REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Čakovcu
Ruđera Boškovića 18
40000 Čakovec
Poslovni broj: P-438/2023-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja GO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika
ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 17. rujna 2025.god. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Šikić Matije, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ČO, odvjetničkog vježbenika u OD, dana 16. listopada 2025.god., objavio je i
p r e s u d i o je :
I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.499,27 EUR (tritisućečetiri- stodevedesetidevet eura i dvadesetisedam centi ), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od
– 150,04 EUR od 21.03.2007. do isplate
– 4,50 EUR od 08.04.2009 do isplate
– 10,28 EUR od 06.05.2009 do isplate
– 9,24 EUR od 05.06.2009 do isplate
– 7,94 EUR od 07.07.2009 do isplate
– 0,24 EUR od 07.08.2009 do isplate
– 6,84 EUR od 07.08.2009 do isplate
– 0,45 EUR od 04.09.2009 do isplate
– 8,90 EUR od 04.09.2009 do isplate
– 0,45 EUR od 07.10.2009 do isplate
– 7,23 EUR od 07.10.2009 do isplate
– 0,48 EUR od 05.11.2009 do isplate
– 7,79 EUR od 05.11.2009 do isplate
– 0,47 EUR od 04.12.2009 do isplate
– 8,71 EUR od 04.12.2009 do isplate
– 0,46 EUR od 07.01.2010 do isplate
– 10,60 EUR od 07.01.2010 do isplate
– 0,33 EUR od 05.02.2010 do isplate
– 13,07 EUR od 05.02.2010 do isplate
– 0,35 EUR od 05.03.2010 do isplate
– 12,76 EUR od 05.03.2010 do isplate
– 0,14 EUR od 06.04.2010 do isplate
– 16,06 EUR od 06.04.2010 do isplate
– 0,14 EUR od 05.05.2010 do isplate
– 15,84 EUR od 05.05.2010 do isplate
– 17,93 EUR od 04.06.2010 do isplate
– 25,64 EUR od 06.07.2010 do isplate
– 22,28 EUR od 06.08.2010 do isplate
– 30,10 EUR od 06.09.2010 do isplate
– 27,66 EUR od 06.10.2010 do isplate
– 2,05 EUR od 05.11.2010 do isplate
– 23,85 EUR od 05.11.2010 do isplate
– 2,43 EUR od 06.12.2010 do isplate
– 33,08 EUR od 06.12.2010 do isplate
– 1,28 EUR od 07.01.2011 do isplate
– 39,78 EUR od 07.01.2011 do isplate
– 2,11 EUR od 04.02.2011 do isplate
– 35,83 EUR od 04.02.2011 do isplate
– 1,94 EUR od 04.03.2011 do isplate
– 36,42 EUR od 04.03.2011 do isplate
– 2,51 EUR od 06.04.2011 do isplate
– 33,02 EUR od 06.04.2011 do isplate
– 2,71 EUR od 06.05.2011 do isplate
– 37,74 EUR od 06.05.2011 do isplate
– 0,19 EUR od 06.06.2011 do isplate
– 47.75 od 06.06.2011 do isplate
– 0,85 EUR od 06.07.2011 do isplate
– 44,86 EUR od 06.07.2011 do isplate
– 65,12 EUR od 04.08.2011 do isplate
– 63,46 EUR od 05.09.2011 do isplate
– 47,36 EUR od 05.10.2011 do isplate
– 47,20 EUR od 04.11.2011 do isplate
– 45,44 EUR od 05.12.2011 do isplate
– 48,98 EUR od 05.01.2012 do isplate
– 51,31 EUR od 06.02.2012 do isplate
– 50,95 EUR od 06.03.2012 do isplate
– 2,31 EUR od 05.04.2012 do isplate
– 49,40 EUR od 05.04.2012 do isplate
– 3,64 EUR od 04.05.2012 do isplate
– 50,04 EUR od 04.05.2012 do isplate
– 51,18 EUR od 04.06.2012 do isplate
– 7,45 EUR od 05.07.2012 do isplate
– 49,61 EUR od 05.07.2012 do isplate
– 3,98 EUR od 06.08.2012 do isplate
– 50,16 EUR od 06.08.2012 do isplate
– 4,29 EUR od 05.09.2012 do isplate
– 48,64 EUR od 05.09.2012 do isplate
– 4,62 EUR od 05.10.2012 do isplate
– 47,39 EUR od 05.10.2012 do isplate
– 4,36 EUR od 05.11.2012 do isplate
– 49,11 EUR od 05.11.2012 do isplate
– 48,79 EUR od 07.12.2012 do isplate
– 49,59 EUR od 07.01.2013 do isplate
– 46,96 EUR od 07.02.2013 do isplate
– 47,12 EUR od 07.03.2013 do isplate
– 18,80 EUR od 07.03.2013 do isplate
– 49,47 EUR od 05.04.2013 do isplate
– 5,56 EUR od 06.05.2013 do isplate
– 46,97 EUR od 06.05.2013 do isplate
– 5,88 EUR od 07.06.2013 do isplate
– 43,70 EUR od 07.06.2013 do isplate
– 6,00 EUR od 05.07.2013 do isplate
– 43,77 EUR od 05.07.2013 do isplate
– 6,23 EUR od 06.08.2013 do isplate
– 43,09 EUR od 06.08.2013 do isplate
– 2,78 EUR od 06.09.2013 do isplate
– 44,63 EUR od 06.09.2013 do isplate
– 5,72 EUR od 04.10.2013 do isplate
– 47,06 EUR od 04.10.2013 do isplate
– 6,08 EUR od 05.11.2013 do isplate
– 46,14 EUR od 05.11.2013 do isplate
– 6,15 EUR od 04.12.2013 do isplate
– 44,53 EUR od 04.12.2013 do isplate
– 10,65 EUR od 08.01.2014 do isplate
– 43,18 EUR od 08.01.2014 do isplate
– 8,65 EUR od 06.02.2014 do isplate
– 45,46 EUR od 06.02.2014 do isplate
– 8,79 EUR od 06.03.2014 do isplate
– 45,68 EUR od 06.03.2014 do isplate
– 9,10 EUR od 04.04.2014 do isplate
– 45,01 EUR od 04.04.2014 do isplate
– 9,47 EUR od 06.05.2014 do isplate
– 44,10 EUR od 06.05.2014 do isplate
– 45,86 EUR od 05.09.2014 do isplate
– 45,88 EUR od 05.09.2014 do isplate
– 46,16 EUR od 06.10.2014 do isplate
– 47,13 EUR od 05.11.2014 do isplate
– 47,67 EUR od 05.12.2014 do isplate
– 47,50 EUR od 01.01.2015 do isplate
– 48,05 EUR od 10.02.2015 do isplate
– 48,05 EUR od 06.03.2015 do isplate
– 48,05 EUR od 01.04.2015 do isplate
– 48,05 EUR od 06.05.2015 do isplate
– 48,05 EUR od 05.06.2015 do isplate
– 48,05 EUR od 03.07.2015 do isplate
– 48,05 EUR od 04.08.2015 do isplate
– 48,05 EUR od 04.09.2015 do isplate
– 6,95 EUR od 01.10.2015 do isplate
– 6,95 EUR od 01.11.2015 do isplate
– 6,95 EUR od 01.12.2015 do isplate
– 6,95 EUR od 01.01.2016 do isplate
– 6,93 EUR od 01.02.2016 do isplate
– 6,93 EUR od 01.03.2016 do isplate
– 6,93 EUR od 01.04.2016 do isplate
– 6,93 EUR od 01.05.2016 do isplate
– 6,93 EUR od 01.06.2016 do isplate
– 6,93 EUR od 01.07.2016 do isplate
– 6,91 EUR od 01.08.2016 do isplate
– 6,91 EUR od 01.09.2016 do isplate
– 6,91 EUR od 01.10.2016 do isplate
– 6,91 EUR od 01.11.2016 do isplate
– 6,91 EUR od 01.12.2016 do isplate
– 6,92 EUR od 01.01.2017 do isplate
– 6,91 EUR od 01.02.2017 do isplate
– 6,91 EUR od 01.03.2017 do isplate
– 163,57 EUR od 01.04.2017 do isplate
po stopi kako slijedi :
- za razdoblje od 21. ožujka 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
-za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00 % godišnje,
-za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje
- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 % godišnje,
-za razdoblje od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi od 6,15% godišnje a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.456,81 EUR (dvijetisućečetiristopedesetišest eura i osamdesetijedan cent ) uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 6,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. O d b i j a s e zahtjev tuženika za utvrđenje tuženikova potraživanja prema tužitelju u vezi ugovora o kreditu i to s osnove preplate iz konverzije u iznosu od 1.710,94 EUR / 12.891,04 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate, te se temeljem navedenog odbija prigovor prijeboja tuženika.
Obrazloženje:
1. Tužitelj GO (u daljnjem tekstu tužitelj ), je podnio tužbu protiv tuženika dana 07. lipnja 2023.god., u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik Erste & Steiermarkische Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006/ 51400607-5103479875 dana 21. ožujka 2007. god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 24.800,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 4,550 % godišnje, a koja kamata je promjeniva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks ( Dodatak ) Ugovora o kreditu broj 5103479875 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF. Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjm Vrhovnog suda RH broj Rev- 2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl. 12. Dodatka (aneksa), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj kaluzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelj se poziva i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos. Tužitelj smatra da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelj smatra da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio, s osnova preplaćenog zbog ništenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka. Tužitelj u tužbi traži da je tuženik tužitelju sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu jednokratno naplatio naknadu prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 1,000 % od iznosa kredita, prije korištenja kredita, a što iznosi 1.130,48 HRK i koja naknada je naplaćena tužitelju. Smatra da takvo ponašanje tuženika predstavlja nepoštenu poslovnu praksu i tuženik je stoga stekao nepripadnu korist za što nema pravne osnove. Stoga predlaže da sud utvrdi da su ništetne pojedine odredbe sklopljenog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje plaćanja naknade, te predlaže da sud obveže tuženika i na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio s tog osnova. Tako tužitelj tužbom od tuženika potražujeisplatu ukupnog iznosa od 3.596,64 EUR/27.098,87 HRK, sve uz zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda. Zatim navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim. Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st. 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako. Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare. Osim toga tuženik ističe da je ugovorna odredba o plaćanju naknade jasna, lako uočljiva i razumljiva, izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, pa stoga nije ništetna. Ističe da se ne radi o nikakvoj nepoštenoj poslovnoj praksi. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i da su iste dovele do neravnoteže među strankama. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku.
3. Tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor radi prijeboja prilikom podnošenja odgovora na tužbu u iznosu od ukupno 1.710,94 EUR/12.891,04 HRK u ukupnom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate, a isto se odnosi na utvrđenu preplatu iz konverzije.
4. Općinski sud u Čakovcu je rješenjem broj P-438/2023-5 od dana 21. studenog 2023.god. odbio tuženikov prigovor da ovaj sud nije mjesno nadležan. Rješenje je postalo pravomoćno 11. ožujka 2024.god. kada je isto potvrdio Županijski sud u Zagrebu u rješenju pod brojem Gž-556/2024.
5. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.
6. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimjenom dana 16. svibnja 2025.god. i to sukladno nalazu i mišljenju vještaka i to na način da sada od tuženika potražuje novčani iznos od ukupno 3.499,27 EUR od čega se iznos od 3.349,23 EUR odnosi na ime preplate s osnova promjene tečaja CHF za razdoblje od 08. travnja 2009.god. do 01. travnja 2017.god., a u toč. II. ostaje kod potraživanja novčanog iznosa od 410,09 EUR s osnova preostale glaviznos od 150,04 EUR na naplaćenu tzv. ulaznu naknadu sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. ožujka 2007.god, a kako je to izračunao financijski vještak u ovom postupku, te isti tužbeni zahtjev sada glasi na način kako sada glasi u izreci.
7. Tužitelj traži isplatu samo s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF (švicarski franak ), kao i isplatu s osnova naplaćena naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade ) i stoga sud samo o tome odlučuje u ovom postupku.
8. Taj podnesak sa specificiranim tužbenim zahtjevom je dostavljen tuženiku i isti se se nije posebno očitovao.
9. Sud je proveo dokaze koje su stranke predložile.
10. Na upit suda stranke nisu predlagale usmeno saslušanje vještaka.
11. Na ročištu održanom dana 17. rujna 2025.god. tužitelj je ostao kod specificiranog tužbenog zahtjeva od 16. svibnja 2025.god. i svih navoda.
12. Na tom ročištu je tuženik ostao kod svih navoda i prigovora.
13. Sud je stoga na tom ročištu 17. rujna 2025.god. s obzirom da stranke nisu imale daljnje dokazne prijedloge, izvršio još uvid u dokumnetaciju, te je glavnu raspravu nakon toga zaključio.
14. Odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, postavljenog u podnesku od dana 16. svibnja 2025.god.
15. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u otplatni plan (list 11-14 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 15-18 spisa), ugovor o kreditu (list 19-23 spisa), aneks broj 1. ugovora o kreditu (list 24-28 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 29-43 spisa), obavijesti o kreditima (list 78-80 spisa), obrazac za prihvat izračuna konverzije (list 81 i 82 spisa), iskaz (list 83 i 84 spisa), ponuda stambenih kredita i obavijesti o istima (list 85-101 spisa), sudsku praksu (list 102-113 spisa), podatke o izloženosti ukupne devizne pozicije banke (list 114 spisa), sudsku praksu (list 115-118 spisa), obavijesti (list 119-124 spisa), sudsku praksu (list 125-134 spisa), podatke o procesu obrade kredita (list 135 i 136 spisa), sudsku praksu (list 137-146 spisa), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada (list 147-152 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 153-156 spisa), sudsku praksu (list 157- 165 spisa), pregled prometa po partiji kredita (list 166-180 spisa), sudsku praksu (list 181-214 spisa), ponude stambenih kredita (list 215-217 spisa), sudsku praksu (list 218-220 spisa), obračun naknade za bankarske usluge (list 221 spisa), sudsku praksu (list 222-282 spisa), sudsku praksu (list 301-355 spisa), sudsku praksu (list 386-469 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 09. travnja 2025. (list 479-493 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije zaprimljeno 06. lipnja 2025. (list 518 spisa), te je saslušao svjedoka IO i saslušao je tužitelja GO, kao stranku u svrhu dokazivanja.
16. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPP ) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja kako je isti postavljen u podnesku od 16. svibnja 2025.god. osnovan u cijelosti, a koji je postavljen nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku, a kako je navedeno u izreci ove presude.
17. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
18. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
19. Prema sudskom registru Trgovačkog suda u Rijeci točan naziv tuženika je :
ERSTE& STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo (ERSTE&STEIERMÄR- KISCHE BANK d. d.), OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3/a, Rijeka.
20. Nije sporno da su tužitelj GO kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006/51400607-5103479875 dana 21. ožujka 2007.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.800,00 CHF (švicarskih franaka ) i to stambeni kredit (za kupnju nekretnine ) i to na rok od 120 mjeseci, uz kamatnu stopu od 4,550 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 224,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku, ugovor je kao jamac-platac potpisao i OO, a iznos kredita je uplaćen tužitelju, što nije sporno. Nije sporno da je u čl. 8. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 4,550 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.
21. Nije sporno da su tužitelj i tuženik kao banka dana 23. siječnja 2016.god. sklopili Aneks broj 1 (dodatak ) ugovora o kreditu broj 5103479875 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreitiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju utvrdio preplatu uplaćenih iznosa na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu i to u iznosu od 12.891,04 HRK, dok je naznačeno da je nedospjela glavnica 5.271,33 EUR. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR.
22. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.
23. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.
24. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita.
25. Osim toga predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je obveza tužitelja da plati tuženiku naknadu od 1,000 % ( jedan posto ) od iznosa kredita ( tzv. ulaznu naknadu ).
26. Iz dokumnetacije je vidljivo i nije sporno da je prilikom puštanja kredita, tuženik je naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.130,48 HRK sve prema članku 10. tog sklopljenog Ugovora, a koja naknada je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita..
27. Utvrđuje se da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom i prvotno postavljenim u tužbi i u specificiranom tužebnom zahtjevom nakon provedenog financijsko-knjigovod- stvenog vještačenja, od tuženika traži samo isplatu i to samo preplaćenog s osnova promjene tečaja CHF (švicarski franak ), te traži da se utvrdi iznos naplaćne tzv. ulazne naknade.
28. Sud stoga u ovom postupku odlučuje samo u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva i samo u tom dijelu i obrazlaže donošenje odluke u ovom postupku.
29. Prema sudskoj praksi, ako tuženik (banka ) tvrdi da tužitelj nije potrošač, onda je to tuženik dužan i dokazati.
30. Zakon o zaštiti potrošača određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Kako je ovdje nesporno da je navedeni kredit i podignut i iskorišten, te i u cijelosti otplaćen, što sam tuženik ( banka ) priznaje i ne osporava, a isti je otplaćen kao potrošački za kupnju novog osobnog vozila, što je vidljivo iz same dokumentacije tuženika (banke), a u samom ugovoru je tužitelj naveden kao fizička osoba i nigdje se ne navodi da bi se vozilo kupovalo za kakvu gospodarsku djelatnost.
31. Sud je uvidom u sam ugovor o kreditu, kao i ostalu dokumentaciju vezanu uz taj ugovor utvrdio da je svugdje tužitelj naveden kao fizička osoba. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj potrošač.
32. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).
33. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
34. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
35. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta ).
36. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovor- nost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
37. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
38. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
39. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).
40. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.
41. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
42. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
43. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju -Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako je ovdje tuženik u razdoblju od 01. travnja 2004.god. do 31. prosinca 2008.god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditia koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odrede na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnice švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.
44. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
45. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.god. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostu-panjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
47. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
48. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi samo na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu CHF, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ), s obzirom da samo isto tužitelj potražuje u ovom postupku.
49. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
50. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnoisma, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
51. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.
52. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 07. lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.
53. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.
54. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.
55. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 07. lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
56. Naime, valja istači da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove (za tzv. ulaznu naknadu), a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare jer sud u ovom postupku tek utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe, a onda i isplate s osnova takve navodno ništetne ugovorne odredbe, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
57. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju
58. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, salušao je svjedoka IO, zaposlenika banke (tuženika ), te je saslušao tužitelja GO kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.
59. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.
60. Osim toga u svezi saslušanja svjedoka sada je Ustavni sud RH donio i odluke U- III-1593/21, U-III-1730/2022 i U-III-786/2022 gdje je također jasno navedeno da nije potrebno saslušavati svjedoke (javne bilježnike i zaposlenike banke koji nisu izravno sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu ) u ovakvim postupcima.
61. Sud pisani iskaz svjedokinje MO ne može uzeti u obzir u ovom postupku, budući da se čitanju istog tužitelj usprotivio, a sud smatra da se odluka može donijeti na temelju ostalih pisanih dokaza u spisu i nije potrebno saslušanje iste s obzirom da ista nije niti sudjelovala izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je navedena kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu broj 1. ugovora o kreditu.
62. Saslušani svjedok IO je u iskazu izjavio da radi u Erste& Steiermarkische banka d.d. i to u podružnici Čakovec od 05. prosinca 1990. godine. 2007. godine je radio kao kreditni savjetnik. Ovdje prisutnog GO poznaje kao klijenta banke. Sjeća se da je s njim 2007. komunicirao u svezi kredita, a trebao mu je stambeni kredit za kupnju stanu, čini mu se u [adresa]. I onda i sada se radi na isti način i postoje letci u banci gdje je prikazano koji krediti se nude i uvjeti, a te uvjete ne donosi on, to donosi uprava banke, a oni po tome postupaju. Koliko se sjeća te godine su stambeni krediti bili u valuti HRK, EUR i CHF. Koliko se sjeća tužitelju je taj kredit odobren bez hipoteke, radilo se o nižem iznosu, pretpostavlja da je to bila razlika koja mu je bila potrebna za kupnju stanu. Kada se radilo o nižem iznosu kredita onda je postajala mogućnost da umjesto hipoteke se po kreditu uzme jamac. Kredit je bio u valuti CHF, ne sjeća se detalja što je tužitelju rekao u svezi toga, međutim uvijek kada se plaća prima u kunama, a kredit se uzima u drugoj valuti, onda uvijek postoji rizik od tečajnih razlika. Sjeća se da je banka i oko odobrenja kredita naplatila naknadu i to u određenom postotku, za konkretni ugovor ne zna detalje, međutim to je bio sastavni dio ugovora i to se naplatilo. Više se ne sjeća što je tužitelju oko toga rekao. Ne zna niti da li bio na potpisu kod javnog bilježnika, kada se radilo o ugovorima gdje se upisivala hipoteka, onda je išao. Što se tiče provođenja konverzije tu ja ne zna što je bilo jer te poslove nije radio, već su to radile druge dvije kolegice. Zna da je s tužiteljem razgovarao o prijevremenoj otplati tog kredita, kako se radilo o ugovoru bez hipoteke onda je bio na kraće razdoblje, pa pretpostavlja da je isti zatvoren. Uobičajeno su ti krediti bili dani na 10 godina ili kraće. On je klijentu rekao da će biti naplaćena naknada za obradu kredita, to je bilo u letku i uvijek kada se prolazi taj letak u kojemu postoji obavijest o naplaćivanju te naknade onda i on o tome govori klijentu. To je onda radio, a kada te naknade se danas ne naplaćuju u jegovoj banci. Tužitelj vjerojatno ne bi dobio taj kredit da je odbio platiti tu naknadu od 1%, ali klijent ima mogućnost da pregovora oko te naknade, na način da isti bude niža, zna da je takve situacije imao u praksi, da su klijenti tražili da im se umanji ta naknada i što im je odobreno kod većih iznosa kredita. Ne sjeća se da li je tužitelju osobno rekao koji je za njega najpovoljniji kredit između ovih koje je nabrojao u HRK, EUR i CHF, niti se sjeća koji je bio razlog da je kredit uzet u valuti CHF, više faktora na to utječe kao npr. manja rata, kreditna sposobnost i slično. Kod tužitelja je bio problem kreditna sposobnost. On tužitelja nije upozorio da je CHF valuta utočišta niti ne zna što je taj pojam, nisu dobili takve upute. Ne sjeća se koliko je tužitelju bila početna rata kredita.
63. Sud iskazu saslušanog svjedoka vjeruje, međutim isti je zaposlenik banke, pa stoga iskazuje o postupanju banke, te sud smatra da je stoga pristran, a osim toga radi se o ugovoru iz 2007.god., tako da je životno i logično da se isti detalja prije sklapanja ugovora ne može niti svjetiti zbog proteka vremena i zbog prirode svoga posla s obzirom da svakodnevno u svom poslu ima puno stranaka-klijenata banke.
64. Tužitelj GO je u svom iskazu izjavio da je njegova ranija adresa je bila [adresa], a prije toga kod roditelja u Čakovcu, Zrinsko frankopanska 12. 2007.god. je trebao kredit i to dio koji mu je nedostajao za kupnju stana u [adresa] i trebalo mu je 120.000,00 kuna, što je bila protuvrijednost od nekih 25.000,00 CHF. Za kredit je išao pitati u Privrednu banku čiji je klijent bio i u Raiffeisen Bank i Erste banku d.d. Kako je znao ovdje saslušanog svjedoka UO to je njega pitao za kredit i odlučio se za Erste banku jer su imali malo bolje ponude kredita iz zna da mu je ponuđen kredit u valuti EUR i u valuti švicarski franak, te mu je on objasnio da je taj kredit u valuti CHF najbolje uzeti jer je najniža kamatna stopa. Što se tiče da mu je mjesečna rata vezana uz tečaj CHF to je kao laik shvatio da rata može biti nešto i više, međutim nikako nije mislio da ta rata može porasti za više od 50% i da je znao da je takva rizičnost on taj kredit ne bi uzeo. Što se tiče te naknade ne sjeća se što mu je o tome rečeno, niti se sjeća da je to platio, to je tek kasnije vidio. Jamac po tom kreditu mu je bio otac GO OO. Javni bilježnik nije ništa objašnjavao, tamo su išli samo po potpis. Prvotne rate su mu iznosile oko 1.000,00 kuna, a kroz koju godinu su se povisile na više od 1.500,00 kuna. Zvao je UO i pitao zašto su se toliko povisile rate, međutim rekao je da on tu ništa ne može, da je takvo vrijeme, a to je bilo negdje 2011. Rate je redovno plaćao preko trajnog naloga s plaće. Što se tiče konverzije dobio je poštu od banke gdje su bila dva ugovora, ne sjeća se da li su mu priznali kakvu preplatu, zna da je bilo ponuđeno da će se mjesečna rata smanjiti za ostatak razdoblja otplate što mu je još tada bilo dvije ili tri godine. Stoga je prihvatio tu konverziju kako bi mu mjesečna rata pala. Znam da je ista pala, ali ne zna na koji iznos. Taj kredit je otplatio redovno u tih 10 godina na koliko je uzet. U tom stanu je živio prvo sa suprugom, a onda s dvoje djece, a sada prije dvije godine su na kredit kupili kuću. Taj stan u [adresa] koji su kupili iz tog kredita nisu nikada iznajmljivali, tek sada prije dvije godine kada su se preselili u novu kuću, a u tom stanu nikada nije bio nikakav obrt niti trgovačko društvo. On nije zajedno s UO pisao taj ugovor, dobio je ponudu na papiru, to je pročitao, nije ništa mijenjao, slijepo mu je vjerovao. Prije sklapanja ugovora nije upozoren da je uzeti kredit u CHF rizičnije od kredita u eurima. U banci ga nisu upozoravali na bilo kakve rizike. U podružnici u Čakovcu nije s nikim pregovarao o konverziji, bilo je uzmi ili ostavi, poštom je dobio te ugovore i onda su ih išli potpisati k javnom bilježniku. Nije mogao utjecati na obračun konverzije, a nije mogao utjecati niti na sadržaj tog aneksa. Nitko ga nije upozorio čega se odriče ako potpiše taj aneks, a njemu je bilo bitno da mu bude rata manja.
65. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.
66. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). Sporno je da li tužitelj ima pravo na isplatu plaćene tzv. ulazne naknade (naknade za obradu kredita ).
67. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
68. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
69. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
70. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
71. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
72. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
73. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
74. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu.
75. Naime, očito je, da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
76. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
77. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
78. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
79. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
80. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita ( potrošač ) nije mogao pregovarati niti o valutnoj klauzuli (što je predmet ovogo postupka ), a kasnije prilikom otplate kredita je tužitelj snosio sve rizike i promjene kamatne stope, kao i promjene tečaja CHF (što je ovdje utuženo ), upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).
81. Među parničnim strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazna naknada.
82. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na visinu iznosa te sporne naknade i na koji način se ista obračunava, kao i koji je postotak i izračun iste.
83. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja i plaćanja naknada u konkretnom slučaju naknade za obradu kredita (kreditnog zahtjeva ).
84. Na istu odredbu u ugovoru isto se odnose naprijed obrazložene odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača.
85. Što se tiče odredbe o naknadi u visini 1,000 % ( jedan posto ) od iznosa kredita koju je ovdje tuženik naplatio tužitelju nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Drugim riječima, ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.
86. Dakle, u svakom konkretnom slučaju treba ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora pravni tuženik ( banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu takse odnosno naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
87. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva odnosi, te tužitelj o naknadi uopće nije mogao pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati.
88. Dakle, sud je utvrdio da se radi o ugovoru banke (tuženika ) sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti ima cijeniti prema odredbi čl. 295. Zakona o obveznim odnosima.
89. Sud smatra da u konkretnom Ugovoru o kreditu nije jasno i lako uočljivo kako se od iznosa kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade. Tuženik tužitelju nije obrazložio koje to točno troškove banka ima u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objasnila strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži.
90. U Ugovoru o kreditu uopće nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni tečaj ), a niti tečaj na koji dan (sklapanje ugovora, isplata kredita i sl. ). Tužitelju nisu obrazložene od strane tuženika ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz potpisivanja ugovora koje sadrže tu odredbu čl. 10. tog konkretnog ugovora.
91. Prema sudskoj praksi ugovorna odredba ugovora o kreditu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za obradu kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
92. Tako je i navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Te odredbe Ugovora su ništetne jer ga je prethodno pripremio tuženik (banka), o tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti se to uopće moglo.
93. Stoga sud smatra da je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,000 % ( jedan posto ) iznosa kredita prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
94. Sud je u konkretnom slučaju na temelju provedenih dokaza i iskaza tužitelja utvrdio da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik (banka ), kao trgovac, i tužitelj kao potrošač (korisnik kreditnih usluga) nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ).
95. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik (banka ) imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.
96. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima će se formirati visina te naknade tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj jer je dužan platiti naknadu za koju nije znao na koji način se formira njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženika odlukom na koju tužitelj ne može utjecati, a za taj iznos naknade je tužitelju umanjen iznos kredita tj. novčanih sredstava koja su mu isplaćena u konačnici.
97. Takva odredba ugovora prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja ) kao i odredba prema kojoj su se tužitelji obvezali platiti naknadu utvrđenu odlukom banke (ovdje tuženika ) o naknadama. O toj odredbi ugovora o kreditu se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika (banke ) te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, a radi se o odredbi koja je nepoštena u smislu čl. 82. podtočka 11. ZZP. Tako i recentna sudska praksa npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023. Ranije odluke npr. Županijski sud u Zagrebu broj Gž-1368/2021 i Gž-2836/2022, Sud Europske unije odluke u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19.
98. Dakle, o spomenutoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, pa je takva odredba nerazumljiva iz razloga što je visina naknade (takse) definirana općim uvjetima ugovora te da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.
99. Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je banka ovlaštena sama donijeti Odluku o visini naknade.
100. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim osnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
101. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora, koje se odnose na valutnu klauzulu i koje se odnose na tzv. ulaznu naknadu, koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
102. Što se tiče provedene konverzije tog kredita ( iz valute CHF u valutu EUR ), tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
103. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
104. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
105. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštečenje zbog primjene ništenih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.
106. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
107. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.
108. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (što je u ovom postupku utuženo ).
109. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. 110. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) od 23. siječnja 2016.god. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
111. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
112. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom (Aneksom ) od 23. siječnja 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
113. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
114. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
115. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.
116. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
117. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
118. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.
119. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
120. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa (dodatka ) nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.
121. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.
122. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.
123. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarale pojedine odredbe ugovora, koje su kasnije usukladno recentnoj sudkoj praksi utvrđene ništetnim.
124. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu se ne rješava pitanje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
125. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.
126. SJoš jedno se ističe da sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.
127. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži kako podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, tako i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).
128. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.
129. Iz iskaza tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer mu se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.
130. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja između ostalog i valutne klauzule, odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
131. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
132. Tijekom postupka je donesena i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-1096/2022 kojom se odlukom daje pravo potrošačima s konvertiranim kreditima na puna obeštećenja, ako ta obeštećenja nisu postignuta konverzijom postupak, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, kao i da i financijskim vještačenjem u postupku treba utvrditi iznos obeštećenja. Vrhovni sud RH je donio i odluku Rev-586/2019, u kojoj navodi kako su potrošači konverzijom dobili sve preplate, ali nisu i zatezne kamate koje moraju dobiti.
133. Ovaj sud je u ovoj odluci naveo što smatra temeljem recentne sudske prakse i zašto se donosi odluka kao u izreci.
134. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, kao i na ugovaranje plaćanja tzv. ulazne naknade (kako je postavljen tužbeni zahtejev ) ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
135. Rješenjem od dana 24. siječnja 2025.god. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem u svezi Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103479875 i to : 1. Kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do 30.9.2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, 2. Koliki je iznos kunski preostale glavnice na dan konverzije 30.9.2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), 3. Koliko je tužitelj tuženiku platio nakon 30.9.2015. zbog previše obračunate glavnice iz točke 2., 4. Koliki je iznos tuženik naplatio od tužitelja na ime naknade za obradu kredita kao i da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 i da su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita ( CHF-EUR ) i da naznači koje iznose je tužitelj plaćao kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz Čakovca.
136. Vještak Mikac Matija je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.
137. Stalni sudski vještak Matija Mikac je dana 09. travnja 2025.god. dostavio nalaz i mišljenje u kojem navodi da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužitelj je uslijed promjena tečaja CHF platio 3.060,99 EUR više nego što bi platio prema početnom tečaju. Korisnik je nakon konverzije nastavio otplaćivati 2.052,28 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao prema početnom tečaju. Prema tečaju EUR/HRK na datum konverzije navedeno iznosi 268,90 EUR. Uslijed previsoko utvrđene glavnice konvertiranog kredita iz točke 2. nalaza u iznosu od 268,90 EUR, korisnik je nakon datuma konverzije, u potpunosti otplatio navedeni iznos glavnice, uvećano za kamatu na tu glavnicu u iznosu od 19,34 EUR, dakle ukupno 288,24 EUR. Te specifikacije po mjesecima su navedene u nalazu I to na stranici 486 i 488 spisa i na listu 491 spisa. Iz knjigovodstvene kartice kredita proizlazi da je na datum 21.3.2007, korisnik na ime naknade za obradu kredita uplatio 1.130,48 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 150,04 EUR. Konverzija kredita je provedena ispravno sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). U razdobljima otplate po nižem tečaju od početnog, korisnik je platio 407,51 HRK manje nego što bi platio prema početnom tečaju otplate. Navedeno iznosi 54,09 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, uz napomenu da su ove negativne razlike uključene i u sve ranije izračune po prijedlogu tužitelja.
138. Tuženik nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom izračunu, već samo na pravna pitanja i postavljeni zadatak vještačenja.
139. Tužitelj je stavio primjedbe u svezi navoda o provedenoj konverziji tog kredita.
140. Vještak Mikac Matija se očitovao dana 06. lipnja 2025.god. gdje navodi da se slaže s tužiteljem da je provedba konverzije sukladno zakonu pravno pitanje. Njegov iskaz u nalazu se prvenstveno odnosi na metodologiju izračuna konverzije gdje su se uzimale sve uplate po kreditu, uključujući i one koje proizlaze temeljem povećanih kamatnih stopa i tečaja, što je bilo postavljeno pitanje. Također, tužitelj je u pravu da u spis nije priložen sam izračun konverzije tako da je bilo nemoguće utvrditi prema kojim kamatnim stopama je simuliran EUR kredit.
141. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.
142. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama. 143. Tužitelj je svoj tužbeni zahtjev specificirao u podnesku od dana 16. svibnja 2025.god. sukladno nalazu i očitovanju vještaka Mikaca. Slijedom navedenog tužitelj je precizirao i konačno sredio tužbu i tužbeni zahtjev, a na način kako glasi u izreci ove presude.
144. Sud tako postavljeni i obrazloženi tužbeni zahtjev tužitelja prihvaća i o istome odlučuje.
145. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate iznos od 3.349,23 EUR, koji iznos iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva ( ukupno traži 3.499,27 EUR, a iznos od 150,04 EUR se odnosi na naplaćenu ulaznu naknadu ) se odnosi na taj izračun i koji iznos je u nalazu i mišljenju vještaka jasno naveden pod mišljenje, toč. 1. i toč. 3. (iznos od više plaćenih 3.060,99 EUR i iznos od više plaćenih 288,24 EUR iznosi ukupno 3.349,23 EUR ), to s dospijećem od 08. travnja 2009.god. do 01. travnja 2017.god. i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.
146. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.
147. Tuženik je tijekom postupka stavio prigovor prijeboja prilikom podnošenja odgovora na tužbu u iznosu od ukupno 1.710,94 EUR/12.891,04 HRK u ukupnom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate, a isto se odnosi na utvrđenu preplatu iz konverzije.
148. Tuženik ove iznose nije specificirao, niti posebno naznačio, te niti nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.
149. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (dalje : ZOO ) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelj radi ništetnosti odredbi dužna vratiti ono što je primio plaćanjem anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog tečaja.
150. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njezina obveza vraćanja nečeg što nije niti primila, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tužena zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače.
151. Vrhovni sud Republike Hrvatske je pod brojem Rev-549/2023 donio odluku kojom je odbilo reviziju banke i u istoj je naveo da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.
152. Dakle, da bi se radilo o procesnopravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima neku postojeću tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tuženikova tražbina prema tužitelju, a osobito ne neka koja bi bila kompenzibilna. Stoga je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučio kao u toč. III. izreke presude.
153. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje plaćanja tzv. ulazne naknade (naknade za obradu kredita ) ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
154. Tužitelj je uz tužbu predao Potvrdu samog tuženika Raiffeisenbank d.d. od dana 03. siječnja 2025.god. u kojoj sam ovdTaj iznos je vještak Mikac Matija naveo u svom nalaz i mišljenju, ali i iz dokumneta u spisu i to Obračuna naknade za bankarske usluge od dana 20. ožujka 2007.god. je jasno vidljivo da je tuženik tužitelju prilikom obrade kredita naplatio naknadu u iznosu od 1.130,48 HRK, što je bilo 1,000 % od odobrenog kredita (koji kredit je odobren u iznosu od 24.800,00 CHF) na dan 20. ožujka 2007.god., pa je tako tužitelju onda isplaćen s osnova kredita umanjeni iznos za tu naplaćenu tzv. ulaznu naknadu.
155. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH iznos od 3.227,41 HRK je sada iznos od 150,04 EUR prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 (HRK/EUR). Tako se matematički izračunom preračunavanjem valute HRK u valutu EUR u vrijeme obrade i isplate kredita dolazi do iznosa od 150,04 EUR, koji iznos tužitelj potražuje svojom tužbom.
156. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćeni iznos tužitelju kredita, koju je tuženik tužitelju naplatio temeljem ugovorne odredbe za koju je sud ocijenio da je ništetna, u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, a koja kamata teče od dana 21. ožujka 2007.god. do isplate, s obzirom da je kredit od strane banke (tuženika ) isplaćen prije tog datuma, točnije dana 21. listopada 2020. ožujka 2007.god., što je vidljivo iz dokumentacije u spisu, te je odlučeno kao pod toč. I. izreke.
157. Ukupno tako tužitelj ima pravo na isplatu preplećnog u iznosu od 3.499,27 EUR i to ukupno 3.349,23 EUR s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF i iznso od 150,04 EUR zbog plaćene tzv. ulazne naknade, a što je jasno navedeno u toč. I. izreke ove presude.
158. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom o od dana 16. svibnja 2025.god. uspio u cijelosti.
159. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku -odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (konačni tužbeni zahtjev radi isplate 3.499,27 EUR), te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23 i 107/25), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 iste tj. 2,00 EUR/bod.
160. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7.), sastav podneska od 25.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 06.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 27.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 16.07.223.01.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), sastav podneska od 19.05. 2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1), sastav podneska od 27.05.2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr. 8/1 ), zastupanje na ročištu 17.09. 2025. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1), i zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (tbr.9/1), što sveukupno iznosi 1.700,00 EUR, sve uvećano za pripadajući PDV po tbr. 42. koji ukupno iznosi 425,00 EUR.
161. Tužitelju je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR.
162. Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, te sukladno odredbama ZOSP, a kako je tužba podnesena dana 07. lipnja 2023.god., dakle nakon te izmjene, tužitelj nije dužan platiti pristojbu niti na tužbu niti na presudu.
163. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.456,81 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor.
164. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.
U Čakovcu, 16. listopada 2025. godine
S U T K I N J A:
Valentina Varga Gombar
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).
O tom obavijest :
1. punomoćnici tužitelja OD Golubić i Šikić iz Čakovca
2. punomoćnici tuženika OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba
