REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-221/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ŠE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Juranović i dr. j.t.d., Slavonskih Graničara 8/1, Nova Gradiška, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Porobija & Porobija j.t.d., Iblerov trg 10/7, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 3.931,65 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 11. rujna 2025. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužiteljice, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 8.236,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. 07. 2015.g. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 1. 08. 2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1.01.2023.g. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te koje od 01.01.2024.g. do isplate teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: zatezna kamata) i to kako slijedi:

- na iznos od 98,69 EUR od 15. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 207,68 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 206,46 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 208,93 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 213,48 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 206,94 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 204,85 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 189,36 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 201,99 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 207,65 EUR od 15. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 203,23 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 198,01 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 195,95 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 193,84 EUR od 15. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 205,40 EUR od 15. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 187,38 EUR od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 184,11 EUR od 15. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 185,41 EUR od 15. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 183,20 EUR od 15. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 189,20 EUR od 15. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 192,94 EUR od 15. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 194,53 EUR od 15. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 202,40 EUR od 15. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 193,59 EUR od 15. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 171,29 EUR od 15. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 175,59 EUR od 15. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 171,85 EUR od 15. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 166,48 EUR od 15. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 167,64 EUR od 15. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 171,47 EUR od 15. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 174,53 EUR od 15. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 175,31 EUR od 15. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 178,59 EUR od 15. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 183,30 EUR od 15. studenoga 2014. do isplate,

- na iznos od 184,19 EUR od 15. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 184,88 EUR od 15. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 184,52 EUR od 15. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 184,52 EUR od 15. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 184,52 EUR od 15. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 184,52 EUR od 15. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 184,52 EUR od 15. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 184,52 EUR od 15. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 184,52 EUR od 15. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 184,52 EUR od 15. rujna 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana od presuđenja, sve u roku od 15 dana od presuđenja.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.608,91 EUR (dvijetisućešestoosameuradevedesetjedancent) sa zateznom kamatom počev od 16. listopada 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

III S preostalim dijelom zahtijevanog troška parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR i zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 16. listopada 2025. pa do isplate tužiteljica se odbija.

Obrazloženje

1.Tužiteljica ŠE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] podnijela je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (u daljnjem tekstu: tužiteljica i tuženik), navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 25. srpnja 2006., sklopila kreditni odnos temeljen na Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 504/2006, kreditna partija 7103231209, koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 20. siječnja 2016., a koji je sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2016) tj. sklopila konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

2. U tužbi koju je podnijela 6. lipnja 2019. istakla je da je tuženik kao kreditor joj odobrio kreditu u iznosu od 103.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB i da je kredit isplaćen 23. kolovoza 2006. U članku 7. Ugovora ugovoren je način otplate tako što se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 784,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu tj. počevši od 1. listopada 2006. Navedenim ugovorom ugovoreno je da će ona kao korisnik kredita iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu (članak 1.), a u članku 2. da je ugovoreno da je ona korisnik kredita dužna kreditoru plaćati u anuitetima iznos od 103.800,00 CHF i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40 %, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

3. Ubrzo nakon sklapanja ugovora o kreditu tužiteljica je nekoliko puta od strane tuženika obaviještena o promjeni visine dotadašnje kamatne stope i to na više tako da je dan 1. listopada 2007. kamata iznosila 5,05 %, od 1. veljače 2008. 5,70 %, od 1. srpnja 2009. iznosila 6,30 %, od 1. svibnja 2010. iznosila 6,05 %, od 1. siječnja 2010. iznosila je 5,50 %, od 1. srpnja 2011. iznosila je 5,25 %, a da bi 1. siječnja 2014. kamatna stopa bila smanjena na 3,23 %, a koja se primjenjivala temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13).

4. Tužiteljica je isticala da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog njoj nejasnih tržišnih prilika, a koje joj nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje obveze s njene strane prema tuženiku kao kreditoru u pravcu otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu joj objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je ona kao potrošač mogla predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzulu vezane uz CHF.

5. Nadalje, tužiteljica je istakla da je uredno ispunjavala obveze otplate kredita i unatoč promjenama kamatnih stopa i promjene visine anuiteta te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanje ukupne novčane obveze. Međutim, uslijed zakonskih promjena, a sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje ZID ZPK/15) prihvatila je na tuženikovu ponudu konverzije kredita te je dana 20. siječnja 2016. s tuženikom sklopila Dodatak ugovoru o kreditu radi promjene valute kredita na način da je kredit denominiran u EUR i dodatkom osnovnom ugovoru je ugovorena i nova kamatna stopa na preostalu konvertiranu glavnicu koja je iznosila 5,84 % i da je promjenjiva te su u članku 8. Dodatka definirani parametri promjenjivosti kamatne stope za ubuduće.

6. Tužiteljica je obrazložila tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika tako da je istakla kako je navedenim Dodatkom ugovoru od 20. siječnja 2016. uređeno pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog u odnosu na konvertiranu glavnicu, ali nije riješeno pitanje pretplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF do dana sklapanja ugovora tj. Dodatka, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika, odnosno nezakonitog uvećavanja kamatne stope. Obrazložila je da je kamatna stopa koja je primjenjivana i za simulirani otplatni plan u valuti EUR, za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu 25. srpnja 2006. do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015. nezakonito uvećavana jer uvećanje kamatne stope za to retroaktivno razdoblje nije valjano ugovorena niti je moglo biti primjenjivana prilikom obračuna konverzije.

7. Tužiteljica se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda RH koji je donio 13. lipnja 2014. presudu i rješenje posl. br. 43 Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31 . prosinca 2008. povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatne stope, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

8. Tužiteljica ističe da je navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 riješeno prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a za koja pravna utvrđenja je vezan ovaj sud temeljem članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) i ističući kako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu njoj priznata pretplata po konverziji u iznosu od 49.421,87 kuna, ali da taj iznos pretplate je isključivo pretplata nove konvertirane obveze u EUR, a ne kao pretplata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj 504/2006, kreditna partija broj: 7103231209 od 25. srpnja 2006. i navedeni iznos je nastao zbog pretplate konvertirane obveze u EUR tj. nastao je zbog tečaje razlike zbog ranije obveze u CHF i konvertirane obveze u EUR, a da nigdje nije utvrđena niti prikazana pretplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu broj 504/2006 od 25. srpnja 2006., podnoseći tužbu protiv tuženika tužiteljica ističe da bi sud nakon izvođenja dokaza trebao donijeti presudu i naložiti tuženiku da joj po osnovi stjecanja bez pravne osnove temeljem promjenjive kamatne stope isplati iznos od 29.623,00 kuna sa zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate kako je iste specificirala u tužbenom zahtjevu (stranica 2-3 spisa).

9. Kako je tužiteljica protiv tuženika 13. lipnja 2023. podnijela tužbu radi stjecanja bez pravne osnove i zbog obrazloženih tužbenih navoda, kao u tužbi od 6. lipnja 2019., a i drugih činjeničnih i pravnih navoda ocijenila da bi bilo ekonomično da se vodi jedinstveni postupak radi povrata preplaćenih iznosa na ime kamata zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz navedenog Ugovora o kreditu broj 504/2006, a da u podnesenoj tužbi od 13. lipnja 2023. potražuje pretplatu na ime tečajne razlike iz istog pravnog odnosa, tužiteljica je predložila da sud postupi temeljem odredbe članka 313. ZPP-a i da spoji parnice posl. br. P-221/2019 i P- 299/2023 radi zajedničkog raspravljanja i smanjenja troškova, a u konačnici radi donošenja jedinstvene odluke o predmetima spora.

10. Tužiteljica se u odnosu na tužbu i zahtjev u predmetu P-299/2023 pozvala na obrazloženje iz ranije podnesene tužbe i ponovno istakla kako sklapanje Dodatka osnovnom ugovoru ona nije lišena prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom tj. konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Iz Dodatka ne proizlazi da se ona sklapanjem istog odriče svog potraživanja te se pozvala na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/2017-10 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 1. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a to znači da je tuženik postupao protivno po pozitivnim propisima i onda ona – tužiteljica ima pravo na pretplatu i po osnovi tečajne razlike upravo ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koja se odnosi na svaki kredit koji je sklopljen u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008.

11. Kako je tuženik koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a uz koju je vezana glavnica CHF kao ugovorenu valutu koristio u razdoblju od 15. listopada 2006. do zaključno 15. siječnja 2016. i nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti na ime anuiteta iz Ugovora o kreditu broj 504/2006, kreditna partija broj: 7103231209 od 25. srpnja 2006. tada tužiteljica ocjenjuje da je prema ugovorom definiranoj početnoj kamatnoj stopi od 4,40 % mjesečni anuitet za razdoblje od 1. listopada 2006. do 30. rujna 2015. trebao biti 784,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja i biti jednak tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a kako to nije bio slučaj te je i zbog porasta tečaja CHF naspram HRK ona tuženiku uplaćivala veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu kamatnu stopu i prema početnom tečaju, ocjenjujući da je pretplatila svoju kreditnu obvezu, a priznajući da je tuženik priznao pretplatu po konverziji u iznosu od 49.421,87 kuna, tužiteljica od tuženika potražuje po osnovi stjecaja bez pravne osnove, zbog tečajnih razlika iznos od 4.881,58 eura te i zatezne kamate na pojedinačne iznose kako su utvrđeni u tužbenom zahtjevu, od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate (stranica 4 i 5 predmeta posl. br. P 299/2023), a od tuženika potražuje i troškove parničnog postupka.

12. Sud je i unatoč protivljenju tuženika da se navedeni parnični predmeti spoje iste spojio na ročištu za glavnu raspravu održano 6. studenog 2023. tako da se jedinstveni postupak vodi pod posl. brojem P-221/2019, a jer se radi o identitetu spora i stranaka pa će sud na jednostavniji i ekonomičniji način te i sa manje troškova odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

13. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoje tužbe u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

14. Tuženik je istakao da tužiteljica nije potrošač, a da je na tužiteljici dokaz o suprotnome. Tuženik je istakao i prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 7. lipnja 2014. te kako je kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 i da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 20. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i tuženik je sve uplate tužiteljice, kako s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate kredita uzeo u obzir prilikom izrade konverzije i da su iskorištene tj. uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik – banka prije objave kalkulatora konverzije bila dužna i pribavila mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c. ZID ZPK/15 te je tako mišljenje banka objavila na svojim mrežnim stranicama i onda na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, a s obzirom na to da je to potvrdio neovisni revizor.

15. Kao bitno tuženik je istakao da je tužiteljica svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju i onda je sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac ukrao i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, a koju ponudu banka tužiteljici nije mogla uskratiti. Tuženik se protivio tvrdnji tužiteljice da ju iskazana volja u pravnom poslu radi prihvata konverzije ne obvezuje te da tužiteljica i unatoč prihvaćanju konverzije traži povrat naznačenih novčanih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, a i na dalje pozivajući na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužiteljice, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužiteljica i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužiteljica, ako je iz bilo kojeg razloga smatrala da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebala prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužiteljica je, za razliku od tuženika imala punu slobodu izbora kojom se i koristila.

17. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.

18. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 13. prosinca 2005., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

19. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredaba iz Ugovora o namjenskom kreditu od 25. srpnja 2006. broj 504/2006 kreditna partija broj 7103231209, u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope i odredbu o valuti CHF tj. odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu, tj. sklapanjem konverzije na dan 20. siječnja 2016.

20. Naime, nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 25. srpnja 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužiteljici kredit u iznosu od 103.800,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 15 godina, za kupovinu stana. Također nije sporno da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužiteljica i tuženik 20. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Nije sporno da je tužiteljica svojom voljom pristupila prihvaćanju konverzije, a konverzija se odnosi na konvertiranje ugovora o kreditu u bitnim sastojcima i to u dijelu valutne klauzule i u dijelu valutne stope pa je nakon sklapanja ovog pravnog posla taj pravni posao po sili zakona uključivao promjenu valute kredita iz CHF u eur, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Dodatka ugovoru, te je ubuduće, na način da se umjesto svih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita primjenjuju sve one kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR. Konverzija je upućivala i utvrđenje preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR , a utvrđeno je da je tužiteljici priznata pretplata po konverziji u iznosu od 49.421,87 kuna te da su se stranke sporazumjele o raspolaganju pretplatom.

21. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika i odredba o valutnoj klauzuli nepoštene ugovorne odredbe, a posljedično tome i ništetne. Sporno je ostalo i postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 20. siječnja 2016.

22. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 25. srpnja 2006., a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,40 % godišnje promjenjiva i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te i restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredaba, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03), a jer iako je Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen u srpnju 2006.

23. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).

25. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

26. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštenih odredbi primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da tih ništetnih odredbi nije bilo.

27. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužiteljica sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubila pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2006., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužiteljica koja je konvertirala kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebala biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača.

28. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju.

29. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.

30. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužiteljica nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da tužiteljica ima pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan, tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužiteljica kao korisnik kredita izgubila pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.

31. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 20. siječnja 2016. tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključila s tuženikom kao kreditorom 25. srpnja 2006. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na potpunu restituciju jer su odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 25. srpnja 2007. (članak 1. i 2.) a u kojem su ugovorene valutna klauzula i redovna kamata od 4,40 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

32. Saslušana na glavnoj raspravi održana 26.travnja 2024. tužiteljica je istakla da je inače klijent Zagrebačke banke d.d., plaća joj se isplaćuje na tekući račun u toj banci, a prije realizacije kredita došla je u poslovnicu Zagrebačke banke d.d. u [adresa] i interesirala se za kredit u iznosu od oko 65.000,00 eura. Određeno je istakla da je u banci spomenula taj iznos zbog toga što su se ona i njen suprug dogovarali s prodavateljem stana, a koji su imali namjeru kupiti u [adresa], a koji im je određeno rekao da želi da mu se isplati cijena stana u valuti EUR-o. Nakon što je to priopćila službenoj osobi u banci tada joj je službena osoba u banci tuženika priopćila kako je njoj za kupnju stana najpovoljnije zaključiti ugovor o namjenskom kreditu i to u valuti CHF. Kredit u valuti CHF ponuđen joj je kao najbolja opcija i ona je realizirala kredit kod tuženika u iznosu od ukupno 103.800,00 ŽCHF u protuvrijednosti kuna, a kunski novčani iznos joj je doznačen na njen račun. Tužiteljica je nadalje obrazlagala kako je za kune n kupovala valutu u eurima jer je tako zahtijevao prodavatelj stana. Naglasila je da službena osoba banke njoj ništa posebno nije pojašnjavala vezano za valutu CHF, osim što joj je uvodno odmah prilikom interesiranja za realizaciju kredita priopćila da je kredit u CHF za nju najpovoljniji kredit. Ugovor o kreditu broj 504/2006, kreditna partija broj:7103231209 od 25.srpnja 2006.godine dobila je na ruke kao već otiskani kredit, a koji se nalazi u sudskom spisu (stranica 4 do 8) s potvrdom javnog bilježnica na stranici 9 spisa. Tužiteljica je iskazala da je s tim otiskanim ugovorom otišla kod javnog bilježnika radi potvrđivanja, a po pozivu tuženika je odlučila sklopiti dodatak tj.sporazum o konverziji jer su za nju i njenu obitelj u to vrijeme bile vrlo nepovoljne materijalne prilike (suprug je ostao bez posla) i onda je doista zbog nemogućnosti otplate kredita kroz povećanje rate kredita prihvatila taj sporazum. Odgovorila je na upite tako da je istakla kako je zaključila da će kroz sklapanje sporazuma o konverziji njoj biti priznata određena preplata jer se radi o rati u eurima, a banka će joj tu preplatu priznati kroz buduću otplatu kredita. Naglasila je da službena osoba banke njoj nije priopćila a u slučaju ne potpisivanja dodatka osnovnom ugovoru njoj neće biti vraćen iznos koji je preplatila, a stvarno joj službena osoba banke nije ništa pojašnjavala. Također je naglasila da nije pravnik ni ekonomist i da joj nisu bile jasne sve odredbe ugovora koji je dobila u ruke onaj dan kada je otišla predati ga radi potvrđivanja kod javnog bilježnika. Vjerovala je svojoj banci i nije mogla iščitati iz odredaba ugovora da bi eventualno ubuduće mogla imati problema zbog povećanih rata kredita. Odgovorila je na upit o valutnoj klauzuli tako da je istakla da je valutnu klauzulu iz ugovora protumačila tako da će ona vraćati kredit u kunama i to prema onom tečaju koji je bio napisan u ugovoru o kreditu i na to je stvarno pristala. Naglašavala je tijekom svoga iskaza kako ju je službena osoba banke uvjeravala da je valuta CHF stabilna valuta i da je za nju najpovoljnije zaključiti ugovor upravo u toj valuti, a jer da će otplata kredita biti u određenom iznosu koji je njoj prihvatljiv, kao i ugovorena kamata od 4,4% godišnje. Također je naglasila da nije imala mogućnosti pregovarati o kamati, dobivala je obavijesti o promjeni kamatne stope, ali je samo mogla konstatirati da je njena rata za otplatu kredita daleko veća nego li je bila prije. Određeno je istakla kako u kupljenom stanu nakon realiziranog kredita žive njihovi sinovi, a uz napomenu da nije imala u vlasništvu bilo kakav obrt ili trgovačko društvo kao što nije bila ni član nekog trgovačkog društva ili vlasnik udjela u društvu. Osobno je otplaćivala rate kredita kako trajnim nalogom tako i isplatom u gotovini u službenoj prostoriji banke.

33. Tužiteljica je uvjerljivo, objektivno i iskreno iskazivala pa je sud njen iskaz prihvatio u cijelosti upravo zbog toga što je o svim činjenicama svjedočila životno i istinito.

Prihvaćajući u cijelosti iskaz tužiteljice te uzimajući utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se odredbama ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pojedinačno pregovaralo, odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Takvo postupanje uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Navedene odredbe ugovora o kreditu od 25.srpnja 2006. broj 504/2206, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika u [adresa] 27.srpnja 2006. pod brojem OU-393/06, kako u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutu tj. valutnu klauzulu, jesu nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe u smislu čl.81. stavak 1. ZZP/03 i čl.87.stavak 1. ZZP/03.

34. Naime, test poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli proveden je u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđeno da je izostao učinak transparentnosti, a zbog čega su potrošači tj. korisnici kredita bili u nezavidnoj situaciji jer nisu mogli procijeniti bitne gospodarske posljedice koje bi navedene odredbe iz ugovora imale u smislu učinaka na njihove financijske obveze. To znači da tuženik kao banka i jača strana u ugovornom odnosu nije tužitelju kao potrošaču tj. korisniku kredita, dala sve potrebne informacije vezano za predmet ugovora o kreditu i okolnosti da sporne odredbe ugovora o kreditu prosječnom građaninu tj. korisniku kredita nisu mogle biti jasne ni lako razumljive, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i onda se radi o ništetnim odredbama (čl.81-88 ZZP/03).

35. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan jer prema pravnom shvaćaju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.Su-IV-33/2022 od 31.siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi Visoki trgovački sud u Zagrebu je donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kada je utvrđeno da je tuženik u periodu od 10. rujna 2003. do 21. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što je imali za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope pa je tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Tužbu je tužiteljica vezano za utvrđenje ništetnom odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 26. srpnja 2006. podnijela 6. lipnja 2019., a što znači da je tužba podnesena unutar roka od 5 godina i zbog toga prigovor zastare nije osnovan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu.

Tužiteljica je tužbu radi preplate na ime tečajnih razlika podnijela kod ovog suda 13. lipnja 2023., a što znači također unutar roka od 5 godina koji se računa od 14. lipnja 2018. jer je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu posl broj Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima, a radi čega je sud ocijenio da tužiteljica ima pravo na preplatu i po osnovi preplaćene kamate i po osnovi tečajne razlike.

36. Sud prihvaća stav tužiteljice da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu na dan 20. siječnja 2016. tužiteljica nije lišena prava na potpuno obeštećenje jer sklopljenim Dodatkom odnosno konverzijom ugovora nije uspostavljena pravična ravnoteža ugovornih strana. Naime, iz teksta Dodatka ugovora ne proizlazi da se tužiteljica sklapanjem istog odriče svog potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz CHF kredita, a i praksa suda EU potvrđuje da zakonska intervencija u predmetne ugovorne odnose ne može imati nikakvih štetnih posljedica za potrošače u smislu njegove zaštite zajamčene Direktivom broj 93/13/EEZ, a što u konkretnom slučaju znači da se tužiteljica vraća u onaj ugovorni stadij kao da ništetne odredbe nisu ni postojale (presuda suda EU, C-118/2017 točka 40. i 43. presude).

37. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 11. rujna 2025. sud je vršeći uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 504/2006 od 26. srpnja 2006. partija kredita broj 7103231209, a zatim i u Dodatak ovom ugovoru od 20. siječnja 2016. koji su zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, utvrdio:

- da je u ugovoru o namjenskom kreditu tužiteljica realizira redit u iznosu od 103.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1.),

- da se tužiteljica obvezala (članka 2.) tuženiku kao kreditoru platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 20. siječnja 2016. zaključili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu, a koji Dodatak je osnovnom ugovoru sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

- da je Dodatkom osnovnom ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15;

- da su tužiteljica i tuženik Dodatkom osnovnom ugovoru utvrdili iznos preostale glavnice od 45.731,95 HRK na dan 30. rujna 2015., a jer je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR;

- da su stranke suglasno Dodatku osnovnom ugovoru utvrdile novi otplatni plan denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

38. Dakle, na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku SE, vlasniku obrta Expertiza, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], a koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 248-275 spisa) istakao da je vještačenje utemeljeno na navedenim ugovoru o namjenskom kreditu od 26. srpnja 2006., na dodatku ugovoru o namjenskom kreditu koji je zaključen između stranaka 20. siječnja 2016., na početnom otplatnom planu, na temelju pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103231209 na temelju izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. i na temelju prometa po kreditu broj 7103231209. Nakon što je na ovaj način vještak utvrdio bitne činjenice istakao je u svom nalazu da istom prilaže tablice broj 1 ugovoreni otplatni plan (početni), tablica broj 2 primijenjeni otplatni plan tijekom otplate kredita, tablica broj 3 obračun razlike kamata nastale između ugovorenog otplatnog plana (početni u tablici 1) i primijenjenog otplatnog plana (u tablici 2), izračun razlike promjene valutne klauzule uz CHF u tablici 4, a što znači da je u zaključnom mišljenju istakao da je tužiteljica na dan 30. rujna 2015. ukupno više platila iznos od 110.475,20 kuna ili 14.662,55 eura, kao preplatu nastalu uslijed promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule (tečaj CHF). Sukladno članku 5. Dodatka ugovoru o namjenskom kreditu od 20. siječnja 2016. utvrđena je preplata u izračunu konverzije u iznosu od 45.731,95 HRK i nakon što je ukupno utvrđenu preplatu vještak umanjio za iznos preplate priznat u izračunu konverzije tada bi konačna preplata na dan 30. rujna 2015. bila 64.743,25 HRK (110.475,20 HRK -45.731,95 HRK) ili 8.592,88 eura, a primjenjujući konverziji tečaj 1 euro jednako 7,53450 kuna.

Skupni pregled preplata u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima umanjen je za iznos koji je tužitelju priznat u dodatku ugovora o kreditu i taj skupni iznos preplata i po pojedinim datumima nalazi se u tablici broj 9 (stranica 274 spisa).

39. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka SE jer je isti argumentiran i stručan, a istom nisu prigovorile stranke putem opunomoćenika.

40. Nakon što je sud dostavio pisani nalaz s mišljenjem opunomoćenicima stranaka tužiteljica je putem, punomoćnika uredila tužbeni zahtjev u podnesku od 17. srpnja 2025. i to tako da je prilikom uređenja tužbenog zahtjeva tužiteljica putem opunomoćenika istakla da utvrđene ukupne preplate po osnovi kamate i tečajne razlike umanjene za iznos preplate priznate u konverziji dodatno umanjuje i za iznos negativne tečajne razlike nastale tijekom otplate kredita u iznosu od 356,38 eura na način da je iznos negativne tečajne razlike kompenziran sa iznosom preplate za mjesec studeni (32,53 eura) i za mjesec prosinac (208,87 eura) 2011. godine te i za dio siječnja 2012. u iznosu od 114,98 eura tako da je ukupna stvarna preplata po osnovi kamate i tečajnih razlika umanjena za iznos preplate u konverziji te umanjena za negativne tečajne razlike u iznosu od 8.236,50 eura. Tužiteljica je na pojedinačne novčane iznose zahtijevala zateznu kamatu od dospijeća tj. od svako mjesečne preplate pa do isplate zajedno sa troškovima parničnog postupka na koje je zahtijevala zateznu kamatu od presuđenja pa do isplate.

41. Ocjena je ovog suda da tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev jer je ukupno zahtijevala manje novčanih sredstava po osnovi preplate kamate i tečajnih razlika, au odnosu na postavljene tužbene zahtjeve ranije i zbog toga sud nije odlučivao o dopuštenju preinake jer je tužiteljica iz iste činjenične i prave osnove naknadno novčani zahtjev snizila.

Tužiteljici navedeni novčani iznosi pripadaju jer je odredbom članka 1115. ZOO/15 propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom predmetu stjecatelj odnosno tuženik je nepošten i onda je u obvezi platiti zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to utvrdio vještak. Banka tj. tuženik je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti i kako je utvrđeno, nepošteno pa budući da je tužiteljica preplaćene iznose zahtijevala točno od dana kada ih je preplaćene utvrdio vještak tada joj sud dosudio zateznu kamatu sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05, a jer je ista definirana tako kako ju je zahtijevala tužiteljica.

42. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. ZPP jer tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi pa imajući u vidu da je tužiteljica uspjela sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti i gotovo u cijelosti s ranije postavljenom visinom tužbenog zahtjeva valjalo joj je dosuditi troškove postupka kao izdatke koji su bili nužni za vođenje ove parnice, a budući da je tužiteljicu zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je valjalo primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023) jer se ova Tarifa primjenjuje u konkretnom sporu sukladno Tbr. 52. stavak 3.

43. Imajući u vidu da je vrijednost predmeta spora iznos od 8.236,50 eura tada je opunomoćeniku tužiteljice za sastav tužbe u predmetu P-221/2019, a koja je podnesena 6. lipnja 2019. valjalo priznati nagradu u iznosu od 100 bodova ili 200,00 eura, kao i za sastav tužbe u predmetu P-229/2013. Za sastav obrazloženog podneska u kojem se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu tuženika od 11. svibnja 2020. opunomoćeniku je priznata nagrada u iznosu od 200,00 eura kao i za sastav podneska kojim je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja (Tbr. 8. t. 1. tarife) . Tužiteljicu je zastupao opunomoćenik na pripremnom ročištu održanom 20. srpnja 2020., a koje je odgođeno pa je opunomoćeniku priznata nagrada u 50% iznosu tj. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. t. 2. Tarife), za održano pripremno ročište od 2. listopada 2020. na kojem je zaključen prethodni postupak kao i za ročište od 6. studenog 2023. (spojeni predmeti P-221/2019 i P-299/2023) opunomoćeniku je priznata nagrada u iznosu od 200,00 eura te i za nazočnost ročištu za glavnu raspravu od 11. rujna 2025. Tužiteljica je imala razloga putem opunomoćenika dostaviti sudu podnesak od 2. rujna 2025. u kojem se očitovala na sve navode tuženika pa je sud priznao nagradu opunomoćeniku u iznosu od 200,00 eura. Osnovica za obračun PDV-a po stopi od 25% iznosi 1.700,00 eura, PDV iznosi 425,00 eura pa je trošak zastupanja utvrđen iznosom od 2.125,00 eura. Kako je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu u vrijeme kada sukladno zakonu nije bila oslobođena plaćanja sudske pristojbe na tužbu, a platila ju je u iznosu od 85,84 eura i kako je platila trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura tada sud utvrđuje ukupne izdatke koji čine trošak parničnog postupka, a iznose 2.608,91 eur. U preostalom dijelu zahtjev za naknadom troška parničnog postupka valjalo je odbiti jer se u podnesku od 15. srpnja 2020. tužiteljica ponavlja u odnosu na navede iz podneska 11. svibnja 2020., nije nazočila glavnoj raspravi od 19. veljače 2024. (bolest tužiteljice), a što znači da ostali troškovi nisu bili potrebni i onda je sud ukupno dosudio tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate jer je zateznu kamatu tužiteljica zahtijevala uz smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a.

34. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 16. listopada 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Uputa o pravu na žalbu

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dna:

1. OD Juranović i dr. j.t.d., Slavonskih Graničara 8/1, Nova Gradiška

2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb