REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3952/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice: ČK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, Kajfešov brijeg 18, protiv tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 2. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljičinog opunomoćenika i zamjenika zamjenika tuženikovog opunomoćenika, 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 2.500,38 EUR sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 22,24 EUR od 23. svibnja 2008. do isplate,

- 22,34 EUR od 23. lipnja 2008. do isplate,

- 22,22 EUR od 24. srpnja 2008. do isplate,

- 22,12 EUR od 28. kolovoza 2008. do isplate,

- 22,23 EUR od 10. listopada 2008. do isplate,

- 23,49 EUR od 22. listopada 2008. do isplate,

- 23,11 EUR od 22. studenoga 2008. do isplate,

- 23,26 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 43,10 EUR od 22. siječnja 2009. do isplate,

- 42,98 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate,

- 42,02 EUR od 30. ožujka 2009. do isplate,

- 42,03 EUR od 29. travnja 2009. do isplate,

- 41,58 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 41,44 EUR od 6. srpnja 2009. do isplate,

- 41,66 EUR od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- 41,55 EUR od 4. rujna 2009. do isplate,

- 41,37 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 41,16 EUR od 30. listopada 2009. do isplate,

- 41,64 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 42,01 EUR od 24. prosinca 2009. do isplate,

- 42,68 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

- 42,85 EUR od 26. ožujka 2010. do isplate,

- 43,45 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

- 43,59 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

- 43,37 EUR od 27. svibnja 2010. do isplate,

- 45,15 EUR od 9. srpnja 2010. do isplate,

- 46,27 EUR od 28. srpnja 2010. do isplate,

- 47,62 EUR od 27. kolovoza 2010. do isplate,

- 47,56 EUR od 29. rujna 2010. do isplate,

- 46,80 EUR od 22. studenoga 2010. do isplate,

- 47,48 EUR od 22. studenoga 2010. do isplate,

- 50,51 EUR od 24. prosinca 2010. do isplate,

- 48,83 EUR od 7. veljače 2011. do isplate,

- 49,24 EUR od 24. veljače 2011. do isplate,

- 49,49 EUR od 29. ožujka 2011. do isplate,

- 49,37 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 50,80 EUR od 30. svibnja 2011. do isplate,

- 52,73 EUR od 1. srpnja 2011 do isplate,

- 55,30 EUR od 29. srpnja 2011. do isplate,

- 57,43 EUR od 26. kolovoza 2011. do isplate,

- 52,84 EUR od 29. rujna 2011. do isplate,

- 40,50 EUR od 28. listopada 2011. do isplate,

- 40,32 EUR od 24. studenoga 2011. do isplate,

- 41,04 EUR od 30. prosinca 2011. do isplate,

- 41,69 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 41,80 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 41,77 EUR od 10. travnja 2012. do isplate,

- 41,97 EUR od 2. svibnja 2012. do isplate,

- 42,31 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 42,22 EUR od 3. srpnja 2012. do isplate,

- 42,02 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 41,77 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 41,60 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- 41,51 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- 41,77 EUR od 10. prosinca 2013. do isplate,

- 41,93 EUR od 2. siječnja 2014. do isplate,

- 7,10 EUR od 27. siječnja 2014. do isplate,

- 7,22 EUR od 22. veljače 2014. do isplate,

- 7,23 EUR od 1. travnja 2014. do isplate,

- 7,18 EUR od 15. svibnja 2014. do isplate,

- 7,16 EUR od 30. svibnja 2014. do isplate,

- 7,15 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate,

- 7,21 EUR od 29. srpnja 2014. do isplate,

- 7,22 EUR od 22. rujna 2014. do isplate,

- 7,26 EUR od 22. rujna 2014. do isplate,

- 7,30 EUR od 22. listopada 2014. do isplate,

- 7,34 EUR od 22. prosinca 2014. do isplate,

- 7,32 EUR od 22. prosinca 2014. do isplate,

- 7,12 EUR od 29. siječnja 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 23. veljače 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 23. ožujka 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 22. svibnja 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 23. lipnja 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 21. srpnja 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 30. srpnja 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 22. rujna 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 22. rujna 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 22. listopada 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 23. studenoga 2015. do isplate,

- 7,12 EUR od 23. prosinca 2015. do isplate i

- 7,12 EUR od 22. siječnja 2016. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 9.000,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 6,06 EUR od 22. lipnja 2007. do isplate,

- 3,94 EUR od 23. srpnja 2007. do isplate,

- 12,67 EUR od 22. kolovoza 2007. do isplate,

- 6,76 EUR od 22. rujna 2007. do isplate,

- 3,98 EUR od 22. listopada 2007. do isplate,

- 11,26 EUR od 22. studenoga 2007. do isplate,

- 4,92 EUR od 22. prosinca 2007. do isplate,

- 18,36 EUR od 22. siječnja 2008. do isplate,

- 11,94 EUR od 22. veljače 2008. do isplate,

- 22,96 EUR od 22. ožujka 2008. do isplate,

- 12,97 EUR od 22. travnja 2008. do isplate,

- 9,31 EUR od 23. svibnja 2008. do isplate,

- 10,70 EUR od 23. lipnja 2008. do isplate,

- 8,94 EUR od 24. srpnja 2008. do isplate,

- 7,62 EUR od 28. kolovoza 2008. do isplate,

- 9,09 EUR od 10. listopada 2008. do isplate,

- 26,63 EUR od 22. listopada 2008. do isplate,

- 21,27 EUR od 22. studenoga 2008. do isplate,

- 23,40 EUR od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 50,31 EUR od 22. siječnja 2009. do isplate,

- 49,29 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate,

- 41,56 EUR od 30. ožujka 2009. do isplate,

- 41,65 EUR od 29. travnja 2009. do isplate,

- 37,99 EUR od 16. lipnja 2009. do isplate,

- 36,79 EUR od 6. srpnja 2009. do isplate,

- 38,57 EUR od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- 37,75 EUR od 4. rujna 2009. do isplate,

- 36,27 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 34,54 EUR od 30. listopada 2009. do isplate,

- 38,47 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 41,48 EUR od 24. prosinca 2009. do isplate,

- 46,87 EUR od 11. veljače 2010. do isplate,

- 48,29 EUR od 26. ožujka 2010. do isplate,

- 53,09 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

- 54,23 EUR od 7. svibnja 2010. do isplate,

- 52,49 EUR od 27. svibnja 2010. do isplate,

- 66,92 EUR od 9. srpnja 2010. do isplate,

- 75,97 EUR od 28. srpnja 2010. do isplate,

- 86,92 EUR od 27. kolovoza 2010. do isplate,

- 86,46 EUR od 29. rujna 2010. do isplate,

- 80,34 EUR od 22. studenoga 2010. do isplate,

- 85,81 EUR od 22. studenoga 2010. do isplate,

- 110,38 EUR od 24. prosinca 2010. do isplate,

- 96,74 EUR od 7. veljače 2011. do isplate,

- 100,06 EUR od 24. veljače 2011. do isplate,

- 102,09 EUR od 29. ožujka 2011. do isplate,

- 101,18 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 112,75 EUR od 30. svibnja 2011. do isplate,

- 128,35 EUR od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 149,21 EUR od 29. srpnja 2011. do isplate,

- 166,51 EUR od 26. kolovoza 2011. do isplate,

- 129,27 EUR od 29. rujna 2011. do isplate,

- 126,14 EUR od 28. listopada 2011. do isplate,

- 124,19 EUR od 24. studenoga 2011. do isplate,

- 131,74 EUR od 30. prosinca 2011. do isplate,

- 138,63 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 139,78 EUR od 1. ožujka 2012. do isplate,

- 139,45 EUR od 10. travnja 2012. do isplate,

- 141,49 EUR od 2. svibnja 2012. do isplate,

- 145,09 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 144,14 EUR od 3. srpnja 2012. do isplate,

- 142,07 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 139,48 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 72,27 EUR od 1. listopada 2012. do isplate,

- 77,24 EUR od 15. studenoga 2012. do isplate,

- 78,39 EUR od 29. studenoga 2012. do isplate,

- 77,33 EUR od 2. siječnja 2013. do isplate,

- 71,83 EUR od 28. siječnja 2013. do isplate,

- 74,97 EUR od 27. veljače 2013. do isplate,

- 76,42 EUR od 2. travnja 2013. do isplate,

- 77,88 EUR od 3. svibnja 2013. do isplate,

- 70,95 EUR od 29. svibnja 2013. do isplate,

- 72,06 EUR od 26. lipnja 2013. do isplate,

- 70,82 EUR od 6. kolovoza 2013. do isplate,

- 72,75 EUR od 2. rujna 2013. do isplate,

- 142,57 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- 141,61 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- 144,41 EUR od 10. prosinca 2013. do isplate,

- 146,17 EUR od 2. siječnja 2014. do isplate,

- 130,85 EUR od 27. siječnja 2014. do isplate,

- 137,86 EUR od 22. veljače 2014. do isplate,

- 138,12 EUR od 1. travnja 2014. do isplate,

- 135,53 EUR od 15. svibnja 2014. do isplate,

- 134,44 EUR od 30. svibnja 2014. do isplate,

- 133,95 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate,

- 136,96 EUR od 29. srpnja 2014. do isplate,

- 137,95 EUR od 22. rujna 2014. do isplate,

- 140,23 EUR od 22. rujna 2014. do isplate,

- 142,37 EUR od 22. listopada 2014. do isplate,

- 144,64 EUR od 22. prosinca 2014. do isplate,

- 143,77 EUR od 22. prosinca 2014. do isplate,

- 131,73 EUR od 29. siječnja 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 23. veljače 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 23. ožujka 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 22. svibnja 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 23. lipnja 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 21. srpnja 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 30. srpnja 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 22. rujna 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 22. rujna 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 22. listopada 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 23. studenoga 2015. do isplate,

- 131,73 EUR od 23. prosinca 2015. do isplate i

- 131,73 EUR od 22. siječnja 2016. do isplate,

po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 5.632,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2016. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 312046, od 8. svibnja 2007., sklopljenog između tuženikovog prednika i tužiteljice, a koja u dijelu toč. 5. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito slijedeće naknade:

5.1. Naknada za odobrenje kredita: 0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''

V. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 413,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

VI. Utvrđuje se ne postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 2.080,84 EUR / 15.678,12 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 21. siječnja 2016. do isplate.

VII. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine

u iznosu 2.080,84 EUR / 15.678,12 HRK sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VIII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 4.941,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IX. Odbija se ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova

preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

X. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 22. svibnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužiteljica s tuženikovim prednikom 8. svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu br. 312046, kojim je tuženikov prednik, kao kreditor, odobrio tužiteljici, kao korisniku kredita, kredit u iznosu 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorne strane su 20. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 2. navedenom Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK), kojim su kredit konvertirali na način da je otplata obveza vezana uz valutnu klauzulu u EUR, umjesto uz dotadašnji CHF. Izračunom konverzije utvrđena je nedospjela glavnica na 23. veljače 2016. u iznosu 74.856,78 CHF / 517.924,55 HRK. Konverzijom kredita u EUR, nakon izvršenog otpisa u iznosu 20.232,26 EUR / 154.066,85 HRK, utvrđena je nedospjela glavnica 23. veljače 2016. u iznosu 47.782,26 EUR / 363.857.71 HRK. Međutim, stvarna preostala neotplaćena glavnica u HRK po početnim uvjetima, uslijed ništetnost valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, iznosila je 321.242,48 HRK, dakle bila je niža od one kako ju je utvrdio tuženik izračunom konverzije, pri čemu nastaje razlika u navedenim glavnicama u iznosu 42.615,23 HRK / 5.656,01 EUR. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu toč. 8. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je, među inim, ovdje tuženik, u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je povrijedio i kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., pod toč. III. izreke kojom je odbijena revizija ovdje tuženika, kao neosnovana. S obzirom na navedene pravomoćne presude kojim su utvrđene ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju 10. rujna 2003.-31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. rujna 2004.-31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08. i 125/11.), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO-a. Na ista utvrđenja se tužiteljica poziva temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09.). Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, je poništenje izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamate, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u HRK nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platila je preplata ujedno i kamatne stope i tečajne razlike te joj je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zateznim kamatama. Provedenom konverzijom, s obzirom da to nije bila niti njezina svrha, niti je u tom trenutku valutna kauzula CHF bila suđena kao ništetna, nije postignuta ugovorna ravnoteža u smislu povrata svih do tada nepripadno i nepošteno stečenih koristi kreditora/tuženika koje je generirala valuta CHF, a kako je na to već ukazao Sud EU u toč.43. i 44. presude u predmetu C-118/17. Odredba koja je proglašena nepoštenom i ništetnom, ima se smatrati kao da nikada nije niti postojala, s učinkom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica nalazila da takva odredba ne postoji, niti je postojala, s naglaskom na povrat svih nepripadno stečenih koristi koje je generirala takve nepoštena odredba. Naime, konverzijom i odredbama ZID ZPK izrijekom se ne spominje način rješavanja ništetnih ugovornih odredaba kojima je uređena valutna klauzula CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Aneksima/sporazumima/dodacima kojima je konverzija provedena uređuju se samo ugovorni odnos za razdoblje nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih tečajnih razlika i pripadajućih zateznih kamata za razdoblje do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva. Zaključno, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je ovdje nedvojbeno riječ. Stoga, tužbenim zahtjevom pod toč. I. zahtijeva preplatu s osnove kamatne stope, pod toč. II. s osnove tečajnih razlika, a pod toč. III. razliku između preostale, neotplaćene konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, odnosno manje priznata glavnica. Tužiteljici je naplaćena i ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to 22. svibnja 2007., u visini od 0,75% od iznosa odobrenog kredita, dakle u iznosu 3.114,36 HRK / 413,35 EUR, sve temeljem odredbe čl. 5.1. Ugovora. O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tuženik prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvojbeno predočio tužiteljici strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva, tj. od čega se isti sastoje, niti zašto baš u naplaćenom iznosu. Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuje čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), odnosno odredba čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14.), s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi, kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Posljedično, tužiteljica nije mogla niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Nadalje, tuženik je odobrio tužiteljici jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši je za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade, koju je tuženi, naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i zaračunavao tužiteljici kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, umjesto da je naknadu uračunao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužiteljica već plaća kao cijenu kredita. Slijedom iznesenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 2.500,79 EUR, zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne razlike od dana plateža, iznosa 9.134,24 EUR, zbog valutne klauzule u CHF, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne razlike od dana plateža, iznosa EUR 5.656,01 EUR sa zateznim kamatama od 23. veljače 2016., zatim, za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe glede naplate naknade za odobrenje kredita (tzv. ulazne naknade) te posljedično isplatu iznosa 413,35 EUR sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2007., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 3. listopada 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 81), u kojem se navodi da je je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog razloga: a) Tužiteljičina tražbina je u zastari; b) Provedena je konverzija Ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju; c) Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; d) Tužiteljičine tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; e) Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz iste Presude; f) Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; g) Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; h) Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP);i) Metoda kojom tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu je neosnovana i j) Prigovor radi prebijanja. Uvodno i prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 4. ožujka 2020. donio rješenje posl. br. Gos-1/19 u kojem se očitovao o ništetnosti sporazuma o konverziji, odnosno istim rješenjem se dala konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovoru o kreditu je također neosnovan. Uredno provedena konverzija isključuje pravni interes potrošača za podnošenje tužbe. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare utuženih iznosa. Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 22. svibnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05.-29/18., dalje: ZOO), a s obzirom na pravnu kvalifikaciju predmeta spora. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi stjecanja bez osnove, kada bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se doista radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revx-183/2011). Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, 53/91.), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 372. ZOO, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. U uvodnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju je otklonjena bilo kakva mogućnost da se na konvertirani odnos primjenjuju utvrđenja iz Parnice Potrošač, s obzirom da tako konvertirani odnos više uopće nije ugovorni odnos u CHF. Teleološkim tumačenjem navedenih odredaba ZPK nameće se zaključak da je cilj ove zakonodavne intervencije bio pronalaženje jednoobraznog rješenja za sve korisnike kredita u CHF. Upravo takvo zakonsko rješenje derogiralo je bilo kakva možebitna prava koja su potrošači zahtijevali slijedom pravomoćne presude u Parnici Potrošač. Namjera zakonodavca nikako nije bila potrošačima dati i jedno i drugo, jer bi to doslovno značilo da bi uslijed istog navodnog propusta (ugovorne odredbe kojom se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke) tuženik bio u obvezi dva puta obeštetiti pojedinog potrošača-jednom s konverzijom, a drugi put vraćajući iznose utužene ovom tužbom. U ovom predmetu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na ''prosječnog potrošača'', ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju pojedinačnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na određenog potrošača. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvojbeni iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 0,75% na iznos kredita što čini istu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i možebitnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđenje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP- a tužiteljica je dužna dokazati, kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebito je kumulativno ispuniti uvjete: - da se o istoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužiteljice) (presuda Županijskog sud u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022.). Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, a nije, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni navedene Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz iste Presude, već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve mjerodavne okolnosti ugovornog odnosa. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužiteljica je dužna dokazati, kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke-jasna i lako uočljiva odredba. Slijedom navedenog, kako je u ovom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužiteljicu jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama čl. 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe po mjerilima iz čl. 96. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodne tražbine. Tuženik osporava i primijenjenu metodu kojom tužiteljica navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužiteljica zahtijeva razliku između početno ugovorenih mjesečnih anuiteta i kasnije naplaćenih anuiteta. Podredno i isključivo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljičine tražbine koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužiteljici u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka Ugovoru o kreditu. Dodatkom Ugovoru o kreditu i Potvrdom o provedbi konverzije Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužiteljice po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu 2.080,84 EUR / 15.678,12 HRK. Tuženik je navedeni iznos koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužiteljice. Stoga, tuženik predlaže donijeti odluku kojom će se utvrditi postojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 2.080,84 EUR / 15.678,12 HRK uvećane za zatezne kamate od 21. siječnja 2016., donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljičine i tuženikove uzajamnih tražbina te odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.

3. Podneskom predanim 22. travnja 2025. (list 145-150) je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjeva, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 2.500,38 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od dana plateža, isplatu iznosa 9.000,41 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose razlika od dana plateža, isplatu iznosa 5.632,55 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2016., utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe glede naplate tzv. ulazne naknade (toč. 5. Ugovora) te posljedično isplatu iznosa 413,35 EUR sa zateznim kamatama od 22. svibnja 2007., uz naknadu tužiteljici parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u tužiteljev izračun preplate (list 11 i 12), prometnu karticu po kreditu broj 312046 na ime KK (list 13-35), Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 312046 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 20. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istog od 9. veljače 2016. (list 36-41), otplatni plan po kreditu br. 312046, od 18. siječnja 2016. (list 42-50), otplatnu tablicu po kreditu (list 51-55), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 312046 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 7. rujna 2012., uz javnobilježničku potvrdu istinitosti potpisa, od 21. rujna 2012. (list 56-58), plan otplate u jednakim anuitetima (list 59-65), Ugovor o kreditu br. 312046 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 8. svibnja 2007., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istog od 10. svibnja 2007. (list 66-77) i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt- 23/25802-2 od 3. srpnja 2023. (list 102 i 103) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 20. ožujka 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 126-140) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice osobno kao stranke na ročištu 22. svibnja 2024. (list 107-109).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan. Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i manje priznate glavnice pri konverziji, odnosno povrat stečenog bez osnove, kao posljedica djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede jednostrano promjenjive kamatne stope, sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama i valutne klauzule u CHF, te zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva te posljedično zahtjev za isplatu tzv. ulazne naknade, kao povrat stečenog bez osnove. Nije sporno da su tuženikov prednik i tužiteljica u Zagrebu 8. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 312046 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, kao i Aneks br. 2 istom Ugovoru od 20. siječnja 2016.

Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu razlike u visini preplaćenih anuiteta po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i promjene tečaja CHF za HRK, po osnovi manje obračunatog iznosa glavnice u konverziji i po osnovi tzv. ulazne naknade, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare.

Ujedno je tuženik postavio zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i istaknuo prigovor radi prebijanja, sve zbog u konverziji priznate preplate i umanjene neotplaćene glavnice.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 312046 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, od 8. svibnja 2007., s prilogom, uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 10. svibnja 2007. (list 66-77), utvrđeno je da je isti sklopljen u Zagrebu između ovdje tuženikovog prednika Volksbank d.d., Zagreb, kao kreditora i/ili predlagatelja osiguranja i ovdje tužiteljice, kao korisnika kredita te ZK, kao založnog dužnika i/ili protivnika osiguranja, u svezi kredita u iznosu 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita te se korisnik kredita obvezao iznos kredita koji će mu biti isplaćen temeljem istog Ugovora, vratiti u roku i na način kako je utvrđeno istim Ugovorom (toč. 1.), glede namjene kredita je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kredit iskoristiti za ugovorenu namjenu, a to je kupnja apartmana u Novalji te kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja istog Ugovora (toč. 2.); kredit je odobren na rok otplate 25 godina, odnosno tražbina kreditora po istom Ugovoru dospijeva najkasnije 25 godina od kada je kredit iskorišten u cijelosti, uvećan za vrijeme počeka ukoliko je poček odobren (toč. 3.); glede kamatne stope je ugovorena redovna kamata na način da korisnik kredita se obvezuje platiti kreditoru redovnu kamatu po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a koje na dan sklapanja istog Ugovora iznosi 4,59% godišnje; Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora; te se usklađivanje kamatne stope obavlja na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže kreditora; kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća; u slučaju izvršene konverzije kredita iz valute CHF u kredit vezan uz valutu EUR kreditor u skladu sa stanjem na tržištu određuje visinu kamatne stope, te naplaćuje i provodi konverziju u skladu s aktima i odlukama kreditora (toč. 4.), glede naknada je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem istog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito naknade: Naknada za odobrenje kredita od 0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita; Naknada za vođenje računa za otplatu kredita naplaćuje se u iznosu i za razdoblja određena Odlukom o kamatama i naknadama kreditora; Naknada za izvršenu konverziju 0,5% od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje kreditor ima zbog promjene uvjeta financiranja (toč. 5.) i glede otplate obveza po kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje na račun kreditora u 300 mjesečnih anuiteta koji se sastoje od dijela glavnice i kamate te anuiteti dospijevaju na naplatu u mjesečnim intervalima ovisno od dana iskorištenja kredita u cijelosti te prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi 527,30 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan dospijeća; Iznos anuiteta iz prethodnog st. obračunat je primjenom kamatne stope koja vrijedi na dan sklapanja istog Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4.1. istog Ugovora, sve ugovorne strane pristaju da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta, a o izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita te su ugovorne strane suglasne da se danom obavijesti o promjeni anuiteta smatra dan kada je kreditor putem pošte uputio korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz istog Ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisanim putem preporučeno poštom dostavio kreditoru; Za vrijeme korištenja kredita kreditor obračunava i naplaćuje kamatu u visini redovne kamate sukladno toč. 4.1. istog Ugovora, na iskorištena sredstva te se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u HRK po prodajnom tečaju kreditora koji je vrijedio na dan dospijeća, dok korisnik kredita plaća kamatu mjesečno, a kreditor će pisanim putem obavijestiti korisnika kredita o iznosu obračunate kamate i roku dospijeća (toč. 7.). Naposljetku, uvidom u Aneks br. 2 Ugovora o kreditu br. 312046 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, od 20. siječnja 2016., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 9. veljače 2016. (list 36- 41), utvrđeno je da isti sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno poglavito Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

8. Na temelju iskaza tužiteljice, saslušane osobno kao stranke na ročištu 22. svibnja 2024. (list 107-109), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljičinih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunila i pojasnila, utvrđeno je da je tužiteljica u svibnju 2007. godine kod Volksbank d.d., Zagreb, tuženikovog prednika, podigla predmetni stambeni kredit, s namjenom kupnje stana, kojim je tužiteljica kupila svoju prvu nekretninu. Do tada tužiteljica nije dizala nikakve kredite pa stoga nije imala nikakvog iskustva u takvoj vrsti pravnih poslova. U vrijeme sklapanja Ugovora tužiteljica nije bila nositeljica obrta niti je obavljala poslovnu, trgovačku ni inu registriranu djelatnost, već je ostvarivala prihode od nesamostalnog rada (primala plaću). Predmetni kredit bio je vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. Do predmetnog kredita je tužiteljica primala primanja u Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, a za potrebe dizanja predmetnog kredita sva svoja sredstva prebacila je u Volksbank d.d., Zagreb, s obzirom da je tužiteljica utvrdila da ista banka ima najpovoljnije uvjete kreditiranja. Prvotna je tužiteljičina namjera bila podići kredit vezan uz EUR, no, kako nije bila kreditno sposobna, djelatnik Volksbank d.d., Zagreb, ponudio joj je predmetni kredit vezan uz CHF kao povoljniji i isplativiji kredit od kredita vezanog uz EUR. Tijekom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od djelatnika Volksbank d.d., Zagreb, nije tužiteljici pojasnio niti upozorio je na strukturu kamatne stope i koji parametri i u kojem razdoblju utječu na promjenu kamatne stope, već je samo istaknuto da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je početno bila 4,39 % te da ista može s vremenom rasti. Nitko od tuženikovog prednika nije tražio tužiteljičinu suglasnost za promjenu kamatne stope, već je tužiteljica samo dobivala pisane obavijesti u svezi porasta kamatne stope koji bi uslijedio. Također, prilikom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko od djelatnika Volksbank d.d., Zagreb, nije tužiteljici pojasnio niti je upozorio na rizik dizanja kredita vezanog uz CHF niti joj je dana poredba istog s rizikom kod kredita vezanog uz EUR ili neku drugu stranu valutu, niti je bilo govora o tzv. "valuta utočišta" odnosno uz koju stranu valutu HNB štiti tečaj HRK. Tužiteljica je u veljači 2016. prihvatila ponuđenu konverziju predmetnog kredita u EUR, te je tada prihvatila treći ponuđeni izračun obračuna konverzije, koji je prednik tuženika uskladio s obzirom na prigovore koje je tužiteljica isticala na prvotne ponuđene izračune konverzije, sve putem Udruge Franak. Napominje da nije mogla pregovarati niti utjecati na bilo koju ugovornu odredbu, kako osnovnog Ugovora, tako niti Dodatka Ugovoru kojim je učinjena konverzija, to tim više što u svibnju 2007. uopće nije niti znala da može pregovarati i utjecati na pojedinu ugovornu odredbu, već je tužiteljica smatrala da isto što joj je tuženik ponudio mora prihvatiti, po pravilu "uzmi ili ostavi". Kasnije, kod Dodatka Ugovoru (konverzije) na nacionalnoj razini, dakle putem djelovanja Udruge Franak, tuženik je morao određene ugovorne odredbe prilagoditi i izmijeniti. Tužiteljica je osobno uplaćivala na predmetni račun kredita sve iznose mjesečnih anuiteta. Nitko od prednika tuženika, a prilikom sklapanja Ugovora, nije tužiteljici predočio niti dostavio interne akte prednika tuženika, koji uređuju način i visinu utvrđivanja i naplate troškova i naknade za obradu kredita, a koje predmetnim Ugovorom izražena u postotku od ukupnog iznosa kredita. Nitko od tuženikovog prednika nije tužiteljici razjasnio zbog čega se ista naknada obračunava i naplaćuje upravo u omjeru 0,75% od ukupnog iznosa kredita, već su isti troškovi naknade obrade kredita ustegnuti tužiteljici kod isplate kredita. Također, tužiteljici nije izložen niti dostavljen troškovnik kojim se obračunava i naplatila tzv. ulazna naknada.

9. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 20. ožujka 2025. (list 126-140), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:

- Ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta po početnom otplatnom planu iznosi 3.347,98 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 18.838,60 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 2.500,38 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 mišljenja-zaključka (list 136 i 137);

- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 67.813,96 HRK, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 9.000,41 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 mišljenja-zaključka (list 137-139);

- Ukoliko se na simulirani početni otplatni plan primijeni početno ugovorena kamatna stopa do 1. siječnja 2014., a nadalje zakonski određena kamatna stopa od 3,23% do konverzije ne dolazi do razdoblja u kojem je anuitet po obračunu banke manji od anuiteta po simuliranom početnom otplatnom planu;

- Ukoliko se na anuitete primijeni kupovni tečaj Banke na dan isplate kredita po kojem je kredit isplaćen do konverzije ne dolazi do razdoblja u kojem je anuitet izražen u HRK po prodajnom tečaju Banke na dan dospijeća veći od anuiteta izraženog po kupovnom tečaju Banke na dan isplate kredita;

- Čl. 5. Ugovora (list 67) je ugovoreno da naknada za odobrenje kredita iznosi 0,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita, odnosno ukupno naplaćena naknada za odobrenje kredita iznosi 413,35 EUR;

- Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 42.438,47 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 5.632,55 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 23. veljače 2016. iznosi 47.782,26 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan konverzije iznosi 363.857,71 HRK.

Iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope iznosi 73.644,00 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 321.419,24 HRK.

Razlika između iznosa 363.857,71 HRK i iznosa 321.419,24 HRK je 42.438,47 HRK. b) Po prometnoj kartici potplata (''manjak'') utvrđen konverzijom iznosi 2.293,55 HRK odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 304,41 EUR.

10. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog.

11. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 23. studenoga 2023. (list 104-106) određeno je koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer nisu potrebiti. Naime, dokazi po tuženiku su predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

12. Poglavito pri tome imajući na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužiteljica, dakle presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na okolnosti istaknute po tuženiku već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).

Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori i s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019.

Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica nije dužna dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužiteljice u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredbi, već naprotiv, tužiteljica ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.

Ujedno, tužiteljica se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, jer se iste odnose na stambene kredite, što je i ovdje slučaj, dok isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.

13. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljičinog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužiteljica je položaj potrošača dokazala priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, podigla namjenski stambeni kredit, radi kupnje stana, odnosno rješavanje stambenog pitanja, dakle novac koji je utrošila iskoristila je za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužiteljice, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužiteljice, dakle tužiteljica je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužiteljica nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.

14. Dovodeći u svezu tužiteljičin iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženikov prednik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužiteljica nije niti pokušala utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o Ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužiteljica nije mogla ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se jednostrano mijenja kamatna stopa te glavnica kredita veže za valutu CHF i glede tzv. ulazne naknade, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužiteljica pristupila s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužiteljica s tuženikom pregovarala isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njezinom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužiteljica nije mogla mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužiteljici preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužiteljicu najpovoljnije.

Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužiteljici odredbu o strukturi kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju uzrokuju promjenu kamatne stope, niti je razjasnio odredbu glede valute obveze, kao niti je razjasnio strukturu i koji parametri određuju visinu tzv. ulazne naknade niti svrhu i opravdanost iste te da isto tuženik nije počinio u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o strukturi kamatne stope ni rizicima promjene tečaja švicarskog franka ni strukturi tzv. ulazne naknade.

Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužiteljici pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.

15. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe. Stoga, budući da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva zbog valutne klauzule u CHF počinje teći ispočetka tek od 15. lipnja 2018. Naime, predmetna tužba je podnesena 22. svibnja 2023., te je ujedno postavljen zahtjev za utvrđenjem ništetnim spornih ugovornih odredbi glede tzv. ulazne naknade, u kojem slučaju rok zastare teče od pravomoćnog utvrđenja ništetnosti spornih odredbi, dok u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuju nepoštenim i ništetnim sporne ugovorne odredbe, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Zaključno, tužbe je podnesena unutar roka zastare od pet godina.

16. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.

17. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, ističe se da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZID ZPK) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, unatoč tome, tužiteljica zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključivanju mogućnosti tužiteljice za istom, poglavito pozivom na presudu Suda EU u predmetnu C-118/17.

18. Stoga, tuženik izvlači pogrješne zaključke iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u tzv. Oglednom postupku posl. br. Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., kojim je odlučeno kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, i u navedenom Oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske iznio je pravno shvaćanje kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kada je konverzija provedena u skladu sa Zakonom. Navedeno je shvaćanje u skladu s presudom Suda Europske unije br. C-118/17 od 14. ožujka 2019. i njegovim tumačenjem Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima kojima daje apsolutnu zaštitu i punu restituciju potrošačima, odnosno povrat koristi koju je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Ujedno, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužiteljica unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, tj. Aneksu osnovnom Ugovoru o kreditu, od 20. siječnja 2016., ima i nadalje pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.

20. Stoga je u pravu tužiteljica kada, pozivom na recentnu sudsku praksu, ističe da ništetnost odredbi utvrđena u kolektivnom sporu predstavlja i ništetnost odredbi ugovora u pojedinačnom postupku, kao i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije.

21. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, proizlaze ništetnim ugovorne odredbe kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, visina kamatne stope je bitan sastojak ugovora o kreditu, pa je stoga za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih sastojaka kod svake vrste ugovora, potrebito sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebita suglasnost volja obiju ugovornih strana. Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženikov prednik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja Ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice. Nadalje, ništetna je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnost spornih uglavka predmetnog Ugovora o kreditu i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih anuiteta''.

Zbog izloženog, proizlazi nevaljanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu kojim je tuženik, kao kreditor-Banka ugovorila da može mijenjati kamatnu stopu jednostrano svojom odlukom i u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa stoga proizlazi ništetnost dijela ugovorne odredbe glede promjene stope ugovornih kamata i glede valutne klauzule u CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.

22. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljičin tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog jednostrano promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu 2.500,38 EUR, zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 9.000,41 EUR i preostale glavnice na dan konverzije 23. veljače 2016., dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 5.632,55 EUR.

Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, jer u ovom slučaju tzv. pozitivne razlike nije moguće umanjiti za tzv. negativne razlike, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužiteljici kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Naposljetku, tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih tečajnih razlika su u zastari zbog proteka općeg roka zastare od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), s obzirom na najstariju takva isplaćenu tražbinu, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka (list 126-140), dok je tužba podnesena 22. svibnja 2023., dakle, tuženik je još kasnije istaknuo istu tražbinu, s obzirom na odgovor na tužbu od 3. listopad 2023., dok je isti zahtjev za tzv. negativne tečajne razlike istaknut na ročištu 23. studenoga 2023.

23. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužiteljica uskladila i konačno postavila tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 22. travnja 2025. (list 145-150), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plateža pojedinog iznosa tzv. pozitivnih razlika i na iznos manje priznate neotplaćene glavnice u konverziji od 23. veljače 2016., kao dana konverzije, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I., II. i III. izreke presude.

24. Glede zahtjeva u svezi tzv. ulazne naknade, valja reći da je neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. ZOO-a. Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovorna odredba sadržana u toč. 5. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

25. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužiteljici niti sklapanje takvog Ugovora da iste ugovorne odrednice (sporan uglavak toč. 5.) nisu bile uključene u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušane tužiteljice, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.

26. Osim toga, upravo pravilno tužiteljica tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužiteljica, kao korisnik kredita, mogla je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem iste odredbe u Ugovor, pa je logički izvjesno da od nje niti odstupa pa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da je pravilna. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužiteljice, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.

27. Međutim, spornom ugovornom odredbom u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).

28. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C- 224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodni postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud EU protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.

Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavkom u Ugovoru, kojim je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužiteljica je nesporno bila u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njezine pregovaračke moći, tako i njezinog stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužiteljica pristala na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužiteljici kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje iste naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti niti dokazati zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužiteljica nije imala pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Također, sadržaj navedene odredbe nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna iste naknade niti su isti tužiteljici izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica se je tuženiku obvezala platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužiteljice. Naime, tuženik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužiteljica plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.) Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana plaćanja naknade za obradu kredita pa do isplate, valja reći da tužiteljica osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčani iznos. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezna kamata teče od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.

29. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.

30. Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužiteljice, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu mjerodavne odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.

31. S obzirom da je u ovom slučaj utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. IV. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 413,35 EUR za trošak obrade kredita, kako je utvrđeno financijskim vještačenjem te u istom iznosu tužiteljica postavila zahtjev, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. svibnja 2007., kao dana naplate istog iznosa, s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada) umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.

32. Međutim, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu 2.080,84 EUR / 15.678,12 HRK sa zateznim kamatama od 21. siječnja 2016. i ujedno prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom. To stoga što tuženik, kao ugovorna strana, koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nesavjesna i nepoštena, nema pravo zahtijevati vraćanje novčanog iznosa 2.080,84 EUR / 15.678,12 HRK koji predstavlja zbroj preplate iz konverzije i iznosa za kojeg je tužiteljici umanjena neotplaćena glavnica na 30. rujna 2015., a temeljem čl. 1115. ZOO-a, niti se priroda onoga što je ispunjeno (isplaćeni iznos novca temeljem kredita) ne protivi njegovom vraćanju, u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prije svega se ističe da tuženik iste zahtjeve postavlja kao povrat stečenog bez osnove. No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice.

Osim toga, ovako istaknuta tuženikova tražbina je u zastari, budući da je isti zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu predanom 3. listopada 2023., dok je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).

Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 2.080,84 EUR / 15.678,12 HRK sa zateznim kamatama od 21. siječnja 2016., odnosno neosnovan je tuženikov prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljičinom tražbinom, sve zbog potplaćenih i povlaštenih anuiteta te umanjene neotplaćene glavnice, a kako je odlučeno pod toč. VI. i VII. izreke presude.

33. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

35. Slijedom navedenog, tužiteljici je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 24. svibnja 2024., 11. prosinca 2024. i 22. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. studenoga 2023., 22. svibnja 2024. i 2. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 3.500,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (875,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u iznosu 66,36 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 224,30 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 4.941,36 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. VIII. izreke presude, dok je ostatak tužiteljičinog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IX. izreke presude).

36. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 23. studenoga 2023., 22. svibnja 2024. i 2. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 2.000,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (500,00 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 2.500,00 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. X. izreke presude.

37. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

38. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 16. listopada 2025.

S u d a c:

Mario Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave iste presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).

DNA: - opun. tužiteljice, uz rješenje o sudskoj pristojbi za tužbu u iznosu 66,36 EUR i za presudu u iznosu 66,36 EUR, dakle ukupno u iznosu 132,72 EUR i

- opun. tuženika.