REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7552/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 9. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 16. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik CROATIA OSIGURANJE" d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, svotu od 16.704,77 eur uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranica Zavoda PU stradala u prometnoj nesreći dana 05.11.1993., da je nesreću skrivio BU upravljajući vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] osiguranim kod tuženika (polica osiguranja broj [broj police osiguranja]), da je za uzrokovanje predmetne nesreće BU pravomoćno oglašen krivim pred Općinskim sudom u Krapini u predmetu broj K-34/94, da je rješenjem tužitelja broj 14936 od 19.11.1994. priznato PU pravo na invalidsku mirovinu (uzrok invalidnosti predmetna ozljeda). Nadalje navodi da je tužitelj protiv tuženika vodio spor radi naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine u prvom razdoblju pred Općinskim sudom u Krapini broj P-789/96 koji je okončan povlačenjem tužbe budući da je tuženik podmirio dug, da je nakon toga za daljnja razdoblja zaključno do 31.12.2013. tuženik podmirivao štetu tužitelju na temelju odštetnih zahtjeva u potpunosti, da isplatom navedene invalidske mirovine tužitelj trpi daljnju štetu, da je temeljem naprijed navedenog rješenja tužitelj nastavio isplaćivati invalidsku mirovinu te je tako u razdoblju od 01.01.2022. do 30.11.2024. isplatio iznos od 16.704,77 eur, a koji iznos da predstavlja štetu tužitelja. Slijedom navedenoga, predlaže temeljem čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (157/13) donijeti presudu sadržaja kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu svojoj osiguranici PU zbog ozljede na radu zadobivene u prometnoj nezgodi od dana 05.11.1993., a kako to proizlazi iz rješenja tužitelja br. 14936 od 19.11.1994., da je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] koje je prouzročilo prometnu nezgodu bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, te navodi da je tužitelj pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom za obračunsko razdoblje od 01.02.2019 do 31.12.2021. presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-539/22 od 13.11.2023. potvrđenoj presudom Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-361/24 od 15.07.2024. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je predmet tužbenog zahtjeva refundacija iznosa isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja za razdoblje od 01.01.2022. do 30.11.2024., da se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, te ukazuje da je za donošenje meritorne odluke u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika (ovdje tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina, pa stoga ako se smatra da je tužitelju nastala šteta danom isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, da to znači da se ima primijeniti mjerodavna odredba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koje su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio plaćanje svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, a to je čl. 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, kao lex specialis za tuženika, da na navedeno ukazuje i recentna sudska praksa te upućuje na Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-x- 388/2018- od 25.08.2020., kao i odluku Vrhovnog suda – Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-909/2021-3 od 08.09.2021., kao što je i aktualno pravno shvaćanje Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda RH prihvaćenog na sjednici od 09. lipnja 2022. na tragu odluka Vrhovnog suda RH. Nadalje navodi kako ne osporava činjenicu da je odredbom čl. 161. st. 1. i 2. ZOMO propisano da tužitelj ostvaruje pravo na naknadu ukupne stvarne štete, ali naglašava i ističe da je odredbom čl. 27. ZOOP-a to tužiteljevo pravo reducirano na način da od tuženika kao osiguratelja motornog vozila štetnika ima pravo zahtijevati samo štetu u opsegu i visini koju propisuje čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP-a, da je kroz odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je konkretnom slučaju lex specialis, regulirano pravo Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da od osiguravajućeg društva potražuje naknadu samo ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu, da obveza tuženika za naknadu eventualne štete tužitelju, postoji samo ako postoji razlika između iznosa mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćivani kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne prometna nezgoda za koju je odgovoran tuženik, pa kako se u ovom slučaju osiguraniku tužitelja isplaćuje invalidska mirovina radi ozljede na radu, da takva razlika ne postoji, te da tužitelj ne trpi štetu isplatom invalidske mirovine. Podredno tuženik ističe da je zahtjev tužitelja neosnovan i iz razloga što je osiguranik tužitelja stekao uvjete za starosnu mirovinu, tako da tuženik ni iz tog osnova nije u obvezi tužitelju naknaditi štetu, da je osiguranica tužitelja PU rođena je **.**.1949., te bi po redovnom tijeku stvari stekla zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu već 2014., koja je viša od invalidske mirovine, slijedom čega da tužitelj ne trpi nikakvu štetu, da bi tužitelj trpio štetu jedino pod uvjetom kada bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku bila manja od invalidske koju isplaćuje, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti i naložiti mu plaćanje prouzročenog parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

3. U tijeku postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u zapisnik o uviđaju od 15.11.1993. (list 4-7 spisa), presudu Općinskog suda u Krapini posl. br. K-

34/94-8 od 23.03.1994. (list 8-9 spisa), prijavu o povredi na radu (list 10-13 spisa),

rješenje RFMIORH-a od 19.11.1994. (list 14-17 spisa), nalaz i mišljenje RFMIORH-a od 28.07.1994. (list 18-21 spisa), dopis tuženika tužitelju od 28.04.1997. (list 22 spisa), obavijesti o isplatama (list 23-24 spisa), obračun isplata na teret HZMO-a od 12.12.2024. (list 26 spisa).

4. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet spora je naknada štete koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku PU u periodu od 1.1.2022. do 30.11.2024.

6. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija niti odgovornost. Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, kao i mjerodavno materijalno pravo, odnosno da li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) ili Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, dalje: ZMO/13).

7. Uvidom u Rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-696196, Urbroj: 14936 od 19.11.1994. utvrđeno je da se osiguraniku PU kod kojega je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog povrede na radu, priznaje pravo na invalidsku mirovinu počevši od 7.10.1994. u iznosu od 505,81 kn mjesečno, da se mirovina povećava za 10% i iznosi 556,39 kn mj., da će se umjesto ove isplaćivati minimalna mirovina u iznosu od 787,74 kn mjesečno, da od 1.12.1994. minimalna mirovina iznosi 866,51 kn mjesečno, a isplata mirovine pripada osiguraniku počevši od 10.11.1994. prvog sljedećeg dana nakon dana do kojega je osiguranik ostvario plaću odnosno naknadu plaće, te da pravo na invalidsku mirovinu traje dok za to postoje zakonski uvjeti.

8 Prvenstveno valja naglasiti kako je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povratka izdataka za isplate mirovine na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020.).

9. Odredbom čl. 27. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine, broj 151/05., 36/09., 76/13. i 152/14. - nastavno ZOOP), također važećim u trenutku isplate invalidske mirovine, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili socijalnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

10. Iz naprijed citirane odredbe iz čl. 27. st. 1 ZOOP-a proizlazi da je društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno nadoknaditi zavodu (ovdje tužitelju) svaku stvarnu štetu koju zavod pretrpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 206/22-2 od 23. ožujka 2022., Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19-2 od 16. lipnja 2020. i dr.).

11. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tuženik smatra da tužitelj od njega kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

12. Kako je prema rješenju Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske broj IN-696196 od 19.11.1994. osiguraniku tužitelja PU, rođ. **.**.1949., zbog povrede na radu nastao gubitak sposobnosti za rad, te joj se počevši od 07. listopada 1994. priznaje pravo na invalidsku mirovinu, čijom isplatom tužitelj trpi štetu, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbu članka 27. ZOOP-a. Budući da tužitelj tijekom postupka nije predložio izvođenje nikakvog dokaza na temelju kojeg bi ovaj sud nedvojbeno utvrdio postojanje štete u smislu odredbe članka 27. st. 3 ZOOP-a, odnosno nije predlagao izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja da li je obveza tuženika, kao osiguratelja, veća od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja, na kojem je bio teret dokaza u smislu čl. 219. ZPP-a, to je sud na temelju odredbe iz čl. 221a ZPP-a tužbeni zahtjev ocijenio nedokazanim, a samim time i neosnovanim.

13. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije dokazao da trpi štetu to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. listopada 2025.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, rok teče od primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. tužitelju

2. tuženiku