da je time što je 13. ožujka 2020. na nekretnini označenoj kao čest. zem. 3746/99 k.o. B., tuženik spriječio tužiteljicu da uđe u stan na prvom katu, počinio čin smetanja posljednjeg mirnog posjeda tužiteljice, pa je dužan uspostaviti ranije posjedovno stanje na način da će tužiteljici omogućiti ulazak u stan na prvom katu kuće i ubuduće se kaniti svakog takvog ili sličnog smetanja suposjeda tužiteljice, nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja odnosno pogrešne primjene materijalnog prava. 

 

10. Prije svega, ovaj sud naglašava da je prvostupanjski sud predmet spora pravilno razmotrio i o njemu odlučio pozivom na odredbu čl. 22. st. 2. ZV-a prema kojoj sud pruža zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.

 

10.1. Također, prvostupanjski sud osnovano naglašava da tuženik tijekom postupka nije osporio tvrdnju tužiteljice da su tužiteljica, tuženik i njihova majka M. G. rješenjem o nasljeđivanju iza smrti B. G., oca parničnih stranaka (i suposjednika predmetnog stana), naslijedili 1/3 kuće u B., u kojoj se nalazi predmetni stan, a da prema odredbi čl. 17. ZV-a ostaviteljev posjed prelazi na njegova nasljednika u času ostaviteljeve smrti onakav kakav je u tom času bio ostaviteljev posjed, pa prema tome, nasljednik postaje posjednikom stvari u trenutku smrti ostavitelja, bez obzira što će tek kasnije steći faktičnu vlast na stvari ("nasljednički posjed"). Dakle, nasljednički posjed uživa posjedovnu zaštitu kao da je ostavitelj još posjednik, onako kako bi ostavitelj imao pravo štititi taj posjed od smetanja, tako ga nakon ostaviteljeve smrti imaju pravo štititi njegovi nasljednici (u konkretnom slučaju tužiteljica).

 

11. Tuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice koje su prethodile donošenju odluke o pravodobnosti tužbe, kod čega se poziva (i reproducira) na dijelove iskaza svjedoka D. F. (supruga tužiteljice), za koje očito smatra da mu idu u prilog. Tuženik tvrdi da tužiteljica nije bila (su)posjednica predmetnog stana i ne može ostvariti pravo na (su)posjedovnu zaštitu.

 

11.1. Iz opisanih žalbenih navoda ovaj sud zaključuje da tuženik iskaz svjedoka D. F. (usprkos činjenici da je suprug tužiteljice) prihvaća kao vjerodostojan jer se u protivnom ne bi pozivao na taj iskaz. Kod toga tuženik ne uočava (jer taj dio iskaza mu očito ne ide u prilog) da je taj svjedok u svom iskazu naveo i da je prije događaja koji se zbio 13. ožujka 2020. (kada je po tvrdnji tužiteljice tuženik počinio čin smetanja njenog suposjeda) dolazio zajedno s tužiteljicom u predmetni stan i da je tužiteljica uz to dolazila u stan i više puta dnevno. Također ovaj svjedok iskazuje da je do 13. ožujka 2020. tužiteljica dolazila u stan posjetiti majku, ali po ulasku u stan tuženik bi majku odveo u drugu sobu zbog čega nije mogla razgovarati s tužiteljicom. Stoga okolnost da je tužiteljica prema iskazu svjedoka D. F. (na koji dio se poziva tuženik u žalbi) naišla na zaključana vrata stana "tisuću puta", ne znači da nije bila u suposjedu stana jer nema nikakve dvojbe da je ona bila u suposjedu od trenutka smrti svog oca (nasljednički posjed), kod čega je prema iskazu navedenog svjedoka svakodnevno (i više puta na dan) dolazila u stan i boravila u njemu, pa ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica bila u suposjedu stana sve do 13. ožujka 2020., kada ju je u tome spriječio tuženik.

 

11.2. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužba nije nepravodobna jer je tužiteljica podnijela tužbu 9. travnja 2020. u odnosu na događaj od 13. ožujka 2020., pa nije propustila subjektivni rok od 30 dana za podnošenje tužbe. Stoga tužiteljici nije prestalo pravo na zaštitu (su)posjeda u smislu odredbe čl. 21. st. 3. ZV-a, prema kojoj pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od 30 dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja. U vezi navedenog, ovaj sud primjećuje da tuženik u žalbi ne pobija činjenično stanje u dijelu u kojem je prvostupanjski sud utvrdio sam čin smetanja koji se zbio 13. ožujka 2020., kada je tuženik spriječio tužiteljicu da uđe u predmetni stan.

 

11.3. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odredio da je tuženik dužan učiniti odnosno propustiti radnje pobliže opisane u toč. 9. obrazloženja ovog rješenja pod prijetnjom novčane kazne (u kojem dijelu tuženik također pobija rješenje), obzirom da je prema odredbi čl. 22. st. 1. ZV-a posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegovog posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće, dakle posjednik u smislu citirane odredbe nije ovlašten štititi svoj posjed u odnosu na osobu koja mu je smetala posjed pod prijetnjom novčane kazne.

 

12. Slijedom iznijetog, primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomično je odbijena i djelomično prihvaćena žalbe tuženika te je pobijano rješenje djelomično potvrđeno i djelomično preinačeno na način kako je to odlučeno u toč. I. izreke ovog rješenja.

 

13. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka i tvrdi da odvjetniku u parnicama zbog smetanja posjeda pripada jednokratna nagrada u iznosu od 2.000,00 kn neovisno o trajanju postupka jer je u konkretnom slučaju riječ o suštini o jednom postupku. Međutim, prema shvaćanju ovoga suda primjenom Tbr. 7. toč. 2. Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12; 103/14; 118/14 i 107/15), a koju odredbu tuženik citira u žalbi, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira za broj radnji koje je poduzeo u visini od 200 bodova u postupku radi smetanja posjeda. Stoga je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada trošak zastupanja za svaki prvostupanjski postupak, dakle za postupak koji je vođen pod poslovnim brojem: Psp-7/2020 i za postupak koji je vođen pod poslovnim brojem: Psp-16/2021, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku (odvjetniku) u iznosu od 4.000,00 kn. Iako je tuženik djelomično uspio u postupku, obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično odbijen, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a valjalo je jednako odlučiti da tuženik naknadi tužiteljici sav parnični trošak jer tužiteljice nije uspjela samo u razmjernom neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog djela nisu nastali posebni troškovi.

 

13.1. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđeno pobijano rješenje u odluci o troškovima postupka.

 

14. Iako je tuženik djelomično uspio u žalbenom stadiju postupka primjenom odredbi čl. 154. st. 4. i čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova iz tog stadija postupka, obzirom da je uspjeh tuženika neznatan. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja. 

 

U Varaždinu 25. rujna 2023.