REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, V. Nazora 22

Poslovni broj:P-28/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice ČT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima ST, ŠT, JT, Antoniu Mihoci i Kristini Burcar Štargl, odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Garešnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi stjecanja bez osnove, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 09. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, na ročištu za objavu i uručenje presude 16. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici ČT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na ime preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o namjenskom kreditu, broj kreditne partije 7103691308 od 08. lipnja 2007. isplati iznos od 11.327,99 Eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje se obračunavaju na :

- iznos od 0,34 Eura od 2. kolovoza 2007. do isplate,

- iznos od 1,88 Eura od 1. rujna 2007. do isplate,

- iznos od 3,02 Eura od 20. studenoga 2007. do isplate,

- iznos od 4,34 Eura od 5. veljače 2008. do isplate,

- iznos od 4,82 Eura od 17. veljače 2008. do isplate,

- iznos od 10,64 Eura od 26. ožujka 2008. do isplate,

- iznos od 1,91 Eura od 8. svibnja 2008. do isplate,

- iznos od 4,23 Eura od 5. lipnja 2008. do isplate,

- iznos od 4,90 Eura od 1. srpnja 2008. do isplate,

- iznos od 0,65 Eura od 5. kolovoza 2008. do isplate,

- iznos od 2,04 Eura od 3. rujna 2008. do isplate,

- iznos od 4,81 Eura od 4. listopada 2008. do isplate,

- iznos od 21,63 Eura od 4. studenoga 2008. do isplate,

- iznos od 11,96 Eura od 4. prosinca 2008. do isplate,

- iznos od 18,14 Eura od 30. prosinca 2008. do isplate,

- iznos od 24,67 Eura od 3. veljače 2009. do isplate,

- iznos od 25,55 Eura od 25. veljače 2009. do isplate,

- iznos od 20,08 Eura od 04. ožujka 2009. do isplate,

- iznos od 27,24 Eura od 5. svibnja 2009. do isplate,

- iznos od 21,76 Eura od 4. lipnja 2009. do isplate,

- iznos od 20,82 Eura od 25. lipnja 2009. do isplate,

- iznos od 18,73 Eura od 1. kolovoza 2009. do isplate

- iznos od 20,80 Eura od 4. rujna 2009. do isplate,

- iznos od 19,45 Eura od 29. rujna 2009. do isplate,

- iznos od 18,46 Eura od 3. studenoga 2009. do isplate,

- iznos od 17,75 Eura od 04. prosinca 2009. do isplate,

- iznos od 22,49 Eura od 15. prosinca 2009. do isplate,

- iznos od 24,47 Eura od 12. siječnja 2010. do isplate,

- iznos od 26,57 Eura od 19. veljače 2010. do isplate,

- iznos od 26,45 Eura od 12. ožujka 2010. do isplate,

- iznos od 32,23 Eura od 24. travnja 2010. do isplate,

- iznos od 33,83 Eura od 22. svibnja 2010. do isplate,

- iznos od 32,27 Eura od 24. lipnja 2010. do isplate,

- iznos od 60,83 Eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- iznos od 58,54 Eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- iznos od 42,44 Eura od 7. listopada 2010. do isplate,

- iznos od 54,85 Eura od 6. studenoga 2010. do isplate,

- iznos od 52,83 Eura od 25. studenog 2010. do isplate,

- iznos od 74,91 Eura od 28. prosinca 2010. do isplate,

- iznos od 67,23 Eura od 27. siječnja 2011. do isplate,

- iznos od 66,00 Eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- iznos od 61,76 Eura od 02. travnja 2011. do isplate,

- iznos od 62,98 Eura od 27. travnja 2011. do isplate,

- iznos od 80,27 Eura od 3. lipnja 2011. do isplate,

- iznos od 92,87 Eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

- iznos od 161,28 Eura od 3. kolovoza 2011. do isplate,

- iznos od 9.862,27 Eura od 3. kolovoza 2011. do isplate,

sve po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od 01.siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.933,53 € sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, počevši od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno dana 16.10.2025. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U pravnoj stvari pobliže navedenoj u uvodnom dijelu ove odluke 05. lipnja 2019. podnesena je tužba radi isplate.

2. U tužbi se navodi, da je tužitelj sa tuženikom dana 08. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj kreditne partije 7103691308 (U daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelju kao korisniku kredita odobren je kredit u kunskoj protuvrijednosti od 43.670,00 CHF, a koji kredit je u cijelosti otplaćen 2011. godine i to sredstvima kredita kojeg je tužiteljica podigla kod HPB-a. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamatna stopa (koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,50% godišnje), a koja kamatna stopa je promjenjiva. Za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tuženik je jednostranim odlukama u više navrata promijenio ugovorenu redovnu kamatnu stopu iz predmetnog Ugovora o kreditu, međutim tužitelj ne raspolaže sa svim odlukama o izmjeni kamatnih stopa. Tužiteljica se tuženiku osobno obratila radi dostavom cjelokupne kreditne dokumentacije, no tuženik joj je dostavio samo dokumentaciju koju u preslici prilaže uz tužbu, a koja je nepotpuna te se koristeći samo tom dokumentacijom ne može provesti financijsko vještačenje. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke navedene presude, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/134 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u sladu s jednostavnom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Temeljem odredbe čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača naprijed navedena sudska odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Vezanost ovog suda utvrđenja iz pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi i iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku. Iz navedenog razloga, u ovom slučaju ima se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje kroz cijelo vrijeme otplate kredita, a sve kako bi se utvrdila razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih po Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim izmjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja otplate kredita. Da bi tužitelj mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev, potrebno je provesti financijsko knjigovodstveno vještačenje, a budući da tuženik na zahtjev tužitelja nije dostavio svu potrebnu dokumentaciju, da bi se vještačenje moglo provesti, to tužitelj podnosi tzv. stupnjevitu tužbu. S obzirom na utvrđenja sadržaja u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, odnosno kako je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkim kreditima koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve u svezi čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a, a kako tuženik odbija tužitelju dobrovoljno isplatiti dužni iznos, to tužitelj podnosi tužbu te predlaže sudu obvezati tuženika na isplatu preplaćenih iznosa. Tužitelj je podneskom od 23.09.2019. preinačio tužbeni zahtjev na način da potražuje i isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF pozivajući se na Odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.06.2018. Pž-6632/17 kojom su utvrđene nepoštenim i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

3. U odgovoru na tužbu od 18.11.2019. tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve po tužitelju smatrajući ih neosnovanim, uključujući pravnu osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 5. lipnja 2014. Ukoliko se može smatrati da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P-1401/12 (Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka za tražbine koje proizlaze iz promjene kamatnih stopa na ime stjecanja bez osnove, što tuženik osporava (smatrajući da ta tužba nije prekinula zastaru te da je zastara nesmetano tekla), zahtjev tužitelja od 23. rujna 2019. godine u svakom je slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine. Dakle, zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. godine zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude (13. lipnja 2014. godine) zastarjeli su, što je ovdje upravo slučaj jer je preinačena tužba podnesena 23. rujna 2019. godine. Mišljenje je tuženika da izvorno postavljen, a sasvim neodređen tužbeni zahtjev za isplatu, kojem čak nije prethodno ni valjani manifestacijski zahtjev (niti je tužba tužitelja od 5. lipnja 2019. godine, stupnjevita tužba)nije prekinuo tijek zastarnog roka. Da bi se tužba smatrala opravdanom stupnjevitom tužbom potrebno je da tužiteljska strana dokaže postojanje jedne od sadržajno različitih pretpostavki iz čl. 186b ZPP (o čemu se tuženik očituje u nastavku), za što smatra da tužitelj nije učinio. Osporava istinitost tužbenih tvrdnji o tome da tuženik nije obavijestio tužitelja o CHF valutnom riziku, da tužitelj taj rizik nije razumio, da je tuženik nagovarao tužitelja na zaduženje u CHF valuti i da je postupao namjerno nepošteno i nesavjesno, da tuženik nije tužitelja informirao o parametrima izmjene kamatne stope, da tužitelj nije razumio mehanizme izmjene kamatne stope, da je tužitelj namjerno doveden u zabludu kako u pogledu CHF valute, tako i u pogledu izmjene kamatne stope. Nadalje tuženik navodi da činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja ne odgovaraju dokazima pa ni pravnom stanju stvari. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20 ožujka 2018. godine. Prema članku 502.c. ZPP (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do donošenje ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 23 P Ugovora gdje se navodi: "pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja… ovog Ugovora". Valutna klauzule je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema nekoj stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi biran sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,50%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Banka nije znala niti mogla/morala znati za tečaj CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB "štiti" tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Odlučena činjenica u ovom predmetu je znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja CHF. Time je sasvim jasno kako banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Stoga je tuženik predložio odbijanje tužbenih zahtjeva u cijelosti.

4. Dana 30.06.2022. sud je u ovome predmetu donio presudu P-596/2019-31 kojom je usvojio tužbene zahtjeve tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanoj u predmetnom Ugovoru o kreditu, međutim povodom žalbe tuženika Odlukom Županijskog suda u Šibeniku Gž-862/2022-2 od 17.12.2024. prvostupanjska presuda je ukinuta u toč. II. izreke kojom je usvojen zahtjev za isplatu po utvrđenoj ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te u odnosu na odluku o troškovima postupka, te je u tome dijelu vraćen predmet na ponovno odlučivanje, dok je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. I. izreke kojom je dosuđena isplata po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Iz obrazloženja drugostupanjske odluke kojom je djelomično ukinuta prvostupanjska odluka proizlazi, da je u ukinutom dijelu sud dosudio glavnicu od 85.350,94 kn sa zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose od dospijeća do isplate, dok zbroj pojedinih iznosa na koje je dosuđena zatezna kamata premašuje iznos glavnice, jer iznosi 85.377,94 kn.

5. Tijekom postupka izvođenja dokaza Sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja je dostavljena i prileži spisu. Pročitao iskaze saslušane tužiteljice i svjedokinje ĐT (list 138-140). Izvršen je uvid u vještački nalaz i mišljenje financijskog vještaka Marijane Matijević (list 148-154 i 280-282).

6. Nakon financijskog vještačenja, tužitelj je po punomoćniku uskladio tužbeni zahtjev sa rezultatom vještačenja, a podneskom od 30.01.2025. uskladio tužbeni zahtjev u dijelu koji još nije pravomoćno presuđen sa činjenicom, da je u međuvremenu u Republici Hrvatskoj na snazi nova valuta EURO, sve na način pobliže naveden u toč. I. izreke presude.

7. Županijski sud u Šibeniku u presudi Gž-862/2022-2 od 17.12.2024. u dijelu u kojemu je potvrdio prvostupanjsku presudu, utvrđuje da je preinaka tužbe u fazi glavne rasprave nakon što je stalni sudski vještak izradio nalaz i mišljenje dopuštena, imajući u vidu da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 26. studenoga 2021. godine donesen zaključak koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“, pa prihvaćanjem preinake tužbe prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio odredbu članka 190. ZPP o preinaci tužbe.

8. Iz obrazloženja drugostupanjske presude Županijskog suda u Šibeniku u presudi Gž-862/2022-2 od 17.12.2024. proizlazi, da navedeni sud prihvaća već ranija utvrđenja ovoga suda u pogledu činjeničnog stanja utvrđenog temeljem izvedenih dokaza i to:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i tuženica, kao kreditor dana 8. lipnja 2007. sklopili potrošački ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 43.670,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate od 180 mjeseci, uz kamatnu stopu od 4,50% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, a koji je otplaćen 2011. godine,

- da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatne stope (od početnih 4,50 % godišnje do završnih 6,05 % godišnje) i tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platila tužiteljica na ime porasta tečaja CHF iznosi 85.350,94 kn/11.327,99 Eura,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno, da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

- Tužiteljica je imala status potrošača, u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), jer iz njena iskaza proizlazi, da je sklopila ugovor kao fizička osoba, izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i da je namjena kredita bila adaptacija kuće

- doma.

9. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je, među inim, i tuženik u periodu od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane. Nadalje, presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine odnosi se i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF. Tom odlukom utvrđeno je da su sve tužene banke (među kojima je i tuženik) postupale nepošteno kada su u ugovorima o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive i nepoštene te slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto tako je pravomoćno određeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji način kamatne stope mijenjaju i bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici i ništetna. Navedeni postupak predstavlja kolektivni sudski postupak sukladno odredbi čl.502.c Zakona o parničnom postupku, a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Stoga, imajući u vidu utvrđeno u toč. 8. i 9. obrazloženja, pravilno je zaključiti da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to tužiteljici pripada potraživanja isplata preplaćene razlike anuiteta i s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao što joj je već pravomoćno dosuđena isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zaključak o nepoštenosti ugovornih odredbi utemeljen je na rezultatima kolektivne parnice, ali i na iskazu tužiteljice i svjedoka - radnice tuženika ĐT. Tužiteljica je potpisala već unaprijed pripremljen ugovor po tuženiku i nije imala mogućnosti utjecati na njegov sadržaj, već ga ili prihvatiti u cijelosti ili odbiti, a nakon što joj je tuženik izračunao rate kredita prema tečaju koji je bio u trenutku zaključivanja ugovora, tužiteljica je sukladno istome prihvatila ponuđeni Ugovor bez, da je imala posebnog znanja ili upozorenja na eventualni potencijalni rizik vezano za činjenicu da se ugovor zaključuje uz valutnu klauzulu valute CHF.

11. Iznos preplaćene razlike anuiteta s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđen je provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević (list 280-282) i iznosi ukupno 11.327,99 €, te kako stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka sud je istoga u cijelosti prihvatio. Tužiteljici stoga ima pravo na isplatu iznosa od 11.327,99 €, sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO, te je sud u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev.

12. Prigovor zastare neosnovan je. Naime, potraživanje s naslova vraćanja onog što je stečeno bez pravne osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO). Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te kako tužba preinačena 23. rujna 2019. postavljanjem zahtjeva i za isplatu preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF - do preinake tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina. Također, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 27. svibnja 2024. godine zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

13. Sukladno odredbi čl. 323. st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stoga je tuženik u obvezi vratiti tužitelju razliku u vidu više preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe- Valutna klauzula smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO- a). Iako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu proglašene ništetnima u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, one nisu bile valjane od samog ugovaranja i ne proizvode valjani pravni učinak. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

14. Slijedom navedenog Sud je usvojio tužbenom zahtjev i presudio je kao u izreci ove presude.

15. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom postupku pa se odluka o parničnim troškovima temelji na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je Sud priznao kao nužan i opravdan, trošak postupka koji se sastoji od troška zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za: sastav tužbe i maksimalno 4 obrazložena podneska po Tbr. 8 toč. 1. u iznosu od 200,00 € po svakoj radnji, dok onda za sastav 4 ostalih podnesaka priznata je naknada od 50,00 € po podnesku. Za zastupanje na 6 raspravnih ročišta nagrada iznosi 200,00 € po ročištu. Za pristup ročištu za objavu presude od 30.06.2022. priznata nagrada iznosi 100,00,€. Obračunati PDV od 25 % na priznate nagrade iznosi u iznosu od 625,00 €. Isto tako, Sud je tužitelju kao opravdan priznao i trošak vještačenja u iznosu od 331,81 €, te troškove pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 351,72 €. Za pristup na ročište za objavu i uručenje presude 16.10.2025. nagrada s PDV-om iznosi 125,00 €. Dakle, ukupan trošak tužitelja iznosi 3.933,53 €.

U Garešnici, 16. listopada 2025. godine.

Sutkinja:

Dajana Gabud Jandoš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka nadležnom županijskom sudu putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po pun. iz ZOU Bojan Doneski i dr., odvjetnicima iz Garešnice

2. Tuženiku po pun. OD Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba