REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Povrv-35/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli – Pola, po sucu Danieli Subotić Biondić, na temelju prijedloga više sudske savjetnice-specijalistice Tine Aflić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zapošljavanje, Zagreb, Savska cesta 64, OIB: 91547293790, protiv tuženika ECB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za taksi prijevoz " [obrt]", zastupanog po punomoćnici Mirni Bokun Vlašić, odvjetnici u [adresa], nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 16. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i tuženika osobno uz punomoćnicu, 16. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Sonje Obrovac Skira, Pula, poslovni broj Ovrv-2585/2023 od 19. lipnja 2023. te se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se ovršeniku ECB, naziv obrta / OPG-a / slobodnog zanimanja: Obrt za taksi prijevoz " [obrt]", OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da ovrhovoditelju HRVATSKI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE, OIB: 91547293790, Savska cesta 64, 10000 Zagreb, na temelju vjerodostojne isprave i to: izvadak iz poslovnih knjiga, IZVOD OTVORENIH STAVAKA NA DAN 11.04.2023., namiri tražbinu u iznosu od 1.539,55 EUR / 11.599,74 HRK uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 12.04.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, s prethodno obračunatom kamatom u iznosu od 301,96 EUR / 2.275,12 HRK obračunatom do 11.04.2023., na račun ovrhovoditelja IBAN [broj bankovnog računa], model HR00, s pozivom na broj 379404-41909-56872020, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu od 25,00 EUR / 188,36 HRK uvećanim za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na račun IBAN [broj bankovnog računa], model HR33, pozivom na broj 329534-6890134-379404, u roku od osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi."

II. Nalaže se tužitelju da isplati tuženiku parnični trošak u iznosu 1.303,09 EUR u roku od 15 dana.

III. Ukida se odluka o trošku sadržana u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Sonje Obrovac Skira, Pula, poslovni broj: Ovrv-2585/2023 od 19. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. travnja 2023. podnio protiv tuženika prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, radi naplate 1,539,55 EUR sa zateznim kamatama. Javni bilježnik donio je rješenje o ovrsi, na koje je rješenje tuženik izjavio prigovor te je sud po prigovoru tuženika donio rješenje sukladno članku 58. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, u nastavku: OZ).

2. Tuženik je u prigovoru naveo da iz prijedloga za ovrhu proizlazi da tužitelj smatra kako tuženik nije ispunio uvjete za dodjelu Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom za ožujak, travanj i svibanj 2020. jer je naknadno utvrđeno da je tuženik osnovan 6. prosinca 2019. te da nije utvrđen pad prihoda veći od 20% u ožujku 2020. u odnosu na veljaču iste godine. Na kraju opisa tražbine iz vjerodostojne isprave stoji kako tužitelj potražuje nepripadno isplaćene potpore i doprinose MIO II u iznosu od 1.539,55 EUR te kamate na dan 11. travanj 2023. u iznosu od 666,13 EUR, što čini dug od 1.841,51 EUR. Tuženik osporava osnovanost i visinu zahtjeva te tijek kamata i troškove. Tuženik navodi da je djelatnost mogao obavljati od početka ožujka 2020. kada je ishodovao potrebna odobrenja, a 11. ožujka 2020. donesena je Odluka o proglašenju epidemije bolesti COVID-19 te ubrzo i mjere Stožera civilne zaštite o ograničenju zadržavanja na javnim mjestima i obustavi javnog prijevoza, čime je onemogućen u obavljanju djelatnosti uzrokovane virusom. Polazeći od cilja mjere očuvanja radnih mjesta kojima je zbog virusa narušena gospodarska djelatnost, tuženik smatra da je u njegovom slučaju i više nego očito da je cilj isplate mjere ostvaren i da je tužitelj prilikom određivanja kriterija omogućio korištenje mjere poslodavcima koji su registrirali djelatnost i izvršili prijavu osiguranika do 29. veljače 2020., u kojem slučaju nisu nikako mogli imati promet u veljači kao usporedni mjesec za pad prihoda. U prilog tome govori i činjenica da je kasnije kao kriterij pada prihoda uspoređivan prvi cjeloviti kalendarski mjesec poslovanja. Tuženik je obrt otvorio 6. prosinca 2019., registrirao vozilo 17. siječnja 2020. te 22. siječnja 2020. sklopio ugovor o obavljanju poslova upravitelja prijevoza, 29. siječnja 2020. godine podnio Istarskoj županiji zahtjev za izdavanje licencije te konačno 19. veljače 2020. dobio rješenje o licenciji. Dakle, do 19. veljače 2020. tuženik nije ispunjavao uvjete za obavljanje djelatnosti. U osnivanje obrta i sve troškove tuženik je uložio oko 150.000,00 kn, od čega polovicu iz sredstava za samozapošljavanje, a ostalo je podmirio svojim sredstvima i posuđenim sredstvima od članova obitelji te ističe da su potporom su obuhvaćeni i korisnici sredstava samozapošljavanja te da je s djelatnošću taxi prijevoza u turističkom području bio pogođen Corona-19 virusom, o čemu govore podaci o 2% ostvarenih putnika u zračnom prijevozu u odnosu na prethodnu godinu, otkazanim javnim okupljanjima, praznim restoranima, zatvorenim hotelima itd. Tuženik ističe da je ukazao tužitelju da smatra da je postupio nepravovremeno jer je službena osoba bila dužna odbiti njegov zahtjev ako je smatrala da nisu ispunjeni uvjeti i ne izvršiti isplatu, a ne nakon što su isplaćene tri potpore po tri zahtjeva, nakon više mjeseci tražiti povrat s kamatama. Pritom tuženik ukazuje na presudu Europskog suda za ljudska prava Gashi protiv Hrvatske od 13. prosinca 2007. u kojoj je izražen stav da rizik svake greške što je napravi državno tijelo treba snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnog građanina te na presudu Vijatović protiv Hrvatske od 21. rujna 2017.

3. Tužitelj je na pripremnom ročištu 13. veljače 2025. naveo da je Potpora za očuvanje radnih mjesta COVID 19 od ožujka do svibnja 2020. bila javno oglašena na službenim stranicama HZZ-a te da ne predstavlja pravo, nego mogućnost korištenja, s čime je tuženik bio upoznat. Dalje navodi da tuženik nije udovoljio kriterijima za ostvarivanje potpore zato što nije imao pad prihoda u ožujku 2020. veći od 20% u odnosu na veljaču 2020.

4. Tuženik se na navedeno očitovao podneskom od 25. lipnja 2025. u kojem je naveo da tužitelj očito temelji tužbu samo na jednom kriteriju te ukazao da je tablica o usporedbi prihoda bila obvezni dio online zahtjeva bez koje se zahtjev nije ni mogao podnijeti, a tuženik, budući da nije imao pad prihoda, ne bi niti podnio zahtjev da je pad prihoda bio jedini kriterij. Navodi da je u svom zahtjevu objasnio razloge apliciranja kroz druge kriterije, kao i poduzete aktivnosti te mu nije jasno što je morao dokazivati u svom zahtjevu, kada je opće poznato da su otkazana sva javna događanja u to vrijeme, letovi, turističke rezervacije, zatvoreni ugostiteljski objekti, ukinut međumjesni prijevoz, a na kraju i uvedena mjera zabrane napuštanja prebivališta, a što je sve tuženik u zahtjevu i naveo. Navodi da je tužitelj donio negativnu ocjenu bez utvrđivanja činjenica i omogućavanja da se tuženik o njima izjasni te bez da je ispitao je li tuženik bio onemogućen u obavljanju djelatnosti, pri čemu je kao jedini kriterij koristio tablicu pada prihoda koju je uveo kao obvezni obrazac zahtjevu. Nadalje tuženik ističe da pod točkom 6.2 Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenim Koronovirusom (COVID 19), navedeni su opravdani razlozi, između kojih i pad prihoda kao jedan od razloga, a ispod toga je navedeno da je potrebno ispuniti i dokazati jedan od razloga te da ne treba dostavljati dokaze za više razloga. Isto tako, navedeno je da poslodavci koji posluju kraće od 12 mjeseci, u tablici navode prethodni mjesec prije podnošenja zahtjeva odnosno veljaču 2020. za razliku od drugih poslodavaca koji su uspoređivali mjesece iz prethodne godine. Navodi da tužitelj nije objasnio kako je moguće da je potpora namijenjena poslodavcima registriranim do 29. veljače 2020., a da su ti isti poslodavci trebali prikazati da su u odnosu na veljaču imali pad prihoda kada nisu bili niti registrirani. Svaki takav poslodavac u tablici je mogao upisati samo nulu kod iskazivanja prihoda u veljači 2020., a tužitelj je zbog toga prilikom ocjene zahtjeva zaključio da tuženik ne trpi posljedice niti štetu uzrokovanu koronavirusom. Tužitelj nadalje ukazuje na to da je Državna revizija dala uvjetno mišljenje HZZ-ovom programu potpora za očuvanje radnih mjesta i upozorila na lošu praksu u provedbi tih mjera, u čijem se izvješću, između ostalog, navodi da su potpore za očuvanje radnih mjesta poslodavcima u djelatnostima pogođenim koranovirusom isplaćivane i prije provjere ispunjava li poslodavac kriterije za dodjelu potpora, ukazali su i na prečeste izmjene mjera, zbog čega ih je teško bilo pratiti pa je samo u prvih sedam mjeseci 2020. Upravno vijeće HZZ-a održalo 14 sjednica, a na gotovo svakoj od tih sjednica mijenjani su kriteriji i uvjeti korištenja potpora, mijenjane su, privremeno obustavljane pa reaktivirane, dopunjavane ili donošene nove mjere. Revizija se osvrnula i na odluke vezane uz uvjete korištenja potpora pa je primijetila kako „pojedini elementi odluka u vezi s uvjetima za korištenje potpora u okviru pojedinih mjera ili podmjera nisu bili dovoljno jasni, pa je Zavod od potencijalnih korisnika potpora primio velik broj upita – telefonom je primljeno 192 936 upita, a putem mrežnih stranica Zavoda 46 655 upita. Državni ured za reviziju mišljenja je da je uvjete za korištenje potpora trebalo jasnije odrediti, kako bi potencijalni korisnici potpora mogli ujednačeno postupati te kako ne bi imali potrebu za traženjem dodatnih pojašnjenja, čime bi se i opseg poslova Zavoda u vezi s odgovaranjem na njihove upite smanjio. Tuženik ukazuje da su 25. ožujka, 6. travnja, 9. travnja i 6. svibnja 2020. mijenjani uvjeti te da je iz obrazloženja tih izmjena kriterija razvidno da su navedene stavke prilikom kreiranja mjere „omaškom ispuštene“ te da su naknadno dodane. Uvidom u Komunikaciju Europske Komisije pod nazivom „Privremeni okvir za mjere državne potpore u svrhu podrške gospodarstvu u aktualnoj pandemiji COVID-a 19” vidljivo je da je potpora namijenjena, između ostalih, novoosnovanim poslovnim subjektima kao i da je cilj potpore izbjeći otpuštanja tijekom pandemije COVID-a 19 i osigurati nastavak poslovne aktivnosti samozaposlenih osoba. Istaknuto je da se potporom mora nadoknaditi šteta izravno uzrokovana pandemijom COVID-a 19, kao što je šteta izravno uzrokovana mjerama karantene koje korisniku onemogućuju obavljanje gospodarske djelatnosti. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da je kao samozaposlena osoba i novonastali subjekt trpio štetu izravno uzrokovanu pandemijom koja mu je onemogućila obavljanje djelatnosti.

5. U postupku su pročitane isprave - izvod otvorenih stavaka (list 9), obrazac zahtjeva za potporu (list 10-14), obavijest o negativnoj ocjeni zahtjeva (list 15), izvadak iz obrtnog registra (list 16), opomene pred pokretanje ovršnog postupka i zahtjeve za povrat nepripadno uplaćenih sredstava (list 41-70), uvjete za dodjeljivanje potpore (list 98-104), tablica usporedbe prihoda (list 105), izjava korisnika potpore o točnosti podataka i razloga za korištenje potpore (list 106), pregled isplata (list 107-109), Izmjene i dopune uvjeta i načina korištenja sredstava za provođenje mjera aktivne politike zapošljavanja u 2020. godini od 20.03.2020. (list 116-120), Izmjene i dopune uvjeta i načina korištenja sredstava za provođenje mjera aktivne politike zapošljavanja u 2020. godini od 06.04.2020. (list 121-123), Izmjene i dopune uvjeta i načina korištenja sredstava za provođenje mjera aktivne politike zapošljavanja u 2020. godini od 06.5.2020. (list 124-126) te su pročitani iskaz svjedokinje EC (list 129- 130) i iskaz tuženika (list 130-131).

6. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos danih potpora i doprinosa MIO II, sa zateznim kamatama. Nije sporno da je tužitelj isplatio tuženiku Potpore za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima pogođenima koronavirusom za ožujak, travanj i svibanj 2020. Sporno je je li tuženik ispunjavao uvjete za isplatu navedenih potpora te shodno tome, je li dužan vratiti primljene iznose.

8. Uvidom u gore navedenu dokumentaciju utvrđeno je da je tužitelj zaprimio tuženikov zahtjev za dodjeljivanje potpore 21. travnja 2020., da je izvršio uplate potpora tuženiku za ožujak, travanj i svibanj 2020. te da je 30. lipnja 2020. poslao tuženiku obavijest o negativnoj ocjeni zahtjeva i zatražio povrat uplaćenih potpora.

9. Svjedokinja EC navela je da je zaposlena kod tužitelja kao savjetnica koja je radila na rješavanju zahtjeva za dodjeljivanje potpora, da su u vrijeme dodjeljivanja predmetnih potpora zaprimili ogroman broj zahtjeva te da jednostavno nije bilo nikako moguće sve ih riješiti u mjesec dana, a radili su i prekovremeno, stoga se isplaćivalo unaprijed, a naknado su se utvrđivali uvjeti. Predmete su rješavali po redoslijedu zaprimanja zahtjeva, a kod predmeta koji se nisu stigli riješiti, koji su išli u automatsku isplatu, sustav je automatski provjeravao tri uvjeta: tablicu djelatnika, razlog donošenja zahtjeva i izjavu podnositelja pod kaznenom i materijalnom odgovornošću. Pojašnjava da je sustav provjeravao jesu li ti podaci uneseni, a ne i sadržaj navedenoga, a o tome se kasnije odlučivalo kada je predmet došao na red u rješavanje. Dalje je navela da pad prihoda nije jedini kriterij za dodjelu potpora te da su podnositelji zahtjeva imali opciju izbora je li osnova zahtjeva po odluci Stožera kojim se zabranjuje njihova djelatnost, ili je osnova zahtjeva pad prihoda ili druga nemogućnost poslovanja, što je navedeno u provedbenim uputama. Zatim je navela da prema dostavljenoj dokumentaciji tuženik nije ispunjavao uvjet pada prihoda jer nije dokazao pad prihoda od najmanje 20%, da je zatim dostavio dodatnu dokumentaciju te koliko se sjeća iz te dokumentacije nije udovoljavao uvjetima. Zatim je navela kako su dokumentaciju vezanu za svaki predmet printali, i u svakom online zahtjevu je sačinjen spis koji sadrži dokumentaciju koja je stigla, kao i odluke o tom zahtjevu. Dalje je navela da su se tokom ožujka, travnja i svibnja 2020. uvjeti mijenjali na mjesečnoj bazi, kako se mijenjala situacija s covidom, te da su se i kasnije uvjeti mijenjali, na tromjesečnoj bazi.

10. Tuženik je u iskazu naveo da je postupak registracije obrta pokrenuo 16. prosinca 2019., a sve dozvole potrebne za početak rada dobio je u veljači i ožujku 2020. te da je nedugo nakon toga podnio zahtjev za dodjelu potpora. Nakon što je obavješten da treba vratiti isplaćene potpore, otišao je osobno u HZZ, gdje je pričao sa gospođom EC i s još jednom gospođom, rečeno mu je da im se obrati putem e-maila te da pošalje prigovor, što je i učinio, i na niti jedan prigovor nije dobio odgovor. Zahtjev za povratom novaca zaprimio je u rujnu ili listopadu 2020. i nakon toga su ga i telefonski kontaktirali, govorili da mora vratiti primljene iznose te mu prijetili odvjetnicima i sudom. Dalje je naveo da u ožujku i travnju nije bilo moguće obavljati posao jer je sve bilo blokirano i sav promet je bio otkazan. Smatra da je ispunio kriterije za dodjelu potpore te da pad prihoda ne može biti jedini kriterij. Navodi da je pratio uvjete za dodjelu potpore i da su se mijenjali 15 puta u tih par mjeseci, da se nisu mogli popratiti te da je sve bilo potpuno neizvjesno. U ta tri mjeseca uspio je ostvariti jako mali prihod. Smatra da su potpore očito bile najpotrebnije u sektoru prometa, što je vidljivo iz objavljene statistike da je na taj sektor dano 8% ukupnih potpora. Stožer je tada odredio zabranu putovanja u drugu županiju, tako da je njemu kao vlasniku taxi obrta svakako bilo onemogućeno poslovanje. Kada je telefonski kontaktirao HZZ prije podnošenja zahtjeva, rekli su mu da ispunjava uvjete. Nakon prestanka mjera nastavio se baviti istim poslom, od kojeg normalno ostvaruje prihode. Tuženik je zaključno naveo da su bili otkazivani avionski letovi, putovanja brodom, autobusom, noćenja, nisu se popunjavali hoteli, što logično sve utječe na predmet njegovog poslovanja. Na izričit upit pun. tužitelja je li imao otkazivanja ugovora u svom poslovanju, odgovara da nije imao otkazivanja ugovora, jer nije mogao niti imati nikakve ugovore, ali smatra da iz svega što je naveo proizlazi da je sve vezano za njegovo poslovanje bilo otkazano te da i dan danas nema nikakve ugovore pa normalno radi i posluje, taxi prijevoz se odvija tako da netko naruči taxi, najčešće preko aplikacije i on obavlja vožnju.

11. Sud je iskaze ocijenio istinitima i vjerodostojnima, jer su u bitnom iskazivali suglasno i u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a međusobne iskaze nisu osporili. Na temelju njihovih suglasnih iskaza utvrđeno je da je tužitelj, nakon što je tuženiku isplatio potpore za ožujak, travanj i svibanj 2020., naknadno odlučio da tuženik nije ispunjavao uvjete za dodjelu tih potpora, a pritom je tužitelj kao jedini kriterij cijenio je li postojao prihoda preko 20%, što kod tuženika nije bio slučaj.

12. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, u nastavku: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13. Ovaj sud je stava da u konkretnom slučaju nema uvjeta za vraćanje primljenih potpora, jer tuženik te potpore nije primio bez pravne osnove, niti je osnova kasnije otpala, nego je potpore primio na temelju valjano podnesenog zahtjeva, sukladno tada važećim uvjetima i kriterijima za dodjeljivanje potpora.

14. Tuženik je odobrenje za rad ishodio neposredno prije početka pandemije pa je logično da u trenutku podnošenja zahtjeva nije mogao dokazivati pad prihoda u odnosu na prethodno razdoblje poslovanja, kada prethodnog razdoblja poslovanja nije niti bilo. Ovdje treba ukazati da je pad prihoda samo jedan od kriterija, da su postojali i drugi kriteriji za dodjeljivanje potpora te da je dovoljno da korisnik potpore ispunjava jedan od tih kriterija. Naime, u okviru mjera Vlade Republike Hrvatske za očuvanje radnih mjesta bila je predviđena mogućnost dodjele potpora i za subjekte koji su tek započeli poslovanje, s time da je trebao biti ispunjen uvjet da je zbog epidemioloških mjera zaista otežano poslovanje. U konkretnom slučaju, tuženik je prilikom podnošenja zahtjeva jasno naveo u obrascu (list 12 spisa) da je zbog odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske (u nastavku: Stožer) došlo do otkaza rezervacija u hotelima, apartmanima i kućama za odmor te otkaza svih letova u Zračnoj luci Pula, da su otkazana sva sportska i druga javna okupljanja te da su zatvoreni restorani i drugi ugostiteljski objekti. Nadalje je naveo kako je registrirao obrt za taxi prijevoz i pribavio sve potrebne dozvole te očekivao početak rada u predsezoni, što se zbog mjera Stožera nije dogodilo. Zatim je naveo da je poduzeo određene aktivnosti da ostvari poslovanje te obavio oglas za taxi usluge unutar Hrvatske, no bezuspješno, jer je bila donesena odluka o zabrani napuštanja prebivališta. Daljnje poduzete aktivnosti bile su čekanje na taxi stajalištu na eventualne korisnike usluga, također bezuspješno, sve zbog spomenutih mjera Stožera.

15. U objavljenim kriterijima za ostvarivanje prava na potpore, pod opravdanim razlozima (list 101 spisa) navedeni su: pad prometa, otkazivanje rezervacija, evenata, kongresa, seminara i sl., otkazivanje ugovornih poslova i narudžbi, itd. Zatim je istaknuto da je za dodjelu potpore potrebno ispuniti i dokazati jedan od navedenih razloga i da ne treba dostavljati dokaze za više razloga. Prije svega valja ukazati na to da opravdani razlozi za dodjeljivanje potpore nisu taksativno nabrojani, već primjerično. Nadalje, općepoznata je činjenica da je Stožer za vrijeme trajanja pandemije, i to u ožujku, travnju i svibnju 2020. donosio odluke o zabrani javnih okupljanja, zabrani napuštanja mjesta prebivališta i ostale odluke koje su značajno ograničavale kretanja osoba i koje su neminovno dovele do toga da se jednostavno ne odvija skoro nikakav promet, a posebno u takvim uvjetima ne postoji potreba za taxi prijevozom. Tu činjenicu, kao općepoznatu, tuženik nije trebao dokazivati, već je dovoljno da je naveo kojom se djelatnošću bavi i koje je radnje poduzeo da očuva poslovanje, a što je sve u zahtjevu i naveo.

16. S obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju svakako su bili ostvareni opravdani razlozi za dodjelu potpora. Nije u pravu tužitelj kada tvrdi da tuženik nije udovoljio kriterijima za ostvarivanje potpore zato što nije imao pad prihoda u ožujku 2020. veći od 20% u odnosu na veljaču 2020., jer niti je pad prihoda bio jedini kriterij, niti je tuženik mogao ostvariti pad prihoda, kada su mjere Stožera stupile na snagu upravo u vrijeme kada je tuženik konačno pribavio sve potrebne dozvole za rad. Dakle, tuženik je tek trebao započeti s obavljanjem djelatnosti, a u tome su ga spriječile upravo mjere Stožera. Primjerično nabrojane opravdane razloge za dodjelu potpora tužitelj tumači suviše restriktivno, a što je potpuno neopravdano, posebno kad se uzme u obzir i činjenica da su uvjeti i kriteriji doista prečesto mijenjani i dopunjavani te u konačnici bili u brojnim slučajevima očito nedorečeni i konfuzni. To ne može ići na štetu primatelja potpore, tim više što je u konkretnom slučaju doista evidentno da se djelatnost tuženika – taxi prijevoz – nije mogla obavljati u uvjetima u kojima su na snazi mjere ograničenja kretanja ljudi, kada su otkazana sva javna događanja, letovi i ostali javni prijevoz, otkazane turističke rezervacije, zatvoreni ugostiteljski objekti itd.

17. Stoga je stav ovog suda da tuženik nije potpore stekao bez osnove. Tuženiku su potpore isplaćene, a činjenica da je tužitelj tek naknadno, nakon isplata, donosio odluke o osnovanosti zahtjeva za već isplaćene potpore, ne može ići na štetu primatelja potpore, pogotovo u slučaju kada je ispunjavao uvjete za dodjelu potpora i legitimno očekivao da će mu potpore biti odobrene i da se nakon njihove isplate neće potraživati natrag. Zaprimanje velikog broja zahtjeva i činjenica da se oni nisu stizali obraditi u rokovima u kojima je to bilo svrhovito, ne opravdava tužiteljevo postupanje na način da se najprije izvrše isplate pa tek naknadno donose odluke o osnovanosti zahtjeva. Tužitelj bi imao pravo potraživati isplaćene iznose kao stečene bez osnove jedino u slučaju da se naknadno utvrdilo da su podaci u obrascu podnositelja zahtjeva bili netočni ili neistiniti, što ovdje nije slučaj. Tuženik nije postupao nepošteno, niti je skrivio eventualne nepravilnosti u dodjeli potpora te se teret eventualne pogreške u radu HZZ-a ne može prebaciti na primatelja potpore.

18. Zaključak je ovog suda da je tuženik sredstva primio zakonito, na temelju valjane osnove, u dobroj vjeri, te ih koristio za očuvanje poslovanja u razdoblju kada mu je obavljanje registrirane djelatnosti bilo objektivno otežano. Stoga nisu ostvarene pretpostavke za traženje povrata sredstava zbog stjecanja bez osnove te je odlučeno kao u točki I. izreke.

19. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja provođenjem financijskog vještačenja u vezi prometa taxi službi u spornom razdoblju i podataka o drugim pravnim osobama s istom situacijom, ocjenjujući ih nepotrebnima, s obzirom na gore navedena utvrđenja u provedenom postupku.

20. Odluka o trošku iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 164. ZPP-a, a visina troška odmjerena je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023, u nastavku: Tarifa). S obzirom na vrijednost predmeta spora (1.539,55 EUR), tuženiku je priznat trošak u visini 100 bodova za sastav prigovora na javnobilježničko rješenje o ovrsi (Tbr. 8/1), 100 bodova za zastupanje na ročištu 13. veljače 2025. (Tbr. 9/1), 100 bodova za sastav podneska od 25. lipnja 2025. (Tbr. 8/1), 100 bodova za zastupanje na ročištu 27. lipnja 2025. (Tbr. 9/1), 100 bodova za zastupanje na ročištu 16. rujna 2025. (Tbr. 9/1), čini ukupno 500 bodova, a što množeno s vrijednošću boda 2,00 EUR (Tbr. 54.) i uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 46.) iznosi 1.250,00 EUR. Nadalje, priznat je trošak plaćene sudske pristojbe na prigovor u iznosu 53,09 EUR pa ukupan trošak tuženika iznosi 1.303,09 EUR.

21. S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu te s obzirom da odluka o trošku nije dio platnog naloga, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki III. izreke.

U Puli 16. listopada 2025.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dna:

- tužitelju

- tuženiku po pun.

nacrt presude izradila:

viša sudska savjetnica-

specijalistica

Tina Aflić