Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-447/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke sudske savjetnice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja ČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darku Kožić, odvjetniku iz Ivanca, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Knežević, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 23. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju ČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.524,16 EUR (slovima: tri tisuće petsto dvadeset četiri eura i šesnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na: iznos 91,16 EUR od 1. rujan 2012.

iznos 94,91 EUR od 1. listopad 2012.

iznos 98,11 EUR od 1. studeni 2012.

iznos 95,49 EUR od 1. prosinac 2012.

iznos 98,52 EUR od 1. siječanj 2013.

iznos 90,52 EUR od 1. veljača 2013.

iznos 92,34 EUR od 1. ožujak 2013.

iznos 97,49 EUR od 1. travanj 2013.

iznos 88,56 EUR od 1. svibanj 2013.

iznos 88,64 EUR od 1. lipanj 2013.

iznos 86,31 EUR od 1. srpanj 2013.

iznos 88,40 EUR od 1. kolovoz 2013.

iznos 90,33 EUR od 1. rujan 2013.

iznos 94,01 EUR od 1. listopad 2013.

iznos 94,02 EUR od 1. studeni 2013.

iznos 97,76 EUR od 1. prosinac 2013.

iznos 76,27 EUR od 1. siječanj 2014.

iznos 93,15 EUR od 1. veljača 2014.

iznos 95,87 EUR od 1. ožujak 2014.

iznos 94,54 EUR od 1. travanj 2014.

iznos 90,94 EUR od 1. svibanj 2014.

iznos 91,49 EUR od 1. lipanj 2014.

iznos 93,93 EUR od 1. srpanj 2014.

iznos 95,67 EUR od 1. kolovoz 2014.

iznos 96,42 EUR od 1. rujan 2014.

iznos 97,34 EUR od 1. listopad 2014.

iznos 100,03 EUR od 1. studeni 2014.

iznos 100,70 EUR od 1. prosinac 2014.

iznos 101,32 EUR od 1. siječanj 2015.

iznos 101,24 EUR od 1. veljača 2015.

iznos 101,24 EUR od 1. ožujak 2015.

iznos 101,24 EUR od 1. travanj 2015.

iznos 101,24 EUR od 1. svibanj 2015.

iznos 101,24 EUR od 1. lipanj 2015.

iznos 101,24 EUR od 1. srpanj 2015.

iznos 101,24 EUR od 1. kolovoz 2015.

iznos 101,24 EUR od 1. rujan 2015.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a do zatraženog iznosa od 5.971,39 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju ČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR (slovima: dvije tisuće dvjesto pedeset eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 16. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika 13. lipnja 2023. u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207681946 od 20. listopada 2006., potvrđen po javnom bilježniku Nada Šagi Belcar iz Ivanca pod brojem OU-664/06-1. Člankom 1. ugovoren je iznos kredita od 47.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, dok je člankom 2. ugovorena redovna kamata od 4.5% godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke Banke d.d. a anuiteti se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 425,40 chf obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za chf na dan plaćanja. Za slučaj izmjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje iste plaćati. O izmjenama anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika. Predmetnim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a glavnica i kamata vezane su uz valutnu klauzulu CHF.

1.1. Navodi da su navedene ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope i veže se uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle gdje sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te su po svojoj naravi ništetne a kako se u ovoj tužbi niže navodi. Ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom članka 81. zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.2. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivno je odredbi članka 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom članka 270. ZOO-a propisano je kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja. Tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, je u ugovoru o kreditu broj: 3207681946 od 20. listopada 2006. ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to članka 81. i čl. 84. Pritom se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

1.3. Navodi da je tužitelj predmetni kredit uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak do izvršene konverzije kredita preplatio za iznos od 5.971,39 eur a prema nalazu stalnog sudskog vještaka Ivana Strbada. Stoga predlaže da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.971,39 eur koji je tuženik stekao bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Navodi da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.1. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare, navodeći da se na zahtjev tužitelja ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 126. ZZP-a u svezi odredbe članka 230. ZOO-a. Odredbom članka 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.06.2018. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13. lipnja 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 13. lipnja 2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

2.2. Tuženik navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 22. prosinca 2015. godine Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Pritom se poziva na odredbe članka 19.b, članka 19.c i članka 19.d Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, navodeći da je tuženik u cijelosti postupio sukladno navedenim odredbama te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-567/20, navodeći da je Sud EU meritorno odlučio i iznio stav da je Dodatak Ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13.

2.2. Zaključno navodi da iz zakonskog okvira određenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odlukama poslovni broj Gos 1/2019, Rev-1014/18 i Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU broj C-567/20 proizlazi da Dodatak Ugovora o kreditu proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je, da je Dodatkom Ugovora o kreditu stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i stvara ravnotežu između ugovornih stranaka, da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnova te da je tužitelj prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa pa se stoga ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora te da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

2.3. Radi svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao izračun razlike uplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 3207681946/7103357322 (list 7-19 spisa), dopis tuženika od 12. studenoga 2015. (list 157 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (list 158-165 spisa), izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti CHF od 14. studenoga 2015. (list 177-179 spisa), obavijest o izračunu efekta konverzije od 28. prosinca 2015. (list 298-300 spisa), Ugovor o nenamjenskom kreditu od 20. listopada 2006. (list 301-304 spisa), otplatni plan (list 305-308 spisa), prometi po kreditu (list 309-321 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 11. veljače 2025.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207681946 od 20. listopada 2006., potvrđen po javnom bilježniku Nada Šagi Belcar iz Ivanca pod brojem OU-664/06-1. Člankom 1. ugovoren je iznos kredita od 47.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, dok je člankom 2. ugovorena redovna kamata od 4.5% godišnje, promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke Banke d.d. a anuiteti se plaćaju u kunskoj protuvrijednosti. Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 425,40 chf obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za chf na dan plaćanja. Nije sporno niti da je 22. prosinca 2015. godine sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., a na koju se presudu tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

8. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).

9. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

10. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit uzeo u svrhu adaptacije kuće u kojoj sada živi. Došao je u Banku gdje mu je ponuđen kredit u Eur-ima i CHF međutim uzeo je kredit u CHF jer je bio puno povoljniji. Naveo je da je kredit u CHF bio povoljniji jer je bila manja kamatna stopa i manja rata. Tom prilikom službenica Banke mu je rekla da bi za kredit u Eur-ima morao otplatiti oko 3.000,00 Eura više. Prva rata iznosila je oko 1.900,00 kn a kasnije je porasla i do 2.900,00 kn. Ni u jednom trenutku nije mu bilo rečeno da će doći do porasta rate kredita, a da mu je bilo rečeno zasigurno ne bi uzeo kredit u CHF. U Zagrebačku banku je išao jer tamo prima plaću, od početka je njihov klijent i nikada nije imao s njima problema pa nije niti imao razloga da ne vjeruje zaposlenicima Banke. Vezano za konverziju kredita zvali su ga iz Banke.

11.1 Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije imao drugu opciju već ga je predmetni ugovor o kreditu čekao za potpisivanje, pri čemu nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

14. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

19. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

20. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

21. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

22. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Č protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

23. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

24. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko -knjigovodstveno vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrešić iz Čakovca koja je u nalazu od 2. svibnja 2025. izvršila izračun preplate koliko je tužitelj više platio tuženiku uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji i to u iznosu od 23.433,05 EUR.

24.1. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještakinje, dok je tužitelj u podnesku od 10. svibnja 2025. tražio dopunu nalaza na način da se tzv. negativne razlike ne prebijaju sa izračunom preplate koja je izračunata predmetnim nalazom, dok u podnesku od 2. lipnja 2025. dodatno traži da se sa preplatom tužitelja priznatom u konverziji najprije zatvori najstarije preplaćene iznose tužitelja i zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose.

24.2. U dopuni nalaza od 10. lipnja 2025. vještakinja je izračunala iznos koji je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do 30. rujna 2015. (do konverzije, uzimajući u obzir samo pozitivne razlike) više platio 6.004,54 EUR, da je prilikom provođenja konverzije tuženik priznao tužitelju preplatu u iznosu od 3.719,52 EUR te da je preplatom utvrđenom u konverziji zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 1.239,14 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 2.480,38 EUR pa preostala razlika više plaćenog iznosa 3.524,16 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate. Tužitelj na dopunu nalaza vještakinje nije imao primjedbe, već je u podnesku od 19. rujna 2025. postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 3.524,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

24.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila te su stranke na raspravi održanoj 23. rujna 2025. suglasno navele da ne predlažu usmeno saslušanje vještakinje, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Stoga je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 3.524,16 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

25. Kao što je navedeno, podneskom od 19. rujna 2025. tužitelj je postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 3.524,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama umjesto prvotno zatraženog iznosa od 5.971,39 EUR čime je djelomično povukao tužbeni zahtjev. Na raspravi održanoj 23. rujna 2025. tuženik je naveo da se protivi povlačenju dijela tužbe te predlaže da sud u tom dijelu tužbeni zahtjev odbije. Odredbom članka 193. stavak 1. ZPP, propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Obzirom da se tuženik nije usuglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to je o istom trebalo odlučiti te je isti sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 5.971,39 EUR

26. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu valutne klauzule, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

27. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu preplate s osnove ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 13. lipnja 20123., tako da u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

28. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. u svezi s člankom 155. ZPP, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife, trošak sastava podneska od 17. travnja 2024., podneska od 10. svibnja 2025., podneska od 02. lipnja 2025. i podneska od 19. rujna 2025. u iznosima od po 200,00 Eur sukladno Tbr. 8. toč. 1., trošak sastava podneska od 10. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno TBr. 8. točka 3. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 21. studenoga 2024., 11. veljače 2025. i 23. rujna 2025. u iznosima od po 200,00 Eur za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 550,00 EUR.

28.1. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer presudu može preuzeti sa e-oglasne ploče suda pa stoga takav trošak sud ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice.

28.2. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.250,00 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 5. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik jer bi odmjeravanje troška prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP- a narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (uzimajući u obzir stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.), i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke presude.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 16. listopada 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku Darku Kožić, odvjetniku iz Ivanca

2. Tuženik, po punomoćniku Kruni Knežević, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba