REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-992/2025-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Mariju Klariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Srđana Barišić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Barišić, Mađerić & Barišić d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 48, protiv tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa opunomoćenik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene 11. rujna 2025. u nazočnosti zamjenice tužiteljeve opunomoćenice i zamjenika zamjenika tuženikovog opunomoćenika, 16. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 728464, od 30. siječnja 2006., javnobilježnički potvrđenog po javnoj bilježnici Vedrani Bilan, Split, pod br. OU- 46/06-1, sklopljenog između tuženikovog prednika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, sada Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 i tužitelja GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i to koja:
- u toč. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,40% (slovima: jedancijelihčetiriposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.'' i
- u toč. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:
Jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95% (jedancijelihdevedesetpetposto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj.''
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 146,52 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 244,93 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.505,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužba je ovome sudu predana e-komunikacijom 13. veljače 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 1), u kojoj se navodi da je tužitelj 30. siječnja 2006. sklopio s tuženikovim prednikom Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, Ugovor o kreditu br. 728464, a kojim je tuženikov prednik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 16.658,00 CHF, obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje: Ugovor o kreditu). Odredbom toč. 6.1. predmetnog Ugovora je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, niti naknadno, jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (tzv. ulazna naknada). Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuju čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. podst. 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao usporediti visinu naknade niti s drugim kreditorima te sam odvagnuti koja mu je ponuda u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženik je odobrio tužitelju jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos 1.103,92 HRK (146,52 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamate na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Dakle, ovdje se radi o nepoštenim odredbama (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., Revd-1974/2023-2 od 14. lipnja 2023, Revd-1601/2024-2 od 30. travnja 2024. i Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024.). Nadalje, odredbom toč. 6.2. predmetnog Ugovora je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, niti naknadno, jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Naime, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuju čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. podst. 10. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03.), s obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom istoga, nije mogao usporediti visinu naknada niti s drugim kreditorima, niti drugim osiguravajućim društvima te sam odvagnuti koja mu je ponuda u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Dakle, tuženik je odobrio tužitelju jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove osiguranja kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos 1.845,16 HRK (244,93 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši naknadu za osiguranje kredita. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade za osiguranje kredita koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamate na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj je način također prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Dakle, radi se o nepoštenim odredbama (odluka Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-408/2024 od 2. srpnja 2024., te odluke Suda EU u predmetima C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donijeti presudu kojom će se prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi glede naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (toč. 6.1.) i naknade za osiguranje kredita (toč. 6.2.), te posljedično isplatu iznosa 146,52 EUR sa zateznim kamatama od 31. siječnja 2006. i iznosa 244,93 EUR sa zateznim kamatama od 31. siječnja 2006., uz naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Odgovor na tužbu je je predan ovome sudu e-komunikacijom 21. ožujka 2025. (obavijest o primitku elektroničkog podneska, koja prethodi listu 25), u kojem se navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su razloga: a) Tužiteljeva tražbina je u zastari; b) O naknadi za obradu i administraciju kredita i naknadi za osiguranje kredita; c) Tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene; d) O visini tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 14. veljače 2025., pa tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova, sukladno Zakonu o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05.-126/21., dalje: ZOO), ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužiteljevih tražbina. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženikovog prednika 30. siječnja 2006. na iznos 16.658,00 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO- a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga, sukladno čl. 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revx-183/2011). Stoga, kolektivni spor, budući da nije predviđen odredbom čl. 241. ZOO-a niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja uređuje prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je tužiteljeva tražbina u trenutku podnošenja iste tužbe već zastarjelo. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeve tražbine. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi i odredba za osiguranje kredita propisuju jasne i nedvojbene iznose naknada koji se imaju naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,40% na iznos kredita što čini istu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i možebitnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, odnosno 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj. Za utvrđenje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati, kako osnovu, tako i visinu, svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno kumulativno ispuniti uvjete: o istoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo; ista odredba je i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). No, toč. 6. Ugovora je jasno propisano da se tužitelj obvezuje tuženiku platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (toč. 6.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,40% od iznosa kredita, kao i platiti naknadu za osiguranje kredita (toč. 6.2.) po premijskoj stopi od 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja s osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici Ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju. Dakle, već je samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke- jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, poglavito s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Glede tužiteljev tvrdnje da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj istu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem je prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022.). Nadalje, tužiteljeve tvrdnje da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene. Tužitelj u tužbi više puta ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom u svezi spomenute odredbe. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Glede visine tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za izvođenjem financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu tuženiku parničnih troškova.
3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi i to uvidom u Ugovor o kreditu br. 728464, od 30. siječnja 2006. (list 7-10) i prometnu karticu po kreditu 728464 na ime: GI (list 11-19) te je zamolbeno izveden dokaz saslušanjem tužitelja osobno kao stranke na ročištu 14. srpnja 2025. (list 198 i 199).
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavaka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, te posljedično zahtjev za isplatu istih naknada, kao povrat stečenog bez osnove. Nije sporno da je tuženikov prednik s tužiteljem sklopio u Splitu 30. siječnja 2006. Ugovor o kreditu br. 728464.
Sporna je ništetnost navedenih uglavaka Ugovora o kreditu te posljedično pravo na isplatu odnosnih naknada i to za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, kao pravo na povrat stečenog bez osnove, dakle sporna je osnovanost, dok nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Istaknut je prigovor zastare.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 728464, od 30. siječnja 2006. (list 7-10), je utvrđeno da je isti sklopljen u Splitu između Volksbank d.d., Zagreb, prednika ovdje tuženika, kao kreditora i/ili predlagatelja osiguranja, i ovdje tužitelja, kao korisnika kredita/protivnika osiguranja, u svezi kredita u iznosu 16.658,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize koji je vrijedio na dan isplate (toč. 1.); ugovorena je kamatna stopa i to redovna kamatna stopa od 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora; efektivna kamatna stopa od 6,88%; interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope i redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te se obračunava i naplaćuje na sve dospjele, a nenaplaćene tražbine od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate (toč. 2.); ugovorena je namjena kredita za kupnju vozila-pokretnina (toč. 3.); ugovorena je valutna klauzula odnosno kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (toč. 4.); ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (toč. 5.); glede naknada ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to jednokratno od 1,40% od iznosa kredita, minimalno 500,00 HRK, te se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj neposredno prije isplate kredita (toč. 6.1.); te naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućih društva je jednokratna uplata premijske stope u visini od 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju tražbina s osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan puštanja kredita u tečaj (toč. 6.2.) i glede načina otplate je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 239,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize koji je vrijedio na dan dospijeća te anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. dana u mjesecu počev od 1. ožujka 2006., a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta (toč. 8.).
7. Na temelju iskaza tužitelja, zamolbeno saslušanog osobno kao stranke na ročištu 14. srpnja 2025. (list 198 i 199), koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, jer o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, utvrđeno je da je tužitelj s Volksbank d.d., Zagreb, kao tuženikovim prednikom, 30. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 728464, a kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 16.658,00 CHF. Predmetni Ugovor je pripremio Volksbank d.d., Zagreb. Nitko od ovlaštenih osoba Volksbank d.d., Zagreb, nije tužitelju objasnio niti protumačio pojedine ugovorne odredbe. Tužitelj je predmetni kredit podigao u privatne svrhe, dakle ne u poslovne svrhe. Tužitelj je predmetni kredit ugovori na rok otplate od 7 godina te je isti otplatio, s time da je jedan anuitet platio i više, dok je isto tužitelju vraćeno.
8. Daljnji dokazi nisu izvedeni, jer isti dokazni prijedlozi nisu potrebiti, s obzirom da potonje ne može biti od utjecaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev. Stoga, nisu niti posebno cijenjeni ostali dokazi, poglavito sudska praksa na koje se poziva tuženik u prilog svojih tvrdnji. Rješenjem s pripremnog ročišta 3. travnja 2025. (list 190 i 191) je određeno koji će se dokazi izvoditi kao mjerodavni za utvrđenje odlučnih činjenica (toč. I.), dok ostali dokazi nisu izvedeni, jer isto nije potrebito, budući da će drugim određenim dokazima predmet biti dovoljno raspravljen i utvrđene sve odlučne činjenice mjerodavne za donošenje odluke u ovom predmetu. Osim toga sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati postupak provesti bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova te je sud dužan onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku, u smislu čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).
9. Ujedno, uzgred rečeno, valja imati na umu i recentnu sudsku praksu, prije svega odluke donesene u korist potrošača, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i odnosne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-221/18 od 3. rujna 2019. i Rev-18/18 od 26. svibnja 2020., kao i mjerodavne odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije (u predmetima C-26/13 presuda od 30. travnja 2014., C-51/17 presuda od 20. rujna 2018. i C-118/17 presuda od 14. ožujka 2019.).
10. Naime, odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) je izričito navedeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, glede tužiteljevog položaja potrošača, valja istaknuti recentnu odluku Suda Europske unije br. C-198/20 od 10. lipnja 2021., kojom je presuđeno da se zaštita predviđena Direktivom Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u ugovorima sklopljenim s potrošačima primjenjuje na sve potrošače, a ne samo na one koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim i informiranim''. Naime, tužitelj je položaj potrošača dokazao priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, podigao namjenski auto kredit, radi kupnje vozila, dakle novac koji je utrošio iskoristio je namjenski, za vlastite, privatne svrhe, odnosno za životne potrebe tužitelja, a to nije poslovanje niti poduzetništvo tužitelja, dakle tužitelj je potrošač. Ukoliko tuženik ima drukčija saznanja (npr. da tužitelj nije potrošač, već trgovac), dužan je isto i dokazati, s obzirom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-18/18-2 od 26. svibnja 2020.
11. Dovodeći u svezu tužiteljev iskaz, koji se u cijelosti prihvaća kao životno logičan i neposredno uvjerljiv, s ostalim (pisanim) dokazima, utvrđeno je da se ovdje radilo o ugovoru koji je tuženik na isti način plasirao na tržištu svim korisnicima kredita, te da tužitelj nije niti pokušao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, poglavito glede spornih uglavaka, jer se radilo o ugovoru koji je ponudio odnosno unaprijed pripremio/sastavio tuženik pa stoga tužitelj nije mogao ništa mijenjati niti utjecati jer je vrijedilo pravilo "uzmi ili ostavi". Dakle, ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu koje su predmet ovog spora, odnosno glede naplate naknade za obradu kredita i administraciju kredita te naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača već zbog činjenice da potrošači nisu mogli pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg su ih banke navodile svojim reklamama. Naime, ovdje se štiti pravo potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku. Zaključno, proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu o kojima ugovorne strane nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj, dok je istom pravnom poslu tužitelj pristupio s potpunim povjerenjem u tuženika, kao poslovnu banku. Stoga, proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenog ugovora u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio o glavnici i ugovorenoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe, već samo ukoliko iste ne prihvaća odustati od sklapanja predloženog ugovora. Tuženik je tužitelju preporučao i predstavio kredit u švicarskim francima kao najpovoljniji kredit jer su najniže kamate, pa stoga za tužitelja najpovoljnije.
Slijedom navedenog, tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, pa da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Naime, proizlazi da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulaznoj naknadi) odnosno strukturi i načinu obračuna tzv. ulazne naknade, te isto tako odredbu glede naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva odnosno predočiti strukturu i načinu obračuna iste naknade, kao i uvjete osiguranja, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva i načinu obračuna iste naknade, te da isto nije počinjeno u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja, kao potrošača, u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu, o strukturi, načinu obračuna i konačnom iznosu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva.
Ujedno, ukoliko je ugovor o kreditu ispunjen, kao što je ovdje slučaj, isti nije postao valjan ugovor, on je i dalje ništetan u spornim odredbama, a takvi ugovori ne proizvode pravne učinke i s njima se postupa kao da nisu sklopljeni, te stoga tužitelju pripada pravo na vraćanje stečenog bez osnove.
12. Neosnovan je prigovor zastare glede tražbine po osnovi naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. Naime, u ovom slučaju povrata stečenog bez osnove predmetna tražbina zastarijeva za pet godina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO). Stoga, primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuju nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe sadržane u toč. 6. Ugovora, s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
13. Naime, mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07.), je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom.
14. U ovom slučaju sasvim je sigurno, da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pregovaralo, jer je unatoč tuženikovim obrazloženjima, riječ o tipskom, formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Sasvim je i izvjesno, da tuženik ne bi omogućio tužitelju niti sklapanje takvog Ugovora da predmetne ugovorne odredbe (sporni uglavci toč. 6.1. i 6.2.) nisu bile uključene u Ugovor, kako to proizlazi i iskaza saslušanog tužitelja, dok tuženik drukčije nije niti dokazao.
15. Osim toga, upravo pravilno tužitelj tumači predmetni Ugovor po načelu ''uzmi ili ostavi'', jer je imajući na umu prethodno navedeno, tužitelj, kao korisnik kredita, mogao je samo isti prihvatiti ili ne, dakle druge mogućnosti nema, sudeći i po činjenici da upravo sam tuženik tijekom cijelog ovog postupka drži da je pravilno postupio stavljanjem istih odredbi u Ugovor, pa je logički izvjesno da od njih ne odstupa niti tijekom ovog postupka, držeći i dalje da su iste pravilne. Predmetni Ugovor je djelomično ''prilagođen'' potrebama tužitelja, no, posljedično ne otklanja prethodno utvrđenje, jer je Ugovor ''prilagođen'' samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no, to ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu i kojem se doduše mijenjaju samo navedeni sastojci ovisno o slučaju, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni sastojci na kojima tuženik kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio sklopljen, a kakve ugovore tuženik sklapa obrtimice, tj. u velikom broju slučajeva.
Međutim, spornim ugovornim odredbama, unatoč tome što su određene u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita te visine naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo niti je su iste naknade određene u konačnom iznosu, a sve kako bi tužitelj, kao potrošač poredbom i na temelju dostavljenih informacija donio informiranu odluku za ponudu koja mu je u svojoj ukupnosti najpovoljnija. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, tuženik je obračunavao i zaračunavao tužitelju kamate na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom i naknadom za osiguranje kredita, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP).
16. Nadalje, mjerodavnom odredbom čl. 84. ZZP/03. je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No, u svezi potonjeg, na sporne ugovorne odredbe ne odnosi se isključenje testa nepoštenosti. Naime, pravno shvaćanje je Suda Europske unije, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima br. C-224/19 i C-259/19, upravo u svezi pitanja naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe istog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tome, odredbe koje su sporednog značaja u usporedbi s onima koje određuju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene istim pojmom, a što je ovdje slučaj, s obzirom da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod ''ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene'' te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Nadalje, u predmetu br. C-224/19 Sud Europske unije tumači čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev provjeriti. Iako je prethodan postupak vezan uz određeni predmet koji se vodi pred nacionalnim sudom, jednom kad Sud Europske unije protumači odredbu europskog prava, takva odluka postaje mjerodavna i obvezna i za ostale nacionalne sudove koji razmatraju jednak problem, odnosno tumačenja su retroaktivna, jer objašnjavaju značenje norme od trenutka kad je ona nastala. Pri tome valja naglasiti da glede pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine.
17. Bitno je i istaknuti, da se takvim spornim uglavcima Ugovora, kojim je visina naknade za odobrenje kredita, isto kao i naknada za osiguranje kredita, bila propisana u postotku od iznosa kredita, ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o istim ugovornim odredbama pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo. Stoga, proizlazi da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naime, tužitelj je nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao banku, kako glede njegove pregovaračke moći, tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih odredaba. Tuženik je, dakle, iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje istih naknada i zašto visina naknada izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Naime, ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, kao i naknade za osiguranje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao. Međutim, u ovom slučaju ista naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tuženik uopće nije niti pokušao tužitelju razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj nije imao pristup razlozima koji opravdavaju istu naknadu. Nadalje, tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, bez da mu je prethodno, niti naknadno jasno i nedvojbeno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se isti sastoje, zbog čega baš u tom postotku tereti tužitelja, u kojem razdoblju i konačnom iznosu, kod kojeg osiguravajućeg društva te ima li korisnik kredita mogućnost odabira želi li osigurati predmetni kredit i kod kojeg osiguravajućeg društva, što sve navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini također u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. ZOO-a. Zaključno, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju određuju čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. podst. 10. ZZP/03., s obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno pripremljene odnosno sročene u tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora kojeg je sastavio tuženik, kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a kojom su tužitelju nametnute obveze s čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Slijedom toga, takvom nepoštenom tuženikovom poslovnom praksom je tužitelj onemogućen u poredbi visine naknada s drugim kreditorima odnosno drugim osiguravajućim društvima, a sve kako bi tužitelj mogao donijeti informiranu odluku koja mu je ponuda kredita u svojoj ukupnosti povoljnija. Na taj način je tuženik prekršio pravo tužitelja, kao potrošača, da prije nego dobije ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca sročene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobije tužitelj dostatne informacije da bi kao dobro obaviještena osoba, uz razumnu pažnju i oprez, mogao donijeti informiranu pojedinačnu odluku.
18. Stoga, sadržaj predmetnih ugovornih odredbi je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna istih naknade niti su isti tužitelju izloženi ni pojašnjeni. Ujedno, tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita, odnosno da su iste naplaćene naknade odgovarale stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Dakle, banke su morale određeno popisati što čini troškove obrade kredita i osiguranja kredita, a ne samo isto naplatiti i to u postotnom iznosu, čime su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove odnosno naknade od korisnika koji podigne veći kredit. U konačnici, sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se je tuženiku obvezao platiti ugovorne kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobrenje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti istu uslugu i možebitni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća (presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021.)
19. Naposljetku, glede zahtjeva za plaćanjem zateznih kamata od dana isplate kredita kada su naplaćene naknade za obradu kredita i za osiguranje kredita, sve do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate, jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba je nametnuta potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Dakle, tuženik je bio nepošten stjecatelj, te samom činjenicom istog, zatezne kamate teku od dana nepoštenog stjecanja. Sukladno čl. 1111. ZOO-a, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe za posljedicu ima ponovnu uspostavu pravnog i činjeničnog stanja potrošača u kojem bi se nalazio da takve ništetne odredbe nije bilo. Stoga, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, s obzirom na presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1200/21 od 2. lipnja 2021.
20. Svi ostali tuženikovi navodi su posljedično ocijenjeni neosnovanim, imajući na umu da o ovom pitanju postoji i jasno pravno shvaćanje viših sudova.
21. Uzgred rečeno, tuženik nije pridonio odgovarajući dokaz radi utvrđenja istinitosti svojih navoda pa se u ovom slučaju ima primijeniti pravilo o teretu dokazivanja koje obvezuje sud da uzme da nije istinita tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava, u smislu čl. 221.a ZPP-a.
22. Zaključno, kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, isto kao i ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, nepoštena, jer korisnik kredita o istim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. ZZP/03, tako i odluke Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2359/17 i Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-1837/14 od 5. studenoga 2014.
23. S obzirom na utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude, dok je kao posljedicu iste, u smislu čl. 323. ZOO-a, valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa 146,52 EUR po osnovi naknade za obradu kredita i iznosa 244,93 HRK po osnovi naknade za osiguranje kredita, to tim više što ista visina naknada, kao i datum naplate istih 31. siječnja 2006., nije sporan (list 192), kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2006., kao dana isplate kredita i ujedno naplate istih naknada, s obzirom da je za utuženi iznos troškova obrade kredita (tzv. ulazna naknada), isto kao i za naknadu za osiguranje kredita, umanjen iznos kredita prilikom isplate, pa do isplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi čl. 183. st. 1. ZOO-a, po kamatnoj stopi do 31. prosinca 2007. propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine, br. 153/04.) te nadalje od 1. siječnja 2008. određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, kako je odlučeno pod toč. II. i III. izreke presude.
24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).
25. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podneska od 1. travnja 2025. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 3. travnja 2025., 14. srpnja 2025. i 11. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 8. svibnja 2025. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 1.050,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (262,50 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu i za presudu, za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 96,45 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi parnične troškove u sveukupnom iznosu 1.505,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je odlučeno pod toč. IV. izreke presude, dok je ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama, valjalo odbiti kao neosnovan (toč. V. izreke presude).
26. Također je i tuženiku valjalo odmjeriti troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištu 11. rujna 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, te zastupanja na ročištu 8. svibnja 2025. u iznosu 50,00 EUR umjesto zahtijevanog iznosa 200,00 EUR (Tbr. 9./5. OT), dakle ukupno u iznosu 450,00 EUR, uvećanog za PDV 25% (112,50 EUR). Međutim, nije priznat trošak zastupanja na ročištu 3. travnja 2025. u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR uvećanog za PDV 25% (50,00 EUR) odnosno ukupno u iznosu 250,00 EUR, jer istom tuženik nije nazočio. No, ovako odmjereni parnični troškovi u sveukupnom iznosu 562,50 EUR nisu dosuđeni tuženiku, s obzirom na neuspjeh istoga u sporu, odnosno valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova, kao neosnovan, kako je odlučeno pod toč. VI. izreke presude.
27. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) su iskazane novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.
28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 16. listopada 2025.
S u d a c:
Mario Klarić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP-a).
DNA: - opun. tužitelja, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu u iznosu 96,45 EUR i
- opun. tuženika.
