Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-37/2025-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Lidiji Jakšić, kao sucu pojedincu u građanskopravnom predmetu tužitelja SKE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Odvjetničkom uredu Krunoslav Markovinović, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po Odvjetničkom uredu Porobija & Porobija, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, na ročištu održanom 01. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, odvjetnika Krunoslava Markovinovića, te punomoćnika tuženika, odvjetnika Zvonimira Kalembera Skoka, 16. listopada 2025., donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: "1. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju SKE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčanu tražbinu u domaćoj valuti (HRK) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, a koji se iznos zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, ima vratiti tužitelju, a čija će se visina točno odrediti tek nakon što tuženika dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog parničnog postupka i pošto se provede odgovarajuće financijsko vještačenje novčanog iznosa koji je predmet ovog spora, a sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.10.2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja tekuće godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 01. srpnja tekuće godine, sukladno odredbi čl. 29 st. 2., 8 i 9 ZOO-a, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi od 13.06.2019. u bitnome tužiteljica navodi da je s tuženikom sklopila ugovor o namjenskom kreditu broj 3210790843/07 11.09.2007.. Predmetni ugovor je unaprijed formulirani standardni ugovor sastavljen od strane tuženika, a istim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 280.000,00 CHF prema središnjem tečaju za CHF kreditora važećim na dan korištenja kredita koji je bio nenamjenski uz obračun kamata od 4,50% godišnje. Čl. 2 predmetnog Ugovora propisana je promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta banke. Tužiteljica ni na koji način nije mogla utjecati na odredbe ugovora i uvjete pod kojima je ugovor zaključen, radi se o klasičnom primjeru tipskog ugovora, tužiteljici ni na koji način nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja o uvjetima ugovora, kako promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i valuti. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-663/17-10 od 14. lipnja 2018., presudu Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj RevT-249/14 od 09. travnja 2015. . Tužiteljica kao korisnica kredita ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama, kao ni svim drugim dokumentima i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj banke mora vratiti zbog više plaćenih iznosa po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, te stoga predlaže da sud da nalog tuženiku dostaviti svu potrebnu dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovorni odnos, nakon čega će ista postaviti određeni tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 13. lipnja 2014., isto tako da se na predmetni kredit ne primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, jer je tužiteljici isplaćen iznos viši od milijun kuna (isplaćena protuvrijednost od 1.248.577,40 kuna), također navodi da je predmetni ugovorni odnos konvertiran u euro kredit, konverziju je tužiteljica prihvatila, a preplata je uračunata prilikom konverzije, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužiteljice i treće osobe otplaćivale obveze po kreditu.

3. Podneskom od 31.05.2021. tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača, kao i to da se radi o potrošačkom ugovoru, jer iz sklopljenog ugovora proizlazi da je tužiteljica sredstva kredita koristila radi kupnje i dovršenja kuće u [adresa] na kojoj adresi se nalazi Dom za starije i nemoćne "Luna", a tužiteljica je navedena kao predstavnik doma, iz čega proizlazi da ista nije iskoristila sredstva kredita u potrošačke, već u poslovne svrhe.

4. Odlučujući o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, sud je tijekom dokaznog postupka pročitao tužbu i priloge tužbi (list 1-15), odgovor na tužbu s prilozima (list 19- 66), podnesak tužitelja (list 68-104), podnesak tuženika (list 105-185), podnesak tužitelja (list 186-196), podnesak tuženika (list 198-225), podnesak tužitelja (list 226- 227, list 228, list 235-244), podnesak tuženika (list 254-306, list 307-346), izvršeno je saslušanje tužiteljice SKE (list 348-349).

5. Nakon ocjene svakog dokaza posebno, te svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6. Spornim se pokazala osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara utužene novčane tražbine, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, odnosno prigovor nedostatka svojstva potrošača iste.

7. Tužiteljica SKE u svom iskazu navodi da je predmetni kredit podignula 2007. za kupnju stambenog objekta [adresa] za stanovanje nje i njene obitelji, u to vrijeme bila je udomitelj za duševno bolesne osobe. 2008. ili 2009. je na toj adresi otvorila dom za stare i nemoćne od kada se bavi tom poduzetničkom djelatnošću. Unazad 5 godina više ne stanuje na adresi [adresa], no još uvijek je prijavljena na toj adresi. I prije kupnje te kuće na kojoj se sada nalazi obiteljski dom za starije i nemoćne se bavila udomiteljstvom i upravo zbog toga što više nije mogla prema novim propisima obavljati udomiteljstvo u kuću u kojoj je živjela zajedno sa svojom svekrvom i svekrom, imala je potrebu kupnje stambenog objekta za koji je podignula kredit. Iznos kredita je bio negdje oko 280.000,00 CHF, ne može reći o kojoj protuvrijednosti u kunama se tada radilo, ugovor je zaključila u poslovnici tuženika u Zagrebu, u Tratinskoj ulici. Bio joj je ponuđen kredit od strane djelatnika banke baš u CHF, nikakva druga valuta joj nije bila ponuđena, ne može odgovoriti na pitanje zbog čega joj je baš bila ponuđena valuta u CHF. Bilo joj je objašnjeno sve ono što je pisalo u ugovoru, nije mogla pregovarati s bankom oko uvjeta predmetnog kredita, predmetni ugovor bio je konvertiran 2015., još uvijek isti otplaćuje. Kuća koju je kupila sastoji se od prizemlja i dva kata, do prije 5 godina je stanovala u prizemlju, dok prvi i drugi kat se koristio za potrebe doma za starije i nemoćne, a sada se i prizemlje koristi za tu svrhu. Tekst ugovora je sastavljala banka. Zna što je promjenjiva kamatna stopa, no nitko joj iz banke nije objasnio što utječe da kamatna stopa bude veća ili manja. Zaključila je aneks predmetnog ugovora, nije s bankom ništa oko uvjeta tog aneks ugovora pregovarala. Predmetnu nekretninu je kupila upravo iz razloga što zbog novih zakonskih odredbi više nije mogla korisnike do tada imala, odnosno osobe koje je udomila smjestiti u kući koja nije bila njeno vlasništvo.

8. Uvidom u presliku ugovora (list 6-11) sud utvrđuje da je tužiteljica kao korisnica kredita zaključila ugovor o namjenskom kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 280.000,00 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,50% godišnje, uz ugovorenu namjenu kredita kupnju i dovršetak kuće u [adresa].

9. Iz preslike Dodatka ugovora o kreditu (list 48-55) koju je dostavio tuženik u odgovoru na tužbu, proizlazi da je predmetni ugovorni odnos konvertiran u eure zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).

10. Tužiteljica činjenicu konverzije predmetnog ugovornog odnosa ne spominje u tužbi, već u podnesku od 21.09.2020. kada potvrđuje navod tuženika da je izvršena predmetna konverzija.

11. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi čl. 502a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III- 4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021..

13. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

14. Međutim, u ovom postupku pokazalo se spornim svojstvo potrošača tužiteljice, a što je preduvjet da bi se ona mogla pozivati na pravne učinke presuda donesenih po prethodno navedenoj kolektivnoj tužbi. Prema čl. 3 st. 1 toč. 1 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007, 125/2007 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZZP/07) koji je bio važeći u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da u smislu toga zakona "potrošač" je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

15. Iz čl. 6 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3210790843/07 između tuženika i tužiteljice razvidno je da namjena toga kredita bila kupnja i dovršenje kuće u [adresa].

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetnu nekretninu kupila za potrebe obavljanja udomiteljstva, da je kasnije na toj nekretnini otvorila Dom za starije i nemoćne koji ima i danas, da je nakon kupnje te nekretnine stanovala u prizemlju, dok je preostala dva kata koristila za potrebe obavljanja udomiteljstva, kasnije Doma za starije i nemoćne, a da sada cijelu nekretninu koristi za potrebe Doma.

17. U presudi suda Europske unije u predmetu C-630/2017 od 14. veljače 2019. povodom zahtjeva koji je upućen u okviru spora između SK, s prebivalištem u [adresa], i društva austrijskog prava Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen (u daljnjem tekstu: društvo Raiffeisenbank) u vezi s tužbom koju je podnijela SK radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog s društvom Raiffeisenbank i založne izjave koja je sastavljena po javnom bilježniku kao hipotekarno osiguranje tražbine nastale iz tog ugovora te radi brisanja tog osiguranja iz zemljišnih knjiga između ostaloga se navodi: Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 tumačiti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, može smatrati „potrošačem” u smislu te odredbe. Prije svega valja podsjetiti na to da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pojmovi sadržani u Uredbi br. 1215/2012, a osobito oni iz njezina članka 17. stavka 1., moraju autonomno tumačiti, polazeći ponajprije od sustava i ciljeva navedene uredbe, radi osiguranja njezine ujednačene primjene u svim državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., S, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 28.). Pojam „potrošač” u smislu članaka 17. i 18. Uredbe br. 1215/2012 treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., S, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 29. i navedenu sudsku praksu). Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (presuda od **.**.2018., S, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 30. i navedena sudska praksa). Ta posebna zaštita nije opravdana ni u slučaju ugovora kojem je, pa bilo to i u budućnosti, cilj profesionalna djelatnost, s obzirom na to da određena djelatnost ne gubi svoju profesionalnu prirodu samo zato što je riječ o budućoj djelatnosti (presuda od 3. srpnja 1997., Benincasa, C-269/95, EU:C:1997:337, t. 17.). Iz toga slijedi da se posebna pravila o nadležnosti iz članaka 17. do 19. Uredbe br. 1215/2012 u načelu primjenjuju samo ako svrha predmeta ugovora koji su stranke sklopile nije profesionalna uporaba predmetne robe ili usluge (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2018., S, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 31. i navedenu sudsku praksu). Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini (presuda od **.**.2018., S, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 32. i navedena sudska praksa). Na sudu koji je uputio zahtjev je da s obzirom na ta načela utvrdi može li se u okviru predmeta u kojem postupa H smatrati „potrošačem” u smislu članka 17. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012. U tu svrhu nacionalni sud mora uzeti u obzir ne samo sadržaj, prirodu i svrhu ugovora nego i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., J, C-464/01, EU:C:2005:32, t. 47.). U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev može uzeti u obzir činjenicu da H navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila kako bi obnovila svoju kuću, među ostalim, radi uređenja apartmana za iznajmljivanje, pri čemu se ipak ne isključuje da je dio zajma bio upotrijebljen u privatne svrhe. U takvim okolnostima iz sudske prakse na koju se podsjeća u točki 91. ove presude proizlazi da se može smatrati da je H sklopila predmetni ugovor u svojstvu potrošača samo ako je veza između tog ugovora i profesionalne djelatnosti pružanja usluga turističkog smještaja tako marginalna i zanemariva da je očito da je taj ugovor u biti bio sklopljen u privatne svrhe. Obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem” u smislu te odredbe, osim ako je s obzirom na kontekst transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini, veza između tog ugovora i te profesionalne djelatnosti tako slaba da je očito da se navedenim ugovorom u biti ostvaruju privatne svrhe, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

18. Obzirom na sve prethodno navedeno, stav je i zaključak ovog suda da se tužiteljica ne može smatrati potrošačem i pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživala zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača i s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju obzirom na namjenu korištenja sredstava predmetnog kredita i profesionalne djelatnosti kojom se bavi. Očito proizlazi da se predmetnim ugovorom osim u prvo vrijeme za stanovanje tužiteljice u prizemlju, ostvarila u pretežitom dijelu poslovna svrha zbog koje je predmetna nekretnina i kupljena.

19. Iz toga proizlazi da je tužiteljica, u konkretnom slučaju, sklopila predmetni Ugovor sa dvostrukom svrhom odnosno jednim dijelom za stambenu uporabu, a pretežitim drugim dijelom za poslovne svrhe.

20. Budući da u ovom slučaju postoje okolnosti koje na strani tužiteljice otklanjaju svojstvo potrošača, nije osnovan niti tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a posljedično niti zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka u skladu je s odredbom čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 dalje; Tarifa), te prema vrijednosti predmeta spora.

22. Obzirom je tužiteljica izgubila ovaj spor, ne pripada joj zatraženi parnični trošak, dok je osnovan zatraženi parnični trošak tuženika i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 8/1 Tarife, za sastav obrazloženih podnesaka od 19.12.2019., 31.05.2021., 21.03.2025. i 12.05.2025. od po 200,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8/1 Tarife, zastupanja na ročištu 01.09.2025. od 200,00 eura za prema Tbr. 9/1 Tarife, čemu se ima pridodati PDV od 25% na prije opisane radnje u iznosu od 300,00 eura, što predstavlja sveukupni opravdani parnični trošak tuženika od 1.500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

23. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci, a izostavljena su daljnja obrazloženja vezana uz tužbeni zahtjev, kao nepotrebna, obzirom tužiteljica nema traženo svojstvo potrošača u ovom sporu.

U Vrbovcu 16. listopada 2025.

Sudac

Lidija Jakšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se predaje putem ovog suda, a za nadležan Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Presudu dostaviti putem e-oglasne ploče za tužitelja i tuženika

2. Presuda nepravomoćna

3. Kal 20 dana