REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Požega, Sv. Florijana 2

Poslovni broj: Gž-160/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu Saja Oulovski i Nevena Oulovski, Pakrac, a protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P- 824/2024-47 od 03. siječnja 2025. na sjednici vijeća održanoj dana 16. listopada 2025.

p r e s u d i o  je

I Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-824/2024-47 od 03. siječnja 2025.

II Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-824/2024-47 od 03. siječnja 2025. naloženo je tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.814,04 eur sa zakonskim zateznim kamatama točno definiranim u izreci presude, te mu je naloženo naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.386,33 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude tužena je pravovremeno podnijela žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka jer sud nije primijenio odredbu čl. 338.st.4. ZPP-a. Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP su počinjene jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Tuženik je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHV o čemu je tuženik dostavio isprave. Prigovara načinu provođenja vještačenja. Naslovni sud uopće ne provodi test poštenosti. Povrijeđeno je pravo na pošteno suđenje. Sud ni na koji način ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, a istu je odredbu ionako pogrešno primijenio. Ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača, te ukazuje na nemogućnost neposredne primjena odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu. Prigovor zastare je neosnovano odbijen. Ugovor o kreditu je ispunjen, te se radi o zabrani manjeg značaja. Sud mora ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naslovni sud uopće ne provodi test poštenosti.

2.1. Tužena pobija i odluku o troškovima jer sud ne navodi koje točno podneske i ročišta je ocijenio nužnim za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP-a. Predlaže se da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev te dosudi troškove parničnog postupka, kao i trošak ove žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

4.1. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

5.1. Između stranaka nije sporno da su dana 09. 10. 2006. sklopili Ugovor o kreditu za novčani iznos od 23.224,76 CHF i to uz uvjete, a kako to tužitelj navodi u tužbi. Sporno je da li su ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu ništetne i da li je uslijed takvih odredbi tuženik neosnovano stekao korist u vidu više otplaćenog kredita od strane tužitelja. Sporno je da li su potraživanja tužitelja zastarjela već prilikom podnošenja tužbe.

6. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

7. Temeljem iskaza tužiteljice kao stranke, utvrđeno je da s tuženikom nije pojedinačno pregovarala vezano za sporne ugovorne odredbe (valutnu klauzulu). Tužena je na raspravi 20. studenog 2024. odustala od saslušanja predloženog svjedoka, prvostupanjski sud je proveo sve dokazne prijedloge, tako da su navodi tužene da joj je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje u cijelosti neosnovani.

7.1. Kako je tužena osporavala visinu tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, sud je po prijedlogu tužitelja u tijeku postupka proveo vještačenje po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke Matijević Marijani. Istim vještačkim nalazom je utvrđeno da je tužitelj uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF otplatio na ime kredita više 2.814,04 eura, odnosno u mjesečnim iznosima, a kako je to naznačeno u izreci presude.

7.2. Sud je pravilno ocijenio da je tuženik Ugovorom o kreditu, kojeg je zaključio s tužiteljem povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnom i nepoštenom ugovornom odredbom, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Naime, tužiteljica kao građanin s prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja, nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja Ugovora, porasti više od ugovorenog i to u nekoliko navrata.

S druge strane, tuženik kao bankar je trebao upozoriti tužiteljicu i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

8. Neosnovani su i žalbeni navodi, da obzirom da je Ugovor o kreditu isplaćen, te da tužitelj nije mogao tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog Ugovora, jer je isti izvršen. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (članak 328. ZOO-a) pa se, suprotno žalbenim navodima, utvrđenje ništetnosti ugovora može tražiti i za ugovore koji su ispunjeni, kao što je ovdje slučaj.

8.1. Kako je utvrđeno da je tuženik temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužiteljici, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima). Stoga tuženik treba vratiti tužiteljici iznose koje je utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta kredita, pa do konačne isplate.

8.2. U odnosu na prigovor zastare potrebno je ukazati na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/22-2) prema kojem kada je ništetnost pojedinih ugovornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29.10.2021., to je evidentno da utužena tražbina za isplatu nije zastarjela, obzirom da se radi o tražbini po osnovi stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina.

9. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a. Točno je da sud nije naveo ročišta i podneske u kojima je priznao naknadu sukladno odredbi Tbr. 9.st.1. i 8.st.1. OT, imajući u vidu da je održano 6 ročišta i da je tužitelj imao najmanje 3 obrazložena podneska (15.2.2022., 5.10.2022., 1.4.2023.) ovaj sud je ocijenio da su troškovi koji su priznati tužitelju svakako odmjereni u skladu sa odredbom čl. 155.st.1. ZPP-a.

10. Kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, prvostupanjska presuda je potvrđena, sukladno članku 368. stavku 1. ZPP-a.

11. Temeljem odredbi članka 166. stavka 1. i članka 154. stavka 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava žalbe, jer ista s žalbom nije uspjela.

U Požegi, 16. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević