Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž R-94/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Gašparuš-Horvat, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 237D, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-174/2025-93 od 24. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja IŠ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-174/2025-93 od 24. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod stavcima I. i II. izreke.

I. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim zahtjeva isplatu iznosa od 3.800,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (st. I. izreke), naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 169,98 EUR (st. II. izreke), te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 132,72 EUR (st. III. izreke).

2. Protiv navedene presude, u dijelu pod st. I. i II. izreke, žalbu je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 299. ZPP, na koje ukazuje tužitelj u žalbi, jer je tuženik već u odgovoru na tužbu istakao činjenicu da je predmetna šteta nastala uporabom radnog vozila, dakle, u stadiju postupka u kojem se mogu iznositi sve činjenice i dokazi, da bi na ročištu održanom 24. veljače 2022. istako i materijalnopravni prigovor da se radi o šteti koja nije pokrivena policom osiguranja od automobilske odgovornosti jer se radi o vozilu koje je bilo u funkciji radnog stroja, a prema čl. 288.a st. 6. ZPP materijalnopravni prigovori mogu se isticati tijekom cijelog prvostupanjskog postupka, ali se ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, što tuženik i nije iznosio. Prvostupanjski je sud činjenicu da je predmetno vozilo u trenutku nezgode bilo u funkciji radnog stroja utvrdio na temelju iskaza svjedoka ĆŠ, čiji je saslušanje predložio tuženik na pripremnom ročištu, iskazu tužitelja, koje je predloženo u tužbi, te zapisnika o inspekcijskom nadzoru, koji je priložen uz tužbu. Dakle, tu odlučnu činjenicu prvostupanjski je sud utvrdio na temelju činjenica i dokaza koje su izneseni i predloženi u skladu s čl. 299. ZPP.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio 16. studenog 2016. na radu, kao radnik društva Viadukt d.d. u stečaju. Do nezgode je došlo na gradilištu u Trogiru, na način da je prilikom premještanja betonsko- armiranog elementa dizalicom, a kojeg je tužitelj pridržavao, došlo do zanašanja istog, pri čemu je ruka tužitelja pritisnuta, što je uzrokovalo teške tjelesne ozljede. Teretno vozilo autodizalica bilo je osigurano kod tuženika policom broj [broj police] (osiguranje od autoodgovornosti), dok je poslodavac bio osiguran od odgovornosti policom broj [broj police].

7. Prvostupanjski je sud utvrdio da je do nezgode došlo uporabom teretnog vozila koje je u trenutku nezgode u kojoj je ozlijeđen tužitelj bilo u funkciji radnog stroja, a koje činjenično utvrđenje tužitelj žalbom ne osporava.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da prema čl. 4. st. 4. Uvjeta za osiguranje od izvanugovorne (javne odgovornosti), tuženik ne odgovora za nastalu štetu tužitelju, jer je tim člankom propisano da se osiguranje ne odnosi na odgovornost za štete iz posjedovanja ili korištenja plovila, letjelica, motornih i drugih vozila na motorni pogon (samohodnih radnih strojeva, radnih vozila i ostalih strojeva), a da odgovornost za štete koju pričine ta vozila dok obavljaju radnu funkciju pokrivena je ugovorom o osiguranju samo ako je to posebno ugovoreno.

9. S obzirom na materijalnopravni prigovor tuženika da njegova odgovornost za štetu ne postoji niti po polici od autoodgovornosti jer je šteta nastala uporabom osiguranog vozila, koje je u trenutku nezgode bilo u funkciji radnog stroja, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da kako je vozilo kojim je uzrokovana šteta u trenutku nezgode bilo u funkciji radnog stroja, ne postoji odgovornost tuženika za nastalu štetu niti po toj polici osiguranja.

10. U odnosu na pojam „uporabe vozila“ u presudi Suda Europske unije broj C- 514/16, iznijeto je pravno shvaćanje da pojam „uporaba vozila“ iz čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća broj 72/166/EEZ od 24. travnja 1972., u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornost ne obuhvaća situaciju u kojoj je osigurano vozilo sudjelovalo u nezgodi ako njegova glavna funkcija u trenutku nastanka te nezgode nije bila funkcija prijevoznog sredstva, već radnog stroja, a koja je odredba identična čl. 3. nove Direktiva 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornost od 16. rujna 2009., koja je izmijenjena Direktivom (EU) 2021/2118 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2021., na način da je umetnuta točka „1.a“, kojom je dana definicija „upotrebe vozila“, koja predstavlja svaku upotrebu vozila koja je u skladu s funkcijom vozila kao prijevoznog sredstva u trenutku nezgode, neovisno o značajkama vozila i neovisno o terenu na kojem se motorno vozilo upotrebljava te o tomu je li ono u stanju mirovanja ili u pokretu.”

11. U skladu s navedenim tumačenjem i definicijom pojma „upotrebe vozila“ iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 - dalje: ZOOP), dolazi se do zaključka da osiguratelja po polici od automobilske odgovornosti odgovara za štetu koja je nastala upotrebom vozila trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Naime, pod pojmom „upotrebe vozila“ podrazumijeva se upotreba vozila koja je u skladu s funkcijom vozila kao prijevoznog sredstva u trenutku nezgode, odnosno da osiguratelj po takvoj polici od automobilske odgovornosti ne odgovara za štetu trećim osobama ako glavna funkcija osiguranog vozilo koje je sudjelovalo u nezgodi u trenutku nastanka te nezgode nije bila funkcija prijevoznog sredstva, već radnog stroja, kao što je ovdje slučaj.

12. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je do nezgode došlo uporabom teretnog vozila koje je u trenutku nezgode u kojoj je ozlijeđen tužitelj bilo u funkciji radnog stroja, pravilno je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo iz čl. 22. st. 1. ZOOP, kada je utvrdio da tuženik ne odgovora za štetu tužitelju niti po polici osiguranja od autoodgovornosti. Ovdje treba reći da je tuženik tijekom postupka osporavao da bi postojala polica osiguranja od autoodgovornosti na koju se poziva tužitelj, a tužitelj nije priložio takvu policu, pa stoga tužitelj nije dokazao postojanje te vrste osiguranja kod tuženika pa i iz tog razloga ne postoji odgovornosti tuženika za naknadu predmetne štete.

13. Stoga je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod st. I. izreke.

14. Kako je tuženik u cijelosti uspio u sporu, to je i odluka o parničnom trošku pravilna i zakonita (čl. 154. st. 1. ZPP), tako da je trebalo temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi st. II. izreke pobijane presude.

15. Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 16. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos