Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3266/2023-39

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 11 C, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju opunomoćenici IP, FP, ČPZ, Matea Lacko i Marko Milošević, odvjetnici u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 23. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljevog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 16. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 246-51/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojeg su 25. kolovoza 2005. sklopili tuženik Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB: 14036333877, kao kreditor, i tužitelj ČP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF pa u istom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 13.935,13 EUR, zbog valutne klauzule u CHF, zajedno sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 7,00 EUR od 7. rujna 2007. do isplate,

- 3,21 EUR od 2. listopada 2007. do isplate,

- 1,75 EUR od 3. studenoga 2007. do isplate,

- 8,31 EUR od 1. prosinca 2007. do isplate,

- 6,81 EUR od 3. siječnja 2008. do isplate,

- 17,47 EUR od 2. veljače 2008. do isplate,

- 21,25 EUR od 1. ožujka 2008. do isplate,

- 33,67 EUR od 1. travnja 2008. do isplate,

- 18,54 EUR od 1. svibnja 2008. do isplate,

- 12,56 EUR od 3. lipnja 2008. do isplate,

- 20,34 EUR od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 9,11 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- 9,64 EUR od 2. rujna 2008. do isplate,

- 17,75 EUR od 2. listopada 2008. do isplate,

- 64,64 EUR od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 40,15 EUR od 3. prosinca 2008. do isplate,

- 75,03 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 81,52 EUR od 3. veljače 2009. do isplate,

- 84,46 EUR od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 76,37 EUR od 1. travnja 2009. do isplate,

- 77,92 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 65,55 EUR od 2. lipnja 2009. do isplate,

- 56,45 EUR od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 58,87 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 63,66 EUR od 1. rujna 2009. do isplate,

- 63,25 EUR od 1. listopada 2009. do isplate,

- 58,40 EUR od 3. studenoga 2009. do isplate,

- 67,50 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 80,53 EUR od 27. siječnja 2010. do isplate,

- 81,35 EUR od 5. veljače 2010. do isplate,

- 82,80 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 94,38 EUR od 4. svibnja 2010. do isplate,

- 99,43 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 144,54 EUR od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 164,32 EUR od 28. kolovoza 2010. do isplate,

- 159,30 EUR od 25. rujna 2010. do isplate,

- 143,00 EUR od 28. listopada 2010. do isplate,

- 182,38 EUR od 29. siječnja 2011. do isplate,

- 185,10 EUR od 19. veljače 2011. do isplate,

- 180,70 EUR od 19. veljače 2011. do isplate,

- 185,87 EUR od 3. ožujka 2011. do isplate,

- 167,41 EUR od 9. travnja 2011. do isplate,

- 187,89 EUR od 7. svibnja 2011. do isplate,

- 227,61 EUR od 8. lipnja 2011. do isplate,

- 253,44 EUR od 13. srpnja 2011. do isplate,

- 355,97 EUR od 11. kolovoza 2011. do isplate,

- 239,98 EUR od 13. rujna 2011. do isplate,

- 233,41 EUR od 7. listopada 2011. do isplate,

- 214,15 EUR od 23. studenoga 2011. do isplate,

- 225,37 EUR od 28. prosinca 2011. do isplate,

- 242,58 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 235,74 EUR od 20. ožujka 2012. do isplate,

- 233,37 EUR od 2. listopada 2012. do isplate,

- 245,55 EUR od 4. prosinca 2012. do isplate,

- 240,38 EUR od 10. prosinca 2012. do isplate,

- 229,54 EUR od 2. veljače 2013. do isplate,

- 232,75 EUR od 26. veljače 2013. do isplate,

- 240,01 EUR od 30. ožujka 2013. do isplate,

- 222,74 EUR od 29. svibnja 2013. do isplate,

- 220,07 EUR od 18. lipnja 2013. do isplate,

- 219,45 EUR od 29. lipnja 2013. do isplate,

- 222,48 EUR od 16. srpnja 2013. do isplate,

- 219,97 EUR od 17. kolovoza 2013. do isplate,

- 228,01 EUR od 18. rujna 2013. do isplate,

- 231,13 EUR od 17. listopada 2013. do isplate,

- 243,46 EUR od 19. prosinca 2013. do isplate,

- 232,75 EUR od 18. siječnja 2014. do isplate,

- 245,31 EUR od 18. veljače 2014. do isplate,

- 203,03 EUR od 18. ožujka 2014. do isplate,

- 198,57 EUR od 18. travnja 2014. do isplate,

- 195,41 EUR od 27. svibnja 2014. do isplate,

- 195,05 EUR od 17. lipnja 2014. do isplate,

- 194,54 EUR od 18. lipnja 2014. do isplate,

- 198,82 EUR od 17. srpnja 2014. do isplate,

- 201,59 EUR od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- 202,29 EUR od 18. rujna 2014. do isplate,

- 206,34 EUR od 17. listopada 2014. do isplate,

- 209,75 EUR od 14. studenoga 2014. do isplate,

- 211,65 EUR od 16. prosinca 2014. do isplate,

- 321,79 EUR od 17. siječnja 2015. do isplate,

- 211,26 EUR od 17. veljače 2015. do isplate,

- 211,26 EUR od 30. svibnja 2015. do isplate,

- 211,26 EUR od 30. svibnja 2015. do isplate

- 211,26 EUR od 20. lipnja 2015. do isplate,

- 211,26 EUR od 17. srpnja 2015. do isplate,

- 211,26 EUR od 18. kolovoza 2015. do isplate i

- 211,26 EUR od 17. rujna 2015. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 8.525,25 EUR, zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 6.353,24 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 7. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tuženik s tužiteljem 9. srpnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 246-51/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u svezi iznosa 165.600,00 CHF. Nadalje, tuženik i tužitelj su 19. siječnja 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 246-51/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbijena žalba, među inim, i ovdje tuženika (povodom kolektivne tužbe), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004.-31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke su poslovne banke, među inim i tuženik, uložili reviziju, te je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018 e kojom se revizije tuženika odbijene kao neosnovane, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90 Zakona o zaštiti potrošača. Priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije, a niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje, te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovorenu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošača da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koji postoje ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni sastojci ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tom ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Navedena utvrđenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi i rješenju posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u cijelosti su u skladu s Direktivom Vijeća Europe 93/2013/EEZ od 5. travnja 1993. U odnosu na tužiteljevu tražbinu u ovom predmetu nije nastupila zastara (presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Tuženik je prilikom izračuna konverzije obračunao manji iznos preostale glavnice koja se dobije kao razlika iznosa 675.454,91 HRK i iznosa 626.820,30 HRK te s osnove pogrješno izračunate glavnice tužitelj zahtijeva iznos 6.454,92 EUR / 48.634,61 HRK sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 14.547,03 EUR / 107.385,78 HRK, zbog valutne klauzule u CHF, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika, te iznosa 6.454,92 EUR / 48.634,61 HRK, zbog manje obračunatog iznosa glavnice pri konverziji, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 13. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 85), u kojem se navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti. Tužitelj nema svojstvo potrošača ni aktivnu legitimaciju. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Presuda VTS- valutna klauzula) kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Međutim, tužitelj nije dokazao da ima status potrošača, a što je jedan od preduvjeta da se može pozivati na navedene presude, a teret dokaza da ima status potrošača je na tužitelju. Osim toga, tužitelj je propustio spomenuti kako se bavi iznajmljivanjem apartmana. Prema tome, tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača koji je određen Zakonom o zaštiti potrošača, a koje svojstvo je preduvjet za aktivnu legitimaciju u ovom postupku. Tuženik ističe kako ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj koji takvo svojstvo nije dokazao ne uživa zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača, budući da se isti ne može smatrati potrošačem (odluka Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1562/2021-2). Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa. Budući da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revx-183/2011-2). Također, budući da tužitelj u osnovi zahtijeva povrat mjesečnih anuiteta, a ovisno o pravnoj kvalifikaciji njegove navodne tražbine, u predmetnom slučaju može se primijeniti i zastarni rok sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, dalje: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Posljednje, u slučaju da je pravna osnova tužbe naknada štete, primjenjivao bi se zastarni rok od tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija Ugovora o kreditu (dalje: Aneks), odnosno promijenjeni su učinci Ugovora o kreditu na način da se ima smatrati da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF stranke sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija je izvršena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15., dalje: ZPK). Ispravnost navedenog shvaćanja je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je doneseno u oglednom postupku pod posl. br. Gos-1/2019. U okolnostima gdje je provedena konverzija sukladno ZPK-u, korisnik kredita nema pravni interes za utvrđenje preplate zato što je ista već bila obuhvaćena konverzijom kredita. Volja je zakonodavca očigledno bila položaj potrošača koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u CHF izjednačiti s položajem onih potrošača koji su se odlučili za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik smatra da se na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu primijeniti utvrđenja iz presuda donesenih u Parnici Potrošač, s obzirom da se u tim presudama uopće nije odlučivalo o nepoštenosti ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, čl. 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. No, u ovom slučaju tužitelj niti ne zahtijeva naknadu štete, već svoj tužbeni zahtjev temelji na stjecanju bez osnove. Sukladno čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te prema tome ista nije nepoštena. Tužbeni zahtjev za isplatu neosnovan je poglavito iz razloga što odredbe na kojoj se isplata temelji nisu ništetne te stoga tuženik nije ništa stekao bez osnove, već na temelju valjane osnove-Ugovora o kreditu te na temelju Aneksa uz Ugovor o kreditu. Nadalje, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. S obzirom da tužitelj ni ne tvrdi da je prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da mu vrati stečen novac, tužitelj ne bi imao pravo na kamate od dana stjecanja. Tužitelj bi isključivo mogao imati pravo zahtijevati zatezne kamate od dana podnošenja predmetne tužbe, naravno, pod uvjetom kad bi njegovi zahtjevi bili osnovani, a što u ovom slučaju nisu.

Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, a podredno u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 21. svibnja 2025. (list 719-722) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu iznosa 13.935,13 EUR, zbog valutne klauzule u CHF, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od dana nakon dana plateža te iznosa 8.525,25 EUR, zbog manje obračunatog iznosa glavnice pri konverziji, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude

4. Podneskom predanim 26. lipnja 2025. (list 723 i 724) tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj podneskom predanim 21. svibnja 2025. No, na ročištu 23. rujna 2025. se tuženik upustio u raspravljanje o tako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, slijedom čega proizlazi pristanak na preinaku tužbe, odnosno ista je dopuštena. To stoga što je tužitelj prvotno, u tužbi postavio zahtjev za isplatu iznosa ukupnog iznos 21.001,95 EUR, od toga iznosa 14.547,03 EUR zbog valutne klauzule u CHF i iznosa 6.454,92 EUR zbog manje priznate glavnice pri konverziji, sve sa zateznim kamatama, dok je podneskom predanim 21. svibnja 2025. tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa 13.935,13 EUR zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama na pozitivne tečajne razlike od dana nakon dana plateža i iznosa 8.525,25 EUR zbog manje priznate glavnice pri konverziji, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva. Dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u otplatni plan za kredit, od 12. lipnja 2019. (list 14-16), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 246-51/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 17-21), tuženikovu obavijest o provedenoj konverziji, od 25. siječnja 2016., upućenu tužitelju (list 22 i 23), tuženikov popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., od 12. lipnja 2019. (list 24-27), pregled prometa za klijenta (list 28-72), tuženikovu obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, od 12. lipnja 2019. (list 73), Ugovor o kreditu broj: 246-51/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 9. srpnja 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. srpnja 2007. (list 75- 81), ispis oglasa s web stranice (list 121 i 122), pisanu izjavu svjedokinje IPZ, od 24. kolovoza 2020. (list 340-344) i novinske napise-članke na temu kredita uz valutnu klauzulu EUR ili CHF (list 345-496) te je izveden dokaz zamolbenim saslušanjem svjedokinje FPZ na ročištu 11. travnja 2024. (list 615- 617) i dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 22. svibnja 2024. (list 621-623) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 23. travnja 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 637-651) uz naknadno pribavljene isprave (list 652-713).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF te posljedično isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, zbog valutne klauzule u CHF i zbog manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku izračuna konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu.

Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u [adresa] 9. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 246-51/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te Aneks uz isti Ugovor, od 19. siječnja 2016.

Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare i prigovor svojstva potrošača te prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor nedostatka pravnog interesa.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 246-51/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 9. srpnja 2007., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 16. srpnja 2007. (list 75-81), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, kao banke i ČP, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita te MP i BP, obje kao sudužnike, i Kreator d.o.o., [adresa], kao založnog dužnika, u svezi stambenog kredita u iznosu 165.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, koji je vrijedio na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima; kredit se odobrava za kupovinu stana (čl. 2.); glede kamatne stope ugovoreno je da se na navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 4,20% dekurzivno, godišnje te se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete; U razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz st. 1. istog čl., te se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u HRK po mjerodavnom srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan plaćanja, a interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate kredita od 29 godina od dana stavljanja kredita u otplatu; Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten; Kredit se otplaćuje u 348 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa 823,83 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan plaćanja i anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4.); ugovorena je promjenjivost kamatne stope odnosno banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. istog Ugovora neće mijenjati do 31. prosinca 2007. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi istog Ugovora i banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe istog Ugovora; Ugovorne strane su suglasne da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi istog Ugovora 1. siječnja 2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu koja vrijedi za "kredite za mlade" te je nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, ili drugog akta banke; Korisnik kredita svojim potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl. 6.).

Naposljetku, Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 246-51/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja od istoga dana (list 17-21), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

9. Svjedokinja FPZ, zamolbeno saslušana na ročištu 11. travnja 2024. (list 615-617), je iskazala da se ne sjeća predmetnog Ugovora, dok se tužitelja sjeća kao klijenta banke. Tužitelj je podigao kredit kod tuženika, u kojoj banci je tada radila ista svjedokinja. Radilo se o stambenom kreditu u svrhu kupnje stana i očito je da se radilo o kreditu u švicarskim francima (CHF). Načelno govoreći, ista svjedokinja je nudila ponude banke koje su u to vrijeme bile u tijeku, ali određenih okolnosti pregovaranja i sklapanja ugovora te poglavito davanja objašnjenja tužitelju se nakon proteka od skoro 20 godina ne može sjetiti. Na upit je li prilikom nuđenja ovog kredita u CHF strankama objašnjavali sadržaj ugovora o kreditu, posebno posljedice sklapanja ugovora s tzv. valutnom klauzulom u CHF odgovara da su prolazili odredbe ugovora, posebno one važne, a ni na kakve posljedice sklapanja ugovora s tzv. valutnom klauzulom u CHF nije upozoravala, jer se tada nije znalo niti slutilo da će doći do ovakvih rizika, poglavito što se postupalo u dobroj vjeri vjerujući u stabilnost valute švicarski franak koja je desetljećima prije toga bila stabilna. Na upit jesu li je klijenti uobičajeno pitali da im objasni odredbu o valutnoj klauzuli odgovara da se za ovdje tužitelja ne sjeća, no, načelno, ako bi stranke pitale objasnilo bi im se da valutna klauzula znači da se obveza vraćanja kredita izvršava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan dospijeća, ponavlja, isto je rađeno u dobroj vjeri vjerujući u stabilnost iste valute, odnosno njegova neznatna kretanja i visinu. Na upit je li imala praksu objašnjavati klijentima odredbe ugovora o kreditu prije ili prilikom sklapanja ugovora odgovara da je imala praksu pojašnjavati, no, isto sve ono što je danas sporno u razdoblju od prije 20 godina nije bilo niti za naslutiti, pa se u tom smislu nije moglo ukazati, niti o njima razgovarati. Radilo se o nepoznatim rizicima. Na upit jesu li klijenti mogli birati između raznih ponuda npr. EUR, CHF ili domaća valuta odgovara da u to vrijeme nije bilo ponude u domaćoj valuti, već samo s valutnom klauzulom u EUR ili CHF. Ista svjedokinja nije znala pojasniti pojam ''valuta utočišta'', odnosno istog pojma se ne sjeća, te se ne sjeća je li tužitelju izložila značenje pojma valuta utočišta. Ujedno se ne sjeća je li upoznala tužitelja kako HNB štiti odnosno ne štiti HRK u odnosu na CHF.

10. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 22. svibnja 2024. (list 621-623), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj u srpnju 2007. podigao kod tuženika predmetni stambeni kredit, za kupnju stana u [adresa], odnosno stana u kojem stanuje sa svojom obitelji do današnjeg dana. Predmetni stan isključivo je koristio za stanovanje svoje obitelji, dakle nije iznajmljivao niti davao u zakup. Predmetni kredit je sklopljen je uz valutnu klauzulu u CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, na rok otplate od 30 godina. Predmetni kredit je tužitelj konvertirao u EUR kada su stupile na snagu izmjene Zakona, dakle u vrijeme kada su to učinili i većina ostalih potrošača. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio nositelj obrta niti je obavljao poslovnu, trgovačku ni inu registriranu djelatnost, već je ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Tužitelj je namjeravao podići kredit u EUR te je trebao kredit u iznosu od oko 120.000,00 EUR za kupnju predmetnog stana. Tužitelj je izabrao tuženika, kao poslovnu banku, jer je kod tuženika primao redovita primanja (plaću). Kroz razgovor s djelatnikom tuženika utvrdili je da tužitelj i njegova supruga ne ispunjavaju traženu kreditnu sposobnost pa im je stoga ponuđen predmetni kredit vezan uz CHF i to najviše do protuvrijednosti 100.000,00 EUR. Naime, kredit vezan uz EUR je bio skuplji, nepovoljniji u odnosu na kredit vezan uz CHF. Prilikom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od tuženikovih djelatnika nije tužitelju govorio niti ga upozorio na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF, niti mi je dana poredba istoga, s rizikom kod kredita vezanog uz EUR ili neku drugu stranu valutu, niti je bilo govora o tzv. "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže odnosno štiti tečaj HRK, niti je tko govorio o kretanju tečaja CHF u ranijem razdoblju niti predviđanja u daljnjem razdoblju. Ponuđena je tužitelju konverzija kredita, kao i izračun konverzije, koji je tužitelj prihvatio bez prigovora, jer je bio prisiljen isto učiniti kako bi spasio "goli život" odnosno da bi mogao normalno živjeti i uredno plaćati predmetni kredit. Dakle, prije prihvaćanja konverzije je tužitelj imao sam otežane uvjete života upravo zbog nemogućnosti i otežanih uvjeta otplate kredita. U vrijeme sklapanja Ugovora kao i Dodatka Ugovoru (konverzija) tužitelj nije znao za mogućnost pregovaranja, odnosno utjecati i promijeniti pojedine ugovorne odredbe pa stoga nije niti pokušao isto. Tužitelj je pročitao Ugovor prije nego ga je potpisao-sklopio te se je usredotočio na njemu važne stavke npr. iznos kredita, mjesečni anuitet, rok otplate, dok ostale ugovorne odredbe nije proučavao, to tim više što nema ekonomsko-bankarskih niti pravničkih znanja niti vještina, dakle u tom smislu je nepismen. Tužitelju je predmetni kredit bio prvi kredit u životu. U predmetnom Ugovoru su bili također sudionici tužiteljeva supruga i njezina prijateljica, oboje kao sudužnici, te je tužitelj ujedno kao instrumente osiguranja imao i hipoteku na predmetnom stanu. Tužitelj, osim predmetne nekretnine u kojoj stanuje, nema drugih nekretnina u vlasništvu. Napominje da u [adresa] kraju stanuju osobe koje imaju isto osobno ime kao i tužitelj, pa tako znam dvije takve osobe. Predmetni Ugovor o kreditu sastavila je banka, ovdje tuženik. Tužitelj je od tuženika dobio nacrt Ugovora koji sam odnio kod odnosnog javnog bilježnika i obavio potrebite radnje, kojom prilikom tužitelj nije dobio nikakve upute niti pojašnjenja od osobe iz javnobilježničkog ureda. Početni iznos mjesečnih anuiteta je bio oko 4.000,00 HRK, dok je tijekom otplatnog razdoblja porastao na oko 8.000,00 HRK, pa stoga tužiteljeva mjesečna primanja (plaća) nisu mogla pokriti iznos mjesečnih anuiteta. Tužitelj nije od tuženikovog djelatnika tražio pojašnjenje pojedinih ugovornih odredbi niti od odnosnog javnog bilježnika, niti je isto tražio prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru (konverzija), to stoga što je istom konverzijom spašavao "živu glavu". U srpnju 2007. pod pojmom "valutna klauzula" smatrao je da isto znači da je Ugovor vezan uz CHF. Tužitelj tada nije očekivao nikakve posljedice valutne klauzule pa tako niti da tečaj CHF u odnosu na HRK može rasti ili padati. Tužitelju tada, također, nije bio jasan niti pojam promjenjive kamatne stope pa tako na upit je li znao ima li predmetni kredit fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu odgovara da je tužitelj prihvatio ono što mu je tuženik ponudio. Tužitelj nije nikada imao nikakvu otvorenu štednju u stranoj valuti. Kada je došlo do drastičnog povećanja iznosa mjesečnog anuiteta, tužitelj se je obratio tuženiku, poslovnica [adresa], kako bi iznašli rješenje za tužiteljevo teško imovno stanje, te je tuženik ponudio, a tužitelj prihvatio moratorij-poček otplate kredita.

11. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 23. travnja 2025. (list 637-651), uz naknadno pribavljene isprave (list 652- 713), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- Ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 104.994,19 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 13.935,13 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 mišljenja-zaključka (list 647 i 648);

- Manje plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope nije bilo.

- Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom izmijenjenog tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 64.233,51 HRK odnosno eurska protuvrijednost iznosi 8.525,25 EUR. a) Iznos preostale glavnice po konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. po izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku iznosi 88.526,20 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 676.237,69 HRK.

b) Iznos preostale glavnice po otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 140.142,93 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju dan isplate kredita iznosi 612.004,18 HRK.

c) Razlika između iznosa 676.237,69 HRK i iznosa 612.004,18 HRK je 64.233,51 HRK.

Prema Aneksu uz Ugovor o kreditu (list 17) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30. rujna 2015. te iznosi 38.590,92 HRK odnosno eurske protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 5.121,90 EUR.

- Izračun zateznih kamata:

Ukupan iznos zateznih kamata s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije (30. rujna 2015.) iznosi 4.871,77 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi iskazani u Tabeli 4 mišljenja-zaključka (list 649 i 650)

- Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno čl. 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste koji je vrijedio na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj zahtijeva u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

S obzirom na odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to čl. 19.c kojim je propisan način izračuna konverzije kredita i primjenu EUR-skih kamatnih stopa na kredite koji su viši od CHF kredita nije moguće utvrđenu preplatu po Dodatku Ugovoru podijeliti na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope i na valutu. Navedeno je razvidno iz isprava: Aneks uz Ugovor o kreditu (list 17- 20), Obavijest o provedenoj konverziji (list 22-23) i Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (list 24-27).

12. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog. Stoga je raspravnim rješenjem od 23. rujna 2025. odbijen tuženikov dokazni prijedlog za izvođenjem dopunskog financijskog vještačenja na istaknute okolnosti u svezi tzv. negativnih tečajnih razlika, jer isto nije potrebito, s obzirom da iz nalaza i mišljenja proizlazi da nije bilo tzv. negativnih tečajnih razlika.

13. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito daljnje dopunsko financijsko vještačenje, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 30. studenoga 2023. (list 578-580) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su ostali dokazni prijedlozi odbijeni, jer nisu potrebiti (toč. II.). Stoga, nije prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka ĆP, odnosnog javnog bilježnika, na istaknute okolnosti, jer isti nije sudjelovao u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, to tim više što je isti obrtimice obavljao istovrsne poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da isti ne može biti upoznat s detaljima ovog slučaja, dakle isti ne bi imao neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok su isti dokazi predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

14. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužitelj pozvao na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

15. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s podudarnim dijelovima iskaza svjedokinje FPZ i ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelju najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

16. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana u kojem stanuje s obitelji, dakle novac koji je utrošio je iskoristio za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne- stambene potrebe tužitelja i njegove obitelji, dakle stanovanje tužitelja i njegove obitelji, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-

18/18-2 EUR od 26. svibnja 2020.

Ujedno, stoga je neosnovan i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Opreza radi, ukoliko se upire da je netko treći otplaćivao obveze po predmetnom kreditu, valja reći da tuženik nije odbio primitak novčanih sredstava od trećih osoba, a za svrhu otplate predmetnog kredita, već ih je knjižio kako to proizlazi iz prometa po kreditu, pa stoga tuženik sada ne može s uspjehom isticati isti prigovor, već je isto je možebitno stvar međusobnog rješavanja odnosa, kao regresnog zahtjeva između treće osobe, kao platitelja i tužitelja, kao stvarnog dužnika, odnosno korisnika kredita.

17. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi glede valutne klauzule u CHF. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), kao i s obzirom na postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF, očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 21. svibnja 2025. (list 719- 722), jer istim tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladio i time konačno postavio tužbeni zahtjev.

18. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

19. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu poslovne banke, među inim i tuženik, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) utvrđena je ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. izreke presude.

20. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije u predmetnu br. C- 118/17.

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, s obzirom na provedenu konverziju.

21. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 13.935,13 EUR i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 8.525,25 EUR.

22. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da je isto istaknuto u odgovoru na tužbu podnesenom 13. listopada 2024., to tim više što iz financijskog vještačenja proizlazi da nije niti bilo tzv. negativnih tečajnih razlika, dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

23. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

24. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 21. svibnja 2025. (list 719-722), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana nakon dana plateža svakog pojedinog iznosa zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 1. listopada 2015., kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

26. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 20. studenoga 2023., 9. siječnja 2024., 26. siječnja 2024., 21. svibnja 2025. i 24. srpnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 30. studenoga 2023., 11. travnja 2024. i 23. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 4.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (1.125,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 128,24 EUR. Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 600,00 EUR. Međutim, nije priznat trošak zastupanja na ročištu 22. svibnja 2024. u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR uvećanog za PDV 25%, jer isto nije održano. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 6.353,24 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).

27. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 15. prosinca 2023., 23. siječnja 2024. i 26. lipnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 30. studenoga 2023., 11. travnja 2024. i 23. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (875,00 EUR). Međutim, nije priznat trošak zastupanja na ročištu 22. svibnja 2024. u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR uvećanog za PDV 25%, jer isto nije održano, niti je priznat trošak sastava podneska od 9. lipnja 2025. u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR uvećanog za PDV 25%, jer isto ne prileži spisu predmeta. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 4.375,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.

28. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. listopada 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužitelja i

- opun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte