17. P-1080/2019-28

 

      

 

Republika Hrvatska                                                                                                    

Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7

31000 Osijek

17. P-1080/2019-28

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

 

            Općinski sud u Osijeku, po sucu toga suda Dorici Krnic-Miloš, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz O., OIB ..., zastupanog po punomoćniku B. N., odvjetniku iz O., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u O. društvu K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. rujna 2023., u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te uz javnu objavu presude, 25. rujna 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. ... sklopljenog dana 30. siječnja 2006. između tužitelja I. K. iz O., OIB ..., kao korisnika kredita i tuženika A. B. d.d., Z., OIB ..., kao kreditora i pravnog sljednika S. b. d.d. O., potvrđenog dana 1. veljače 2006. po javnom bilježniku B. A. iz O., pod brojem OU-..., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

II. Nalaže se tuženiku A. b. d.d., Z., OIB ..., kao pravnom sljedniku S. b. d.d. O., da tužitelju I. K. iz O., OIB ... isplati iznos od 1.018,78 eura[1]/7.675,99 kn i to:

 

- na ime preplaćenih kamata da isplati iznos od 255,90 eura[2]/1.928,07 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 1. siječnja 2023. zajedno sa zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne transakcije koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od 25. rujna 2023. pa do isplate, a koje teku:

 

- na iznos od 3,18 eur/23,99 kn od 01.10.2007.g. do isplate,

- na iznos od 3,20 eur/24,11 kn od 01.11.2007.g. do isplate,

- na iznos od 3,13 eur/23,59 kn od 01.12.2007.g. do isplate,

 

- na iznos od 3,21 eur/24,19 kn od 01.01.2008.g. do isplate,

- na iznos od 3,22 eur/24,26 kn od 01.02.2008.g. do isplate,

- na iznos od 3,02 eur/22,76 kn od 01.03.2008.g. do isplate,

- na iznos od 3,23 eur/24,32 kn od 01.04.2008.g. do isplate,

- na iznos od 3,00 eur/22,61 kn od 01.05.2008.g. do isplate,

- na iznos od 3,03 eur/22,82 kn od 01.06.2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,93 eur/22,09 kn od 01.07.2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,93 eur/22,08 kn od 01.08.2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,90 eur/21,82 kn od 01.09.2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,80 eur/21,11 kn od 01.10.2008.g. do isplate,

- na iznos od 3,10 eur/23,37 kn od 01.11.2008.g. do isplate,

- na iznos od 2,79 eur/21,00 kn od 01.12.2008.g. do isplate,

 

- na iznos od 5,46 eur/41,11 kn od 01.01.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,44 eur/40,96 kn od 01.02.2009.g. do isplate,

- na iznos od 4,86 eur/36,59 kn od 01.03.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,23 eur/39,44 kn od 01.04.2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,54 eur/49,27 kn od 01.05.2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,54 eur/49,27 kn od 01.06.2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,13 eur/46,19 kn od 01.07.2009.g. do isplate,

- na iznos o 6,26 eur/47,17 kn od 01.08.2009.g. do isplate,

- na iznos od 6,21 eur/46,77 kn od 01.09.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,86 eur/44,13 kn od 01.10.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,91 eur/44,51 kn od 01.11.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,68 eur/42,82 kn od 01.12.2009.g. do isplate,

- na iznos od 5,83 eur/43,92 kn od 01.01.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,79 eur/43,59 kn od 01.02.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,10 eur/38,59 kn od 01.03.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,65 eur/42,55 kn od 01.04.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,30 eur/39,94 kn od 01.05.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,40 eur/40,70 kn od 01.06.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,42 eur/40,86 kn od 01.07.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,38 eur/40,56 kn od 01.08.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,50 eur/41,45 kn od 01.09.2010.g. do isplate,

- na iznos od 5,05 eur/38,05 kn od 01.10.2010.g. do isplate,

- na iznos od 4,97 eur/37,44 kn od 01.11.2010.g. do isplate,

- na iznos od 4,95 eur/37,33 kn od 01.12.2010.g. do isplate,

 

- na iznos od 5,13 eur/38,66 kn od 01.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,84 eru/36,45 kn od 01.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,24 eur/31,93 kn od 01.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,46 eur/33,60 kn od 01.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,17 eur/31,45 kn od 01.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,40 eur/33,14 kn od 01.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,12 eur/31,03 kn od 01.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,34 eur/32,70 kn od 01.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 4,07 eur/30,64 kn od 01.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 3,60 eur/27,11 kn od 01.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 3,53 eur/26,56 kn od 01.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 3,21 eur/24,21 kn od 01.12.2011.g. do isplate,

 

- na iznos od 3,17 eur/23,91 kn od 01.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 3,01 eur/22,66 kn od 01.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 2,63 eur/19,79 kn od 01.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 2,58 eur/19,46 kn od 01.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 2,31 eur/17,39 kn od 01.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 2,19 eur/16,49 kn od 01.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 1,91 eur/14,37 kn od 01.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 1,76 eur/13,25 kn od 01.08.2012.g. do isplate,

- na iznos od 1,54 eur/11,58 kn od 01.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 1,27 eur/9,57 kn od 01.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 1,11 eur/8,36 kn od 01.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 0,87 eur/6,53 kn od 01.12.2012.g. do isplate,

 

- na iznos od 0,67 eur/5,06 kn od 01.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 0,44 eur/3,33 kn od 01.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 0,20 eur/1,51 kn od 01.03.2013.g. do isplate,

 

a sve u roku od 15 dana,

 

- te na ime preplaćenih iznosa na ime povećanja mjesečnih iznosa anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK - tečajne razlike isplati iznos od 762,88 eura[3]/5.747,92 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa plaćenog na ime otplate ovog kredita do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 1. siječnja 2023. zajedno sa zateznim kamatama u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne transakcije koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom od 25. rujna 2023. pa do isplate, a koje teku:

 

- na iznos od 17,05 eur/128,47 kn od 01.01.2011.g. do isplate,

- na iznos od 18,96 eur/142,86 kn od 01.02.2011.g. do isplate,

- na iznos od 19,94 eur/150,23 kn od 01.03.2011.g. do isplate,

- na iznos od 18,20 eur/137,13 kn od 01.04.2011.g. do isplate,

- na iznos od 18,94 eur/142,71 kn od 01.05.2011.g. do isplate,

- na iznos od 25,38 eur/191,23 kn od 01.06.2011.g. do isplate,

- na iznos od 26,61 eur/200,50 kn od 01.07.2011.g. do isplate,

- na iznos od 34,07 eur/256,70 kn od 01.08.2011.g. do isplate,

- na iznos od 32,03 eur/241,33 kn od 01.09.2011.g. do isplate,

- na iznos od 27,67 eur/208,48 kn od 01.10.2011.g. do isplate,

- na iznos od 27,63 eur/208,18 kn od 01.11.2011.g. do isplate,

- na iznos od 27,48 eur/207,05 kn od 01.12.2011.g. do isplate,

 

- na iznos od 29,21 eur/220,07 kn od 01.01.2012.g. do isplate,

- na iznos od 30,94 eur/233,12 kn od 01.02.2012.g. do isplate,

- na iznos od 31,37 eur/236,34 kn od 01.03.2012.g. do isplate,

- na iznos od 30,48 eur/229,66 kn od 01.04.2012.g. do isplate,

- na iznos od 31,05 eur/233,95 kn od 01.05.2012.g. do isplate,

- na iznos od 31,81 eur/239,66 kn od 01.06.2012.g. do isplate,

- na iznos od 31,54 eur/237,64 kn od 01.07.2012.g. do isplate,

- na iznos od 31,61 eur/238,16 kn od 01.08.2012.g do isplate,

- na iznos od 31,20 eur/235,05 kn od 01.09.2012.g. do isplate,

- na iznos od 30,45 eur/229,41 kn od 01.10.2012.g. do isplate,

- na iznos od 31,82 eur/239,78 kn od 01.11.2012.g. do isplate,

- na iznos od 32,64 eur/245,93 kn od 01.12.2012.g. do isplate,

 

- na iznos od 32,63 eur/245,85 kn od 01.01.2013.g. do isplate,

- na iznos od 30,71 eur/231,40 kn od 01.02.2013.g. do isplate,

- na iznos od 31,46 eur/237,03 kn od 01.03.2013.g. do isplate,

 

a sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.421,39 eura[4]/10.709,46 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja, tj. 25. rujna 2023., pa do isplate, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

             

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa pravnim slijednikom tuženika sklopio dana 30. siječnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj ..., prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 9.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF važećeg na dan plaćanja kredita. Rok otplate kredita iznosio je 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju banke važeće na dan plaćanja, s tim da je bila početno ugovorena kamatna stopa u visini 5,25%  godišnje, međutim tijekom otplate kredita tuženik ju je u više navrata mijenjao na štetu tužitelja, a što tužitelj takav način promjene kamatne stope drži ništetnim, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, bez posebnog pregovaranja o istome, a isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

 

2. Tužitelj se poziva i na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom izrekom presude se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

 

3. Tužitelj se također poziva na Zakon o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 90. koji je bio na snazi u vrijeme podizanja kredita, te na čl. 96. i 97. istog Zakona, kao i čl. 138.a, navodeći nadalje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa se tako isto odnosi i na ovaj ugovorni odnos između tužitelja i tuženika i to dio odredbe čl. 3. i 4. predmetnog Ugovora o kreditu koji članci se imaju smatrati ništetnim, te na čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

 

4. Slijedom navedenog, a nakon što je sud tijekom dokaznog postupka proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, tužitelj podneskom dana 3. travnja 2023. konačno postavlja tužbeni zahtjev, te predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

 

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kako osnovi, tako i visini. Prvenstveno navodi kako se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora, te da nema osnove na vraćanje bilo kakvih iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu, da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, te da se radi o zastari tužiteljevog potraživanja.

 

6. U prilog ovih svojih navoda tuženik ističe da se u cijelosti pridržavao odredbi Zakona o zaštiti potrošača, Zakonu o parničnom postupku, Zakonu o obveznim odnosima, kao i Zakonu o javnom bilježništvu.

 

7. Tuženik smatra da niti promjenjiva kamatna stopa, a niti ugovorna valutna klauzula nije ništetna, jer je isto izričito dozvoljeno temeljem Zakona, te iste odredbe ne mogu predstavljati nepoštene ugovorne odredbe, jer ih je tuženik mogao ugovoriti, tako da nema uvjeta za provođenje testa poštenosti i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a osim toga, volja ugovornih stranaka nije bila različita onoga što je jasno napisano u predmetnom Ugovoru o kreditu, a potpisivanjem istoga tužitelj je pristao na sve uvjete istog Ugovora.

 

8. Slijedom navedenog, tuženik je predložio da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, kao neosnovane.

 

9. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita na str. 6 do 14 spisa, pročitao iskaz tužitelja na str. 143 i 144 spisa te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka L. B. na str. 151 do 169 spisa.

 

10. Prvenstveno na temelju rezultata dokaznog postupka i priležeće materijalne dokumentacije u spisu, a što ni među parničnim strankama nije sporno, je činjenica da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika dana 30. siječnja 2006., zaključio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj ..., a na iznos od 9.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunat po srednjem tečaju kreditora-banke za CHF važećem na dan plaćanja kredita, te je bila početno ugovorena kamatna stopa od 5,25%, s tim da je čl. 4. istog Ugovora bila ugovorena određena promjenjivost kamatne stope, sukladno Izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama kreditora, dok je prethodnim člankom, tj. čl. 3. istoga bilo određeno da je rok vraćanja kredita 7 godina, te da se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunatu i propisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, s tim da prvi anuitet dospijeva do 1. travnja 2006. Kamate se obračunavaju u CHF a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju banke na dan plaćanja (čl. 3. t. 4. predmetnog Ugovora).

 

11. Ispitan u svojstvu stranke tužitelj I. K. je naveo da mu je kredit trebao za kupovinu novog automobila, te je otišao u auto-kuću gdje je i dobio ugovor koji je morao predočiti u A. b. gdje je inače imao i račun, tako da se nije niti raspitivao za neku drugu banku, a pretpostavlja i da je auto-kuća sa istom bankom imala ugovor, pa su ga zato i u istu poslali. U banci mu nisu ništa govorili, osim što je znao da je kredit u švicarcima i to je njemu bilo u redu, jer je imao veliko povjerenje u banku. Ugovor je bio tipiziran, tako da je sve papire kao i taj ugovor potpisao u banci,  s tim da je Ugovor čitao kod kuće, ali mu nije bilo ništa jasno kao ni danas, jer mu je samo bilo bitno da mu kredit bude odobren i da kupi auto.

 

12. Kredit mu je skidan sa plaće i on ga je u cijelosti otplatio, a banka je slala obavijesti na njegovu firmu, tako da je njegovo računovodstvo obračunavalo sve rate. Kad su rate narasle jednostavno je smatrao da to mora prihvatiti, a za drugu vrstu kredita nije niti znao niti mu je itko išta o tome spominjao niti mu je bilo što u banci objašnjavano.

 

13. S obzirom da se tužbeni zahtjev tužitelja odnosi na isplatu s osnova preplaćene kamatne stope i tečajne razlike, to je sud tijekom dokaznog postupka, a u cilju utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke L. B..

 

14. Vještak L. B. nalazom i mišljenjem navodi da je tužitelj, kao korisnik kredita, dana 30. siječnja 2006., sklopio sa tuženikom, kao davateljem kredita, naprijed pobliže označeni Ugovor o kreditu, a sukladno potpisanom Ugovoru banka je mijenjala kamatnu stopu, tako što je ista i to u periodu od 3. veljače 2006. do 1. rujna 2007. iznosila 5,25%, a od 1. rujna 2007. do 1. prosinca 2008. 6,10%, od 1. prosinca 2008. do 1. travnja 2009. 6,80%, te od 1. travnja 2009. do 1. ožujka 2013. 7,30%.

 

15. Temeljem nalaza i mišljenja vještaka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj sukladno zaključenom Ugovoru o kreditu sa tuženikom prilikom otplate kredita po osnovi promjene kamatnih stopa platio više, tj. iznos od 255,90 Eura/1.928,07 kn (pri čemu kamatna stopa nije bila nijedanputa manja od ugovorene tijekom otplate cijelog kredita), a po osnovi tečajne razlike iznos od 762,88 Eura/5.747,92 kn (pri čemu je uračunata i umanjen iznos tzv. negativne tečajne razlike), pa stoga primjedba tuženika da tužitelj konačno postavljenim zahtjevom nije uzeo u obzir tzv. i negativne razlike je u cijelosti neosnovana.

 

16. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je isto jasno dano sukladno pravilima struke, od visoko stručne osobe, logično i uvjerljivo, te napose sukladno materijalnim dokazima, tj. vjerodostojnoj dokumentaciji samog tuženika.

 

17. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje pravnog prednika tuženika da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim njezinim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time banka, dakle ovdje pravni sljednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i  97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.". 

 

18. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt 249/2014-2 od 9. travnja 2015. 

 

19. U konkretnom slučaju je bitno, a što je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno, je činjenica, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna. 

 

20. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog  ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. 

 

21. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

22. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava. 

 

23. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona. 

 

24. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. 

 

25. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva. 

 

26. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita". 

 

27. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. 

 

28. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj. 

 

29. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o istome prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi  i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. 

 

30. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku -  trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. 

 

31. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke. 

 

32. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu kod tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne. 

 

33. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale tužene banke, između ostalog ovdje tuženik, u spornom razdoblju s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene. 

 

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava, da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt, te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, pa slijedom navedenog sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika kojeg je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, budući isti nije odgovarajući dokaz, a kako to proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

 

35. Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa". 

 

36. Odredba čl. 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar, i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili  - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. ...Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.". 

 

37. Prema Direktivi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. 

 

38. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi, nepošteni, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. 

 

39. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/201811 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidbene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidbenom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. 

 

40. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/172 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. 

 

41. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju banke, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, kao korisnik kredita, u odnosu na banku, kojem nije na valjan i razumljiv način banka objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka, a što također nesporno proizlazi i iz iskaza tužitelja, iz kojeg iskaza nadalje također nesporno proizlazi da banka nije pregovarala konkretno sa tužiteljem o svim primjerice parametrima bitnim za podizanje kredita, niti je tužitelja, kao potrošača, obavještavala iz kojeg razloga je došlo do promjene tečaja i kamata, već ga je samo općenito pozivala na plaćanje većih kamata i većih rata kredita uslijed povećanja tečaja, što znači da banka nije predočavala kriterije koji su bili odlučni za povećanje kamatne stope i tečaja, a što je trebalo biti precizirano i lako razumljivo tužitelju, kao običnom potrošaču, čime je, po mišljenju ovog suda, tužitelj ostavljen u neznanju glede promjene kamate i tečaja. 

 

42. Slijedom svega naprijed navedenog i obrazloženog, a imajući u vidu i iskaz tužitelja ovaj sud nalazi da se sa tužiteljem glede same visine i promjenjivosti kamatne stope i tečaja nije pojedinačno pregovaralo, niti su u Ugovoru o kreditu bili utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti i sporne odredbe formulirao tuženik, kao trgovac, dok je istodobno tužitelj, kao potrošač, bio ostavljen u neznanju koliko sve promjene koje su bile ugovorene mogu iznositi i koliko ona može biti značajna za njegovu otplatu, pri čemu je još posebice za istaći da potrošači – korisnici kredita, kao ovdje tužitelj, nisu mogli procijeniti niti potencionalno znatne gospodarske posljedice koje bi bile od utjecaja za njihove financijske obveze, pa stoga sud tužbu i tužbeni zahtjev ocjenjuje u cijelosti osnovanima, zbog čega je temeljem odredbe članka 323. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. istog Zakona, te članka 502. c Zakona o parničnom postupku i članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača,valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

43. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ. 

 

44. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

 

45. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom. 

 

46. Na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  održanoj 31. siječnja 2022. između ostalog zauzeto je i pravno shvaćanje: "a koja ništetnost je ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

 

47. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku. 

 

48. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

 

49. Odluku o parničnom trošku sud je donio temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl.155. Zakona o parničnom postupku, te je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 149,25 eura, trošak zastupanja po punomoćniku na 2 ročišta u iznosu od po 149,25 eura, te sastav 3 obrazložena podneska u iznosu od 149,25 eura, te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 74,63 eura, što ukupno iznosi 970,13 eura, na koji iznos, kada se obračuna i trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu koju je tužitelj platio u iznosu od 53,09 eura, to se dobije ukupno nastali parnični trošak od 1.421,39 eura/10.709,46 kn, koji iznos je tužitelju i dosuđen.

 

50. Visinu navedenih troškova sud je odredio sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi, vrijednosti predmeta spora i Zakonu o sudskim pristojbama.

 

               Osijek, 25. rujna 2023.

 

 

                                                                                                                                       Sudac

                                                                                                               Dorica Krnic – Miloš, v.r.

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

 

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje u tri istovjetna pisana primjerka, putem ovog suda, nadležnom Županijskom sudu. Stranci koja nije uredno obaviještena o datumu presude rok za izjavljivanje žalbe teče od dana primitka presude. 

 

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika