REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5566/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 23. rujna 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljevog opunomoćenika i tuženikovog opunomoćenika, 16. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 4.973,35 EUR, zbog valutne klauzule u CHF, sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 1.583,36 EUR, zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije, sa zateznim kamatama tekućim od 4. veljače 2016. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 2.312,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
IV. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
V. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je predana ovome sudu e-komunikacijom 7. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je 19. prosinca 2005. tuženik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj: 116-256/2005, prema kojem je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, stambeni kredit u iznosu 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim osnovnim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita na 15 godina s ugovorenim mjesečnim anuitetima uz kamatnu stopu od 3,99% godišnje koja je definirana kao promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke. Također, 3. veljače 2016. je tuženik s tužiteljem sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 116-256/2005, kojim se uređuje konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je izraženo pravno shvaćanje da korisnik kredita ima pravni interes za podnošenje tužbe neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita, a tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije obeštećen u potpunosti kao potrošač, a sve s obzirom na nepoštene odredbe Ugovora utvrđene u postupku Potrošač povodom kolektivne tužbe. Naime, 7. travnja 2013. je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl. br. P-1401/2012 u sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka, među inim i ovdje tuženika, koja presuda je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Povodom podnesenih revizija tužitelja i tuženika je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbijena revizija tuženika i potvrđena presuda nižestupanjskih trgovačkih sudova. Navedene presude donesene u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, temeljem čl. 138.a.Zakona o zaštiti potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi stjecanja bez osnove od strane tuženika. U Ugovoru tuženika s tužiteljem očito su razvidni tužiteljevi navodi, budući ad nigdje u Ugovoru nisu navedeni parametri i metodologija izračuna kamatne stope, niti je tužitelj o promjeni kamatne stope pregovarao i dogovarao promjenu kamatne stope, već je ista mijenjana jednostrano, također bez ikakvog navoda o metodologiji izračuna kamatne stope, dakle kamatna stopa nije niti određena, a niti odrediva. Štoviše, Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju navodi kako su tužitelji u odnosu na banke bili u ovisnom položaju pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebitih sredstava, izvan kredita koji su odobravale banke pod uvjetima koje su banke određivale, dakle položaj ''uzmi ili ostavi''. Nadalje tužitelj ne spori činjenicu da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena tzv. valutna klauzula, odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske (kuna-HRK) u odnosu prema stranoj valuti, tj. u ovom slučaju, vrijednosti švicarskog franka-CHF, ali tužitelj osporava valjanost njenog ugovaranja sukladno odredbama, kako tada mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ističe da je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK, na što kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren od strane tuženika niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF značio samo manju kamatnu stopu, nikad nije bio upozoren da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Na upit koji bankarski proizvod je za njega najpovoljniji, nije mu dan odgovor, kao i brojnim drugim dužnicima. Tužitelj nadalje navodi da prilikom sklapanja Ugovora, kao prosječan potrošač, nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, dok je tuženiku, kao specijaliziranoj novčarskoj ustanovi, to bilo poznato ili moglo biti poznato, iz čega proizlazi da tuženik prilikom sklapanja Ugovora nije postupao u dobroj vjeri. Tijekom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je nudio kredit u valuti CHF koji je predstavljen tužitelju kao ''sigurna valuta'', te on nije bio upozoren na rizike koji su postojali u odnosu na njega kao potrošača, to jest nije mu spomenuta vjerojatnost skorašnjeg očekivanog rasta valute i činjenica da se radi o odredbi koja daje sigurnost tuženiku kao banci. Budući da navedene odredbe nisu bile razumljive te se o njima nije pojedinačno pregovaralo iste su nepoštene te posljedično tome ništetne. Bitni sastojci Ugovora o kreditu bili su neizvjesni, a rizik preuzima potrošač, a da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu toga nije svjestan. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potaknuo tužitelja, kao potrošača, na sklapanje Ugovora upravo s valutnom klauzulom u CHF pri čemu je takvo propuštanje protivno načelu savjesnosti i poštenja, što potvrđuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužitelj ne spori činjenicu da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR (presuda Suda Europske unije u predmetu br. C-118/17 od 14. ožujka 2019.). Slijedom iznijetog, tužitelj zahtijeva na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule ukupan iznos 4.951,91 EUR / 37.310,20 HRK sa zateznim kamatama od svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa. Tužitelj ističe kako unatoč provedenoj konverziji ima pravo na punu restituciju. Ratio legis ZID ZPK prema kojem je provedena konverzija bio je usmjeren na olakšanje položaja potrošača na način da uspostavi narušena ravnoteža u ugovorima o kreditu u kojima je utvrđeno postojanje povrede Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dakle uređivao je ekonomske posljedice koje su takvi ugovori imali, a sve u svrhu olakšavanja socijalnog položaja dužnika, odnosno potrošača. Navedeni Zakon je u svojoj biti predvidio sporazumno uređivanje i raspolaganje iznosima preplate između banke i potrošača kao posljedicama, ali niti jedna odredba tog Zakona se ne odnosi na pravnu kvalifikaciju istih odredbi ugovora niti određuje da su iste pravno valjane. Ako je namjera zakonodavca bila takvo što, on je to trebao izričito propisati. U nedostatku izričitog propisa, postojeći propis se mora tumačiti u skladu s pozitivnim pravom Republike Hrvatske i temeljnim načelima pravnog poretka, odnosno potrošačkog zakonodavstva i odredbama o posljedicama ništetnosti, a to je da ništetnost nastupa po samom zakonu i da djeluje ex tunc te da ništetan ugovor ne postaje valjan čak ni ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, s čime se složio i tuženik u odgovoru na tužbu. Stajalište da konvertirani dužnici imaju pravni interes za vođenje parnica u kojima utvrđuju odredbe osnovnog ugovora ništetnim te posljedično zahtijevaju isplatu iznosa koji im pripada proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Činjenica je da konverzijom kredita tužitelj nije restituiran u cijelosti. Još manje da bi bio obeštećen preplatom utvrđenom prilikom konverzije. Naime, kako je odredba o valutnoj klauzuli CHF utvrđena ništetnom, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju svih preplaćenih iznosa, odnosno ima pravo zahtijevati povrat iznosa stečenih bez osnove, a koji mu nisu vraćeni. Da bi se doveo u položaj potrošača u kojem bi se nalazio da nije bilo posljedica ništetnih odredbi Ugovora mora se uzeti položaj u kojem bi se nalazio da su sve uplate u uvećanom iznosu koje je izvršio uzete u obzir za zatvaranje kredita kako je utvrđen početnim otplatnim planom po tečaju na dan isplate kredita sve do trenutka dok su trajale posljedice ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelju je utvrđena visina neotplaćene glavnice na 30. rujna 2015. u iznosu 21.899,82 CHF odnosno 153.105,91 HRK. Ovdje je od ključne važnosti naglasiti kako je visina glavnice utvrđena od strane tuženika primjenom tečaja za CHF koji je vrijedio 30. rujna 2015. te je prilikom izrade izračuna konverzije tuženik primjenjivao sve promjene tečaja tijekom cijelog razdoblja otplate kredite. Simulacijom otplate po valuti EUR od početka kredita pa sve do 30. rujna 2015., a sukladno ZID ZPK preostala nedospjela glavnica izračunata je u iznosu 14.910,05 EUR odnosno u iznosu 113.895,37 HRK, a koju glavnicu je tužitelj nastavio otplaćivati nakon konverzije. No, po početnom otplatnom planu, da nije bilo primjene nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu (valutna klauzula CHF) na 30. rujna 2015. nedospjela glavnica koja je iznosila 21.899,82 CHF, trebala je po početnom tečaju na dan korištenja kredita iznositi 98.921,76 HRK iz čega proizlazi da je i nakon konverzije tužitelj nastavio otplaćivati uvećanu glavnicu, no sada uvećanu za puno manji iznos nego prije provedbe konverzije, što u konačnici predstavlja pozitivni učinak konverzije, ali pro futuro. Razvidno je da je primjenom tečaja na 30. rujna 2015. nastala razlika glavnice u iznosu 14.973,61 HRK koja se tužitelju mora vratiti kako bi se postigla puna restitucija. Važno je i naglasiti činjenicu da prilikom sklapanja Aneksa tužitelj, kao potrošač, nije imao saznanja da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti bila ništetna, jer je u kolektivnom sporu pravomoćno odlučeno o ništetnosti valutne klauzule tek u lipnju 2018. Tužitelj, kao i ostali potrošači koji su svoje ugovore inicijalno sklopljene u CHF valuti konvertirali u EUR valutu temeljem ZID ZPK 15, nisu tada imali izbor između mogućnosti utuženja razlike tečaja temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora te s druge strane sklapanja aneksa u konverziji, takva praksa sudova nije postojala te su oni imali mogućnost ili ostati u ugovornom odnosu s višom glavnicom ili sklopiti aneks temeljem kojeg su nastavili otplaćivati nižu glavnicu. U tim okolnostima vrlo je malo potrošača koji su nastavili otplaćivati CHF kredit i to obično iz razloga što su im uvjeti konverzije bili potpuno neprihvatljivi. Dakle, tužitelj je i nakon konverzije ima pravo na povrat: preplate anuiteta zbog preplaćene valutne klauzule do konverzije u iznosu 4.951,91 EUR / 37.310,20 HRK sa zateznim kamatama i daljnju razliku glavnice u iznosu 1.987,34 EUR / 14.973,61 HRK sa zateznim kamatama od 4. veljače 2016. Dakle, tužitelj tvrdi da mu restitucija nije izvršena u potpunosti te zahtijeva iznose preplate. Slijedom navedenog, tužitelje predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 4.951,91 EUR / 37.310,20 HRK, na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule u CHF, sa zateznim kamatama od svake pojedine mjesečne preplate i iznosa 1.987,34 EUR / 14.973,61 HRK, na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije, sa zateznim kamatama od 4. veljače 2016., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Odgovor na tužbu je predan ovome sudu e-komunikacijom 9. veljače 2024. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 48), u kojem se navodi, da tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne predmnijeva te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne, već privatne svrhe. Iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj: 116-256/2005 od 19. prosinca 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj zahtijeva u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 116-256/2005 od 3. veljače 2016.g. (dalje: Sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Sporazumom o konverziji je sklopljen na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15., dalje: ZIDZPK). Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja posl. br. Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Štoviše, sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka-aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku je u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj zahtijeva u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije i za taj iznos, kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF, umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Pozivom na presudu Suda Europske u predmetu C-630/17, tuženik ističe da iz kreditnog zahtjeva i prijedloga je razvidno kako je tužitelj koristio kredit za uređenje kuće, a da se u sklopu kuće posluje obrt [obrt], a koji je ujedno dao i sredstva osiguranja za predmetni kredit. S obzirom da iz navedenog proizlazi da se radi o Ugovoru koji je sklopljen u svezi tužiteljeve profesionalne djelatnosti, u ovom slučaju ne radi se o potrošačkom ugovoru. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. i 41/14., dalje: ZZP/07.), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tuženik ističe da se zbog navedenog tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz navedenih presuda, jer predmetni kredit nije potrošački kredit. Zaključno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora, dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Stoga, tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/2013 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju pojedinačnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na određenog potrošača. Stoga, u pojedinačnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na određenog tužitelja. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedene osnove traži restituciju onoga što je dao temeljem iste odredbe. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebito je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik poglavito ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u ovom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno je utvrditi je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U ovom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi, a kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu uklonile iste ugovorne odredbe, Ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj Ugovora, jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom potvrde sadržaja istoga je javni bilježnik potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima poslovnu sposobnost potrebitu za sklapanje ovakvog Ugovora o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom potvrde sadržaja istoga na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Glede predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je sklopljen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003. g.) odnosno čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007. g.) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Međutim, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu Ugovora. U slučaju ocjene tužbenog zahtjeva osnovanim, tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja Ugovora. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO-a. Slijedom navedenoga, predlaže se odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, a u slučaju donošenja meritorne odluke predlaže se odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Podneskom predanim 13. lipnja 2025. (list 314-316) je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s financijskim vještačenjem, zahtijevajući isplatu iznosa 4.973,35 EUR, zbog valutne klauzule, sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. i iznosa 1.583,36 EUR, zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije, uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
4. Tuženik se je protivio preinaci tužbe učinjenoj potonjim podneskom. No, unatoč tuženikovom protivljenju, raspravnim rješenjem od 23. rujna 2025. (list 328 i 329) je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom predanim 13. lipnja 2025. To stoga što je tužitelj prvotno, u tužbi postavio zahtjev za isplatu ukupnog iznosa 6.939,25 EUR, od toga iznosa 4.951,91 EUR zbog valutne klauzule u CHF sa zateznim kamatama te iznosa 1.987,34 EUR zbog manje priznate glavnice prilikom konverzije sa zateznim kamatama od 4. veljače 2016., dok je podneskom predanim 13. lipnja 2025. tužitelj postavio zahtjev za isplatu ukupnog iznosa 6.556,71 EUR, od toga iznosa 4.973,35 EUR kao tzv. pozitivnih tečajnih razlika te iznosa 1.583,36 EUR zbog manje priznate glavnice pri konverziji, s obzirom da je tek po izvedenom financijskom vještačenju utvrđena visina iste tražbine pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, dakle, tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, dok je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).
5. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu broj: 116- 256/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19. prosinca 2005., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 21. prosinca 2005. (list 14-22), otplatni plan, od 20. ožujka 2023. (list 23-37), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 116-256/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 3. veljače 2016. (list 38-41), tuženikov popratni dopis uz izračun konverzije i izvadak otvorenih stavki kredita, sve od 30. rujna 2015. (list 42-44), specifikacije uplata, od 17. svibnja 2023. (list 61), specifikacije uplata, od 17. svibnja 2023. (list 63-65), tuženikovu obavijest o provedenoj konverziji, od 12. veljače 2016., upućenu tužitelju (list 66 i 67), tužiteljev zahtjev za kredit, od 30. rujna 2005., podnesen tuženiku (list 68), izjavu svjedokinje SHI, od 24. kolovoza 2020. (list 69-73), tablicu G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 74-77) i novi zapisnik glede tužiteljevog kreditnog zahtjeva, od 5. prosinca 2005. (list 78-84) i izveden je dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 11. rujna 2024. (list 287 i 288) te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, koji je 21. svibnja 2025. predao pisani nalaz i mišljenje (list 294-309).
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatu, odnosno povrat stečenog bez osnove, zbog valutne klauzule u CHF i zbog manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku izračuna konverzije, kao razlike između preostale neotplaćene, konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, sve kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF.
Nije sporno da je tuženik s tužiteljem sklopio u [adresa] 19. prosinca 2005. Ugovor o kreditu, broj: 116-256/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te Aneks uz isti Ugovor, od 3. veljače 2006.
Sporna je ništetnost uglavaka Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF, te posljedično pravo na isplatu tzv. pozitivnih tečajnih razlika u visini mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te manje priznate preostale neotplaćene glavnice u trenutku provedbe konverzije, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor nedostatka pravnog interesa, prigovor svojstva potrošača i prigovor zastare.
8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 116-256/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 19. prosinca 2005., uz javnobilježničku potvrdu sadržaja istoga od 21. prosinca 2005. (list 14-22), utvrđeno je da je isti sklopljen u [adresa] između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, kao banke i SH, ovdje tužitelja, kao korisnika kredita te MH, kao sudužnika i NH, kao založnog dužnika, u svezi stambenog kredita u iznosu 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, koji je vrijedio na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima; Kredit se odobrava za adaptaciju kuće i refinanciranje kredita (čl. 2.); glede kamatne stope ugovoreno je da se na navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 3,99% dekurzivno, godišnje te se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete; U razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz st. 1. istog čl., te se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u HRK po mjerodavnom srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan plaćanja, a interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita (čl. 3.); ugovoren je rok otplate kredita od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu; Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten; Kredit se otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa 369,59 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, na dan plaćanja te anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4.); ugovorena je promjenjivost kamatne stope odnosno banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. istog Ugovora neće mijenjati do 30. rujna 2006. ako se korisnik kredita pridržava svih odredbi istog Ugovora; Ugovorne strane su suglasne da je banka od 1. listopada 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, ili drugog akta banke ovisno o skupini klijenata kojoj pripada korisnik kredita, dok je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe istog Ugovora; Korisnik kredita svojim potpisom na istom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pisanu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl. 6.).
Naposljetku, Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 116-256/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 3. veljače 2016. (list 38-41), je sklopljen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15. i 102/15.) odnosno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.), kojim je isti Zakon dopunjen glavom IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, dakle poglavito temeljem dopunjenih čl. 19.a-19.l i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.
9. Na temelju iskaza tužitelja, saslušanog osobno kao stranke na ročištu 11. rujna 2024. (list 287 i 288), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, a koja je iskazom u cijelosti ostala kod navoda iz tužbe te svih tužiteljevih navoda istaknutih tijekom postupka, te je iste navode dopunio i pojasnio, utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2005. godine podigao predmetni kredit kod tuženika, kao stambeni kredit, sa svrhom refinanciranja ranijeg stambenog kredita i uređenje (adaptacija) stana u [adresa], u kojem stanu stanuje do današnjeg dana. Predmetni stan je tužitelj koristio isključivo za stanovanje, dakle isti nije iznajmljivao niti davao u zakup. Predmetni Ugovor je tužitelj sklopio rok otplate 15 godina, vezan uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu. U vrijeme sklapanja Ugovora je tužitelj ostvarivao prihode od nesamostalnog rada (plaću). Predmetni kredit je konvertirat sukladno zakonskom određenju. Prilikom ponude konverzije predočen je tužitelju izračun konverzije na koji tužitelj nije istaknuo prigovor, no, nije mu od strane tuženika razjašnjena ni rastumačena, kako konverzija, tako ni izračun konverzije. Tužitelj je prihvatio konverziju iz razloga što je time htio smanjiti mjesečni iznos anuiteta. Tužitelj je u cijelosti otplaćivao mjesečne anuitete i to putem trajnog naloga. Tužitelj nije bio u mogućnosti pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi, dakle nije mogao utjecati niti izmijeniti niti jednu ugovornu odredbu, kako osnovnog Ugovora, tako niti Dodatka Ugovoru. Tužitelj je htio odnosno pokušao je pregovarati o pojedinoj ugovornoj odredbi, no, tuženik je istu mogućnost otklonio navodom da se radi o standardnom ugovoru pa tako i o standardnoj kamatnoj stopi, dakle isti Ugovor bio je ponuđen po pravilu " uzmi ili ostavi", a isto se odnosi i na Dodatak Ugovoru. Prilikom informiranja, razgovora i sklapanja Ugovora nitko nije tužitelja informirao o sadržaju pojedinih ugovornih odredbi niti posljedicama istih pa mi tako tuženik nije niti razjasnio strukturu kamatne stope odnosno koji parametri i u kojem razdoblju utječu na promjenu kamatne stope niti ga je upozorio niti objasnio rizik dizanja kredita u CHF, niti mu je dana poredbu istoga kod kredita vezanog uz neku drugu stranu valutu, niti je bilo govora o "valuta utočišta" niti o tome uz koju stranu valutu HNB veže i štiti tečaj HRK. Tužitelj je pročitao predmetni Ugovor prije nego je isti potpisao te nije imao dodatnih pitanja s obzirom na ranije razgovore i informiranja o kreditu. Tužitelj je predmetni iznos kredita iskoristio za refinanciranje stambenog kredita za isti taj stan i za uređenje (adaptaciju) istog navedenog stana i to: zatvaranje lođe, uređenje garaže, kupnju novih garažnih vrata, pregrađivanje i preinake u istom stanu, djelomično obnavljanje krovište s obzirom da je prokišnjavalo.
10. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Darka Prpića, predanog 21. svibnja 2025. (list 294-309), utvrđeno je da isti vještak, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, a na temelju postavljene zadaće, mišljenja:
- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 37.471,59 HRK, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura 4.973,35 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 1 mišljenja- zaključka (list 304 i 305);
- Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -2.663,17 HKR, za anuitete koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura
-353,48 EUR, dok su pojedini mjesečni iznosi razlika iskazani u Tabeli 2 mišljenja- zaključka (list 305 i 306);
- Ukupna razlika iznosa preostale glavnice po obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 14.361,64 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.906,12 EUR.
a) Iznos preostale glavnice po konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 14.910,05 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 113.895,37 HRK.
Iznos preostale glavnice po početnom otplatnom planu iznosi 20.976,55 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 99.533,73 HRK.
Razlika između iznosa 113.895,37 HRK i iznosa 99.533,73 HRK je 14.361,64 HRK.
b) Prema Dodatku Ugovoru o kreditu (list 38-41) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na 30. rujna 2015. te iznosi 13.963,40 HRK što u eurskoj protuvrijednosti prema fiksnom tečaju iznosi 1.853,26 EUR;
- Ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do 30. rujna 2015. godine iznose 1.530,50 EUR;
- Rekapitulacija tražbine tužitelja umanjena za preplatu iz konverzije:
Za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.
Zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 1.530,50 EUR.
Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 4.973,35 EUR.
Preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.853,26 EUR.
- Ukupno I: predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene tečaja te zateznih kamate umanjeno za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 4.650,59 EUR.
Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.906,12 EUR.;
- Ukupno II: predstavlja iznos Ukupno I umanjen za razliku preostale glavnice i iznosi 6.556,71 EUR.
Manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja iznose 353,48 EUR.
- Sveukupno: predstavlja iznos Ukupno II umanjen za manje plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja i iznosi 6.203,23 EUR.
11. Navedeni pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka je prihvaćen u cijelosti, ocijenivši isti sveobuhvatnim, uvjerljivim, nepristranim, objektivnim i stručnim, temeljenim na mjerodavnim ispravama, te dugogodišnjem vještačkom iskustvu u brojnim sudskim postupcima, to tim više što na isti stranke nisu imale primjedbe u odnosu na matematički izračun, niti se je ukazala osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja niti bilo kakvi drugi nedostaci glede istog. Stoga je raspravnim rješenjem od 23. rujna 2025. odbijen tuženikov dokazni prijedlog za izvođenjem dopunskog financijskog vještačenja na istaknute okolnosti svezi ispravnosti konverzije, jer isto nije potrebito, s obzirom da tužitelj isto niti ne osporava.
12. Daljnji dokazi nisu izvedeni, poglavito predloženi po tuženiku, jer isti tuženikovi dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito daljnje dopunsko financijsko vještačenje, odnosno sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Naime, rješenjem s pripremnog ročišta 25. travnja 2024. (list 277 i 278) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok su ostali dokazni prijedlozi odbijeni, jer nisu potrebiti (toč. II.). Stoga, nije prihvaćen tuženikov dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje HH, odnosne javne bilježnice, na istaknute okolnosti, jer ista nije sudjelovala u pregovaranju i sklapanju Ugovora niti objašnjavanju odredbi o valutnoj klauzuli, poglavito davanju informacija o valutnom riziku, to tim više što je ista obrtimice obavljala istovrsne poslove, pri tome imajući na umu velik broj stranaka i vremenski odmak, pa se pretpostavlja da ista ne može biti upoznata s detaljima ovog slučaja, dakle ista ne bi imao neposrednih saznanja o odlučnim činjenicama u ovom slučaju, dok su isti dokazi predloženi radi utvrđenja činjenica koje nisu od odlučnog utjecaja u ovoj pravnoj stvari, budući da su isti na općenitoj razini dokazivanja, dok je izvedenim drugim dokazima predmet dovoljno raspravljen i utvrđene su sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. ZPP- a.
13. Poglavito pri tome valja imati na umu recentnu sudsku praksu, prije svega na koju se poziva tužitelj, odnosno odluke donesene u korist potrošača, prije svega presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev- 18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.). Naime, na istaknute okolnosti već postoje pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbi za zaštitu kolektivni interesa i prava (čl. 502.a st. 1. ZPP-a), dok se ovdje radi o posebnoj parnici-pojedinačnom restitucijskom zahtjevu u kojem se je tužiteljica pozvala na ista pravna utvrđenja pa je stoga ovaj sud vezan za ista utvrđenja (čl. 502.c ZPP-a).
Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebito ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj nije dužan dokazivati točnost svojih navoda za postizanje uspjeha tužitelja u parnici kako bi sud utvrdio ništetnost predmetnih odredaba, već naprotiv, tužitelj ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora.
Ujedno, tužitelj se osnovano poziva na navedene odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, koje odnose na stambene kredite, a što je upravo ovdje slučaj, no, isto nije od odlučnog utjecaja, već je bitno da se radi o potrošačkom kreditiranju (za fizičke osobe), a što je ovdje slučaj.
14. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koje je ponudio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju reklamirao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, te za tužitelju najpovoljnije.
Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.
Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
15. Glede tuženikovog prigovora svojstva potrošača, upire se na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) kojom je izričito propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 EUR od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ EUR od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski stambeni kredit, radi refinanciranja ranijeg stambenog kredita i uređenja (adaptacije) stana u [adresa], a kojem stanuje do danas, dakle novac koji je utrošio je iskoristio za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, dakle stanovanje tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 EUR od 26. svibnja 2020.
16. Neosnovan je prigovor zastare. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018., kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru. Naposljetku, nije u zastari niti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i to podneskom predanim 13. lipnja 2025. (list 314-316), jer istim tužitelj nije promijenio istovjetnost tužbenog zahtjeva u odnosu na činjenične navode iz tužbe i tužbeni zahtjev kako je postavljen do zaključenja prethodnog postupka, već je iz opravdanih razloga nakon zaključenja prethodnog postupka i to po izvedenom financijskom vještačenju, s potonjim uskladio i time konačno postavio tužbeni zahtjev.
17. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), isto kao kasnijom odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.) je propisano da ugovorna odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
18. S obzirom na utvrđenja iz ovako izvedenih dokaza i pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, odnosno pozivajući se na odluke i pravna shvaćanja viših sudova povodom kolektivne tužbe, kojima su utvrđene ništetnim odluke o valutnoj klauzuli, jer je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nisu poslovne banke, među inim i tuženik, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada mjerodavnog ZZP/03., dok tuženik suprotno nije dokazao, pa stoga sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) proizlazi ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF i kao posljedica iste ništetnosti zahtjev za isplatu s osnove ''preplaćenih'' mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF, temeljem čl. 322. i 324. ZOO-a.
19. Glede zakonske konverzije kredita iz CHF u EUR, u pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača, te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dragovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15.) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Stoga, u slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenim valorimetrom po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta. Promjena valorimetra predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a. Na navode o provedenoj konverziji i njezinoj zakonitosti i ustavnosti, ističe se da unatoč tome tužitelj zadržava pravo na punu restituciju pa stoga ovdje ne dolazi do isključenja mogućnosti tužitelja za istom, poglavito pozivom na presudu Suda Europske unije u predmetnu br. C- 118/17.
Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe, s obzirom na provedenu konverziju.
20. Na temelju financijskog vještačenja je utvrđena visina tužiteljeve tražbine, odnosno preplata, kao razlike, i to zbog valutne klauzule u CHF u ukupnom iznosu 4.973,35 EUR i preostale glavnice na dan konverzije, dakle kao učinaka konverzije uslijed nezakonito više obračunatog iznosa preostale glavnice, tj. prilikom konverzije manje priznatog iznosa umanjenja glavnice u ukupnom iznosu 1.583,36 EUR. Naime, tužitelj je podneskom predanim 13. lipnja 2025. (list 314-316) pojasnio da su nalazom i mišljenjem utvrđene zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplaćene valutne klauzule do 30. rujna 2015., kao i iznos preplaćene glavnice prilikom konverzije. Ukupan iznos zatezne kamate obračunate na razliku anuiteta s osnove promjene tečaja (iznos 1.530,50 EUR), tužitelj je umanjio za iznos preplate priznate u konverziji (iznos 1.853,26 EUR), pri čemu je dobiven iznos od -322,76 EUR. S obzirom na navedeno, a budući i dalje postoji određeni iznos koji je tužiteljici priznat prilikom konverzije, a taj iznos je 322,76 EUR, te je za taj iznos umanjen iznos preplaćene glavnice prilikom konverzije (iznos 1.906,12 EUR) što u konačnici iznosi 1.583,36 EUR. Slijedom navedenog, tužitelj zahtijeva na ime preplaćene glavnice prilikom konverzije iznos 1.583,36 EUR sa zateznim kamatama od 4. veljače 2016. Stoga, tužitelj postavlja zahtjev za isplatu sveukupnog iznosa 6.556,71 EUR. Ujedno, tužitelj postavlja eventualni kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa 1.530,50 EUR.
21. Naprotiv, ovako utvrđene tzv. pozitivne tečajne razlike ne mogu se umanjiti za tzv. negativne tečajne razlike, odnosno kada je tečaj CHF bio niži od tečaj CHF na dan isplate kredita, s obzirom da glede tuženikove tražbine zbog tzv. negativnih razlika ne postoji niti zakonska osnova za nastanak obveze za namirenje novčane tražbine (ZOO predviđa: pravni posao, naknada štete, stjecanje bez osnove, poslovodstvo bez naloga, javno obećanje nagrade i izdavanje vrijednosnog papira). No, u ovom slučaju potrošačkog kreditiranja, to tim više s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), kao niti zbog promjene kamatne stope (kada je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope). Osim toga, ovako istaknute tuženikove tražbine su u zastari, budući da je isto istaknuto u odgovoru na tužbu podnesenom 9. veljače 2024., dok je zadnja takva tražbina uplaćena 2. prosinca 2008. (list 305 i 306), to tim više što je zakonska konverzija provedena 30. rujna 2015., dakle izvan petogodišnjeg roka zastare (čl. 225. ZOO-a).
22. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
23. S obzirom da u ovom slučaj proizlazi djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenih iznosa, kako je to gore navedeno, jer je s istim financijskim vještačenjem tužitelj uskladio i konačno postavio tužbeni zahtjev i to podneskom predanim 13. lipnja 2025. (list 314-316), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015., zbog tzv. pozitivnih tečajnih razlika, odnosno na iznos manje priznate neotplaćene glavnice od 4. veljače 2016., kako se zahtijeva, do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. I. i II. izreke presude.
24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
25. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 8. ožujka 2024., 13. lipnja 2025. i 29. kolovoza 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. travnja 2024., 11. rujna 2024. i 23. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 15. veljače 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.450,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (362,50 EUR). Ujedno je tužitelju u cijelosti valjalo priznati trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 500,00 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 2.312,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. III. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. IV. izreke presude).
26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 29. travnja 2024., 18. lipnja 2025. i 29. srpnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 25. travnja 2024. i 23. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 15. veljače 2024. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.250,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (312,50 EUR). No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 1.562,50 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, sa zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. V. izreke presude.
27. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 16. listopada 2025.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužitelja i
- opun. tuženika.
