REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-89/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Đuri Drušku, u pravnoj stvari tužiteljice JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku u Vukovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 zastupane po punomoćniku Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović, Maji Bačić odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, 16. listopada 2025., javno objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 5140230452- 69000028622/2007 sklopljenog između tužiteljice JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 dana 24.04.2007.g a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po osnovi valutne klauzule isplati novčani iznos od 1.624,96 € / 12.243,64 kn (slovima: tisuću šesto dvadeset četiri eura i devedeset šest centi / dvanaest tisuća dvjesta četrdeset tri kune i šezdeset četiri lipe)[1] , sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, a od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

3,19 EUR / 24,22 kn od 01.05. 2009.g. do isplate,

3,28 EUR / 24,70 kn od 01.06. 2009.g. do isplate,

2,37 EUR / 17,84 kn od 01.07. 2009.g. do isplate,

2,65 EUR / 19,95 kn od 01.08. 2009.g. do isplate,

3,75 EUR / 28,23 kn od 01.09. 2009.g. do isplate,

3,59 EUR / 27,08 kn od 01.10. 2009.g. do isplate,

2,87 EUR / 21,66 kn od 01.11. 2009.g. do isplate,

4,54 EUR / 34,22 kn od 01.12. 2009.g. do isplate,

5,58 EUR / 42,01 kn od 01.01.2010.g. do isplate,

6,96 EUR / 52,46 kn od 01.02.2010.g. do isplate,

7,60 EUR / 57,28 kn od 01.03.2010.g. do isplate,

9,03 EUR / 68,01 kn od 01.04.2010.g. do isplate,

8,89 EUR / 66,96 kn od 01.05.2010.g. do isplate,

9,82 EUR / 73,99 kn od 01.06.2010.g. do isplate,

16,30 EUR / 122,83 kn od 01.07.2010.g. do isplate,

14,78 EUR / 111,39 kn od 01.08.2010.g. do isplate,

20,12 EUR / 151,57 kn od 01.09.2010.g. do isplate,

17,81 EUR / 134,18 k od 01.10.2010.g. do isplate,

15,63 EUR / 117,74 kn od 01.11.2010.g. do isplate,

22,34 EUR / 168,32 kn od 01.12.2010.g. do isplate,

26,12 EUR / 196,80 kn od 01.01.2011.g. do isplate,

23,47 EUR / 176,80 kn od 01.02.2011.g. do isplate,

24,84 EUR / 187,17 kn od 01.03.2011.g. do isplate,

22,19 EUR / 167,20 kn od 01.04.2011.g. do isplate,

23,24 EUR / 175,11 kn od 01.05.2011.g. do isplate,

30,11 EUR / 226,85 kn od 01.06.2011.g. do isplate,

31,53 EUR / 237,54 kn od 01.07.2011.g. do isplate,

39,17 EUR / 295,14 kn od 01.08.2011.g. do isplate,

36,57 EUR / 275,55 kn od 01.09.2011.g. do isplate,

32,64 EUR / 245,90 kn od 01.10.2011.g. do isplate,

32,48 EUR / 244,73 kn od 01.11.2011.g. do isplate,

32,42 EUR 244,30 kn od 01.12.2011.g. do isplate,

34,00 EUR / 256,15 kn od 01.01.2012.g. do isplate,

35,98 EUR / 271,09 kn od 01.02.2012.g. do isplate,

36,66 EUR / 276,22 kn od 01.03.2012.g. do isplate,

35,34 EUR / 266,30 kn od 01.04.2012.g. do isplate,

36,20 EUR / 272,77 kn od 01.05.2012.g. do isplate,

36,89 EUR / 277,93 kn od 01.06.2012.g. do isplate,

36,57 EUR / 275,52 kn od 01.07.2012.g. do isplate,

36,67 EUR / 276,28 kn od 01.08.2012.g. do isplate,

36,23 EUR / 272,94 kn od 01.09.2012.g. do isplate,

35,37 EUR / 266,51 kn od 01.10.2012.g. do isplate,

36,94 EUR / 278,35 kn od 01.11.2012.g. do isplate,

37,86 EUR / 285,27 kn od 01.12.2012.g. do isplate,

37,73 EUR / 284,27 kn od 01.01.2013.g. do isplate,

35,74 EUR / 269,29 kn od 01.02.2013.g. do isplate,

37,87 EUR / 285,36 kn od 01.03.2013.g. do isplate,

38,10 EUR / 287,04 kn od 01.04.2013.g. do isplate,

37,75 EUR / 284,44 kn od 01.05.2013.g. do isplate,

35,83 EUR / 269,99 kn od 01.06.2013.g. do isplate,

34,88 EUR / 262,83 kn od 01.07.2013.g. do isplate,

36,17 EUR / 272,51 kn od 01.08.2013.g. do isplate,

37,19 EUR / 280,24 kn od 01.09.2013.g. do isplate,

39,51 EUR / 297,70 kn od 01.10.2013.g. do isplate,

38,59 EUR / 290,78 kn od 01.11.2013.g. do isplate,

39,39 EUR / 296,81 kn od 01.12.2013.g. do isplate,

40,01 EUR / 301,42 kn od 01.01.2014.g. do isplate,

41,04 EUR / 309,24 kn od 01.02.2014.g. do isplate,

42,20 EUR / 317,97 kn od 01.03.2014.g. do isplate,

41,97 EUR / 316,25 kn od 01.04.2014.g. do isplate,

40,41 EUR / 304,44 kn od 01.05.2014.g. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužiteljici JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.420,82 € (slovima: dvije tisuće četiristo dvadeset eura i osamdeset dva centa), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnoga troška u iznosu od 235,70 € (slovima: dvjesta trideset pet eura i sedamdeset centi).

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi, da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. s kojom je dana 24. travnja 2007. godine sklopila ugovor o kreditu broj 5140230452- 69000028622/2007 za kupovinu osobnog vozila u kunskoj protuvrijednosti 11.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita.

2. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge Franak, nesporno je utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, a što je utvrđeno i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. s pozivom na odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

3. Tužitelj dalje smatra da ugovarajući odredbu valutne klauzule tuženik kao kreditor ima mogućnost samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenjati visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatra navedenu odredbu ništetnom. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu.

4. U ovom postupku tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. Tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom. Prije podnošenja ove tužbe tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik nije njegov zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati preplaćen iznos po osnovi valutne klauzule pa predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule i pridržava si pravo urediti tužbeni zahtjev po dostavi obračuna, odnosno po provedenom vještačenju.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava da bi postavljeni manifestacijski zahtjev za dostavom dokumentacije bio osnovan, obzirom da je tužitelj već ranije protiv tuženika vodio postupak radi isplate u odnosu na isti ugovor o kreditu kod Općinskog suda u Vukovaru pod brojem P- 154/2019 slijedom čega mu je tijekom postupka dostavljena dokumentacija, shodno čemu je tužitelj bio u mogućnosti postaviti određen tužbeni zahtjev prilikom podnošenja tužbe u ovome postupku, a obzirom na činjenicu vođenja postupka iz istog ugovornog odnosa tuženik ističe i prigovor dvostruke litispendencije. Tužitelju je u navedenom postupku dosuđena i razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tuženika.

6. Osim toga tuženik ističe prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije. Iz specifikacije uplata razvidno je da su uplate na ime podmirenja spornog Ugovora o kreditu, između ostalog, djelomično izvršene i po JD VD i J. Tuženik se u odnosu na ovaj prigovor poziva na odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom RH utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na takav stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud RH zaključuje kako nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: "Sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat.“

7. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Smatra da je u kolektivnom sporu Potrošač pravna zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini. U navedenom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene (presuda Visokog trgovačkog suda RH br. PŽ-6632/17). Pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka ne odnose na odredbe ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d., što nedvojbeno proizlazi i iz Rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-956/2020 od 25.2.2021.g. te iz Rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-628/2021 od 8.7.2021.g.

8. Tuženik još smatra da tužitelj treba dokazati nepoštenost. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika koji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula, tužitelja, i javnog bilježnika Fedora Paunovića, na okolnost da se prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Odredba o valutnoj klauzuli CHF je prema tuženiku bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o istoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik predlaže da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

9. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. (preslika članka mr. sc. SD, Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, Pravo i Porezi, br. 9/18., u prilogu). Na sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020.g. izraženo je stajalište kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva temeljem ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

10. Tužitelj osim toga po tuženiku ne bi imao pravo zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja jer Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) ne sadrže odredbe o restituciji potrošača, Ugovoru o kreditu sklopljen je 15. veljače 2008.g. (što tuženik pogrešno navodi jer je ugovor sklopljen 24. travnja 2007.g.) pa da Direktiva 93/13 nije na taj ugovor primjenjiva. Primjenjujući odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima tuženika se ne može obvezati na isplatu zakonskih zateznih kamata i prije nego je tužitelj postavio zahtjev za isplatu na temelju ništetnosti, kad je ništetnost spornih ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ustanovljena najranije obrazloženjem kolektivne presude za zaštitu prava i interesa potrošača, pod uvjetom da su utvrđenja iz tog postupka na ovaj predmet neposredno primjenjiva a tuženik je postupao kao pošteni stjecatelj, slijedom navedenoga, predlaže se naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka.

11. Tužitelj se na navode tuženika očitovao kao u tužbi.

12. U nastavku postupka je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje kako je to predložio tužitelj s tim da je vještak naveo da je tužitelj u navedenom periodu radi ugovorene valutne klauzule CHF platio više 12.243,64 HRK, negativne razlike iznose 253,06 kuna, a sa pozitivnim tečajnim razlikama tužitelj je ukupno preplatio iznos od 12.496,70 HRK.

13. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka podneskom od 03. ožujka 2023.g. tako da potražuje iznos od 1.624,96 eur/12.243,64 kune, a tuženik je u svom podnesku naveo da je zadatak vještaku pogrešno određen da bi se prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pretvorio u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EURU te je tako prvotno sklopljeni ugovor pretvoren u kunski ugovor s fiksnom kamatnom stopom pa je jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila upravo za takve kredite, slijedom čega tuženik predlaže dopunu vještačkog nalaza na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojem bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite pa predlaže dopunu nalaza.

14. Nakon provedenoga postupka, ovaj sud je donio presudu poslovni broj: P- 150/2022-23 od 11. svibnja 2023., na koju se tuženik žalio, povodom koje žalbe je Županijski sud u Sisku rješenjem poslovni broj: Gž-425/2023-4 od 23. siječnja 2025. ukinuo označenu presudu od 11. svibnja 2023. i predmet vratio ovome sudu na ponovno suđenje.

15. U obrazloženju označenoga rješenja od 23. siječnja 2025. Županijski sud u Sisku je naveo kako slijedi: "15. U ponovnom suđenju je potrebno održati novu glavnu raspravu, a radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja saslušati svjedoka UD na okolnost pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama predmet zahtjeva i na ništetnosti kojih tužiteljica temelji svoj zahtjev za isplatom te osporavanja izravne primjene utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača te potom ocjenom svih izvedenih dokaza donijeti novu i zakonitu odluku o tužbenom zahtjevu, kojom će se odlučiti i o cjelokupnim troškovima parničnog postupka.".

16. U ponovljenome postupku tužiteljica je podneskom od 11. ožujka 2025. navela kako predlaže da se postupi po uputi drugostupanjskoga suda.

17. Podneskom od 12. rujna 2025. tuženik je odustao od dokaznoga prijedloga za saslušanje svjedoka – radnika tuženika UD.

18. Dana 18. rujna 2025. održano je ročište glavne rasprave, na kojemu je sud rješenjem odredio kako se dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka – radnika tuženika UD neće izvoditi, jer je tuženik u podnesku od 12. rujna 2025. odustao od izvođenja toga dokaznog prijedloga.

19. Na glavnoj raspravi su se izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

20. Sud u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao:

- zahtjev od 08. svibnja 2019. (list 8-9 spisa)

- ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 (list 12-26 spisa)

- izvadak iz Sudskog registra (list 28-34 spisa)

- specifikacija uplata (list 61-62 spisa)

- novinski članci (list 63-92 spisa)

- kamatne stope kamata na kunske kredite bez valutne klauzule (list 93-96 spisa)

- zahtjev za kredit-motorna vozila (list 102 spisa)

- obavijest o promjeni kamatne stope (list 115-117 spisa)

- otplatni plan (list 118-120 spisa), (124-125 spisa)

- predmet prometa po kreditu (list 126-134 spisa)

- specifikacija uplata (135-136 spisa)

- vještački nalaz (list 141-158 spisa)

te saslušao svjedoka VD i tužiteljicu.

21. Iz iskaza svjedoka VD proizlazi da je suprug tužiteljice, ista je podigla kredit za kupovinu osobnog automobila, izabrali su Addiko baku jer je tužiteljica tamo imala tekući račun. Osobno je bio prisutan kada se pregovaralo o uvjetima kredita, predložen im je kredit u CHF od osobnog bankara jer da je to najpovoljniji kredit sa najpovoljnijom kamatom. Ispočetka je sve bilo dobro dok nije počeo rasti tečaj CHF. Kredit je podignut na rok od 7 godina. Prvu godinu dana je sve bilo uredu, a onda je supruga ostala bez posla, a rata kredita je rasla. Uz pomoć roditelja su zatvorili kredit, iz njihovih mirovina jer niti on nije radio. Na poseban upit tuženika navodi da je i on ponekad uplaćivao rate kredita, a ne sjeća se koliko zbog proteka vremena. Punomoćnik tuženika prigovora iskazu svjedoka na način da budući kredit nije otplaćivala isključivo tužiteljica da ista nema aktivnu legitimaciju na dio uplaćenih rata kredita koje je uplatio ovdje svjedok VD. Punomoćnik tužiteljice se protivio prigovoru tužene jer je tužiteljica jedina isključiva osoba koja je imala aktivnu legitimaciju.

22. Iz iskaza tužitelja, prihvaćenog kao neposredno uvjerljivog, iskrenog te u skladu s dokumentacijom u koju je izvršen uvid, kao bitno proizlazi da je podizala kredit za kupovinu osobnog automobila. Izabrala je Addiko banku jer je tamo imala tekući račun, ponudili su joj kredit u CHF iz razloga jer je to po navodima bankarskog službenika najpovoljniji kredit, a CHF je stabilna valuta. Odredbe ugovora su joj bile jasne i razumljive, znala je što znači valutna klauzula. Ispočetka je bila zadovoljna s kreditom dok valuta CHF nije počela rasti. Prva rata je bila cca 600,00 kuna, a zadnja preko 1.000,00 kuna. Budući je ostala bez posla povećanje rate CHF je djelovalo na njen osobni život. Većinom je ona uplaćivala kredit, a nekoliko rata je platio njen suprug, ne može se sjetiti koliko uglavnom zna da je to neznatni dio kredita. Kredit je koristila za osobne potrebe, nema udio u trgovačkom društvu, niti otvoreni obrt, niti je kredit koristila kao poreznu olakšicu. Na poseban upit punomoćnika tuženika odgovara da je pročitala ugovor o kreditu, bankar joj je objasnio sve odredbe važne za njen kreditni odnos sa bankom, a nije posebno tražila da joj se objasni valutna klauzula iako joj je poznato što valutna klauzula znači.

23. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka javnoga bilježnika Fedora Paunovića, jer je isti umro, a osim toga temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07 i 84/08 – dalje: ZPP), sud nije izvodio daljnje dokaze osim gore navedenih smatrajući činjenično stanje dostatno utvrđeno.

24. Sud isto tako nije izvodio dopunu vještačenja po prijedlogu tuženika jer tuženik predlaže dopunu nalaza i izračun kamata koje su vrijedile za kunske kredite jer je predmet ovog spora pretplata s osnova valutne klauzule te je kamata ne kunske kredite irelevantna.

25. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, te odredbama zakona, a iskaz tužitelja i svjedoka VD kao iskren i podudaran ostalim dokazima u spisu.

26. Isto tako sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio danim u skladu s pravilima morala i struke, jer je vještak odgovorio na postavljeno pitanje suda, dok sud primjedbe tuženika smatra neosnovanim.

27. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

28. Prigovor tuženika koji se odnosi na preinaku tužbenog zahtjeva a vezano za stupnjevitu tužbu, sud smatra neosnovanim jer tužitelj nije imao potrebnu dokumentaciju da bi odredio visinu tužbenog zahtjeva, nego je po primitku dokumentacije i provedenog knjigovodstvenog vještačenja tijekom prethodnog postupka specificirao tužbeni zahtjev u skladu s odredbom čl. 190.st.2. ZPP-a.

29. Sud nije uvažio prigovor dvostruke litispendencije jer se spor P-154/2019 između istih parničnih stranaka vodio po drugoj pravnoj osnovi, tj. preplati po osnovu jednostrano mijenjane kamatne stope i u istom nije odlučeno o preplati po valutnoj klauzuli.

30. Tijekom postupka među parnični strankama nije sporno:

- da su stranke sklopile potrošački ugovor o kreditu broj 5140230452- 69000028622/2007 (list 12-26 spisa)

- da je Ugovor solemniziran (dalje: Ugovor),

- da je Ugovor sastavio tuženik i na temelju istog isplatio tužitelju kao korisniku kredita ugovoreni iznos kunske protuvrijednosti 11.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita,

- da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe članka 3. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03),

- da je tužitelj »potrošač« u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP/03,

- da su predmet spora u ovom postupku uplate izvršene na temelju nepoštene ugovorne odredbe valutnoj klauzuli u CHF koje je tužitelj učinio tijekom trajanja čitavog ugovora,

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je tužena Banka povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te joj naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio joj korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće.

31. Među parničnim strankama je sporna:

- osnovanost zahtjeva za isplatu,

- da li je nastupila zastara potraživanja,

- aktivna legitimacija na strani tužiteljice,

- tijek kamatne stope.

32. Vezano za pravnu osnovu.

33. Među strankama nije sporno, da je Ugovor o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zaključan dana 24. travnja 2007. između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca obuhvaćen sporom Potrošač ratione materiae, ratione temporis i ratione personae, presudom pod poslovnim brojem P-1401/2012 koja je postala pravomoćna u odnosu na valutnu klauzulu u CHF 14. lipnja 2018.

34. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev- 2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge Franak, nesporno je utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna kao i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. s pozivom na odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

35. Direktan učinak presude iz kolektivnog spora obvezujući je u svim individualnim postupcima koji korisnici kredita pokrenu radi naknade štete odnosno isplate stečenoga bez osnove što je slučaj u ovom postupku (odluka VSRH Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

36. Tuženik prigovara da je takvo utvrđenje u kolektivnom sporu nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu CHF na apstraktnoj razini, i ne odnosi se na konkretni spor, pa je u ovom postupku proveden dokaz ispitivanjem tužitelja vodeći računa da je isto dokazni prijedlog tuženika i o “jednakosti oružja” parničnih stranka, a na okolnost utvrđenja poštenosti konkretne ugovorne odredbe vezane za valutu CHF.

37. Tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća znala je da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ali se o tečajnom riziku koji ona donosi nisu se vodili pojedinačni pregovori, čime se utvrđuje da tužiteljica nije bila informirana od tuženika o svim parametrima ugovora, pa samim tim odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici kao klijentu nisu bile jasne i razumljive, te su dovle do neravnopravnosti ugovornih stranka čime je proveden test poštenosti.

38. Ovo je potvrdio i svjedok VD, kao neposredni svjedok pri pregovorima tužiteljice i tuženika a čiji iskaz sud prihvaća iskrenim.

39. Tužitelj je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF konzumirao (samo) svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda, pa nije u pravu tuženik kada tvrdi da je izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli, nego naprotiv tuženik je prezentirao tužitelju da je upravo izbor CHF kredita najpovoljniji za njega koristeći pri tome ne znanje tužitelja o financijskom tržištu.

40. Pri tome je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu a što znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbama o kojima se nije pregovaralo, pa tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/03.

41. Kako se o odredbama ugovora vezanim za valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, kod tužitelja je prilikom sklapanja ugovora došlo do povrede čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer su takve odredbe uzrokovale znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kojem se obveza prema tuženiku znatno povećala a na što tuženik nije mogao utjecati, a što je dalje u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

42. Odredbe ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja prema čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ništetne su.

43. Ništetnost nastupa po samom zakonu, i nastaje od trenutka pravnog posla.

44. Oba zakona, ZZP u članku 87. st. 2. i ZOO u članku 324. st.1., propisuju da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, prema načelu „utile per inutile non vitiatur“.

45. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti.

46. Imajući na umu navedeno, tužitelju na temelju članka 1111. stavka 1. ZOO- a pripada pravo na vraćanje isplata koje su učinjene na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u utuženom razdoblju.

47. Nakon što je sud utvrdio ništetnost ugovornih odredbi nastavno na pravna mišljenja iz „Kolektivnog spora“ tuženik je dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na ime valutne klauzule a koji iznosi predstavljaju razliku između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju uz primjenu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, čija visina je utvrđena nalazom financijsko knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz sud prihvaća danim u skladu s pravilima morala i struke.

48. Isti je stav zauzeo i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-249/14, kao i u odluci Rev-2221/2018.g. i Rev. 3142/18.

49. Visina tužbenog zahtjeva među parničnim strankama nije bila sporna jer tuženik nije imao primjedbi na materijalni izračun vještaka.

50. Prigovor tuženika vezano za aktivnu legitimaciju tužiteljice sud smatra prigovorom na visinu tužbenog zahtjeva a kako tuženik nije dokazao niti jednim materijalnim dokazom koji iznos po kreditu nije uplatila tužiteljica osobno, dok tužiteljica tvrdi da je neznatni iznos uplatio njezin suprug VD za njezin račun, sud smatra da ovaj prigovor tuženika nije osnovan, jer tuženik takav prigovor nije dokazao.

51. Valja i reći, da ovaj sud smatra da je pitanje zastare na koje ukazuje tuženik neosnovano, jer je podizanjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita u CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare (lipanj 2014. godine), prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. pa na temelju članka 241. ZOO-a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

52. Ovo pravno shvaćanje primjenjivo je i u ovom predmetu, jer je utvrđeno da je tužitelj tužbu podnio 05. srpnja 2022.g., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka jer zastara počinje s pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF dana 14. lipnja 2018.

53. Prema odredbi čl. 138A Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača iz čl. 131.st.1. istog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa se osnovano tužiteljica poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

54. Zaključno valja reći, da su navodi tuženika u cijelosti neosnovani, iz razloga što kako je prethodno navedeno.

55. S obzirom da je tuženik u zakašnjenju, dužan je tužitelju i isplatiti i kamatu (čl. 183. ZOO-a), a kamatna je stopa određena u skladu sa čl. 29. ZOO-a, i teče od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta koji je u zakašnjenju jer je dužnik koji je u zakašnjenju dužan platiti ne samo glavnicu nego i kamate.

56. Prigovor tuženika vezano za kamatu koja bi se po njemu računa od dana podnošenja zahtjeva ili pravomoćnosti spra Potrošač nije osnovan, iz razloga jer se radi o obveznopravnom odnosu stjecanja bez osnove na strani tuženika koji je nepošten jer je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja što je pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu Potrošač pa se na isto primjenjuje čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, tako da tužitelju pripada kamata kako je opisano u prethodnom stavku ove presude.

57. O parničnim troškovima odlučeno je imajući u vidu članak 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, polazeći od predmetne vrijednosti predmeta spora, kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

58. Tužiteljici, koja je u cijelosti uspjela u ovome sporu i koja je zastupana po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 18. rujna 2025., trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 7. studenoga 2022. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 11. studenoga 2022. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak podneska od 5. prosinca 2022. (ostali podnesci) u smislu Tbr. 8.4. OTRH u iznosu od 50,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 3. ožujka 2023. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 6. travnja 2023. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude 11. svibnja 2023. u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 11. ožujka 2025. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 18. rujna 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak vještačenja u iznosu od 265,42 € te trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u plaćenome iznosu od ukupno 92,90 € u smislu Tbr. 1.1. i 2.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23.), što ukupno čini iznos od 2.420,82 € pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

59. S preostalim iznosom od 235,70 € valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnoga postupka, jer isti nije postavljen sukladno OTRH i nije sukladan plaćenome iznosu sudske pristojbe u ovoj parnici, slijedom čega je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom IV.

60. Kako, slijedom iznesenoga, tuženik nije uspio u sporu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

61. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 16. listopada 2025.

S u d a c

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. stavak 9. ZPP). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (članak 335. stavak 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana